Čalgidžija Mujo
Telal viče kroz tri bjela dana,
A po želji cara Sulejmana:
„Pokraj dvora careva vezira,
U đulbašči tik do izvor vrela,
Nalazi se tankovita jela. 5
Ko ustr’jeli tankovitu jelu,
Sa biljega, kopljem udarena,
Te strjelicu protjera kroz jelu
I pogodi ime sultanije,
Divne kćeri cara Sulejmana, 10
Čestit care nagradu mu daje —
Svoju kćerku, divnu sultaniju
I još k tome tri tovara blaga,
Napravit mu kulu do saraja,
Do saraja cara Sulejmana, 15
Sagradit’ je od devet bojeva."
To se čudo po svijetu čulo.
Kad začuo Čalgidžija Mujo,
Po sebi se nečem dosjetio,
Pa on ide u svoju odaju, 20
Ter otvara sanduka seharu,
Iz njeg' uze mahramu dukata,
Pa izađe i zaključa vrata,
A odavde do izvora hladna.
Kraj izvora tanana robinja, 25
Tihim glasom njojzi progovara,
Ne bi li mu kakav savjet dala:
„Robinjice, po bogu sestrice,
Kaži meni ime sultanije,
Na poklon ti mahrama dukata!" 30
Robinja mu na to odgovara:
„Id’ odatle, Čalgidžija Mujo,
Mogo bi te care opaziti,
Pa bi mogo glavu izgubiti."
Nju mi opet Mujo zamolio: 35
„Robinjice, dina t' i imana,
Na poklon ti mahrama dukata,
Kaži meni ime sultanino."
Robinja mu opet odgovara:
„Hajd' odatle, Čalgidžija Mujo, 40
Jer da znadeš tankovitu jelu,
Ter i razmak kopljem udareni,
Ne b' ni snio da bi pogodio!"
Treći put je jedva umolio,
Umolio, novac izbrojio, 45
Ravno bješe hiljadu dukata.
Kad joj novac sasuo u krilo,
Robinjica njemu progovara:
„Ak' ustrijeliš tankovitu jelu,
Te pogodiš ime sultanije, 50
Zovnuće te care Sulejmane,
Pa će tebe care upitati:
„Hoću, Mujo, da mi pravo kažeš,
Okle ime sultanije znadeš?"
Slušaj, Mujo, što ćeš caru reći, 55
Kad pristupiš caru u odaju:
Primakni se čestitome caru,
Poljubi ga u skut i u ruku
I pod njime halili sedžadu,
Izmakni se natrag tri koraka, 60
Te premitiv' ruke preko pasa,
Ovako ćeš caru besjediti:
„Sultan care, sjajno sunce naše,
Sve ću tebi po istini kazat:
Kad je mene družina dovela, 65
U haz-bašču kraj izvora vrela,
Tamo bješe tvoja sultanija,
U kitu je cvjeće sabirala,
A i nama, po ružicu dala.
Ti je, babo, sa pendžera vičeš: 70
„Gel Nafija, drago d'jete moje."
Tako sam joj ime upamtio,
Upamtio, ne zaboravio."
Kad sasluša Čalgidžija Mujo,
Kad sasluša robinjine r'ječi, 75
On odatle kući odlazio,
Ter uzima luka i strjelicu,
Pa ga eto pod vezirske dvore,
Na veliko čudo udario:
Tu je došlo malo i veliko, 80
I lovdžija, a i nišandžija,
Al' zalud im svako pogađanje.
Primaknu se Čalgidžija Mujo,
Primaknu se do biljega mjesta,
Ter je svoju str’jelu ispustio; 85
Sinu strijela kao oganj ljuti!
Pak udari tankovitu jelu,
Dobro mu je str'jela pogodila,
Te kroz jelu dalje proletila
I on kaza ime sultanije. 90
To začuo care Sulejmane,
Pa on zovnu Čalgidžiju Muju.
Kad uniđe Čalgidžija Mujo,
Kad uniđe caru u odaju,
Primače se caru čestitome, 95
Poljubi ga u skut i u ruku
I pod njime halili sedžadu,
Izmaknu se natrag tri koraka,
Te premiti ruke preko pasa.
Na to njemu care govorio: 100
„Hoću, Mujo, da mi pravo kažeš,
Okle ime sultaniji znadeš?"
Progovara Čalgidžija Mujo:
„Sultan care, sjajno sunce naše,
Sve ću tebi po istini kazat: 105
Ja se sjetih mladovanja svoga,
Kada mene družina dovela
U has-bašču kraj izvora vrela,
Gdjeno bješe tvoja sultanija,
U kitu je cvjeće sabirala, 110
Te i nama po ružicu dala.
Ti je, care, sa pendžera vičeš:
— Gel Nafija, drago d'jete moje!
Tada sam joj ime upamtio,
Upamlio, ne zaboravio." 115
Taj je divan care begeniso,
Pa on vjenča svoju sultaniju
Za onoga Čalgidžiju Muju.
Tad jeknuše sa grada topovi,
Tri ujedno, a trista zajedno, 120
Neka znadu mlade Stambolije,
Da j’ vjenčanje mlade sultanije,
Sa onijem Čalgidžijom Mujom.
Do sad bio Čalgidžija Mujo,
Od sad zete cara Sulejmana. 125
