Čežnja
U staro drevno doba življaše ribar neki
Kraj pustih obala Narba.
On bješe vrlo mlad.
Samac u teškom čunu lutô je po rijeci
I ribolov je bio jedini njegov rad.
On nikad nije znao za bole i za tugu,
Nit je od svoje sreće poznavô sreću drugu;
Bješe kô leptir laki,
što slatki život pije
I svoju vedru dušu na jarkom suncu grije.
No jedno veče, kada
Zabaci mreže tanke, vesô i razdragan,
Božansko djevojče jedno iz vala izroni tada
Zlatno kô majski dan.
Srebrnim, zvonkim glasom,
dok jasna blista luna,
Zvaše ga ona sebi, slatkog zanosa puna,
Nudeć´ mu poljub svoj.
No, on je prikovan gledô,
bez daha i bez zbora,
Kô u snu jednom dugom, u plave oči joj,
Dok vatren, ogroman mjesec diže se iza gora,
I rasiplje po vodi svoj hladni, sanjivi sjaj.
U tome času, ozgo, s podnožja golih brda,
Kuda se čuje zvonce bijelih, runatih krdâ,
Zovnu ga sestra mala. On se prenu i u čas taj
Božanska slika minu i on duboko tada
U svome srcu pozna tugu i teret jada
I prvi bol i vaj.
Tužnije mjesec planu, zajeca slavuj neđe
I svuda u času tome nijema tuga pređe,
Kô da je sve u bolu plakalo u toj noći
S ribarom u samoći.
Od čudne večeri ove njegovo srce gori
U čežnji i u bolu, i jad mu dušu mori,
I kada prozirno nebo
u tihoj bešumnoj noći
Prosiplje svjetlost hladnu,
on, nijem, u samoći,
Od duge čežnje gine
I sanja, dugo sanja i zove iz dubine
Lijepo, zlatno čedo, božanski i dragi lik.
Al' zaman. Rijeka hladna
nikad ga čula nije. –
Ah, jadno, nesretno momče,
kô teški mučenik,
On otrov čežnje pije,
On ljubi obmanu pustu
i prazan prizrak njen, –
On ljubi lažnu sjen.
*
Ljubiti čega nema, oh, to je tako čudno!
Da li je ljubav sreća, kada je java sve?!
Ili je čežnja sreća, u kojoj srce budno
Živeći umire?...
