Crnogorski barjaktar

Izvor: Викизворник
Crnogorski barjaktar
Pisac: Mita Popović





     Crnogorski barjaktar

Tužna nojca već odoru
     Crnu svoju svlači.
Bela zora u svečano
     Ruvo se oblači.
Vedro nebo, krunu sunce
     Metnulo na glavu,
A Danica u zrcalu
     Ogleda se plavu.

Nit' što mari sunce jarko.
     Nit' što zora bela.
Štono živi plamen sukće
     Iz paklenog ždrela,
I što ljudi po razboju
     Biju s' i krvave
I što svoje stotinama
     Ruse gube glave.

E već, eno, turska vojska
     Viče i jalače,
Zoran paša na vilovna
     Svog zelenka skače.
Još kad horda povadila
     Sablje svoje krive,
Povede ju na sokole
     Crnogorske sive.

Dočekaju Crnogorci
     Silu Osmanlija,
I zasevnu hitre munje
     Dobrih dimišćija,
I zapevnu jatagani.
     Mači zafijuču:
A ćelavi jadni Turci
     Vrište i jauču.

Alaj-barjak crnogorski
     Ponosno se vije
Na sramotu i na zazor
     Silne Turadije,
A na slavu kamenite
     Zemlje one male

Kam' ne mogu age, paše,
     Veziri i lale.

Al povika turski paša
     Na svoje nizame:
„Ko zastavu crnogorsku
     Donese preda me,
Daću njemu tri ćemera
     Zlata žeženoga
I najlepšu svoju bulu
     Iz harema svoga!“

Kad nizami čuše pašu,
     Ciknuše k'o guje
Pa ko' krila pozajmili
     Da su od holuje:
Udare na barjaktara
     K'o more na stenu,
Kad vetrovi razuzdani
     Talase mu krenu.

I eno ih! već su tamo,
     Već su stigli meti;
Sad će odma barjaktara,
     Na mači razneti,
Sad će odma slobodino
     Da padne znamenje,
Sad će odma da od stida
     Porumeni stenje.

Malobrojni Crnogorci
     Ko' lavi bore se,
Da si čela nove slave
     Lavorom urese,
Al napori svi badava,
     Gro6 se njima, sprema —
Već u njinog barjaktara
     Desne ruke nema!

Al barjaktar crnogorski
     Nit' ciknu, nit' pisnu,
Već on barjak s levom rukom
     Grčevito stisnu.
Pa ga nosi iznovice
     Kroz pljusak tanadi,
A u prkos velemoćnoj
     Prorokovoj bradi.

Tada Turci na sokole
     Iznova navale,
Nemilosna, divlja srca
     Svoja da iskale,
Da u crno uviju nam
     Lepu slavu staru,
Pa otseku, joj, i levu
     Ruku barjaktaru!

Pade ruka, pade barjak,
     A horda nasrne,
Da ugrabi alaj-barjak
     Dične Gore Crne,
Pa da nosi paši svome
     To sveto znamenje,
Što je Srbu, k'o na svetu
     Sve drago kamenje!

I polje se već razleže
     Od pobednog rika,
Što ga Turci podigoše
     Oko zastavnika;
I već nema više nada
     Da s' uepehom bori,
E barjak se već po zraku
     Više ne vijori.

Ali truba još jedared
     Na juriš zatrubi,
A barjaktar barjak svilni
     Podiže sa zubi,
Pa ustade, osvetnički
     Kao anđ'o da je
Dok mu oko glave venac
     Večne slave sjaje.

I kliknuše Crnogorci
     Ko sokoli sivi
I nekrstu strah i trepet
     U srcu oživi;
A kad svoje potegnuše
     Teške bičinovce,
Nemilosno klaše Turke
     Kao vuci ovce.

Beže Turci bezobzirke,
     Crnogorci seku,
Tri hiljade utopili
     U krvavu reku.
A barjaktar u ranama
     Tiho s' osmejkiva — — —
Snovi su mu ispunjeni
     O kojima sniva!




Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Mita Popović, umro 1888, pre 136 godina.