* * * (Sjetno poje bulbul mali)
* * * (Sjetno poje bulbul mali) (1898) Pisac: Osman Đikić |
Sjetno poje bulbul mali
Na ružinoj grani vitoj,
Još sjetnije vjetrić pirka,
Po travici valovitoj.
Tužno plove zv’jezde jasne,
Vedrog neba po pučini;
Još tužnije misli moje
Razl’jeću se po daljini.
Oj, ostante misli moje,
Ne trgajte grud mi lednu!
Jer su pusta mjesta ona,
Đe ja ljubljah onu čednu.
U haz-bašči đul je sven’o,
Nema sjenke one više,
Pod kojom sam sluš’o nekad,
Đe kraj mene ona diše.
Presah’o je bistri potok,
Što mi žeđcu često zgasi.
Sve je pusto, vihor samo
Dolijeće sa uzdasi!
Beograd, u septembru 1898.
Izvor[uredi]
- 1898. Zvezda, porodični list. Godina druga, broj 3, str. 17.