Crkva na Kremenu
Kad su Turci Kremen popalili,
I kraljevu djecu zarobili,
Ljepu Jalju od sedam godina,
Mijajlića u zelenoj svili:
Od onoga doba nesretnoga,5
Sav se Kremen u crno zavio,
Nit pjevaše, ni kola igraše.
Kad pođoše Turci putovati,
Pa su bili nasred gore čarne,
Jal govore age i spahije:10
„Boga nami Turci janjičari!
Što će vami prenejačko čedo?
Bacite ga konjma pod kopite.”
Uze Ture mlada Mijajlicu,
Da ga baci konjma pod kopite, 15
Savija se prelijepa Janja,
Ruke sklapa poturicu brati:
„O Turčine, o po Bogu brate!
Ti ne bacaj brata Mijajlice,
Ne bacaj ga konjma pod kopite, 20
Vaši će ga konji pregaziti;
Već ga uzmi u bijele ruke,
Pa ga daruj caru za jabuku.”
To je Ture za Boga primilo:
„Oću Janjo, draga dušo moja, 25
Darovaću i tebe i njega.”
Kad su bili gradu Carigradu,
Uze Ture prelijepu Janju,
Uze Janju za bijelu ruku,
A Mijajlica sebi u njedarca: 30
Darova ih caru za jabuku.
To je care jedva dočekao,
Jer car svoga poroda nemaše.
Uzimlje ih carica gospođa,
Uzimlje ih sebi u njedarca,35
Njeguje i kao djecu svoju.
Rasla Janja do sedamnajst ljeta;
Mijajlica do deset godina.
Već ga šalje care gospodine:
„Ajde, siie, tamo u Čajire,40
Tamo su nam sve države naše,
Ajde sine, obađi gradove!’
Zabavi se mlađan Mijajlica,
Zabavi se godinicu dana.
Prose Janju na sve četir strane, 45
Prosili je paše i veziri,
Carica je Janji govorila:
„Janjo, dušo, draga ćeri moja,
Tebe prose paše i veziri:
Udaji se al ih odgovaraj.” 50
Stidom majci Janja govorila:
„O carice, mila moja majko,
Ja te želim majko poslušati;
Al evo me srce zaboljelo,
Za mojijem bratom jedinijem.55
Da ga vidim, mila majko moja,
Čini mi se da bih ozdravila.
Pošalji me njemu u Čajire,
Nešto bih mu na samo kazala.”
To carica za Boga primila, 60
Odma šalje sluge i delije.
Al eto ti sina Mijajlića,
Carica mu ljepo kazivala:
„Sestrica ti leži u krevetu.”
Nujan Mile u odaju pođe: 65
„Što je sestro, ako Boga znadeš?
Otkad te je bola zaboljela?
„Ima brate tri bijela dana,
Ja l ću mrijeti, ja li lakše biti,
Janja bratu tijo progovara: 70
„Mili brate, u sestre jedini!
Ne odaji ni mene ni sebe:
Ovo nijesu naši roditelji.
Mi smo brate davno zarobljeni,
Veće ima deset godinica. 75
Nego kad se tavna noć uvati,
Ti otidi u carske palace,
Dvoje egbe ti natrpaj blaga,
Iznesi ga da nitko ne spazi;
I otidi u donje tavane, 80
Pa izvedi do dva dobra konja:
Sebi Ticu, meni Lastavicu.
Mile seku lijepo poslušao.
Kad se zbiljz noćca unoćala,
Krade s Mile po carevu dvoru: 85
Siplje zlata koliko mu drago,
I izvodi do dva dobra konja,
Jednog sebi, a drugog sestrici.
Usjedoše bratac i sestrica
Pa odoše putak putovati. 90
Malo samo preko polja ravna,
Pa umakli u goricu čarnu.
Nego njima loša sreća bila:
Neponjeli hljeba bijeloga,
Neponjeli lađane vodice, 95
(Suvo zlato nit poji, nit rani!)
Nalazili stopu od tičice,
I u stopi nešto vode bilo.
Žeđan Mile seji govorio:
„Eno sestro lađane vodice, 100
Oću piti, ili umirati!”
Sestrica se tužna ajmeknula:
„Nemoj brate, žarko sunce moje,
Stvorićeš se u malu tičicu,
Svagda j ova gora vilovita, 105
Što bi tvoja bez tebe sestrica!”
Pa nalaze volujsku stopicu,
U stopici lađane vodice,
Opet Mile sestri govorio:
„Eno sejo, lađane vodice, 110
Oću piti ili umirati!”
Janja bratu i tu odgovori:
„Nemoj brate, žarko sunce moje,
Stvorićeš se u malog vočića”
Što bi tvoja jađana sestrica!” 115
Jašu dalje sve goricom čarnom,
Niđe sjesti, niti počinuti!
Jašili su tri bijela dana,
Do tri dana i tri noći tavne,
Ni što jeli, ni vodice pili; 120
Nego gora nešto probjeljuje -
Veliko su polje upazili,
I po polju silna moba kipti,
Žeteoci u crno zaviti.
Božju pomoć crnoj mobi zvali, 125
Žeteoci ljepše privatili:
„Oj boga vam, mladi žeteoci,
Ako znate Boga jedinoga,
Podajte nam lađane vodice,
Većem ima ravno devet dana, 130
Otkako smo gorom zagazili,
Ni što jeli, ni vodice pili,
Mi tražimo svoje roditelje,
Turci su nas davno zarobili!”
Govore im mladi žeteoci: 135
„O Boga vam, mlađane delije,
Pođte gore do kraljeva dvora,
Tu se čine velke zadužbine;
Većem ima deset godin dana,
Što su Turci Kremen popalili, 140
I kraljevu djecu zarobili,
Ljepu Janju od sedam godina,
Mijajlića u zelenoj svili;
To se njima sve pred dušu daje!
Daće vama hljeba bijeloga, 145
I daće vam crljenoga vina!”
Sestra bratu bila prišapnula:
„Mijajlica, moj brate rođeni,
To su naši, pomoz Bože stari,
Ne odaji ni sebe ni mene, 150
Majka će nas po krvi poznati!
Oni idu u kraljeve dvore,
Izlaze im u susret delije,
Pitale ih kraljeve delije:
„Otkuda ste mlađani putnici?” 155
„Svratismo se, za Boga primite,
Podajte nam hljeba bijeloga,
Napojte nas lađane vodice,
A u zdravlje dvora čestitoga!"
Vraćaju se kraljeve delije, 160
I kraljici riječ kazivali;
Al govori kraljica gospođa:
„Uvode ih u dvore bijele,
Podajte im hljeba bijeloga,
Pružajte im vina crljenoga, 165
Pred dušicu Janje i Mijajla!”
Itre sluge itro poslušaše,
Uvode ih u bijele dvore,
Pa iznose i hljeba i vina.
Kad se Mile vina ponapio, 170
Tajno svojoj sestri govorio:
„Mila sestro, ja bi zapjevao,
Lijepo m suza evo nešto sluti -
Ovo jesu naši roditelji!”
Nego seja bratu odšapnula: 175
„Nemoj brate, izgubićeš glavu!”
Ma tu Mile seje ne slušao,
Pa zapjeva tanko, glasovito:
„Mili Bože, na svemu ti vala!
Evo ima deset godinica, 180
Otkad dvije ptice odletile,
Odletile - iz svojega gnjezda,
Zabasale u zemlju neznanu,
Al se opet gnjezdu povratile!”
Čula ga je kraljica gospođa, 185
Ama riječ nije razabrala,
Već je pjesma u žalosti nađe!
Pa silazi niz bijele dvore,
I prolinje svoje vjerne sluge:
„Bog oće vas, moje vjerne sluge! 190
Ta sav Kremen sa mnom skupa tuži,
Otkud pjesma, pa na hljebu dušnom?
Gonite ih iz mojega dvora,
Bacajte ih na dno, u tavnicu,
Vežte čvrsto, ne puštajte lako! 195
Dok im dođe care gospodine,
Nek ima daje muke svakojake!”
Al pritrča djete Mijajlica,
Uze majku za bijelu ruku,
Pa je ljubi i suze prolijeva, 200
Kroz plač djete majci progovara:
„Čini majko, što je tebi drago,
Evo tebi Janje i Mijajla!”
Kad to čula kraljica gospođa,
Ruke širi obadvoje ljubi, 205
I dozivlje sluge i delije:
„Lette brže sluge i delije!
I poneste kralju muštuluke:
Došla Janja - granulo nam sunce!
Mijajlica - krunu donesao!” 210
A kad kralju sretni glasi došli,
Daje care baš carskog bakšiša:
Daje care zemlje i gradove!
Daje care penzu nebrojenu!
Daje care na moru brodove! 215
Ziđe care crkve i oltare,
Podigao crkvu u Kremenu,
A u slavu svetitelja Nike!
Vala Bogu, vala jedinome,
Da je kome poslušati bilo: 220
Kako grmi, kako s zemlja trese,
Urnebes se po Kremenu čini,
Od topova, sitni dževerdara;
Zvona zvone, bubnji udaraju,
A svirale kolo razigrale: 225
Kolo igra, pjesmu vjetar nosi:
- Živ je Srbin i vragu prkosi!
