Cvijeta

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Cvijeta
Pisac: Ivo Ćipiko


Ivo Ćipiko.jpg

Cvijeta


Cvijeta, sluškinja u kući gazde Veljka, trgovca u gradu, briše stakla na prozorima da se u sobi bolje vidi, jer svaki čas dolje iz dućana može da bane gospodar, a njemu je milo da je u kući što je moguće svjetlije.
Napolju neprekidno kiši, a, sva je prilika, neće zadugo prestati, jer jesenje kiše, kad navale, ne ustavljaju se lako.
Zasve što je već pun dan, u kući je tek sutonska svjetlost, a tako je uvijek kad je nebo natušteno. Iz tijesnih ulica što leže ispod golih brdina s visokim nagomilanim kućama odmah s jeseni svjetlost je postupno slabija, a sunce se nigda i ne pokazuje; ono samo što za vedrih dana časom obasja vrhove viših zgrada, pa ga se ozdo od želje gleda kako se odbljeskuje na gornjim staklima.
Djevojka briše stakla, lagano i odmjereno, kao što je monotono padanje kiše, i pogleda dolje na čeljad što se žuri da ne pokisne.
Ona to radi svakoga dana, i to joj je jedan od najmilijih posala: bar nije uvijek u tmici!
— Brzo, pa postavi trpezu! — javi se gospođa, vukući se lijeno iz kuhinje, zastade kod prozora i gleda kroz staklo dolje, u blato i kaljuže slabo pokaldrmljene ulice.
Cvijeta dovrši posao, pođe u kuhinju da stakne, a, povrativši se, prostre na trpezu i smješta posuđe za objed.
Domalo, jedno za drugim, dođe sin gospodarev Nikica, dijete, i kći gospodareva, već djevojka za udaju, pa najposlije i gospodar iz dućana.
On potapka nogama po podu, svuče kaput i sjede za trpezu. Namrgođen je kao i obično. Vodi poslove u kući i dućanu, a zasve što je okosit, nabavlja svojoj porodici ono što joj je potrebno da

dobro živi.

Izvadi iz džepa novine i stavi ih na sto. Zatim, naoko jednako jedak, reče kao u vjetar, ne gledajući nikoga u lice:
— Došao je odgovor od Spasoja; piše za nju, — pogleda ispod oka na sluškinju.
Djevojka se postidi toga pogleda, jer se mahom sjeti o čemu gospodar natuca, pa iziđe iz sobe u kuhinju.
Svi su toga časa mislili na njihova negdašnjega slugu Spasoja, koji se bijaše otrag nekoliko godina iselio u Ameriku. Najednom mu pade na pamet da se ženi, pa bijaše pisao gospodaru da mu pošalje nekoliko fotografija od naških djevojaka da sebi izabere jednu, koja mu se najbolje svidi.
— Ja ti se radujem, — reče joj gospođica, kad se Cvijeta, postiđena, iz kuhinje vratila, i nasmija se preko volje, kao da joj zavidi na tolikoj sreći.
— Lijepo ti je izašlo, da! — pomilova je i gospodarica. — Sad valja da se na put spremaš.
Preko objeda o tomu se već nije govorilo, i po objedu tmica i neprestano monotono padanje kiše po kaldrmi i staklima uspavljuje ih, pa je u kući, za malo vrijeme, pravi tajac.
Iza crne kave gospodar sa sinom pođe preko dvorišta u dućan; gospodarica, dremljiva, vuca se po kući, čeka na koju prijateljicu da je pohodi i razgovori. Gospođica se zabavlja svojim šivaćim poslom, a uz to gleda na ulicu, na svet što se po kiši žuri.
Cvijeta na prvi mah ne može da se snađe. Istina, nadala se i željela je da se tako svrši, ali mišljaše neće tako brzo, a dokle se bude zavlačilo, dobiće vremena da razmišlja.
Raspremajući trpezu, dolazi postupno u se, razabire se i odvaja misli i osjećaje, koji su najedanput na njenu utijanu prirodu navalili i žestoko je potresli. I sili se da bude mirna, pa, kao i obično, svršava po kući popodnevne poslove, a poslije siđe dolje, u dvorište, da pošije jedan omot, kako joj bjaše gospodar naredio.
Prestalo je kišiti, ali svejedno nebo je zastrto olovastim nepomičnim zastorom, spremno da nanovo započne.
U dnu dvorišta grbavi postolar mlati čekićem po rastegnutoj koži; Cvijeta časom zaboravi na se i sjeti se njegove kćeri, učiteljice. Čuđaše se kada ju je vidjela fino i gospodski odjevenu uz onoga nemoćnoga starca što se do kasno u noći muči da se prehrani. I toliko puta njih dvoje došlo bi joj na pamet kad bi gledala u tračak svjetlosti što je izbivao iz one mračne rupe u dnu dvorišta.
Odluči se na posao, pa, pošivajući, misli je zaokupljuju, a na mahove i mučno joj je sva kao da od nečega preda.
U tome sluša žamor s ulice i gleda djecu koja potrčavaju pored vrata i učini joj se da bi valjalo da bude i ona vesela, jer su joj se želje najposlije ispunile. Ali zaludu, radost ne može da joj se u dušu useli, kao da je od nje nešto goni, — a najednom lijepo i ustrne. Prestade pošivati, i s iglom u ruci zagleda se preda se: u pameti napokon bijaše se uobličilo ono što je mori, i odvojito ispoljilo se. Bilo joj je pomučno izručiti svoju fotografiju gospodaru, da je s drugima otpravi Spasoju. Toliko dana otezala je i trgla se sama sobom u dvoumici: bi li je izručila ili ne bi? Teško joj je bilo u duši i moraše je crna slutnja; toliko je puta pogledala u svoju sliku i pohitala k ogledalu da se u njemu vidi.
Znala je da se iza bolesti od ospica podosta promijenila; istina, nagrđeno lice postupce punila je mladost, ali ipak uviđaše razliku i osjećaše se skromnijom u svojoj ljepoti. Ali prirodni zakon žene da potraži čovjeka nadvlada dvoumicu, i u zadnji čas odluči se. I mal'da ne, poslije nekoliko vremena, bijaše joj svejedno ma kakav odgovor da dođe, a na mahove mišljaše da će to sve tako proći, da se Spasoje neće na ženidbu ni odlučiti.
Međutim, sada je odgovor došao i iznenadio je. Veselila bi se, a ne može: ne da joj crna slutnja što je mori i smućuje; nema pouzdanja u svoju sreću.
Devojka časom prekine niz misli i zaboravi na se. S ulice čuje se snažni ljudski hod: pomisli da vojnici marširaj u, pa i nehotice osluškuje, dok za kuću zaminuše.
— Jesi li sašila? — upita je Nikica, uvijek veseo, i nadodade: — Milo ti je što ćeš se udati, je li? — Pa se postavi pred nju, pogleda je ljubopitno u lice, kao da je odavna nije vidio, i otrča preko dvorišta.
Djevojka dovrši posao i pođe u kuću.
Po sobama već osvaja mrak; stvari se tek naziru i gube svoj posebni oblik, a po prikrajcima leži sve nagomilano, kao u snopovima.
Cvijeta pođe ravno k velikom zrcalu, s očitom voljom da se u nj pogleda. Ogleda se dugo, no ne može da se lijepo vidi. U sutonskoj svjetlosti lice jedva razabira, gleda svoj izraz i oblik, a i ne opaža jamice i pjege što su joj iza bolesti na obrazima ostale. To je umiri samo za čas; uzbuđenje tjera je da se posvema vidi, jer joj se učini kao da je zaboravila kako zaista izgleda, i jesu li primjetljivi oni tragovi nemile bolesti.
U hitnji užeže svijeću i podnese je pred oglejcalo.
Između dvije svjetlosti lijepo se odbljeskuje njena prikladna glava; trpeljive oči smeđe su zatvorene boje, ali crne obrve i trepavice daju im tamni i umireni izraz. Zadovoljna, jednako se nadviruje, a kad mače svijeću da pođe, u zadnji čas duge trepavice zadrhtaše na isti način kao kada za vedra dana, iznenada, u grmu nešto šušne i tek primjetljivo u sunce poleti, pa ispod njih frcne življi sjaj očiju, i mahom sklope se, a lice dobije zasjenuti pretljivi izraz. Svidi se sama sebi, pa se još jedanput nadviri, kao da joj je u odrazu ogledala nešto lijepo ostalo.
Pa nanovo prihvati se posla po kući. Radi kao i obično, ali uzbuđenje jednako se javlja, izdvaja se i ne da joj da se u mislima smiri.
Mrak se spustio, i narijetko užeženi fenjeri žmire kada je ona uzela sić da pođe na vodu.
Po tijesnim ulicama prolazi svakovrsna čeljad, a ponajviše susreće djecu, sluškinje i vojnike. Valja da prođe pored same kasarne, a uvijek, kada se između vojnika nađe, preda da joj što zla ne urade.
Na kraju grada, s jedne i s druge strane ulice, iz krčme sluša pjesmu, a ondje gdje su crveni zastori na vratima spušteni veselo svira neko u harmoniku i vidi se na zastoru kako se sjenke unutra pomamno vrte.
Prolazi pored vojničke straže da iz grada iziđe; vojnici je bezočno u oči gledaju da se uvjere je li ona kao i druge, a djevojka, oborenih očiju, požuri da čim prvo odmakne.
Izišavši kroz gradska vrata napolje, osjeti se kao i uvijek slobodnija, i nešto se u njoj preokrene, odahne. A večeras je i življa, okretnija; čini joj se da bi se sada isporedila s onima što veselo mimo nju prolaze, — tako je laka u hodu i u mislima.
Mirno sluša oticaj žive vode što iz gologa kamenja otiče u more; večeras ne jagmi se kao prvo da prva zgrabi, pa da odmah pođe; milo joj gledati u mračni prostor i vrevu svijeta.
Nad vrelom na putu, tik gradskih vrata, stoje poredani vojnici: uvijek su tu na bijljezi kada je ura da djevojke dođu po živu vodu. Sluša zadijevanje i smijeh: sami kihot života i strasti!
— Ala večeras slijepe mladosti! — javi se obijestan glas. — A mi se patimo... Danu, žedan sam, —veli jednoj djevojci — napoj me!
Prilazi k njoj, šapće joj i ne mari za ostalu čeljad.
Cvijeta sluša glasove strasne omladine što se miješaju sa šumom borova iznad vrela i lakim oticajem vode, nad kojom strši mrki grad i pusta golet.
Zagrabi sićem i u uzbuđenju zbog današnje vijesti vraća se kući.
Pri večeri i poslije, misao je nosi k Spasoju, i jedva čeka da pođe u svoju sobicu; tek onda će srediti svoje misli. Ali, dok je utrnula svijeću i našla se u postelji, u moždanima zameće se sijaset misli; nejasne su i neshvatljive, ne može da ih uobliči niti da jednu od druge izdvoji...
Na mahove cijeli niz životnih događaja pred očima joj lijepo sine: nije no da ih u sliku uokviri, pa da mirno usne; i duge trepavice već se sklapaju, kad iznenada nametne joj se silom nova dvoumica i poruši već ustanovljen red — i nikako da mirno usne.
...Njena majka, udovica po drugi put, udade se za Crnogorca Petra, poodavno nastanjena u gradu, i sobom povede i nju, još malenu. Svoga oca ne bjaše upamtila, pa Petra upoznade kao svoga rođenoga, a i on je primi kao svoje dijete.
S majkom i s njime proživljela je prvo djetinjstvo. Ali se majka najednom razboli i umrije, a ona ostade sirota. Iz mračnoga, vlažnoga stana nije znala kuda su joj ponijeli mrtvu mater, a ni poslije nije doznala za mjesto gdje su je ukopali.
Do toga vremena živjela je kao i ostala djeca što su se kupila blizu njihova stana, ispod mračnoga, niskoga svoda. Uvijek u sutonu, između visokih kuća gdje nigda sunce ne sije, nije se odmicala od svoga siromašnoga susjedstva, kao da se boji svjetlosti i uglednijega svijeta.
Sa crnogorskih brdina u sebi donijela je jaku zdravu klicu, iz koje se, pored svega što je sunce ne ogrijevaše, lijepo razvijala; i da joj majka zarana ne umrije, bila bi dočekala punu mladost bez brige i ne bi prvo vremena potužila se na svijet.
A nije bila ničemu uzročna. Svom djetinjom voljom i dušom prionu uza svoga poočima, svoga hranitelja i jedinu svoju utjehu. Ali on se ne odazva njenoj djetinjoj ljubavi. Nešto nevolja, nešto zlo srce, a nešto i njen neograničeni nagon privrženosti, ozlovolji ga prvo vremena.
Svugdje dijete pristajaše za njim, bez njega ne mogaše da se snađe, a to njemu dodije i najednom naumi da je smetne s brige. Htjede da je namjesti u koju kuću da se služeći prehrani. Namjeri se prigoda, te to i uradi. Ali dijete nikako da se svikne: već trećega dana nađe je pred vratima gdje ga trpeljivo čeka i gleda ga umilno da je pod svoj krov primi.
Opominje je i nagovara. A kad uvidi da ništa ne pomaže, dodija mu se još grđe; pita je zašto bježi iz dobre kuće, a ona, mjesto odgovora, jeca i jednako veli: „Ja ću s tobom!” Najposlije odredi da je, kad se pruži prigoda, pošalje u njeno rodno mjesto da se bratstvo s njome brine.
Jednoga jutra kupi komad kruha i zaveže u maramu, podade joj i dvije šestice za put, pa je s društvom opremi put Crne Gore.
Bojeći se da je ne izbije, dijete naoko posluša i pođe s društvom zajedno. Bjaše se starim putem popela sve do zadnje visi, otkud se još more videlo. Najednom, prvo nego će da zaokrene u do, okrete se prama gradu; može biti da joj ga je bilo milo, ili se sjeti svoga poočima, ili svoje mrtve majke, tek, ne rekavši nikome ni riječi, nagne nanovo natrag nizbrdicom. Čeljad je doziva, ali se ona ne obrće, već jednako trče.
Uveče, poočim, nosač na obali, nađe je pred vratima sa zavežljajem u ruci; kruha nije okusila, a kada ga ugleda, zajeca i veli mu, a da je on za što i ne pita:
— Ja ću s tobom!
On je izbije i, onako ljut, vuče je za sobom. Povede je u jednu krčmu, gdje ispi po litre vina, pa krišom izmače se.
Dijete ga čeka i čeka i sada, kao djevojka, kad se one noći sjeti, protrne. Dugo je čekala.
U krčmu dolaze ljudi i odlaze. Lampa dimi i zaudara, a jedan pijanac dodijavao joj, grdeći njenog poočima; nudi je da u njega dođe služiti, gdje će joj dobro biti. Onako slaboj, smeta joj njegov zadah od vina, i čisto se plaši njegova mucanja i pogleda malih mu mutnih očiju. Mirno ga sluša, no ne odgovara, a i ostala bi tu cijelu noć, jer sluti da je poočim neće u kuću pustiti, ali oko deset časova krčma ostade prazna.
Krčmar razgleda ispod stolova i po uglovima, otjera jedno veliko pseto što se bješe sklonilo od studeni, i zatvori. Pregleda ključaonicu, ode, a nju ostavi pred vratima.
Kiši i hladno je.
Neko vrijeme, zgurena uz kuću, gleda u čeljad što se žuri, blene u prostor, a najposlije bulji u vojnika na straži; zaboravlja svoju nevolju i sluša jednaki mu hod amo—tamo po nameštenoj dasci.
Studen i glad oblada njenom voljom. Od sinoć ništa nije okusila, zavežljaj s kruhom odnio joj poočim, pa instinktivno uputi se prema njegovu stanu.
Nekoliko puta, u odmacima, strahivo pokuca na niska vrata, zagrebe zaleđenim noktima, zove polako u stidu i strahu, pa kad ne dobi odgovora, šćućuri se uz vrata, a od slabosti i umora tek se na nogama drži. A kiša jednako pada i otiče niz jaruge. U drijemanju od slabosti sluša odnekuda iz druge ulice udaranje u harmoniku, pjevanje i cijukanje.
U zoru poočim naglo otvori vrata i malo te se o nju ne spotače; dijete usprene i ispravi se. „Studeno je”, reče tresući se. Ali on, zatvorivši vrata, požuri mimo nju da čim prvo na parobrod stigne što je rano dolazio, u strahu da ga drugi nosač ne pretekne.
Dijete ne može da već odoli studeni i slaboći, pa uniđe u prvu kuću gde je vidjela da svijeća gori. U toj kući ostala je neko vrijeme da otpravlja sitne poslove, da se prehrani, jer je poočim nije već htjeo ni na oči, a ona ga se počela i plašiti i pomalo otuđivati se od njega.
Poslije, sretnim slučajem, namjerila se na sadašnjega gospodara. Svidjela se gospodaru i bila vjerna drugarica kćeri mu. A kad je poodrasla i razvila se do djevojčeta, poslušna i mirna, ostade u kući ko domaće čeljade.
Devojka se za prvih zaranaka prene i oćuti manje sanjiva no obično. Budi je vojnička truba što navješta jutarnjom molitvom osvit dana. A lijepi san još je milinjem ispunja: našla se negdje u plodnome kraju. Po oranicama i livadama pase ugojeno blago i sija toplo sunce. Tu se u suncu sreta sa Spasojem. On je vodi u hlad. Planduju i razgovaraju, no ne sjeća se riječi. A ne sjeća se ni mjesta, zasve da joj se čini da je nekada tu bila. I osjeća slačinu u životu i za dah umirene slasti...
„Vjetar mora da je napolju”, pomisli, jer nad krovom njegov udar tugaljivo fijuče, i fijuk se sliva sa zvučnom jekom vojničke trube. Njoj i nehotice pred oči dolazi vojnik u teškoj službi na straži, pomisli na nj i kao osjeti zimu napolju, sažali nepoznatoga patnika i kupi se pod topli pokrvač. I, posve razbuđena, osjeti se zadovoljna, a mlada svjetlost dana ohrabri je i učini da shvati jučerašnju vijest. Zanos je potrese, skoči iz postelje i brzo se sredi.
Naloži vatru, posprema po kući, a osjeća se svakoga časa slobodnijom.
Kada rastvori prozore i uvidi da je vedro kao rijetko kada, obuze je želja da iziđe; postupno sve više osjeća u sebi vreo život, a pred oči dolazi joj Spasoje, i gleda ga onakva kakva ga je prvi put vidjela, kad su ga u gospodara doveli.
Na brzu ruku svrši jutarnje poslove po kući, pa, kao i obično, iziđe i uputi se na obalu da pokupuje sve što je u kući potrebno za svaki dan.
Košaricu nosi u ruci, a studen vjetar zabuši je u lice; preko noći duhnuo je sjeverac, otjerao oblake, osušio kaldrmu i putove i donio zimnje sunce.
Prolazi pored straže: srčanije gleda u vojnike i izbije iz grada na obalu.
Prvo što zapazi sunce je, što neprimjetljivo, postupice osvaja komad po komad goleti zapadne strane. Ono se rano rodilo tamo otkuda je ona došla, na visima Crne Gore, ali do dolje još nije doprlo, iako je već ručano doba; priječe mu nadstojne visoke brdine između kojih je upao grad.
Nije znala zašto je najednom obuzela želja da se na suncu ogrije; čisto ga iščekuje sa slašću, kao da će joj ono donijeti ono o čemu je noćas snivala. Pa kako je dan i sunce osvajalo, onako je u njoj sve jače izdvajala se želja za životom i svjetlošću, i nije mogla da obustavi bujicu unutarnjega uzbuđenja, a to je bilo protiv njenoj navici: u tmici i kućnome miru bjaše se potajala njena priroda.
Brzo napuni košaricu kućnim potrebama, u hitnji pročavrlja s prodavačicama, a sretavši se s jednom drugaricom, ispriča joj vijest o Spasoju; u zabuni i ne opazi da je drugarica prečinjala se da joj se na licu ne opazi zavist.
I nikako da se povrati kući. Stoji na jednome mjestu i zamišljena gleda. A oko nje vrvi svijet, no ona kao da ga i ne vidi: misao je daleko vodi, i htjela bi dalje da požuri. I opet gleda u sunce, ali ono je još daleko, mada su već vrhovi planina u plamenu; prilazi, ali polako, dok bi ona htjela da se ovoga časa u njemu ogrije. Pa ne razmišljajući, sa željom u duši žuri se prama njemu da ga predusretne, i čini joj se da ga je odavno potajno željela, a sada će da ga svesrdno pozdravi.
Htjede da prođe preko vojničkoga vježbališta, no sjeti se da je to zabranjeno, i sjeti se kako je jednom Spasoje pričao da se bio prepao od vojnika, jer bjaše prama njemu pušku naperio, kao da će gađati u nj.
Obiđe polje i preko vojničkoga drvoreda iziđe na put što uz more vodi. Ustavi se kod uvijek zelenoga bora samca što se u pučini zatona ogleda i vječito nad njom bruji, kao tajanstvena pjesma iz daljine....
A sunce joj polako u susret dolazi i zahvata svojim uvijek toplim zrakama. Lice prosinje, kupa se u njegovoj svjetlosti, osjeti toplotu i ispred zasjenutih očiju, kroz zatresene trepavice, bljesnu joj sijaset šarenih boja.
Slobodno pogleda na živo more i htjede da preko njegove pučine prodre u nedogled. Znala je iz čuvenja da se ono prostire u neizmjernu daljinu i da ga oko ne može zahvatiti. I čisto joj žao što se preda nju dostavilo ono golo visoko brdo, iza koga je sigurno dore i kamo će ona domalo otploviti.
I već se složila s mišlju da će se daleko iseliti, preko svijeta, i nije joj žao, jer tamo će naći Spasoja koji joj se sve više u moždane useljuje.
Gledajući u more, sjeti se onoga dana kad je zadihan pošao k njoj noseći u ruci jednu forintu; pokazuje joj novac i veli:
— Našao sam ga u moru.
— A kako si ga dokučio?
— Plitko; zasukao sam gaće i zagazio, pa eto! — odgovori on, a oči mu jednako igraju, vesele su i sviletle kao da u se kupe vedrinu dana...
Devojka se vraća kući smirena, i svega se lijepo sjeća. Izdvojito i bistro gleda u Spasojevu priliku i sama misao k njemu odilazi.
....Doveo ga gospodaru neki okoščasti Crnogorac; sjeća se, to je bilo nekako pred Božić. Kad je došao, bila je u dvorištu, a čini joj se da sada čuje glas i riječi onoga čovjeka, koje je rekao gospodaru kada je u dvorište došao:
— Doveo sam ti ovo momče; slušaće, — pa nadoda zabrinut, — vjerujte, kod nas je gore nevolja!
Momče je bilo boso. U izderanoj gunjini i crno— gorskoj kapi na glavi. Bilo je kao poplašeno: nekako nemiono i ubojito pogleda ispod sebe.
Gospodar odredi da čuva stoku povrh grada, po visovima i glavicama.
Tamo, ujedno sa stokom, i stanovaše. Slalo mu se jelo za više dana, a rijetko, ponajviše nedjeljom i blagdanom, silazio je u grad.
Malo po malo svikne mu se, i nije onako ispod sebe ubojito gledao. Najposlije se i oslobodio, bio veseo, i više puta smijaše se njegovu čudnome pričanju, ponajviše o vojnicima što su po tvrđavama živjeli, oko kojih je bila najbolja paša, i kuda je gospodarevu stoku gonio.
Jednoga jutra, u jesen, pošla je ona s njime, nosila mu je jelo za više dana, — a on je pred njom gonio ovce što ih gospodar bijaše gore kod njih kupio. Duva južina. Putem iz grada šum ih kao uspavljuje, i zabavljaju se svojim mislima, pa ništa ne govore, no se žure kao da hoće čim prvo da izidu iz tjeskote. Ali, kad su se počeli penjati uzbrdicom, življe im sjaju oči.
— Vidjećeš kako je kod mene, — reče on smijući se. — Toliko da zaklonim glavu...
Neka, neka! — odgovara ona. — Boga mi, biće ti ljepše no u gradu, gdje je uvijek mračno kao u špilji...
Ali on joj ne odobrava, već se tuži na svoje stanje:
— Nije no da čovek podivlja. Ti si bar među svijetom, — završi on, očito nezadovoljan.
Djevojka se ne protivi, premda drukčije osjeća. Ona bi volela da je negdje na selu, u prostranoj bezbrizi. Pa i sada s milinjem posmatra oko sebe i osluškuje šum zatresenih grana i udare vjetra što se niz goleti ore, a negdje se daleko, gonjeni nevidljivom silom, ozivaju poslednjim tugaljivjpl vapajem.
Utruđeni, popeše se na brdo.
Djevojka zadivljeno gleda podignute vojničke tvrđave i vojnike što se u blizini na ravnoj uzvisici vježbaju. Spasoje ide uvijek pred njom, ne čudeći se već ničemu; ohrabren je čestim viđenjem. Bio je s vojnicima i s njima govorio, i dolazio je do samih tvrđava, a za rđava vremena zaklanjao se u vojničke barake, i nigda niko nije mu ružne riječi kazao.
Dolje, ispod tvrđave, gospodarev je zagon za stoku: s njome se i on u nj za rđava vremena i studeni zaklanjao, odmarao se i prospavao bi uz vatru.
Tu je zagnao dotjeranu stoku, a izveo na pašu onu što ga je, ogladnjela željno iščekivala.
Vraćaju se istim putem gore na brijeg…
— Zar smiješ tu pasti? — pita ga djevojka, kad su bili blizu tvrđave.
— Što ne mogu? — odgovara on. — Možeš svugdje, osim ondje gdje je zagrađeno, i pokaza joj rukom ogradu, pa ode da naredi stoku.
Kad se povratio reče joj:
— Ti ćeš da ideš.. . elate! — i htjede da se k stoci povrati.
Ali djevojci nekako se ne da zaći u nizbrdicu; stoji na mjestu i veli mu umilno:
— Čekaj!
Pa tako stoje neko vrijeme. Djevojka gleda dolje na grad, što se kao ubog skupio uz golu krš. Odozgo gledajući ga, da se na nekojim kućama cigla ne crveni, nije no gomila sivoga kamenja. Časom, pa iza naglih oblaka sunce izviri i obasja ih.
— Neka sunca! — reče momak sam sobom i izvadi iz torbice komad kruha, nudi i nju, i zalaže se.

Pored njih marširaju vojnici, a on se ne miče s puta, jede svoj kruh i gleda. Djevojka se pak žurno ukloni s puta i zađe među grmlje.

— Što se bojiš? — nasmija se. — Ima ih te su bolji od nas...
— A zbore da su usilni?
— Jesu gospodari im... Vidio sam jednom te jedan i udari jednoga nevješta... A meni začudo, kao mislim: kakav je to vojnik kad se pušta tući? — i življe pogleda djevojku, kao da mu je ona nečemu kriva. Pa najednom razgovori se: — Dođi sa mnom da ti topove pokažem, — veli joj, i tare se rukom po ustima. — Hodi, ne straši se! — i uhvati je za ruku, pa povede za sobom.
— Gledaj, golemi ti su i kako zijevaju! Mora da je silan njihov car kad može da saljeva toliko gvožđe.... A zbore da se s njima može nišaniti gdje god hoćeš.... Ono je oficir, prekide govor i pokaza rukom na nj. — Šeta se.
Devojka usprene kad je oficir prošao pored njih i ljubopitno je pogledao.
— Smiješan ti je! — veli joj on, kad je oficir mimoišao. — A ne zna naški.... Ima jedno njihovo magare što im poštu nosi. Vidjeo sam na svoje oči jednom: miluje ga i gladi kao da je kršteno...

Boga mi voli ga no svoje momke! Pa se časom zamisli: — Hajde sada... Sramotiće te gospodar da si se odocnila...

Oboje se ćutke povrate na široki put.
Devojku njegov muški glas i slobodno kretanje razblaži i gane. Dođe joj da što povjerljivo reče, no nema riječi da se izrazi. Osjeća da se nečega boji i željela bi da je on od toga odbrani.
— Ozgo, iza onih brdina, i pokaza lakim kretom ruke prama Crnoj Gori, — odavno me dovedoše dolje... Sreće ti, ti bolje znaš, kako se žive tamo? — upita iznenada živo.
On ništa ne odgovori, a ona nastavi:
— Vjeruj, zaželela sam se poći tamo... A kako je tebi?
— Pusti!... — odgovori on nehajno. — Ja se prazan neću vraćati; u svijet ću poći...Vidim ja što je: najgrđi je drug nevolja, a kod nas je ima koliko te volja... Gdje je korisnije, tu je najbolje...
— A zbore da je bolji svoj kamen no tuđe drvo, — opazi djevoj ka.
— Idi ti, idi! — ponovi odlučno. — Zbogom—te! — i mahne rukom prema gradu, pa se okrete i, ne osvrćući se više na nju, pođe k stoci.
Cvijeta sama silazi nizbrdicom, niz kratke tkanice, put grada. Na savijucima ustavlja se i gleda u prostor pred sobom.
Tužna je i zamšpljena, a ne zna uzroka. Čudi se što je Spasoje nezadovoljan i jedak, dok bi ona gore radije živjela no u gradu, gdje je u neprestanoj trzavici i pod gospodarevim okom, pa nema vremena ni da se sabere, ni da dade maha pustiš mislima.
Ide, a snatri o nečemu nejasnome. A pred njom dolje, po uskoj pučini, gone se bijeli valovi, kao ovce u trku, kad ih na so vabe. Povrh njih neredno viju se galebovi, a krik im se miješa sa šumom mora i hukom zatresenih grana, i sve to huči u njenim ušima, i hita dalje u nepovrat, gdje lagano, u daljini, kao zadnji uzdah ucviljena života i zamire.
I gleda na Lovćen, čije visi bijele se od snijega. Dolje, ispod njega, u bukovim šumama, po kazivanju, pomisli da se ona rodila. Učini joj se da pred sobom vidi kućicu otkud su je ponijeli, i instinktivno osjeti da to mjesto lijepo poznaje; gleda čeljad što tamo žive i ozgo u grad silazi.
I kao da joj brdo snage daje, gleda u nj. A kako ga s vida gubi, sve joj je tješnje u duši, dok ga najposlije zakloniše gradske goleti. A grad dolazi prostraniji: iznad njega zijevaju mrke špilje i duboke strane, isprekrštane potočinama.. .
Posle toga dana, od želje je gledala Spasoja, kao da joj on u sebi nosi spomen na krše ispod Lovćena. Na njegovu želju pokaza mu i slova — ona ih je naučila od gospodareve kćeri — i uputi ga u čitanje. Poslije se on na paši sam vježbao, i nauči ubrzo sricati.
Jednoga dana ostavi stoku. Gospodar bješe našao drugoga čobanina, a njega ostavio kod kuće da iz magaze iznaša robu i da poslužuje. I tako postade obrtan i hrabren.
Ne prođe dugo, pa se zaželi svijeta, i želja mu se ispuni. Uzme putnicu za inostranstvo, kupi novo odijelo, preobuče se i s družinom, zadovoljan, otputuje u Ameriku.
...Djevojka se iz misli prene kad je na obalu među svijet stupila. Sunce je i do mora doprlo i mjestimice ga obasjalo; nad pučinom drhte njegove tople zrake.
Ide nasipom kraj mora, a i nehotice ustavi se kod vojničkoga broda što je toga časa kretao iz luke. Dva vojnika opiru se s kraja da brod maknu, i onda se vješto ukrcaše.
Brod polako zakreće, a ona za njim gleda. I gleda jaku omladinu na njemu i njihove okretne živote. A kada zaploviše, misao je nosi na otvorenu pučinu i savlada je bezrazložna sjeta, i dođe joj da zaplače...
Pa se najednom trže i požuri u grad. Dok je uljegla na vrata, osjeti kao i uvijek ružni zadah tjeskobe, no pred očima još joj sijeva toplo sunce. Pa slatki osjećaji, doneseni s polja, kroz tijesne ulice, postupice se stišavaju, dok se ne slegoše i postaše u njenoj duši kao klica u zrnu, iščekujući svjetlost i toplinu da oživi.
...Ono nekoliko dana što je Cvijeta provela u brizi da nakupuje potrebne stvari za iseljenje prođe brzo.
Dok je tim poslom bila zabavljena, još je živila u nejasnome snatrenju, ali kada je potrebno za put pripravila, poče da poima bolje svoj novi položaj, i čim se više primiče dan odlaska, veća je strepnja obuzima: veselje i strava da ide u susret nečemu novome naizmjenice savlađuje njenu žensku prirodu, a na mahove, ugrožena zlosrećnom slutnjom, čisto se trese i kaje se što je sama tražila preokret u svome mirnome životu.
Tih dana gospodaru Veljku stiže od Spasoja uputnica na pet zlatnih lira; piše mu da mu ih na njegovo ime daruje Cvijeti, a ona, kako ih primi, neka krene na put.
Tako u kući bude odlučeno da ona otputuje prvim parobrodom što kreće za Trst.
S njome će ići i Lazo Jovov, momče što se već dvaput vraćalo iz Amerike. I ovoga puta, pošto je malo vrijeme veselo proveo kod kuće i nešto novaca ostavio starome ocu, nanovo odlazi.
On veselo prihvati zgodu. Veli:
— Biću u lijepome društvu, a dovešću mu je kao mladu nevjestu!
Devojka pošljednjih dana osjeća neizdrživu tugu što odlazi, a ne nalazi joj razloga, pa se sama čudi svome uzbuđenju. U gradu nema nikoga od srca, a gospodari, ako je i gledaju lijepo, isto su tuđa čeljad. Poočim odavno se negdje iselio i nije znala kuda je pošao, a nije nigda ni saznala za majčin grob.
Tuzi nije bilo razloga ni s druge strane. Toliko puta u duši joj se javljala, ako će i potajice, čežnja za čovjekom i za porodičnim životom, a u tim časovima redovito pred oči bi joj došao Spasoje. Na mahove čežnja bi bila jaka, pa bi jače izbila i izvrgla se u neutješivu tugu, a tek bi se pomalo utišavala u brizi za svagdašnjim poslovima i u navikama života.
Tako, u neprestanu uzbuđenju i sabiranju rastresenih misli, približi se dan iseljenja. Uoči toga dana, slažući u sanduk preobuku i prtenine, djevojački se osjećaji stišaju, i iznebuha pretrže se u duši rpa uspomena i nastupi mir. Sve svoje sobom nosi: i osjećaje, i misli, i želje! A uveče, gonjena navikom, pošljednji put pođe da zagrabi vode na vrelu pred gradskim vratima.
Oprosti se s gospodarima suznih očiju, ali mirna i pribrana, a i oni uzvratiše ljubaznošću, očito toga časa ganuti: bila im je dobra i vjerna.
— Idi sa srećom! — reče joj gospodar ozbiljno, a gospodarice pak nastoje da je utješe, mada ih ona u uzbuđenju i ne sluša, i ne razabira njihovih riječi.
Gospođica je poljubi, pripomene joj da se ničega ne plaši: sve se za ljubav čini. A oči joj igraju i dođoše svjetlije.
Idući preko grada do parobroda čini joj se da svako ko je sretne gleda u nju i razumije što u ovome času osjeća, pa oborenih očiju stiže na parobrod.
Očima potraži Lazu, i kad ga u gomili svijeta ugleda, osjeti se jačom i sigurnijom.
Parobrod zazviždi po treći put, polako se otrže od kraja i pomnjivo obrne, pa naglo zaplovi tijesnim zatonom.
Na prvi mah Cvijeta ne čuje ništa no šum, i gleda u prostor i pregara se. Ali najednom iz toga stanja otrže je brzina parobroda, zaselci i pitome baštine što za njom zaostaju. Još jednom, na dogledu grada, brdina i zaostalih zaselaka, bude se osjećaji i drhte; još jednom misao pozdravlja kraj gdje je djetinjstvo i mladost proživljela, i kao da joj se iz potresene duše nešto teško trga... Pa onda tugu zamijeni nadošla osjetljivost. Dođe joj neprijatno na parobrodu, zaželi se kraja, i preko volje nazire skladnost okoliša pored koga parobrod plovi.
Kuće, vrtovi i sami nadstojni krš uobličili se zajedničkim urednim oblikom, dosada od nje nikad neopaženim; drveta limuna i naranča ističu se mrkim prelijevanjem zelenila, iz koga viri prožutjeli sočni plod, a krajem bijeli se žalo, i tu je svjetlije more načičkano pjenom valića koji se tek zameću. I nad tom skladnom pitominom dižu se visoke goleti, krcate potočina, špilja i gudura, čiji se vrsi ljube s natuštenim nebom olovaste boje, koje je boje i zemlja gdje se teško živi, a otkuda su nju dolje u grad doveli.
Kod vrata Boke, čija dva rata čuvaju podignute tvrđave, djevojka u misli sažali jadnu omladinu što ondje, izdaleka dovedena, pod zemljom živi, željna svjetlosti i raspuštena života; i toga časa osjeti slast nezavisnosti. A kad parobrod zaplovi otvorenim morem tamnije boje, potraži djevojka Lazu i, zbliživši se k njemu, u šumu i vrevi čeljadi, umiljato mu reče:
Ovde nemam nikoga do tebe!
U putu ubrzo se prilagodi novome životu ustrpljem žene koja je oduvijek vična podvrgavati se i slušati. Pred njom se otvara novi svijet, o kojem nije nigda ni sanjala, no svejedno je bila uzbuđena. Jedna stalna misao odmah na polasku zametnula joj se u glavi i prati je cijelim putem: volja da se podade drutome životu, dosada naslućenu, čim prvo stigne do namišljena mjesta.
U tome joj prođe ono malo dana do Đenove. Iz parobroda ušla je u željeznicu, i nanovo izišla, a da se ničega nije odvojito sjećala: sela i gradovi, polja i more, — sve se izjednačilo u njenoj glavi. Nije u putu razabirala ni osjećala ništa drugo do silni prostor u kome se, kao u snu, redom nižu mjesta u kojima se silno ljudstvo kreće, i nigda im kraja nema.
A Lazo, uvijek veseo, pogdjekad izostane, pa, dok strepi da ga ne izgubi, dođe u najbolji čas; mladićki mu je osmijeh na ustima, i njena duša toga časa se smiri: gleda ga, i pokoj nastupa. Sve bi radije podnijela no da u putu ostane sama.
Još jednom, na pošljednjoj željezničkoj štaciji, prvo no što se otisnula u veliko more, zapazi nešto što je sjeti na njen siromašni kraj i, ganuta, živo ga se sjeti.
Kad je vlak dojurio na veliku stanicu, hvatao se mrak; vjetar huče i studeno je. Cvijeta iziđe za Lazom i, nepomično gledajući u nj, uđe u prostranu čekaonicu. Uokolo svijet se žurno razilazi.

Lazo posvršava poslove oko prtljaga, a ona gleda kroz otvorena vrata u zimnji suton...

Pa zasve što je misao nosi daleko, jednako očima prati Lazu, a kada ga za čas izgubi s vida, pođe pored vrata.
Čekaonica je rasvijetljena i svijeta je oko nje manje, a oni što su zaostali sjede i čekaju. Njoj se ne da poći među čeljad, u svijetlost; jednako od nečega preda. I tako, obuzeta sjetom, čeka Lazu; najmilije bi joj bilo da odmah dođe, pa da krenu u grad.
Ali on u hitnji prođe mimo nju.
Čekaj, — veli joj, — još imam nešto da uredim!
Tada se djevojka mače i uputi se pravce otkud je iz dvorane do nje dopiralo djetinje jecanje. Besvjesno gleda u čedo položeno na sto. Nad njim se nadnijela majka mu, ukočeno gleda u nj i, vidi se, u brizi je što će s njime. Gleda djetinje pomodrele usnice i sluša teški mu zadah, — i osjeti majčin bol....
Uto dođe Lazo,
— 'Ajdemo! — reče joj, uvijek u hitnji, pa, pogledav je, nadoda: — Ostavi se tuđega posla!
Ulaze uporedo u gradske ulice, u vrevu svijeta. On se žuri: studeno mu, i ogladnio je, i ne mari za čeljad što mimo nj prolazi. A slobodan je i protiskuje se među svijet, kao da je u svome mjestu. Djevojka jedva ga stiže; gleda mu hod i kretanje — ništa ne misli.
Tek u postelji pribranija je. Misao je nosi otkud je došla — u grad u kome uvijek suton vlada. Sve svakidašnje navike u pameti su joj, i rado bi se k njima povratila, a žao joj što se nije srčanije s poznatima na odlasku pozdravila, već onako hladno, savladana hitnjom i uzbuđenjem.
Dva dana čekali su da parobrod krene, da ih ponese u drugi svijet. Ta dva dana, — osobito kad je Lazo za poslom izbivao — bila su joj dulja od cijeloga puta. Nije imala čemu da se čudi; vidjela je istu ovakvu čeljad i kule i po drugim gradovima na koje je u putu nalegla.
Najpošlje dođe iščekivani dan: ukrcaše se u silan brod s ostalim svijetom, u koji se bjaše uselila, kako se njoj činilo, cijela jedna varoš.
Na moru nastupiše dani i noći u strepnji i svakojakim slutnjama. Dok prvih dana plove pored nalučenih mjesta, još je Cvijetina misao vezana sa svojim krajevima, ali kad osvanuše na otvorenoj nedoglednoj pučini, otkle uzalud oko traži kraj, djevojka se toplim osjećajima oprašta i pozdravlja sa starim svijetom i skrušeno, kao nigda dosada, priginje glavu i podvrgava se svome udesu; očima potraži Lazu, kao da hoće da se uvjeri da li i njega isti osjećaj prožima. Ali on i u tuđem svijetu pušta maha svome mladićkome životu i bezbrizi, pa, upoznavši se ubrzo s nekim od iseljenika, podalje od nje, veselo im priča.
Za prvi put ona se oslobodi i popođe po palubi, i čisto osjeti u duši naglu promjenu, i trepavice joj zadrhtaše kad između žena upozna onu što je vidje na željezničkoj stanici gdje očajava nad svojim zamirućim čedom. .
Primače se k njoj. Gledaju se i zametnuše razgovor. Tuđa žena na italijanskome jeziku priča joj svoju nesreću. Umrlo joj dijete u putu, a ona ide dalje, da u tuđemu svijetu potraži svoga čovjeka. Žao joj djeteta i muči je misao što će on reći, — može je zamrziti i pomisliti da ga u putu nije pazila.
Dosta je bilo ono nekoliko tuđih riječi što ih Cvijeta bijaše u gradu naučila da shvati ženino pričanje. Iskreno se gledaju i traže riječi da se bolje razumiju. A silan brod sa čeljadi jedne čitave varoši plovi dalje u dubokome moru i svijetlome prostoru, ispunjenu plavetnilom neba i mora. Misao dviju žena bježi još dalje od nepregledne pučine, a raširene zenice, u kojima se odbljeskuje svjetlost i prostor, kao da u se kupe proživljelu mladost i nose je daleko u tuđinu. Pa kad se sunce nagne da potone u nepoznate dubine, krste se i, dok je neko živo u harmoniku udarao, one se mole. A kad suton pade na more, prostor i njihove prilike, siđoše, kao vjerne druge, među ostalu čeljad.
Prolaze dani u velikome moru bez jačih promjena. Pusta pučina, obavita tankom maglom, nedogledna, bez kraja, monotono djeluje na njenu prirodu, a bezrazložna tuga, iz koje se na mahove ispoljava volja za žinotom i srećom, muti joj mir na koji je bila navikla.
U vrevi svijeta ona ne vidi već Lazu; on joj je u svakidanjem životu jedina utjeha, a Spasojeva se prilika javlja tek kada je misao ponese daleko preko mora.
Pa je Lazo u smijehu i šali i lijepo pazi, i uvijek joj je na ruci. To je najbolje osjetila kad joj je more naudilo. Neprekidno ljuljanje trajalo je nekoliko dana, a djevojka ne može da ga podnese i nikako da obikne.
Lazo sjedi do nje i drži je za ruku, kao da će joj lakše biti, a kad joj se posvema smuti, položi glavu na njegove prsi. Za to vrijeme oboje gleda u silne valove što se dižu kao ogromne kule, prate ih pogledom dok se dižu i padaju, osluškuje fijuk udara vjetra o jarbole i konope i teško dihanje i cviljenje napadnutoga broda.
Njoj se vrti u glavi i čini joj se da prostor naglo, bježi u pravcu otkuda su otplovili. Onda zaboravlja sve i za čas ne čuje ništa do kucanje njegova srca. A kad osjeti na čelu ruku mu, mahom joj se čini da je pribranija i sigurnija: ima da se na koga osloni. Milinje je spopada, veli mu:
— Neću ti ljubav nikad naplatiti! — i, da je nije stid, sita bi se naplakala.
Devojka već zaboravlja broj dana otkada su otplovili, i željno iščekivani kraj naslućuje u duši: toplije je u prostoru, i toplota narednih dana kao da joj nosi novu struju i u život je useljuje; lijepo, kad, obasja sunce, u njemu gleda Spasojevu priliku i zanaša se njegovom mladošću.
Ali kada izbliza ugleda veliki grad i stupi na njegovu obalu, nešto joj se silno u grudima potrese, pa zatim u duši nastupi tajac. Besvjesno korača uz Lazu prema Spasojevu boravištu, u očitoj strepnji. Rasijane misli ne može da okupi, ali svejedno — pred očima joj je Spasoje sređeniji i želja je goni da se čim prvo s njim sastane.
S Lazom se našla, iza podužega hodanja, u Spasojevoj krčmi. Putem uzbuđenje pomalo se stišava, ali, kad je kročila preko praga, ono se naglo povratilo, a kada spazi Spasoja iza banka ispod svijeće, sa sklenicom u ruci, čisto zadrhta i, pogledavši ga bolje, u tili čas obuzme je strepnja, kao da ne gleda onoga poznatoga Spasoja, već neko tuđe lice.
— Lazo, ti se brzo povratio! — požuri k njima Spasoje i ispod oka, zbunjen, pogleda na djevojku. Pa se s obojicom rukuje i zdravi i pita kako je onamo, preko mora.
Uto ga neko od mušterija zovne.
Sjednite, — ponudi ih, — eto mene odmah! — i pođe sa sklenicom tamo kud ga zovnuše.
Njih dvoje sjede, svako zabavljeno svojim utiscima.
Devojka gleda u Spasoja, nastoji da sebi pretstavi njegovu prvašnju priliku, kad je kod njena gospodara služio, ali nikako ne može da ga uobliči, i što ga više gleda, čini joj se nepoznatiji: nije ono momče njena zamišljaja; razgojio se, a smežuralo mu se ispod očiju i od pretilosti visi mu podvoljak; on je kao i ostala gospoda što ih je u životu gledala. Pa kada se Spasoje k njima povrati, djevojka se instinktivno diže, kao starijemu i boljemu od sebe. Isprvice sjede i ćute, dok se Spasoje sjeti te donese večeru.
Zalažu se polagano, kao preko volje, a Spasoje se svaki čas diže da posluži mušterije.
Lazo, vidi se, želi da zametne razgovor, ali oni kao da nemaju riječi; rekao bi, navlaš se tuđi jedno od drugoga. Ni piće ne može da ih razgovori: jednako se zbunjeno gledaju. Lazo ih posmatra i čudi se što se ne razvesele, a sva je prilika za to. Spasoje ispod oka gleda devojku i nikako da mu oko na njenu licu opočine. Gleda je bolje, i lijepo mu se čini da je uvela i blijeda u licu.

A on ju je, u časovima sjećanja na svoje krše, zamišljao zgodnu i snažnu.

Već je dobro zanoćilo, gosti su ređi, a oni što dolaze klimaju glavom, mutne su im sitne oči i odlaze besvjesno, mrmočući i pišteći kroza zube.
Devojka, gledajući ih, sjeti se svoga grada i krčmara u njegovim tijesnim ulicama, iz kojih se čula divlja pjesma pijanica, a u koje je ona s nekim strahom gledala kad bi pošla po vodu na vrelo.

Pa i sada s odvratnošću gleda u pijani svijet i osjeća zadah žestokih pića i neugodni vonj zadimljenih, škiljavih lampa, — i nikako da u Spasoju vidi zamišljenu mladićku priliku: čini joj se da nije on bio s njom onoga jutra na brodu kada je gledala vojničke tvrđave i topove, čija mrka grla, čini joj se, i sada proti njoj zijevaju.

— Što ste neveseli? — silom šali se Lazo, s očitom željom da ih razigra. — Lijepo se sastaste, pa da uživate! De, sokolovi!
Cvijeta sluša njegov veseli glas i sjetno se na nj osmjehuje, a uto se Spasoje diže, požuri uza stube, i veli im:
— Da vam konak priredim!
Lazo nikako da shvati što im je te su neveseli sada kad su dočekali što su odavna željeli, pa s njegova lica veselja nestaje, a u dušu se useljuje laka sjeta.
Najednom im se oči sukobiše, i zadrhtaše trepavice u času objavljene sućuti.
Ćutećki gledaju se njih dvoje milije i milije, a njoj se oči i ovlažiše. Oboje u sebi nose klicu iz rodnoga kraja, podžeženu u putu svjetlošću sunca i svježinom morske pučine. I htjelo bi jedno drugome da nešto ljubazno reče, no nemaju riječi da izraze svoje osjećaje. Znadu čemu su došli: ona je Spasojeva, a on će da zasluži novaca, pa da nanovo koje vrijeme veselo proživi kod svoje kuće.
— Ne znam što mi je, — tuži se devojka, tužna sam....
— Proći će! — tješi je Lazo. — Obiknućeš .
A kada čuše Spasojeve korake niza stube, podigoše se i gledaju se zbunjeno, kao da su zatečeni u potajnoj ljubavi.
— 'Ajdemo! — veli Spasoje zabrinutim glasom.
— Sutra valja uraniti: svaki dan ima posla!
— Lazo, sutra ćemo razgovarati, veli njemu i gasi pocrnjele, žmirave lampe.
Uzilaze uz visoke stube, svako okupljen svojim mislima.
— Sutra ću ja za svojim poslom, — reče Lazo, bacivši se na postelju, očito time zadovoljan, i protare ruke.
— Pusti! — odgovori Spasoje. — Ko zna što će jutro donijeti! — i poče se žurno svlačiti.
Devojka se obrnula na drugu stranu, prama zidu, čeka dok oni polijegaju, pa da utrne svijeću.
Ujutru ona se prva digla; sjedi na postelji i čeka.
Spasoje, dok se sredio, siđe žurno dolje da otvori krčmu za jutarnje goste; nije se na nju ni obazreo, tek što joj u hitnji „dobro jutro” nazvao.
Lazo, sredivši se, priđe k njoj. Oboje priđu k prozorčiću otkud izvanka dolazi tračak jutarnje sive svjetlosti.
— Malo sam spavala, — tuži mu se. — Život mi je slomljen, kao da sam najteži posao radila...
— Vidi se, blijeda si... opazi on. — Ali svejedno, ubrzo ćeš se pomoći, prevrne na šalu, pa nastavi: — 'Ajdemo dolje da štogod popijemo!
Siđu oboje.
Za bankom stoji Spasoje i toči piće gostima što dolaze i odlaze.
Ona sjede za niski sto. Lazo dohvati i napuni dvije čašice žestokoga pića, donese pa i sam sjede do nje. Gledaju u svijet što pored vrata prolazi, i piju pomalo.
— Gledaj, Lazo, pseto vuče kolica! — reče najednom ona, diže se i požuri k vratima.
— Ja odoh, — reče joj on, kad se povratila. —Imam da svršim neki posao, — i diže se.
— Ostani, Lazo! — zamoli ga djevojka.
A kad ga Spasoje ugleda da hoće da iziđe, kaže mu:
— Ne idi, imam da ti nešto povjerim... .
— Doći ću svakako po podne da vas vidim, — dobaci on smijući se i iziđe na ulicu.
Djevojka gleda s vrata za njim, i kad ga s vida izgubi, čisto protrne. I htjela bi da požuri za njim.... Pa gleda u svijet po ulici ništa ne možeda je utješi; sluša kihot tuđega jezika, gleda neobična lica, i zasve što je u vrevi svijeta osjeća se sama, od svakoga zapuštena... I suze joj navru, i osjeća da bi joj lakše bilo kad bi se komu u krilo sita naplakala....
Oko podne sa Spasojem objeduje. Zalažu se; on žurno, ona polako, kako se naučila.
— Što si nevesela? Zar ti žao što si došla?... Eto, možeš se pohvaliti da si bila u Americi... Jedi i pij! Nemoj poslije da se tužiš na me! — govori joj on u očitoj uzbuđenosti koju zalud nastoji da sakrije.
— Što da se tužim? Od svoje sam volje došla, — odgovori ona, i silom se nasmije.
— Uvijek je bolje amo nego kod nas... Vidiš, dobiva se prilično... Da bog pomože! A i tebi ću lako naći posla. Dosta da imaš volje za radnju i da si zdrava... Ma što ti je to po licu? — prevrne razgovor. — Biće ti bile ospice?.... Ništa zato — prevrne besjedu, — možeš od samoga pranja živjeti!
A vidjevši da se ona zbunila i da mu ne odgovara, diže se i nanovo svijet poslužuje pićem.
Djevojka ostade na mjestu kao prikovana. Nije mogla da razumije njegovih riječi, a nije čisto ni znala o čemu da misli.
Uto uniđe Lazo:
— Da se pije! — veli odmah s vrata. Od sutra prihvatiću se posla u staroga gospodara... Biće dobića! — i tare veselo ruke.
— A što je tebi? — reče Cvijeti i sjede do nje.
— Ne znam ni sam, javi se mjesto nje Spasoje i priđe k njima. — Nešto joj krivo... Ali ne smeta, naći ćemo joj posla...
— E, da, — veli Lazo, — biće ona tvoja desna ruka!
— Nije ona za me, — govori Spasoje kao u šali. — A i ne mari za me: vidiš da neće da zbori...
— Što ću da zborim? K tebi sam došla...
— Nijesi ti za me! — ponovi on odlučnije— A i što ćeš mi?
— Što govoriš? — začudi se Lazo.
— Čuo si... Ma neću da me niko kune. Naći ću joj posla... Biće joj bolje no otkud je došla...
— Meni je dobro bilo gdje sam bila, — veli djevojka zamišljeno. I nastavi besvjesno, kao za se:
— Zašto sam i dolazila?...
— Vidiš! — željno dočeka Spasoje, očito zadovoljan, pa, ne naišavši na otpor sa Cvijetine strane, reče joj ozbiljno u lice: —A ti se povrati, — i pođe nanovo za banak.
Djevojka se naglo diže. Navreše joj suze na oči, pa, da ih sakrije, instinktivno požuri uza stube.
Čuo si... Nije za me, a nije ni onakva kakvu sam je zamišljao... Ma neće sa mnom štetovati!
— Čo'eče, hvataš duši grijeh! — ozva se Lazo i pođe za djevojkom.
Gore u sobi, kad ga ugleda u sutonskoj svjetlosti dana što je s prozorčića dolazila, iznebuha baci se na nj i objesi mu se oko vrata.
— Lazo, brate, vratimo se natrag!... Umrijeću od tuge! — jeca mu u suzama...
On osjeća da ga njene vrele suze kvase, i samilost ga svega prožima. Pomogao bi joj, ali kako?
Došao je da steče novaca, pa da se vrati, a ona, eto hoće da ga omete.
Gleda kroz prozorčić na ulicu i premišlja.
— S tobom bih i na kraj svijeta! — otrgnuvši se sama od njega sramežljivo jednako jeca.
On se obrne k njoj i miri je:
— Proći će sve to... Znam ja kako je... Isprvice i meni je tako bilo; sve je do navike...
— Nije to tako, — prekide ga ona živo. — vidiš da me neće?...
— Ko zna što će vrijeme donijeti!.... Ja ću s njim govoriti, — i pođe dolje k Spasoju.
— Ne idi! — moli ga ona.
No on se ne svrće. A devojka sama stoji kod prozora i gleda kroza nj na ulicu u tuđi svijet, i ničemu se već ne nada; tuga je trga, a iz nje se ispoljuje živa čežnja za zasjenutim gradom. Samo da joj se povratiti otkuda je došla.
Cvijeta je već u godinama; davno su se stišali njeni djevojački osjećaji. Ne buni je ni Spasoje, koji se u grad iz Amerike povratio i koga često vidi: gazda je kao i gospodar joj, a i žena mu je prava gospođa.
Ona jednako poslužuje u kući gazde Veljka i iz svoje sobice, osvitkom svakoga dana, sluša čvrste koračaje vojničke straže i glas njiove trube; skrušava se i bogu moli, i sređiva svakidašnji posao; u tim starim navikama umirila se njena duša. Samo kad se desi da se nađe u luci kad parobrod, krcat snažne omladine, kreće u svijet, gleda za njim i s lakom sjetom sjeća se puta u Ameriku i Lazina veseloga lica — i od srca sažaljeva snažnu djecu koja ostavljaju rodni kraj. Pa snuždena, s košaricom u ruci, vraća se u tijesne ulice zasjenutog grada.


Napomene[uredi]

  • Pripovetka je prvi put objavljena u listu "Letopis Matice Srpske", knj. 217, sv. I, Novi Sad, 1903
  • Preštampana u zbirci "sa ostrva", SKZ knj. 83, Beograd, 1903.

Izvori[uredi]

  • Ivo Ćipiko: Celokupna dela, knjiga 1, strana 213-250 , Narodna prosveta, Beograd.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Ivo Ćipiko, umro 1923, pre 97 godina.