10

←<9 strana Šinjel

Šinjel Pisac: Nikolaj Gogolj

Šinjel 11 strana>→

domaćinom, ali mu to drugi nisu dopustili govoreći da je neophodno u čast novog šinjela ispiti po čašu šampanjca. Nakon jedan sat donijeli su večeru koja se sastojala od ruske salate, hladne teletine, pašteta, poslastičarskih piroški i šampanjca. Akakija Akakijeviča su natjerali da popije dvije čaše šampanjca, poslije čega je on osjetio da je u sobi bilo veselije, ali ipak nije mogao zaboraviti da je već dvanaest sati i da je davno bilo vrijeme da se ide kući. Da domaćin ne bi nekako smislio da ga zadrži, on je neopaženo izišao iz sobe, pronašao u predsoblju šinjel, sa žalošću spazio da leži na podu, otresao ga, skinuo s njega svaku pahurjicu, obukao ga i spustio se stepenicama na ulicu. Na ulici je sve još bilo osvijetljeno. Neke male prodavnice, ti stalni klubovi slugu i raznih drugih ljudi, bile su otvorene, iz drugih, koje su bile zatvorene, ipak su se kroz pukotine na vratima pružali dugi mlazovi svjetlosti, što je bio znak da one još nisu bez društva i vjerovatno da sluškinje ili sluge završavaju svoja ogovaranja i razgovore, dovodeći svoju gospodu u nedoumicu gdje se oni sad nalaze. Akakije Akakijevič je išao u veselom raspoloženju, pa je čak naglo, ne znajući zašto, potrčao za nekom damom koja je kao munja projurila pored njega i čiji je svaki dio tijela bio u neobičnim pokretima. Ali se ipak brzo zaustavio i opet pošao lagano, čudeći se i sam zašto je bio pojurio. Uskoro su se pred njim protegle one puste ulice koje nisu prijatne ni danju, a kamoli noću. Sad su postale još praznije i usamljenije: fenjeri su počeli svjetlucati rjeđe, ulje je, vidi se, več manje kapkalo; pojaviše se drvene kuće, plotovi; nigdje žive duše; samo je po ulicama svjetlucao snijeg i tužno se crnjele niske usnule straćare sa zatvorenim kapcima. On se približio mjestu gdje je ulicu presijecao beskrajan trg koji je izgledao kao strašna pustinja i na čijoj su se drugoj strani jedva nazirale kuće. U daljini, bogzna gdje, žmirkalo je slabo svjetlo u nekakvoj daščari koja se, činilo se, nalazila na kraju svijeta. Tu se veselo raspoloženje Akakija Akakijeviča nekako znatno umanjilo. Stupio je na trg ne bez nekakvog nedovoljnog straha, kao da mu je srce predosjećaio nešto rđavo. Osvrnuo se i pogledao s jedne i sa druge strane. Kao da je oko njega bilo more. »Ne, bolje je i ne gledati«, pomislio je i koračao zatvorenih očiju, a kad ih je otvorio da vidi da li je blizu kraj trga, najednom je spazio da pred njim, gotovo pred samim nosom, stoje neki brkati ljudi, ali kakvi, zapravo, to već nije mogao razaznati. Oči su mu se zamaglile i srce u grudima zakucalo. »Pa ovo je moj šinjel!« – reče jedan od njih gromkim glasom, ščepavši ga za jaku. Akakija Akakijevič htjede već da vikne »Stražar!« kad mu drugi od njih prinese ustima pesnicu veliku kao činovnička glava i reče: »De, samo vikni!« Akakije Akakijevič samo osjeti kako su mu skinuli šinjel i udarili ga korjenom, a on pao nauznak na snijeg i više ništa nije osjećao. Poslije nekoliko minuta došao je k sebi i digao se na noge, ali tada već nije bilo nikoga. Osjećao je da je napolju hladno i da on nema šinjela, počeo je vikati, ali glas, izgleda, nije mogao ni doprijeti do ivice trga. Očajan, ne prestajući da viče, počeo je trčati preko trga pravo ka stražari pored koje je stražar stojao i, oslonjen na halebardu, gledao, čini se, radoznalo, želeći da dozna kog vraga čovjek izdalje trči k njemu i viče. Akakije Akakijevič, dotrčavši do njega, zadihano je počeo vikati da on spava i da ništa ne osmatra, da ne vidi kako pljačkaju čovjeka. Stražar odgovori da nije primijetio ništa, da je samo vidio kako su ga nasred trga zaustavila neka dva čovjeka, da je pomislio da su to bili njegovi prijatelji; a da on, umjesto da se uzalud svađa, bolje da ujutro ode nadzorniku, pa će nadzornik pronaći ko mu je uzeo šinjel.
Akakije Akakijevič je dotrčao kući potpuno neuredan: ono malo kose što je još ostalo na sljepoočnicama i na potiljku bilo je sasvim raščupano; bokovi, grudi i cijele pantalone bile su obavijene snijegom. Starica, gazdarica njegova stana, čuvši strahovito lupanje u vrata, naglo skoči iz postelje i s cipelom samo na jednoj nozi potrči da otvori vrata pridržavajući, iz sramežljivosti, rukom košulju na grudima. Ali otvorivši vrata i vidjevši kako izgleda Akakije Akakijevič, ustuknula je nazad. Kad joj je on ispripovijedao šta mu se dogodilo, ona je pljesnula rukama i rekla da treba da ide pravo članu kvarta, da će se policijski nadzornik praviti važan, obećati i slagati, i da je najbolje ići pravo članu kvarta, da ga ona i poznaje