12

Izvor: Викизворник
Šinjel
Pisac: Nikolaj Gogolj


njegove kancelarije, i bez toga živjelo u odgovarajućem strahu: čim bi ga spazili izdaleka, ostavljali bi posao i čekali u stavu mirno dok šef ne prođe kroz kancelariju. Njegov običan razgovor s potčinjenima bio je strog i sastojao se iz svega tri rečenice: »Kako se vi usuđujete? Znate li vi s kim govorite? Shvatate li vi ko je pred vama?« Ipak, u duši je bio dobar čovjek, sa drugovima prisan, uslužan, ali ga je generalski čin sasvim ošamutio. Dobivši generalski čin, on se nekako smeo, zalutao i nikako nije znao kako da se ponaša. Kad je bivao sa sebi ravnima, bio je još čovjek kao što treba, čovjek vrlo pristojan, u mnogom pogledu čak i dosta pametan; ali čim bi se našao u društvu ljudi makar za jedan čin nižim od svoga, onda prosto ne bi bio nizašta: ćutao je, i njegov položaj izazivao je žalost tim prije što je i sam osjećao da bi vrijeme mogao provesti nesravnjeno bolje. Ponekad mu se u očima ogledala silna želja da se pridruži nekoj grupi i uključi u kakav zanimljiv razgovor, ali ga je zadržavala pomisao: neće li to biti previše od njega, neće li biti familijarno i neće li time umanjiti svoj značaj? Usljed takvih razmišljanja vječno je ostajao ćutljiv, promrmljavši samo ponekad neke jednosložne riječi i time stekao naziv najdosadnijeg čbvjeka. Eto takvoj važnoj ličnosti je došao naš Akakije Akakijevič, i došao mu u nepovoljnije vrijeme. Važna ličnosi nalazila se u svom kabinetu i vrlo, vrlo prijatno se raspričala s nekim nedavno prispjelim starim znancem i drugom iz djetinjstva, s kojim se nije vidjela nekoliko godina.
U to vrijeme su mu javili da je došao neki Bašmačkin. On upita odsječno: »Ko je to?« Odgovorili su mu: »Neki činovnik«. – »A! Neka pričeka, sad nemam vremena« – reče važni čovjek. Ovdje treba reći da je to važni čovjek sasvim slagao: imao je vremena, on i njegov prijatelj porazgovarali su o svemu i već dosta vremena su prekidali razgovor dugim ćutanjem, samo lako tapšući jedan drugog po ramenu i ponavljajući: »Tako ti je to, Ivane Abramoviču!« – »Tako je to, Stepane Varlamoviču!« Ali je ipak činovniku naredio da pričeka, da bi prijatelju, čovjeku koji već odavno nije u službi i davno živi kod kuće u selu, pokazao koliko dugo činovnici čekaju u njegovu predsoblju. Naposlijetku, pošto su se narazgovarali, a još bolje dovoljno naćutali i popušili cigarete u vrlo udobnim foteljama sa pokretnim naslonima, on se najzad, kao tobož iznenada, sjetio i rekao sekretaru koji je u vratima bio zastao s aktima radi referisanja: »Da, ondje, čini mi se, čeka neki činovnik; recite mu da može ući«. Primijetivši smireni izgled Akakija Akakijeviča i njegov pohabani vicmundir, naglo mu se okrenuo i rekao: »Šta želite?« – odsječnim i grubim glasom, koji je ranije, nedjelju dana prije no što je dobio sadašnje mjesto i generalski čin, posebno uvježbavao u svojoj sobi, sam i pred ogledalom. Akakije Akakijevič je blagovremeno osjetio odgovarajuću bojažljivost, malo se zbunio i onako kako je mogao, koliko mu je dopuštala sloboda jezika, objasnio sa češćim umetanjem rječce »ovaj«, da je njegov šinjel bio sasvim nov, da mu je sad bezdušno otet i da se obraća njemu, da se on svojim zauzimanjem nekako, ovaj, da se pismeno poveže sa gospodinom vrhovnim direktorom policije ili s nekim drugim, i pronađe šinjel. Generalu se, ne zna se zašto, ovakvo ophođenje učinilo familijarnim.
– Šta, milostivi gospodine – nastavi on odsječno – vi ne znate red? Kuda ste to zabasali? Ne znate kako se obavljaju poslovi? Najprije biste o tom morali predati molbu u kancelariju, ona bi bila proslijeđena šefu odsjeka, načelniku odjeljenja, zatim bi bila predata sekretaru, a sekretar bi je već dostavio meni...
– Ali, vaše prevashodstvo – reče Akakije Akakijevič trudeći se da pribere svu malu pregršt prisustva duha koju je još imao u sebi i istovremeno osjećajući da se strašno oznojio – ja sam se usudio vaše prevashodstvo uznemiriti zato što sekretari, ovaj... nepouzdan
– Šta, šta, šta? – rekne važna ličnost. – Kako ste se vi tako osmjelili? Gdje ste nakupili takve misli? Kakva se to drskost rasprostranila među mladim ljudima protiv načelnika i starješina!
Važna ličnost nije, izgleda, primijetila da je Akakije Akakijevič već prevalio pedesetu godinu. Prema tome, ako bi se i mogao nazvati mladim čovjekom, onda bi to moglo biti