Crni Đurđevdan
Poslušajte i braćo i ljudi,
Kakve ima istorija ćudi
Kad po zemlji dune vjetar ludi,
Kada zvijer bez zakona sudi.
To je bila četrdeset prva: 5
Crnu zemlju kuga naselila.
Nad Kordunom sunce pomrčalo,
Sve u noćnu tamu pretvorilo.
Svuda viju pobješnjeli vuci,
A puške su đavolu u ruci; 10
Bira đavo okle će početi,
Pa izabra Veljun ponositi.
Čim se Ante u Zagreb smjestio,
Tu je krvav vršaj započeo:
Komuniste Maček mu predao 15
Da zasiti ralje đavolove.
Veljunčani bjehu dobri borci
I solunski hrabri dobrovoljci;
To su dobri demokrati bili,
Kompartiju brzo prigrlili. 20
Među njima komunisti mladi
Učili ih kako da se radi.
Tu je mladi Rade Vujičiću,
Krasan junak, Kompartije tiću,
A do njega Velemire Đuro, 25
Na daleko ne bješe mu para.
Mudre riječi, a duša im čista,
Malo takvih bješe komunista.
Cio Veljun u kolo se hvata,
Šire bratstvo Srba i Hrvata. 30
Sastaju se s večera do sunca
Baš u mlinu Josipa Mravunca.
Skupa zbore Srbi i Hrvati
Kako će se oda zla braniti:
Od tirana Pere Živkovića, 35
Do zločinca Ante Pavelića.
Al’ đavolu svako dobro smeta,
Pa i ljubav — duša mu prokleta!
I krvave on planove kuje
Jer to rimski papa poručuje. 40
Iz Berlina Hitler bjesno reži,
Ko je pošten koža mu se ježi,
Na Srbe se Hitler rasrdio,
Dvaest sedmi mart ga je ujeo;
Pa u Zagreb Antu opravio 45
I Stepincu popu poručio:
„Krsti, kolji što se srpsko zove,
Kao mesar što kolje volove.
A Hrvate što im pruže ruke,
Bez milosti stavite na muke. 50
Jer Jevreji, Srbi, komunisti —
Sve nevjera, sve su antihristi.
Kad armija moja Ruse goni,
Nož u leđa zabiće mi oni.
Bud’te vuci, ma u ovčjem runu, 55
Samo svaku spriječite pobunu.“
To frankovci jedva dočekali
Jer su davno svoju snagu znali.
Davno ih je narod odbacio,
Za Radićem Stjepanom pošao. 60
Ni sada im ne bijaše druge,
Najmiše se Hitleru za sluge,
Frankovačko ime napustiše,
K’o „ustaše“ svud se pojaviše.
Pavelić je šef slugama bio 65
I od pape Stepinca dobio.
Oni knjige na sve strane šalju
Da izvrše Hitlerovu volju.
Jedna stiže i do Slunja grada,
Do Nikšića, ustaškoga gada: 70
„Čuješ, pope Nikšiću Ivane,
Ako znadeš za Hristove rane,
Crni glasi od Slunja se čuju
Komunisti da nam narod truju.
Je l’ istina što nam poručuju 75
I Hrvati da s njima druguju?
Pazi, brate, ovo nije šala,
Srpska gamad Rusu se prodala,
A Hrvati što se s njima druže,
To su, brate, izgubljene duše. 80
Znadeš da je Hitlerova sila
Nezavisnu Hrvatsku stvorila.
Sad moramo njemu vjerni biti
I od Srba zemlju očistiti.“
Kad je Nikšić knjigu proučio, 85
Od radosti na noge skočio,
Pa poziva po izbor junake
Od zla oca i od gore majke:
Popa Blaža od Blagaja grada
I Šajfara iz Veljuna, gada; 90
Narednika crnog Marušića
I doktora Nikolu Zdunića;
Iz Lađevca Vratarić Milana,
Kovačević Zvonu i Ivana,
I poziva Paulića Milu 95
Koj’ općinsku sad predstavlja silu.
Kad je vako društvo sakupio,
Pred svima je knjigu pročitao,
Pavelića sliku poljubio,
Pa ovako njima govorio: 100
„Svi ste čuli što poglavnik piše.
Ništa, braćo, ne čekajte više,
Već kupite po birtija’ lole
Što se piti i kartati vole,
Podajte im puške, municiju 105
I rakije neka se napiju.
Tad krenite do Blagaja grada,
Al’ po noći da s’ niko ne nada.
Zakoljite Mravunca mlinara,
Sa Srbima on se dogovara. 110
Samo tajno, ne smije se znati
Da su njega ubili Hrvati.
Onda, braćo, nek se glas proširi
Da su njega Srbi umorili.
Tad veljunske Srbe pohvatajte, 115
U blagajsku školu dopremite,
Govorite da tražimo krive,
A nevine pustićemo žive.
Pohvatajte što možete više
Jer svi znate kako Veljun diše. 120
To je, braćo, leglo komunista,
Tu ih ima k’o na gori lista.
Ako ovo mudro izvedemo,
Bojati se više ne trebamo.
Sve će Srbe strava zahvatiti, 125
Sami će nam pred noge padati.
Komuniste sami će hvatati
I u ruke nama predavati.“
Tad govori pope od Blagaja:
„Pravo, brate, tako zborit valja. 130
Mravunac se đavolu predao,
Na stranu se antihrista stao.
U crkvi sam propovjed držao,
Vjerne ljude u boj sam pozvao:
Srbe treba na vrbe vješati, 135
Sveti otac blagoslov će dati.
Al’ Mravunac, duša mu prokleta,
Med’ narodom počeo da smeta
I pred crkvom on narodu zbori:
„Ne slušajte što vam pop govori. 140
Grijeh na dušu nemojte metati
I nevine Srbe progoniti.
Zar od uvijek nijesmo braća bili
I nevolje skupa podnosili.
Zajedno smo svadbe svadbovali, 145
Jedni drugim kumstvo kumovali.
Mi Hrvati kada smo stradali,
Uvijek su nam Srbi pomagali.
Pa sad, braćo, po božijoj volji
Pomozimo braći u nevolji. 150
A naš popo ako krvi želi,
Neka, braćo, iz Blagaja seli.“
Na to ljudi oko njega ćute,
A ja vidim da nam kvari pute.
Zato vjeruj, pop-Ivane, sada 155
Ove noći nestati će gada.“
Kad je noćca tamna se spustila,
Mravunca je crna sudba stigla.
Tri ustaše, tri pijana gada,
U kuću mu uljegoše tada, 160
Izvršiše tu podlu rabotu
I zaklaše njega na krevetu.
Poklaše mu ženu i dječicu,
Ne spaziše jednu đevojčicu;
Sakrila se, kroz prozor skočila 165
I Koranu vodu preplivala;
Tako jadna glavu sačuvala
I sirota osta samorana.
Mila braćo, poslušajte sada,
Glas se prosu, niko se ne nada, 170
Đurđevdan je četrdeset prve,
Kupe mirne ljude kao crve,
Sve od šesnaeet do šezdeset ljeta,
Sve što može fašizmu da smeta.
Stoji jauk dječice i žena, 175
Samo ljudi ćute kao stijena.
„Ajde s nama — ustaša im zbori —
Ko kriv nije neka se ne boji,
Da nađemo ko je krivac pravi,
Svi ostali vratiće se k slavi." 180
Ide čovjek, zna, krivice nema,
Ko li sluti šta li mu se sprema,
Nit je bilo nit se moglo sniti
Takav podlac da će čovjek biti!
A države svakakve su bile, 185
Gonile su ljude i hapsile,
Al' ne bješe još toliko ludi’
Šest stotina da pobije ljudi.
I što o tom da vam zborim više,
Ti se ljudi nikad ne vratiše, 190
U Blagaju jame napuniše,
Cio Kordun čamom zacrniše.
Tako pade cvijet komunista
Na đurđevdan kada gora lista.
Tu Nikola Kukiću nam pade, 195
Bez junaka Partija ostade.
Do njeg pade Vujičiću Rade
Koga svako na Kordunu znade.
Treći bješe Velemire Đuka
Što Partiji desna bješe ruka. 200
I sa njima triest komunista
Svijetla lica, kao suza čista,
A pored njih pet stotin’ seljaka,
To j’ brigada hrabrije’ gorštaka.
Tako poče carstvo Nikšićevo, 205
Od Veljuna napravi Kosovo
Što će dići kuku i motiku,
Za slobodu preboljeće muku.
A sad, braćo, da vam kažem jade,
Za istinu dugo se ne znade. 210
Glasi kruže: nijesu pobijeni,
Već u Berlin na rad otpremljeni.
Mnoga majka vjerovala tada,
Od istine milija je nada.
Tako bješe do osmog mjeseca, 215
Vjerovahu i žene i djeca.
Ali tada, moja braćo mila,
Kompartija odrede stvorila;
Širom Like i gordog Korduna
Boj se bije, podigla se buna. 220
Partizani Cvijanović Brda,
I tu stoji sad busija tvrda,
Dočekaše Šajfara krvnika
Koji bješe Paveliću dika.
I Ljubica, Šajfarova drolja, 225
Saradnica krvavog pokolja.
On je ženu zbog nje ostavio,
Svud Ljubicu sa sobom vozio.
Lovrić Mile, vesela mu nana,
Komandir je bio partizana, 230
Kad je vakog lova ulovio,
Svem Kordunu postao je mio.
Mile pita: „Sad govori, silo,
Na Đurđevdan što se dogodilo?
Dosta nam je već ustaške laži, 235
Poznamo te, pa istinu kaži.“
Oboje su ogrezli u krvi,
Ali Šajfar progovori prvi:
„Znajte sada, mi smo ih pobili,
A i vas bi da ste s njima bili.“ 240
Drolja ciknu pa ovako veli,
Svako vidje da strašiti želi:
„Puštajte nas, biće za vas bolje,
Pobacajte te puške i kolje.
Jer ako nas odmah ne pustite, 245
Danas našu silu očekujte.
Za dva dana nestaće vam traga,
Tolika je u fašista snaga.“
Partizani kada ovo čuše,
Pomalo se bolno oemjehnuše, 250
Za odgovor lance donesoše,
Oba gada zajedno svezaše,
Sad ovako njima govoriše:
„Znaj, krvniče, straha nema više,
Niti više ta postoji sila 255
Ovaj narod što bi uništila.
Ti ćeš ovđe kosti ostaviti,
A mi znamo što nam je raditi.
Kompartija partizane vodi
I uči nas pravdi i slobodi. 260
A ti, kurvo Martinović Ljubo,
Pobješnjela fašistička gubo,
Ubila si svog Milana muža,
Divna momka ko rumena ruža.
U krevet si toj nakazi pala 265
I sa njim si u krv ogreznula.
Šajfar ženu i djecu imade,
Ti ih gaziš, jedan ljudski gade.
Sve su tvoje ideje u blatu,
Pa ćeš i ti s njim primiti platu. 270
A od djece, znaj krvavi gade,
Kompartija odgojiće ljude
Koji će vas po zlu pominjati,
Kompartije slavu pronositi."
Kad oboje ovo saslušali, 275
Oboje su u plač udarili.
Sad za zločin jedno drugo krivi,
Ljubav pljuje jer hoće da živi.
Tako Veljun istinu doznade,
Plač i lelek na sve strane stade. 280
Cio Kordun partizane slavi
I u borbu hrle kao mravi.
Omladina diže se i žene
Da osvete svoje izgubljene.
A sad, braćo, kažite mi, mila, 285
Koja sila nije slijepa bila,
Je li ikad tiranija znala
Da je sama sebi grob kopala?
Ne prođoše dvije godinice,
Cijela zemlja izmijenila lice: 290
Sve krenulo na pute krvave
Da fašizmu jednom na put stane.
Partizanske sada divizije
Zvijer gone što ranjena vije.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
