Čujte Srbi! Čuvajte se sebe (A. Rajs)/3.9

Izvor: Викизворник
ČUJTE SRBI! ČUVAJTE SE SEBE
Pisac: Arčibald Rajs, prevodilac: Dejan Stojićević


O POLITIČARIMA


PROPAST PARLAMENTIZMA


Vaši političari se grčevito drže parlamentarnog sistema pošto im on, zastareo i truo, najbolje služi ličnim ambicijama. Naravno, ako bi se danas primenio parlamentarizam kakav je bio zamišljen pre vek i po, bilo bi to nešto drugo. Izvorni parlamentarizam je bilo narodno predstavništvo gde je poslanik zastupao volju grupe birača, i to celu grupu, a ne samo one koji su mu dali glas. Bio je dužan da služi svima, a ne samo grupi sa posebnim interesima.

Da se razjasnimo. Poslanik je, dakle, čovek koga šalju građani nekog kraja kao svog opunomoćenika da raspravlja sa opunomoćenicima iz drugih krajeva zemlje o sredstvima pogodnim da se zajednica učini što srećnijom i, u okviru te zajednice, i područje koje zastupa. On je dobio ovlašćenje opštim glasanjem. Istina, nisu svi za njega glasali, ali je imao većinu, što je odlučilo o njegovom izboru. Posle izbora, on je opunomoćenik svih birača svog kraja i, kao takav, mora da štiti interese svih, a ne samo onih koji su mu dali glas. On sme da ima samo jednog šefa koji mu naređuje: taj šef mu je vlastita savest. Dužnost mu je da veoma ozbiljno proučava sva postavljena pitanja i sva predložena rešenja. Kada mu je ponuđeno rešenje u skladu sa ubeđenjem, on treba da glasa za njega, a ako ga, s druge strane, njegovo ubeđenje osuđuje, treba da glasa protiv. Ako prihvata naloge drugih, on izdaje svoje punomoćje.

Da li se tako događa sada u svim parlamentima, posebno u vašem, a ti parlamenti, navodno, zastupaju volju celog jednog naroda? Ni najmanje. Već od početka savremenog parlamentarizma, poslanici su se grupisali prema svom poimanju dužnosti i potreba države. Te grupacije su obrazovale političke stranke koje nijedan ustav - a ustav je osnova države - ne poznaje. U početku su pristalice tih grupa ili političkih stranaka ulazile u njih jer su im se pogledi u vezi sa javnim životom zaista slagali sa pogledima ostalih članova grupacije. Ipak je, od samog početka, bilo i onih drugih koji su se vezivali za određenu stranku iz sebičnog računa. Parlamentarizam je trajao i menjao se kako je rasla homogenizacija u državama, kako su interesi ukupnog stanovništva postajali sve više zajednički i kako su se, time, programi različitih političkih grupa približavali. Postao je užasno sebičan, pa je sada odbrana vlastitih interesa preča od odbrane interesa čitave države. Parlamentarizam je istovremeno postao odskočna daska ambicioznim ljudima koji bi da stignu do visokih položaja. Pošto se ne mogu popeti glavnim stepeništem, da bi uspeli, koriste pomoćno i prolaze kroz kuhinju, pa u salon.

Svi parlamentarci, ili skoro svi, danas pripadaju političkim strankama, pa su one postale krajnje moćne. One su pre svega zavele gvozdenu disciplinu u svoje članstvo kako bi ga dobro držale u šakama. Ni jedan jedini poslanik, koji pripada nekoj stranci, ne sme da glasa onako kako mu nalaže savest. Glas mu određuje stranka, a stranka ima u vidu samo jedno: da se održi na vlasti ako je ima, ili da do nje dođe ako je nema. Nijedan ministar ne može da izvrši neku reformu koju smatra neophodnom ako mu to ne odobri stranka. Stranka ima predsednika, koji, često, ima mnogo više stvarne vlasti od samog šefa države. Budući da se programi mnogih stranaka, a većina naroda ih ne zna, danas približavju jedni drugima toliko da se razlikuju samo po nekim pojedinostima, borba između stranaka se izrađa, a povrh svega, i u borbu ličnosti (vođa). Vođe su zaštićene nekom vrstom izvršnog odbora i kluba u kojem su svi poslanici iste boje. Oni na ove uvek imaju veliki uticaj, ali te institucije skrivaju pred zemljom njihovu ličnu vlast. To su privatne tvorevine bez odgovornosti, koje, uostalom, Ustav i ne poznaje, one nalažu poslanicima kako da glasaju i upravljaju radom ministara. Ti klubovi su pravi "sovjeti" u zemlji koja, s pravom, ne želi da prizna i sledi Sovjetsku Republiku, bivšu Rusiju. Vođe političkih stranaka su postali pravi diktatori, ali umesto jednoga njihova zemlja ih ima koliko ima i političkih stranaka.

Posledica svega toga je da se o zakonima itd. ne raspravlja i ne glasa u parlamentima sledeći potrebe država i nacija, već interese političkih stranaka. Nije potrebno ukazivati kakvu opasnost to predstavlja. Po izvanrednom prirodnom bogatstvu, vitalnosti i snazi stanovništva - a ne "inteligencije" - što je došlo do izražaja u dešavanjima u velikom ratu, Kraljevina SHS bi danas morala da bude, ako ne na čelu cele Evrope, bar na čelu zapadnog dela ovog kontinenta. Zbog borbi političkih stranaka sada je jedna od najslabijih.

Ako parlamentarizam nastavi ovako, a nastaviće, on velikim koracima juri u propast, a sa sobom će povući i države kojima bi trebalo da služi. Ako se proceni da ga treba zadržati, a ne zameniti nekom novom institucijom bolje prilagođenom savremenim zahtevima, biće ga potrebno suštinski reformisati, a poslanicima vratiti prvobitnu dužnost: da budu samo glasnogovornici celokupnog stanovništva jedne oblasti čiji se najviši interesi stapaju sa interesima čitave nacionalne zajednice; da ne budu ni u čijoj drugoj službi, već u službi sopstvene savesti.