Čežnja (Jakov Šantić)

Izvor: Викизворник
Čežnja
Pisac: Jakov Šantić





        Čežnja

U staro drevno doba življaše ribar neki
Kraj pustih obala Narba.
  On bješe vrlo mlad.
Samac u teškom čunu lutô je po rijeci
I ribolov je bio jedini njegov rad.
On nikad nije znao za bole i za tugu,
Nit je od svoje sreće poznavô sreću drugu;
Bješe kô leptir laki,
  što slatki život pije
I svoju vedru dušu na jarkom suncu grije.
 
  No jedno veče, kada
Zabaci mreže tanke, vesô i razdragan,
Božansko djevojče jedno iz vala izroni tada
  Zlatno kô majski dan.
Srebrnim, zvonkim glasom,
  dok jasna blista luna,
Zvaše ga ona sebi, slatkog zanosa puna,
  Nudeć´ mu poljub svoj.
 
No, on je prikovan gledô,
  bez daha i bez zbora,
Kô u snu jednom dugom, u plave oči joj,
Dok vatren, ogroman mjesec diže se iza gora,
I rasiplje po vodi svoj hladni, sanjivi sjaj.
 
U tome času, ozgo, s podnožja golih brda,
Kuda se čuje zvonce bijelih, runatih krdâ,
Zovnu ga sestra mala. On se prenu i u čas taj
Božanska slika minu i on duboko tada
U svome srcu pozna tugu i teret jada
  I prvi bol i vaj.
Tužnije mjesec planu, zajeca slavuj neđe
I svuda u času tome nijema tuga pređe,
Kô da je sve u bolu plakalo u toj noći
  S ribarom u samoći.
 
Od čudne večeri ove njegovo srce gori
U čežnji i u bolu, i jad mu dušu mori,
I kada prozirno nebo
  u tihoj bešumnoj noći
Prosiplje svjetlost hladnu,
  on, nijem, u samoći,
  Od duge čežnje gine
I sanja, dugo sanja i zove iz dubine
Lijepo, zlatno čedo, božanski i dragi lik.
Al' zaman. Rijeka hladna
  nikad ga čula nije. –
Ah, jadno, nesretno momče,
  kô teški mučenik,
  On otrov čežnje pije,
On ljubi obmanu pustu
  i prazan prizrak njen, –
  On ljubi lažnu sjen.
                                  *
Ljubiti čega nema, oh, to je tako čudno!
Da li je ljubav sreća, kada je java sve?!
Ili je čežnja sreća, u kojoj srce budno
  Živeći umire?...



Izvor[uredi]

  • Jakov Šantić:Sabrane pjesme, Edicija Živa baština, Svet knjige,Beograd, i Institut za književnost i umetnost, Beograd 2005., Priredio Siniša Tutnjević, str. 49-51.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jakov Šantić, umro 1905, pre 119 godina.