Car Sulejman i kralj od Kandije

Izvor: Викизворник


Car Sulejman i kralj od Kandije

Molile se dvije sultanije,
Svome babi caru Sulejmanu:
»Mio babo, care Sulejmane,
A tako ti dina i amana,
I našega posta ramazana, 5
Daj ti nama lađu od merdžana,
I daj nama sluge nekolike,
Da pođemo Šamu i Medini,
Da mi našu ćabu pohodimo,
Da se našem svecu poklonimo.«
Molile se i umolile se,
Car im dade sluge nekolike,
I dade im lađu od merdžana,
I odoše dvije sultanije,
Kad dođoše ćabi u Medini,
Tu se cure pokloniše svecu,
I viđeše turbe prorokovo.
Dan za danom 'Adži-Bajram prođe,
Sve adžije natrag polaziše,
A za njima dvije sultanije,
Na crno se navezoše more;
Đeje sreća tuje i nesreća,
Udario sjever sa planine,
Zaljuljao more iz dubine,
Valovi se penju do oblaka,
I na njima lađa od merdžana,
Zajedrila lađa od merdžana,
Na jedrima od bijela platna,
Kajno labud kad razvije krila,
Pomela se lađa od merdžana,
Tako ide za petnajest dana,
Sa istoka ode ka zapadu,
Dok izbila pod Kandiju grada,
Tu je lađa noćcu prenoćila.
Kad svanulo i sunce granulo,
Uranio od Kandije kralje,
Pa on šeće gradu po bedemu,
Dok mu oči moru utekoše,
Kad se nešto na obali sjaji,
Govorio od Kandije kralje:
»Mili Bože, čuda velikoga!
Šta se ono na obali sjaji,
Al' je sunce, al' Je kamen dragi?«
Pa opruži durbin od biljura,
Pak preda se čudo pokupio,
Kad vidio, tiho govorio:
»NNt' je sunce4 nit' je kamen dragi,
Već careva lađa od meriana,
I u njojzi dvije sultanije!«
Pa se vrati svom bijelu dvoru,
Opremio sluge nekolike,
Izvedoše dvije sultanije,
Susrete ih od Kandije kralje,
Sobom vodi dvije sultanije,
I njihovo Trideset robinja,
Što im nose skute i rukave,
Odvede ih u bijele dvore,
U odaju svojoj gospojici :
»Gospojice, na ti nevjestice!
Ni' kupismo kićenijeh svata,
Ni' trošismo gotovine blaga,
A sinove naše oženismo,
Iz harema cara Sulejmana.«
Kad je gospa cure prihvatila,
Donese im piva i jediva,
Kad jedoše i napojiše se,
Pitala ih gospoja kraljica:
»O djevojke, moje zlatne kite,
Odakle ste, čije li ste šćerke?
Meni reče od Kandije kralje,
Da ste šćeri cara Sulejmana,
Al' ja njemu vjerovat ne mogu,
Moj gospodar maskari se mnome!«
Njoj govore dvije sultanije:
»Tvoj gospodar istinu ti kaže,
Jesmo šćerke cara Sulejmana.«
Sve joj kažu kako im je bilo.
Ostadoše dvije sultanije,
U Kandiji u kral>evu dvoru,
Tako stade za goDinu dana,
A kad bilo na Vaskresenije,
Kral. curama u odaju dođe,
Ovako je njima govorio:
»Sultanije, moje nevjestice,
Val>a vam se danas pokrstiti,
Vjenčaću vas za dva moja sina,
Biće dobro i vama i nji.ma.«
Mole mu se dvijesultanije:
»Ti nas nemoj, kral>e, pokrstiti,
Da mi našom vjerom prevrnemo,
Da mi našeg baba raz.ъutimo,
Već mu piši knjigu šarovitu,
Išti blaga koliko ti drago,
Daće tebi otkupove skupe.«
A kralje im na to odgovara :
»Što će meni vašeg baba blago,
Kad ja imam i odviše blaga.«
Pak zavika sluge i sluškinje,
Pa ih svlače, te ih preoblače,
Sakupiše kićene svatove,
Dovedoše od zlata kočije,
Uvedoše dvije sultanije,
Kod njih sjede kral>e i kral>ica,
Pa odoše crkvi namastiru,
Kad u crkvu svati uljegoše,
Izađoše dvanajest vladika,
Odslužiše tajnu letur^điju,
Pokrstiše dvije sultanije,
Kojoj: »Fata«, sad joj ime: »Kata«,
Kojoj: »Nura«, sad joj ime: »Mara«,
Privjenčaše momke i djevojke,
Za dva knjaza dvije sultanije,
Kumovaše do dva dženerala,
Dva kraljeva prva poglavara,
Pa odoše u kraljeve dvore,
Tu veliku svadbu učiniše,
Svadbovaše za petnajest dana,
Svadba bila, pak se rasturila,
Svaki ode svom bijelu dvoru,
Ostadoše momci i djevojke,
Pak se ljube kad god se probude.
Tako stade za godinu dana,
Zatrudnješe dvije sultanije,
Obje muško čedo porodiše,
Plemenito dvoje djece ludo,
Kajno dvije rumene jabuke,
Pa zovnuše krštenoga kuma,
I odoše u bijelu crkvu,
Pa krstiše dvoje djece ludo,
Dvoje djece Petra i Nikolu,
Kad vladike svršile krštenje,
Kralj učini veliko veselje.
Čudio se care Sulejmane,
Sve 'adžije natrag dolazile,
Ne dolaze dvije sultanije,
Pa za njima šalje kapetane,
Da mu nađu dvije sultanije,
Tražiše ih sedam godin' dana,
I na suhu i na sinjem moru,
Ali cure naći ne mogoše.
Kad nastade osma godinica,
Polaziše stambolski trgovci,
U đemiji niz to sinje more,
Da prodaju robu svakojaku,
Odnese ih vjetar ka zapadu,
Na otoku pod Kandiju grada,
Izvadiše robu na obalu,
Mijenjaju za dukate žute.
Dok evo ti dvije sultanije,
Uzimaju svilu i kadifu,
Ostaviše hiljadu dukata,
Pa trgovcim' tiho govoriše:
»A trgovci, neznani junaci,
Otkuda ste, od koga li grada?
Nije l' Bog d'o i sreća velika,
Da ste otud od Stambola grada?«
Trgovci im od istine kažu,
Sultanije njima govoriše:
»Evo vama stotinu dukata,
Pričekajte tri-četiri sata,
Da vi nama knjigu ponesete,
Da je date caru Sulejmanu.«
A trgovci lakomi na blago,
Dočekaše, to je njima drago!
Kad odoše dvije sultanije,
U potaji knjigu napisaše,
Ne pišu je čim se knjige pišu,
Već crvenom krvcom iz obraza,
Sve u knjizi mlade ukitiše,
Kakvijeh su dopa'nule jada,
I poslaše knjigu po trgovcu.
Kad je caru knjiga dolazila,
Knjigu uči, a s tugom se muči,
Uz obraz mu plamen udario,
I groznica cara uhvatila:
»Avaj njemu do Boga miloga!
Valja mi se biti s kaurima!«
Kad groznica cara ostavila,
Knjigu piše kralju od Kandije:
»Pobratime, kralje od Kandije!
Tamo su mi dvije sultanije,
Ljudi kažu, u tvojemu dvoru,
Pošalji mi dvije šćeri moje,
Išti blaga koliko ti drago?
Ak' 'oćeš ti mene poslušati,
Daću tebi po Misira moga,
I daću ti dvanajest gradova,
Na obali pokraj sinjeg mora;
I evo ti moja vjera tvrda,
Nikad s tobom ratovati neću,
Paziću te kano sina svoga,
Za života i moga i tvoga.«
Knjigu dade morskom kapetanu,
Odnese je od Kandije kralju,
Kadje kralju knjiga dolazila,
Knjigu uči, grohotom se smije,
Pa po njojzi caru otpisuje:
»Jadan care, lude ti si glave!
Što mi nudiš gotovinu blago,
Kad ja imam i odviše blaga? 200
Što mi nudiš po Misira svoga,
Kad je moja zemlja pitomija?
Što mi nudiš dvanajest gradova,
Kad ti niđe ništa svoga nemaš,
Sve što imaš sve je tuđe bilo, 205
Niko ništa darovo ti nije,
A oteto vazda je prokleto,
To ćeš znati kad staneš vraćati,
Svak' će svoju starinu potražit,
Kad izdadeš što je čije bilo, 210
Ostaće ti tuga i nevolja,
Da se mučiš dovijeka svoga,
Ko što danas ti mučiš drugoga!
Što mi daješ tursku vjeru tvrdu
Da ti sa mnom ratovati nećeš, 215
Da ćeš mene pazit kano sina,
Ja poznajem vjeru u Turaka,
U vas nema vjere ni zakona,
Već divina ko mloga živina,
Dok prevariš, dotle vjeru daješ, 220
Kad prevariš, na kolac nabijaš!
U Turčina vjera na koljenu,
Kad ustane, pod nogam ostane!
Kad bi care, ti povratit mogo
Što ste kome ugrabili Turci, 225
Dao bi' ti dvije sultanije;
Ali vuče kad ugrabi ovcu,
Ne vraća je za života svoga,
Vi nikome ništa ne vraćate,
Već od svakog vazda uzimate; 230
Pa još kažeš šta peš meni dati,
I da nećeš sa mnom ratovati,
Lažeš, care ništa ne bi dao,
Ne dam ni ja tebi sultanije,
Ja ću prije izgubiti glavu, 235
Neću tvoju volju ispuniti,
Sad ti čini kako ti je drago,
'Oćeš rata, evo tebi brata!«
Pa pod knjigu knjigonošu nađe,
Opremi je caru Sulejmanu,
Kada caru tak'a knjiga dođe,
Pobjesnio kano gorski vuče,
Piše care krvave fermane,
I poziva dvanajest vezira,
Da mu vode silovitu vojsku
Da je spremi na Kandiju grada,
Kad veziri cara razumjeli,
Sakupiše silovitu vojsku,
Trista hšъad' ubojite vojske,
Dovedoše pod careve dvore,
Car im dade ranu i džebanu,
I velike od boja topove,
Uvedoše vojsku u đemije,
Pa odoše do Kandije grada,
Kad dođoše pod Kandiju grada,
Živu vatru na grad naložiše,
Ljuto biju sa četiri strane,
Biše grada po godine dana,
Iz topova kako i gromova,
Al' učinit ništa ne mogoše.
Kad se malo vojska odmorila,
Opet žešću vatru naložila,
Biše grada i godinu dana,
Ne odbiše kreča od kamena,
Ja kamoli da osvoje grada;
Tu izgibe sva careva vojska,
Kad viđeše paše i veziri,
Da nemaju su čim ratovati,
Među sobom vjeću učiniše,
Buruntiju caru napisaše:
»Sulejmane, ogrijano sunce!
Kandija je naša pogibija,
A Grci su ko planinski vuci,
Ne dadu se lasno osvojiti,
Ako 'oćeš dvije sultanije,
I glavinu od Kandije kralja,
Odma' šalji silovitu vojsku,
Ako li je ti poslati nećeš,
Ovđe će ti slava ostanuti,
Na sramotu i nama i tebi, 280
Sad ti radi kako ti je drago.«
Kad vidio care buruntiju,
Od jada ga zaboljela glava,
Pa sakupi silovitu vojsku,
Opremio vojsku na Kandiju, 285
Trista hšьad' ubojite vojske,
Kako dođe, vatru ložit pođe,
Iz golemih baljemez topova,
Sve topova kano i gromova,
Biše grada za goDinu dana, 290
Ne znadoše ni đe su mu vrata,
Zapištala svakolika vojska,
Te doziva velikog vezira:
»O vezire, vojsci poglavare!
Na lađama poniče nam trava, 295
Ovđe će nam ostanuti slava,
Ne možemo više ratovati,
Jer su nama malaksale ruke,
Dodijale svakojake muke!«
A veziri buruntije pišu, zoo
Na koljeno caru Sulejmanu:
»Ako 'oćeš pos'jeci nam glave,
Kandija se uzeti ne more,
Svu će tvoju pozobati vojsku,
Ne mori se, ne šalji je više, 305
Već da ti je pogibije više!«
Kada caru tak'a kn>iga dođe,
Golemu se čudu začudio,
Pa vezirim tiho govorio:
»Ala-bila, kakva je to sila, zю
U đaurskog od Kandije kralja,
Pa mi ždere nebrojenu vojsku?
A tako mi dina i amana!
Ja ću prije izgubiti carstvo,
Neg' ostavih mrku Kaurinu, 315
Moje šćeri dvije sultanije.«
Opet care opremio vojsku,
Na tevteru trista hiljad' vojske,
Taman vojska pod Kandiju dođe,
A mrtvačka zvona oglasiše,
Pre'stavi se od Kandije kralje,
Njega žali malo i veliko,
Dva mu sina ostadoše mlada,
Starijega kraljem učiniše.
Dok udari jeka izprijeka,
Udariše na Kandiju Turci,
Biše grada tri mjeseca dana,
Al' učinit ništa ne mogoše.
Tu njihova sva izgibe vojska.
Pa veziri opet caru pišu:
»Sva je tvoja izginula vojska,
Kandija se uzeti ne more,
Sad ti misli što peš i kako ćeš?«
Kad je care knjigu proučio,
Ovako je sobom govorio:
»O Kandijo, turska pogibijo!
Vala-bila, ostavit te neću,
Da ću svoju izgubiti glavu!«
Pak pokupi silovitu vojsku,
Uvede je u đemije bojne,
Sobom vodi pod Kandiju vojsku,
Taman care pod Kandiju dođe,
A mrtvačka zvona oglasiše,
Oba carska zeta preminuše,
Dva unuka caru ostadoše,
Car ih nudi da mu se predadu,
Al' se đeca neće da predadu,
Već ovako njemu otpisuju:
»O naš dedo, care Sulejmane!
Odbi nam se od Kandije grada,
Dok je nama na ramenu glava,
Ne damo ti na otoki grada!«
Car se na to rasrdio ljuto,
Stade biti grada iz topova,
Bije grada tri mjeseca dana,
A ne odbi kreča od kamena.
Bog ubio Ćiru komendara!
S Turcima se Ćira dogovara,
Da izdade ognjevita grada,
Car mu dade nebrojeno blago,
Da otruje dva kraljeva sina,
Da osvoji na prevaru grada.
Vidi Ćire, prokleta mu duša!
On pripravi gospo'sku večeru,
A zatrova pivo i jedivo,
Pa namami dva kraljeva sina,
Luda ćeca, ne poznaju vuka,
Večeraše, pa se prestaviše.
Kad to viđe Ćiro komendare,
On poleće gradu pod bedeme,
Pa otvori na gradu kapiju,
I uvede Turke u Kandiju.
Kad car uđe u Kandiju grada,
Ovako je pašam govorio:
»Kandija se zvala u Kaura,
Nek se zove »Ćirit« u Turaka!«
Pak on ode u kraljeve dvore,
I prihvati kraljske udovice,
Svoje šćeri dvije sultanije,
Odvede ih bijelu Stambolu.
Da ne bješe Brankovića Vuka,
I danas bi Srbi carovali;
Da ne bješe Ćira komendara,
Kandija bi i sad kraljevala.
Da nam nije turski' poznajica,
Brankovića, srpski' izdajica,
I Bosnu bi ogrijalo sunce,
Prestale bikukat kukavice,
Sirotinji u Turčiji raji.



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine: Junačke pjesme starijeg vremena. Knjiga treća. Skupio Bogoljub Petranović. U Biogradu, u državnoj štampariji 1870., 543-552.