Ja podranih jutros rano,
Aj đidi, sarum de!
Ja podranih jutros rano,
Rano dobro je.[1]
Pošetah se niz livadu. 5
Kad l' ugledah đevojčicu,
Đe đevojka ružu bere,
I nazvah joj Božju pomoć,
Ona mene ni riječi;
Upitah joj kitu cv'jeća, 10
Ona mene ni pogledom;
Ja joj pružih zlatan prsten,
I rekoh joj: "Uzmi prsten,
"Pruž' mi ruku, bićeš moja."
Pogleda me, nasmpja se, 15
Ruku pruža, cv'jeće dava,
I reče mi: "Biću tvoja."
Srpske narodne pjesme, skupio ih i na svjet izdao Vuk Stefanović Karadžić, knjiga prva, u kojoj su različne ženske pjesme, državno izdanje, Biograd, Štamparija Kraljevine Srbije, 1891, str. 438.
