Šurkovića Hana

Izvor: Викизворник

* * *


Šurkovića Hana

Na sv’jetu se naći ne mogaše,
Da se mlado dvoje milovaše,
Ko što sada beže Ljuboviću,
I on pazi Hanku Šurkovića.
Kad mu Hanka sanak boravljaše, 5
Mehmed beže na prstima hoda,
Da ne trene, da je ne probudi.
Tome niko mani ne bijaše,
Već svekrva, Mehmed bega majka.
Dovikuje svoju kćerku Ajku: 10
„Moja kćeni, moja desna ruko,
Hajd’ zavadi brata i nevjestu,
Evo tebi dizija bisera
I evo ti dizija dukata
I evo ti almas dragi kamen." 15
Progovara Ajkuna djevojka:
„Bogme neću, moja mila majko!
Svačem me je snaha podučila,
Hitro tkati, sitno pirlitati,
Musenefom vezom popunjati, 20
U mutvaku jemek napravdti
I u dvoru sobu očistiti."
Kad to čuje ostarjela majka,
Dovrkuje sina Omer bega:
„Omer beže, draži od očiju, 25
Hajd’ zavadi brata i nevjestu,
Evo tebi na Zagorju kula,
I pred kulom zelena livada,
Na livadi pet stotin' ovaca,
I još ću ti tri čifluka dati: 30
Ti zavadi brata i nevjestu.
Ne treba nam kučka materina,
Kad nejmade od srca evlada,
Od zla roda, nek nije poroda."
Kad to čuo djever Omer beže, 35
Govorio svojoj staroj majoi:
„Neću, majko, života mi moga,
Žiivota mi i moga i tvoga!
Mene snaha luda zastanula,
Kud hodila, za ruku vodila; 40
Gdje sjedila, na krilo sadila.
Svakom me je dobru naučila:
Učila me knjizi i jaziji,
Turkovanju, što mi dinu treba,
Podučila ljudstvu i pameti: 45
Neću, majko, života mi moga,
Života mi i moga i tvoga!"
Kad to čula ostarjela majka,
Progovara sinu Omer begu:
„Ako nećeš, sine, Omer beže, 50
Poslušati svoje stare majke,
Haram tebi moja hrana bila."
Poboja se beže Omer beže,
Poboja se hrane matenine.
On se skoči na noge lagane 55
I on spade niz bijelu kulu
I upade u tople halvate:
Mehmed beže po halvatu hoda,
Hanka leži u meku dušeku;
Pokrio je od zlata čatkijom, 60
Da joj sunce ne opali lice.
Progovara djever Omer beže:
„Ne budali, brate Mehmed beže,
Kad se ne bi junak oženio,
Ja se ne bi' takvom oženio! 65
Da ti znadeš, beže Mehmed beže,
Što iti radi nevjernica tvoja?
Kad ti odeš u nove timare,
Namjesti se nevjernica tvoja,
Namjesti se, što god ljepše može: 70
Nagizda se što god više može,
Ona krije ruke na bajrake,
A u ruke crvene jabuke,
Pa izlazi na gornje čardake,
Ona mami od Bosne trgovce." 75
Kad to čuje beže Mehmed beže,
Udari je nogom među pleće:
„Ustaj gori, Šurkovića Hanko!
Kupi blago što si donijela,
Vodi roblje što si ga dovela, 80
Pa ti hajde svojoj staroj majci."
Skoči Hana kano budalasta,
Jer se tome nije naučila,
A na pravdi boga jedinoga.
Roni Hanka suze ndz obraze, 85
Ona kuka kano kukavica,
Al Mehmed beg ni habera nema.
On uzima s dukatim' čekmedžu,
Pa odbroja njezino vjenčanje.
Sto dukat' se beže prebrojio 90
U Hankine oči gledajući,
Jer je Hanka odviše lijepa,
Bud' lijepa, bud' je i pametna,
Jer joj pamet mnogo blaga valja.
Kada viđe Šurkovića Hanka, 95
Kupi blago što je donijela,
Vodi roblje koje je dovela.
Opremi je beže Mehmed beže:
Što je žensko — pod b’jelim tulbentom,
Što je muško — pod mrkim sajvantom. 100
Kada pođe Šurkovića Hanka
I poljubi svoju svekrvicu,
Poljubi je u skut i u ruku
I u nogu — zemlji prilećivši:
„Ej, dovale, ostarjela majko! 105
Da bog dade i sreće od boga,
Da mi pravda na bejan iziđe.
Moja pravda da se pripov’jeda,
Dok je sv’jeta i ovoga v’jeka."
„Jalah!" reče, iz kuće iziđe 110
I uzjaha konja vilovita
I odoše preko polja ravna:
Dan po danak dok svom rodu sađe,
Do svog brata bega Ali bega.
Ishodio bratac Ali beže; 115
Rado bratac seku dočekao,
Živu želju kroz deset godina.
Progovara Šurkovića Hanka:
„A bora ti, bratac Ala beže!
Nit’ si rad me, nit’ si mi veseo. 120
Ja nijesam došla u pohode,
Već sam jadna došla pušćenica:
Pustio me beže Mehmed beže,
Baš na pravdi, brate Alii beže!"
I odjaha Šurkovića Hanka. 125
Izvede je bratac Ali beže,
Izvede je na visoku kulu.
Izlazila ostarjela majka,
Ruke širi, u lice je ljubi,
Rado majka kćerku dočekala, 130
Živu želju kroz devet godina.
Govorila Šurkovića Hanka:
„A bora mi, moja stara majko!
Nit’ si rada, niti si vesela,
Ja nijesam došla u pohode, 135
Već sam jadna došla pušćenica,
Pustio me beže, Mehmed beže,
Baš na pravdi, moja mila majko."
Ishodila mlada nevjestica,
Nevjestica Alibegovica, 140
Pa zavika iz grla bijela:
„Hvala bogu i današnjem danu,
Kad dočekah svoju zaovdcu,
Da mi dođe mom bijelu dvoru."
Govori joj Šurkovića Hanka: 145
„Moja snaho, jadna događaja!
Pustio me beže Ljuboviću,
Baš na pravdi, moja snaho draga."
Nu mudrice Alibegoviice:
Nasmija se grlom bijelijem, 150
Pa govori svojoj zaovici —
„Moja seko, Šurkovića Hanko,
Znaš li jadna, ni bog ne zna za te,
Kad te prosi beže Mahmut beže,
Još se nije beže oženio. 155
Hvala bogu i današnjem danu,
Kad te pusti beže Mehmed beže —
Od brata ću muštuluk dobiti,
Kad si došla, Šurkovića Hanko."
Nahodile dvije mile seke, 160
Nahodile, šerbe donosile.
Rastrka se Alibegovica,
Ona sprema gospodsku večeru:
Večeraše i akšam klanjaše,
I sićane mrve pometaše, 165
Po večeri kahvu iznesoše.
Majka sjedi, pa u kćerku gledi:
„Ne plači mi, moja mila kćerko!
Ja da bogda, da mi sretna budeš,
Pa da budeš odžak sahibija!" 170
Bratac sjedi, pa u seku gledi:
„Ne plači mi, moja mila seko!
Imam dosta piva i jestiva,
More tebe bratac nahraniti.
Sretna bila, kad si cura bila, 175
Bog će dati i sada ćeš biti!"
Progovara mlada nevjestica,
Nevjestica Alibegovica:
„A bora ti, beže Ali beže!
Daj mi izun da ja Hanku vodim, 180
Da je vodim u svoju odaju,
A ti spavaj u donjoj odaji;
Nek’ s' odmori moja zaovica,
Sustala je konjem putujući."
To je begu vrlo milo bilo, 185
Jer mudrica Alibegovica,
Na Hankinu licu poznavala,
Da se nađe čedo ponejako,
Da joj bude mlada na pomoći.
Vodi Hanku u šikli odaju, 190
Pa joj stere mekane dušeke.
Leže Hanka u meke dušeke,
Leže Hanka, a nema joj sanka.
Kad je bilo oko pola noći,
Rodi Hanka čedo od naramka, 195
Muško čedo ko zlatnu jabuku.
Skočila je Alibegovica,
Baba bješe i čedo opremi.
Onda ide ostarjeloj majci,
Ona kuca halkom na vratima, 200
Ali beže vrata otvorio,
I ovako njojzi govorio:
„Što je tebi, moja vjerna ljubo?
Što mi budiš ostarjelu majku?"
„Ali beže, muštuluk mi dajte, 205
U Hanke se muško čedo našlo,
Muško čedo ko zlatna jabuka,
Živa želja od devat godina."
Fatio se beže Ali beže,
Fatio se rukom u džepove, 210
Dade ljubi jedan’est dukata:
„Naj to tebi, što sd baba bila,
Mojoj seki Šurkovića Hanki."
Probudi se ostarjela majka:
„Šta je tebi, sine Ali beže, 215
Što si tako rano podranio,
Kad još zore ni sabaha nema?"
„Tvoja snaha, majko, dolazila,
Dolazila, muštuluk uzela,
Uzela je jedan'est dukata, 220
Baš za sina tvoje kćeri Hanke!"
Skoči majka od zemlje na noge:
„Je l' istina, sine Ali beže?"
Ona ode u šikli odaju,
Hanka leži u meku dušeku, 225
Kod nje čedo ko zlatna jabuka.
Progovara Ali bega majka:
„Ja da bogda i sreća od boga,
Da ti bude odžak sahibija."
Kad u jutro rano podraniše: 230
Danak svanu i sunce ogranu,
Skočila se Alibegovica,
Pa uzima divit i kalema
I hartije knjige bez jazije,
Knjigu piše bratu Mahmut begu; 235
„Jesi l’ čuo, brate Mahmut beže,
Došla nam je Šurkovića Hanka,
Pustio je beže Ljuboviću.
Pošalji mi stotinu dukata,
Uz dukate zećir-prsten s ruke, 240
Dok je nije beže povratdo."
I opravi list knjige bijele,
Ona knjizi knjigonošu nađe.
Drugu knjigu piše šarovitu,
Pa je šalje begu Ljuboviću: 245
„Ah, oprosti, beže Ljuboviću,
Ja ti pišem list knjige bijele,
Rodila je Šurkovića Hanka,
Rodila je čedo od naramka,
Muško čedo ko zlatnu jabuku." 250
Ona knjizi knjigonošu nađe,
Pa je posla begu Ljuboviću.
Kad je beže knjigu proučio
I on roni suze niz obraze:
Draga Hanka, a ne da mu majka, 255
Drago čedo uz devet godina.
Sad se moli bože Ljuboviću,
On se mold ostarjeloj majci:
„Daj mi izun, moja stara majko,
Da povratim Šurkovića Hanku, 260
Da donesem čedo prenejako."
„Neću sine, obadva mi sv'jeta,
Ne treba mi kučka materdna!"
„Nemoj, majko, ako boga znadeš,
U meni će živo srce pući." 265
Sad se sprema beže Ljuboviću,
Da povrati Haniku Šurkovića.
Dotle haber Ali begu dođe
Da će doći beže Mehmed beže,
Skočila se Alibegovica, 270
Ona stere dušek po dušeku
I brusali jastuk po jastuiku,
I kumašli jorgan po jorganu.
U to doba b’jela knjiga dođe,
Baš od onog bega Mahmut bega 275
I u knjizi stotinu dukata,
Uz dukate zećir-prsten s ruke.
Uzimala Alibegoviica,
Uzimala prsten i dukate,
Dukate joj na vrat nakiitila, 280
A prsten joj na ruku ustakla.
U to doba beže Ljuboviću,
U konaku noćcu prenoćio,
Molio se šuri Ali begu:
„A moj brate, beže Ali beže, 285
Nerođeni baš ko i rođeni,
Daj mi izun beže Ali beže,
Da ja vidim čedo prenejako."
Odvede ga beže Ali beže,
Odvede ga u šikli odaju. 290
Dođe, prođe beže Mehmed beže
I on sjede u meka šiljteta:
Ne javlja se čedu prenejaku,
Već on gleda Šurkovića Hanku.
Tad izvadi stotinu dukata, 295
Pa ostavlja kraj nejaka čeda:
„Eto tebi, Šurkovića Hanko,
Pazi meni prenejaka sina.
Ako meni bog i sreća dade,
Te se vratiš u moje odžake, 300
Ti ćeš znati koga ćeš imati."
Poletiše suze iz očiju,
Sve u jedno, po deset zajedno:
„Neka tebe, moja mila majko,
A što si me 'vako namjerila!" 305
I on ode svom bijelu dvoru.
Kad je došo svom bijelu dvoru,
Na veliko čudo udario:
Dvije vatre pred dvorom mu gore,
U avlijii dva b'jela čadora, 310
Pod jednijem sestnica Ajkuna,
A pod drugim bratac Omer beže,
I bez glave i bez desne ruke.
Uhodio beže Ljuboviću,
Uhodio u visoku kulu, 315
Pa govoii svojoj staroj majci:
„Što je, majko, ako boga znadeš!
Kakvi s' ono mejti u avliji?"
Progovara ostarjela majka:
„Omer beg je u lov odhodio, 320
Hajduci ga tude dočekali,
O'sjekli mu glavu sa ramena,
A Ajkuna išla na vodicu,
Ljuta ju je guja zapuhnula."
Sazva beže bule i kadune 325
I sve redom hodže i hadžije,
Opremiše brata i sestricu.
Sad govori beže Ljuboviću,
Sad govori ostarjeloj majci:
„Moja majko, moje sunce žarko! 330
Daj mi izun, ako boga znadeš,
Da dovedem Šurkovića Hanku,
A i svoje čedo prenejako,
Živu želju uz devet godina."
„Bogme nećeš, sine Muhamede! 335
Ne treba mi kučka materina,
Da se širi po bijelu dvoru."
Kad to čuo beže Ljuboviću,
On uzima nože okovane:
„Čuješ li me, moja mila majko! 340
Kad mi nema Šurkovića Hanke,
Nek ni bega Ljubovića nema!"
Udari se rukom i handžarom!
Kol'ko se je lako udario,
Na nožu je srce izvadio, 345
Na kavzama b'jele džigerice,
I umrije, žalosna mu majka.
Sastale se hodže i hadžije,
Opremiše bega Ljubovića.
Govorile hodže i hadžije: 350
„Dajte, braćo, da knjigu pišemo,
Nek se vrati Šurkovića Hanka,
Nek ponese čedo prenejako,
Svi mirazi čedu ostadoše,
Nek ahari nisu zatvoreni, 355
A odžaci neka nisu pusti."
Ode knjiga begu Ali begu;
On dovede svoju milu seku.
Kad to viđe stara svekrvica,
Ruke širi, pa nevjestu grli: 360
„A tako ti boga jedinoga!
Nemoj mene snaho istjerati,
Biću tebi čedu ljuljarica,
A tvom dvoru biti ključarica."
Odgovara Šurkovića Hanka: 365
„A, boga mi, moja mila majko!
Nećeš biti čedu ljuljarica,
Niti dvoru biti ključarica,
Nego majka ko što si i bila!"
Ona jeste dvore ponovila, 370
Ponovila dvore i ahare,
Svoje roblje opet je dovela,
Svoje blago opet je donila.
U tom vaktu i godina prođe;
Knjigu piše Alibegovica, 375
A na ruke Šurkovića Hanki,
U knjizi joj 'vako progovara:
„Moja seko, Šurkovića Hanko!
Šta velimo za brata mojega,
Baš za brata, bega Mahmut bega, 380
Eto naške do nedjelju dana.
Ček'o te je beže Mahmut beže,
Ček'o te je dvan'est godina,
Već je dosti, moja zaovice."
Sada dođe beže Mahmut beže 385
I sa njiime Alibegovica,
I još više — pedeset svatova.
Tako došli Ljubovića dvoru,
Sada novi mladi beg u dvoru.
Sve to gleda ostarjela majika, 390
Nije mogla gledat sina svoga,
Sad joj valja tuđega gledati,
Jer je dobro za dobro vraćanje,
A i zlo je za zlo odvraćanje.
Blago onom ko je dobra glasa, 395
Dobra glasa, a sv'jetla obraza,
Biće njemu dobro dovijeka.


Reference

Izvor

Sait Orahovac: Stare narodne pjesme muslimana Bosne i Hercegovine (sa uvodnom studijom), Sarajevo, "Svjetlost", 1976., str. 496-506.