Četa Draška Popovića
Četa se je mala podizala,
Oklen se je i prijed dizala,
Od krvava Čeva na Krajinu.
Četa mala, trides’ i tri druga,
A pred četom do tri arambaše: 5
Jedno Turčin Đurđević Osmane,
Što je uskok od Ercegovine,
Sa široka polja Nevesinja;
Drugo uskok terzibaša Pejo,
Koji bješe s Polja gatačkoga; 10
Treće s Čeva Popoviću Draško.
Otolen se diže četa mala,
A prijeđe Uble i Poljane,
I Banjane ramne svekolike,
Pa uljeze Somini planini, 15
A otolen Gacko pregaziše,
Dok dođoše polju Nevesinju,
Zadaniše u Crvan planinu.
Kada dnevi polovinu bilo,
A zla sreća bješe namjerila, 20
Od planine ticu kukavicu,
A doleće na jelovu granu,
Više Draška, i više družine.
Kad zakuka njekoliko puta,
Naporedu trides’ i jedanput. 25
Kad je viđe Draško Popoviću,
Skoči Draško lati dževerdana,
Te oćaše ubit’ kukavicu,
No mu neda terzibaša Pejo,
A ovako riječ besjedio: 30
„Nemoj Draško, Bogom pobratime,
To je tici od Boga poslano,
Ne čini ti ništa u planinu”!
A veli mu Popoviću Draško:
„Zla biljega pobratime Pejo, 35
Ka’ da ćemo izginut’ zanago.
Ja se bojim jada velikoga,
Od Turčina TJurđević Osmana,
E su Turci vazde prijevarni”.
A veli mu terzibaša Pejo: 40
„A ne boj se, Draško pobratime,
Kako će ne izdat’ u planinu,
Kade natrag povratišta nema,
On je dobra posjeka’ Turčina,
Mila brata, Bega Ljubovića, 45
Sa široka polja Nevesinja”.
Na tome se oslobodi Draško,
Kad prijeđe preo gore sunce,
Ali veli T>urđević Osmane:
„O družino, moji Crnogorci, 50
Pošljite me polju Nevesinju
Da se javim mojoj staroj majci,
Da donese vina i duvana,
I u torbe laka brašnjenika”.
Kad to čuše u goru ajduci, 55
Svi ajduci jedva dočekaše,
Poslaše ga polju Nevesinju,
Na sramotu Popoviću Drašku.
Kade Osman na odžaku dođe,
Te mu majka otvorila vrata, 60
Kade Osman u dvorove uđe,
Pa starici majci govoraše:
„Ustaj majko na noge lagane
Da po kuli blago pokupimo,
Da bježimo k Čevu kamenome”! 65
A stara mu govoraše majka:
„Ne Osmane, za Boga miloga,
Evo imam šesdeset godina,
Još nijesam obula opanke,
Ni priješla polje u širine, 70
A nekmoli zelene planine,
Nego izdaj četu Crnogorce,
Ljuboviću Begu gospodaru,
On će tebe brata oprostiti”!
A veli joj Đurđević Osmane: 75
„Nemoj majko, za Boga miloga,
Greota je izdat’ druga svoga,
Majko moja, kako baba svoga”.
A majka mu riječ govoraše:
„Taj će grijeh na majčinu dušu”! 80
A Osman joj riječ govorio:
„Ajde majko, i kako ti drago”!
Turska bula jedva dočekala,
Brže kuli Ljubovića dođe,
I Begu je pravo kaževala, 85
Baš kako je Osman opravio.
A kad začu Ljuboviću Bego,
Obe joj je ruke popružio,
A zadade Božju vjeru tvrdu
Da mu ništa učinjeti neće, 90
Ako izda četu Crnogorce.
Kada bula riječ razumjela,
Brže ide, te Osmanu kaže,
A kad začu Tuurđević Osmane,
Brže ide kuli Ljubovića, 95
Begu ruke i koljena ljubi,
I sedžadu đe Bego sjedaše.
A veli mu Bego Ljuboviću:
„Slugo moja, Tjurđević Osmane,
Kako ćeš mi izdat’ Crnogorce”? - 100
„Lasno ćemo, dragi gospodare,
Ajde skupi nevesinske Turke,
Uzmi sobom vina i rakije,
I u torbe laka brašnjenika”.
Bego skoči, jedva dočekao, 105
Te sakupi vojske tri stotine,
Ode s njima uz Crvan planinu.
Kad se blizu primače družine,
U Alugu Turke ostavio,
A on pođe gorje uz planinu, 110
Pa sve bere bilje po planini,
A sve trlja u crljeno vino
Da opoji četu Crnogorce.
Kade Osman u družinu dođe,
Napiše se vina crljenoga, 115
Najedoše ljeba bijeloga,
Popadaše glavom na dolinu,
A dopade Đurđević Osmane,
I donese jednu čašu vina,
Pa svakome zalije oružje, 120
Do jadnome Popoviću Drašku,
I uskoku terzibaši Peju.
Oni bjehu legli na oružje,
Ne moga im zalit’ puške sjajne,
Pa privede nevesinjeske Turke, 125
Obigraše Draška i ajduke,
Na ajduke vatru naložiše,
Ni jednoga živa ne puštiše,
Do sokola terzibašu Peja.
Bježi Pejo između Turaka, 130
Za njim bježi Popoviću Draško,
Al’ ga bjehu obigrali Turci.
Kad se Draško na nevolju nađe,
Listo pali svoga dževerdana,
Te pogodi Očić Useina, 135
Živo mu je srce izgorio.
U tome se razmaknuše Turci,
A pobježe Draško uz planinu,
Dok ostraga puče puška sjajna,
A ta puška nikad ne pucala, 140
Te pogodi terzibašu Peja,
Salomi mu nogu pod koljeno.
Pade Pejo, a pokliče Draška:
„Aj, đe si mi Draško pobratime,
Ugrabi mi sjajna dževerdana 145
Da mi majku samoranu raniš”!
Kade začu Draško Popoviću,
Ne šće Peju nosit’ dževerdana,
No na pleći digao ajduka,
Na pleći mu pleći naslonio, 150
Ostraga mu glavu ostavio
Da mu pleći čuva od Turaka.
Pa pobježe s njime uz planinu.
Za njima se Turci okrenuše,
Kad jadnoga Draška dostignuše, 155
Ali s pleći povikuje Pejo:
„Udri Draško, Bogom pobratime”!
A veli mu Popoviću Draško:
„Kami ću ti gađat’ pobratime,
Ja sam pustu pušku isturio, 160
Nijesam je jošte napunio”!
A Pejo mu riječ besjedio:
„Udri mojom, Draško pobratime”!
Taden Draško Peja postavio,
Pa od Peja meteriza gradi, 165
A Pejova pali dževerdana
Da ubije Bega, al’ Osmana,
Ma ne ubi Bega ni Osmana,
No preo njih u ostale Turke,
Dva ubio, trećega ranio. 170
A pobježe opet uz planinu,
A na pleći nosi ranjenika,
Ranjen Pejo puni dževerdane,
Na plećima Popovića Draška.
Kad ih opet Turci pristigoše, 175
Jadan Draško Peja postavio,
Pa obadva pali dževerdana,
Koje bješe Pejo napunio,
S dva višeka i su osam zrna
Da ubije Bega, al’ Osmana, 180
Ma ne ubi Bega, ni Osmana,
No preo njih u ostale Turke,
Tri ubio, četiri ranio,
Sedam pali jedan do drugoga.
A kade ga trećom pristigoše, 185
Opet Draško Peja postavio,
A dovati sjajna dževerdana,
Koga mu je Pejo napunio.
S’ dva višeka, a zrna četiri,
Pa on Bega Ljubovića gađe, 190
I dobro ga pogodio Draško,
Jedno ga je zrno dopanulo,
U vrh glave među oči crne,
Ni živa ga zemlja ne ščekala,
A tri zrna u ostale Turke, 195
Tri ubio, četiri ranio.
Kad pogibe Ljuboviću Bego,
O jadu se Turci zabaviše,
A već više Draška ne ćeraše,
No uteče u planinu Draško, 200
I unese Peja ranjenoga.
A kade se Turci okupiše,
Na mrtvoga Bega Ljubovića,
Al’ eto ti sina Begovoga,
Pred Turcima davu učinio: 205
„Vidite li, moja braćo Turci,
Pomozite na nevolju ljutu,
Na krvnika TJurđević Osmana,
Što iskopa kuću Ljubovića.
Svakojemu drugu Crnogorcu, 210
Zali vinom svijetlo oružje,
A ostavi druga najboljega,
Najboljega Popovića Draška,
Te on ubi Bega, baba moga
Da ne traži brata rođenoga”. 215
Kad to čuše nevesinjski Turci,
Svi plamene nože izvadiše,
Posjekoše TJurđević Osmana,
A mrtvoga Bega ukopaše,
Pa odoše polju Nevesinju. 220
A kad mrče, i kad noćca dođe,
Podiže se iz planine Draško,
Te on nosi Bogom pobratima,
Donese ga Polju gatačkome,
Tu ukrade konja sedlanika, 225
Pa na konja naturio Peja,
Pa ga vodi Sominom planinom,
A otolen niz ravne Banjane,
Dokle dođe k Čevu kamenome,
Te on vida pobratima Peja, 230
Vidao ga dok je prebolio,
I poharči pedeset dukata.
A sad da si zdravo Gospodare!
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
