Crno jagnje

Bio jedan carev sin koji se bješe zarekao da se ne će oženiti dotlen dotlen gođ u snu ne vidi đevojku koja će mu reći: "Ja sam tvoja, ja ću ti biti sretnja i rodiću ti sina sa sjajnom zvijezdom na čelu." I ovo nikomu ne kazivaše dok jednu noć u snu javi mu se nekakva prelijepa žena i reče mu: "Što junače činiš te se ne ženiš? Eno ti tri sirote đevojke bez oca i majke u jednoj kući pozemljuši koja je na troje razdijeljena i pred svakom opleten šarapod, i svaka po sebe različitu rabotu posluje: jedna veze, druga plete, a treća pjevajući prćiju šije. Nego kad se probudiš, hajde u lov, i uputi se k najbližemu selu, na putu ćeš sresti jedno jagnje crno bez biljega sa zlatnijem roščićima, i ono će te pred đevojačku kuću dovesti." Kad se ujutro carev sin probudi, obraduje se i kako mu je rekla ona žena tako i učini. Podrani rano te sa slugama u lov krene. Kad na putu sretne ono crno jagnje, reče slugama: "Vi hajte ća, ili me ovđen pričekajte, pa kad me vidite, tadar mi se nadajte." Po tom on pođe za jagnjetom dok ugleda kućicu na tri šarapoda, i u svakome po đevojka đe rabotaju kako mu je ona žena bila kazala; i začuđen ljepoti onijeh đevojaka, ne mogaše razlikovati koja je od koje ljepša, pa im nazove: "Pomoz' bog" Jedna mu od nji, najstarija reče: "Bog daj budi gospodinu!" druga: "Dobra ti sreća delijo!" a treća: "Sa srećom došao sretnji i presretnji junače!" Začudi se carev sin na ovake odgovore, a najviše na ovi najpotonje đevojke i promisli u sebe da će biti srećan i presrećan ako ovu uzme, te snimi s desne ruke prsten i stavi joj na ruku govoreći joj: "Ti si moja zaručnica." Pa otolen svoj put, te doma. Kazuje ocu sve šta je i kako; otac mu se vrlo obraduje i veliko veselje učini. One druge dvije sestre pošto viđeše da im se sestra najmlađa vjeri preko njih živijeh i starijih, počnu joj o glavi raditi i domišljati se kako će je obestrviti, i dogovore se te dozovu jednu vješticu, babu iz sela, koja je znala mađijati, i obećaju joj sve što imaju ako što učini da se njihova sestra ne uda; te ova baba da im jednu travu i reče im: "Daćete joj ovu travu da popije ujutro na šte srca u vodi nenačetoj, i kako je popije doći će joj pamrak u glavu, te će u goru pobjeći, i kad se u gori nađe, već se doma ne vrće, nego će se samodaviti u pustinji ili će je zvjerad rastrći; a kada dođe oni čoek, ono je carev sin, reći ćete mu da je sama pobjegla." Kako im ova baba reče, tako bezdušnice i učine; dadu joj onu travu u vodi, pa teke popi, poče tamo amo bježati te u pustinju kao izvan sebe. Sjutra dan opet dođe carev sin da svoju zaručnicu nađe, ali mu svasti odgovore da je sama jutros rano nekud pobjegla i da ništa ne znadu kuda se strvila, i počnu kao plakati i žaliti je pred njim. Carev sin odmah brže bolje za njom u goru da je traži, kao pomamljen; kad – čuje negđe da neko zavija i plače, te on po glasu trči, kad li nađe svoju zaručnicu đe se pribila pri jednome kamenu na pola mrtva od velikoga straha i plača; on pretrči k njoj i plačući je prigrli i zaviče: "Ha blago mene, evo mi je!" Ona ga poznade, i teke ču njegov glas, i ona njega zagrli, te od velike radosti i plača njemu na ruke ispijenu. Kad to viđe carev sin, izvadi nož iza pasa, te sam sebe ubi, i oboje mrtvi na zemlju padoše. U ovi isti čas – Božja volja! – car spavaše, i u snu ona ista žena što je carevu sinu na snu dolazila, pojavi se caru govoreći: "Ustaj na noge, tvoj je sin mrtav i tvoja snaha; nego uzmi travu što pod uzglavnicom nađeš i trči u tu i u tu goru, naći ćeš ih oboje jedno do drugoga mrtvo, pa pomaži rane sinu i dobro travu ožmi da mu od nje sok u ranu uljeze, a snasi srce namaži, i triput reci: ustanite nesretnji pa sretnji, ako Bog da." Probudi se car i uplašen prevrne uzglavnicu i nađe pod njom travu žutu kao žukovi cvijet, te poteci na konju put one gore đe mu je rečeno. Kad tamo, nađe sina i snahu prućeni jedno pokraj drugoga, i počne nažimati sok od one trave sinu u rane a snasi srce mazati njome, i ne izrekao bješe treću riječ: "ustanite nesretnji pa sretnji, ako Bog da!" oboje ustadoše na noge kao da im ništa nije bilo. Mrtvi se začude kako uskrsnuše, a otac radujući se povede ih u svoj dvor, pa ih vjenča, i prve godine rodi mlada carica sina sa zlatnom zvijezdom na čelu.

Ovaj tekst je narodna umotvorina. Prvi put ju je zabeležio Vuk Stefanović Karadžić u delu Srpske narodne pripovijetke.

Izvor

• Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 110–113.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 160 godina.