Car Duklijan
Car Duklijan
O caru Duklijanu znao sam koliko svak kome su poznati naši narodni umotvori i ko je zavirio u istoriju, a to je da je Duklijan izopačeno ime rimskog imperatora Dijokletijana, (Diocletianus) i da je njegova ličnost, nalik tome, izopačena u hrišćanskim legendama. Osim toga, više puta sam obišao Dijokletijanov dvor, njegovu bogomolju, njegovu grobnicu i njegov zavičaj Solin, tačnije da kažem, sve ono što je od svega toga ostalo, - razgledao sam sve to ovlaš, površno, kao što čini svaki putnik kad ga put nanese u Spljet. Dakle, moje znanje o Dijokletijanu, o njegovu vremenu i o svemu što je u vezi s njim bilo je "prosječno" i pravo da kažem nijesam ni osjećao potrebu da znanje o tome umnožim. Ali prije nekoliko godina namjera me namjeri na njekog nastranog popa, koji mi, u Spletu i u Solinu, tri puna dana punjaše glavu Dijokletijanom i svijem onijem što je u vezi s njim, te mi sjenka starog, ozloglašenog imperatora ne izbivaše iz mozga ni na javi ni u snu, nego postade pravo obajanije, od koga se jedva oslobodih! I to hoću da ispričam.
S jeseni uputih se iz Crne Gore u zavičaj. Od Kotora do Dubrovnika plovljasmo po mirnom moru, ali odatle poče duhati vjetar, te more pobjesni da se većina putnika razbolje. I mene ne mimoiđe morska muka, te jedva čekah da se iskrcam u Spljetu, gdje stigosmo noću. Odatle do Šibenika preostajaše mi pet-šest časova vožnje po moru, te odlučih da noćim tu, da tu i predanim, pa s večera da nastavim put željeznicom.
Sjutradan osvanu nebo vedro, ali vazduh i more bjehu još nemirni. Izlazeći iz gostioničke sobe, vidjeh susjedna vrata otškrinuta i čuh talijanski razgovor. Stvar suviše obična u našem primorju a da bi mogla privući pažnju; ali me zadrža neobična suprotnost jezika i izgovora riječi pa i prijedmet razgovora. Bjehu dva muška glasa, jedan Talijana iz Italije, koji govoraše književnim jezikom, a drugi kakva našeg prosta čovjeka, koji uplićaše u talijansko-spljetski dijalekat po koju toskansku riječ. Bješe svršetak razgovora. Stariji reče:
- Tako ti je to, moj dragi! Vaš Dioklecijano, i živ i mrtav, zadao je dosta posla svijetu, - to jest, u ovom pošljednjem slučaju, ljudima od knjige!
A drugi prihvati:
- Mi se tijem ponosimo, monsinjore!
- Ma ne baš svijem, ne baš tijem što je onako grozno progonio i mučio hrišćane!
- Ne, monsinjore, ali bez toga ne bi postojala najveća dika našega kraja: area martyrum!
- Gle, i latinski! - doviknu "monsinjor".
- Ma, bravo, bravisimo! Ali sasvim je dobro opaženo, dobro opaženo, dobro opaženo!
Pa nastadoše pozdravi pri rastanku. Za ono njekoliko trenutaka, a na podlozi njihova razgovora, zamišljah da je tu kakav vladika i njeki crkvenjak. Ali zar vladika u običnoj gostionici i u sobičku! Pa u ono doba, onaki razgovori!
Izide. sredovječan, po. izgledu tunjav i priglup berberin, noseći svoje sprave uvijene u crnoj koži. Tada mi bi sve prirodno. On mi nazva jutro, ja prihvatih i zapitah:
- Molim vas, ko je u toj sobi?
- Monsinjor Roza, - odgovori brica i stade, očevidno voljan za razgovor.
- Vladika njeki?
- Ne, nego apostolski protonotarilus iz Ravene. Učena glava, moj gospodine, vrlo učena, najučenija u kongresu, - veli brica, cresendo u zanosu.
- U kakvu kongresu?
Čovjek, veoma iznenađen mojim pitanjem, uze me motriti izbuljenim očima. Najposlije će:
- Pa, zaboga, zar vi ne znate da je do prekjuče bio u Spljetu međunarodni kongres hrišćanskih arheologa iz vascijela svijeta!? Bilo je Talijana, Francuza, Španjolaca, Nijemaca, i svake nacije, sve po izbor najučeniji ljudi u starinama! Ta o tome su sve novine pisale. Otslužena je misa u starinskoj bazilici solinskoj, nakon četrnaest stoljeća, zamislite, nakon četrnaest stotina godina!.. Jeste li vi Dalmatinac?
- Jesam. Ustao sam nješto bunovan pa sam smeo s uma, a inače znao sam sve to, pratio sam. ! Dakle kongres je zaključen? - Zaključen je. Razišli su se svi članovi, osim monsinjora Roze, koji će ostati još njeko vrijeme, radi svojih studija, - piše novu knjigu o našem Dijoklecijanu, znate! Uostalom, kad vas to toliko zanima, zašto ne biste svratili ka monsinjoru? Možete, sasvim prosto, bez ceremonija, jer treba da znate, koliko god je visoko učen, toliko je i "denjozan" ("snishodljiv") i njemu je baš prijatno poučavati svakoga o starinama. Eto na primjer, ja sam običan berberin, a on sa mnom i ne govori o drugim stvarima! A brijem ga svako jutro, u ovo doba, jer monsinjor je ranoranilac! Ja vas uvjeravam da će vas svesrdno primiti, a što ga duže budete slušali, tijem ćete mu veću ljubav učiniti!
Htjede zakucati na vratima prelatovim, ali ga zadržah:
- Stanite, prijatelju! Nemojte! Hvala! Ja ću već sam,... poslije, u zgodnije vrijeme...
U tome škrgnu brava iznutra i vrata se počeše lagano otvarati.
- Eto već izlazi monsinjor, - kliknu veselo berberin.
Izađe pedalj stara popa, dobrodušna, nasmijana lica, neobično živih ispitljivih očiju. On zapita veselnika:
- Šta vam trebam, prijatelju? - Eto, ovaj se gospodin veoma interesuje za starine i želi da se pozna s vama!
To reče pa otide, a monsinjor skide šešir i prikaza se: "Don Antonijo de Roza, apostolski protonotarijus a u pustim časovima i arheolog!" Kazah se i ja njemu, pravdajući se što ga ne pretekoh u učtivosti, kao što bi trebalo, ali mi on ne dade vremena... Dodadoh da sam i ja u pustim časovima "skriba".
- Koje vrste? - zapita, zaista denjozni protonotarijus.
- Ponajviše bilježim pojave iz narodnog života u obliku priča.
- Tako! A bavite se i starinama, kako, eto, razabiram.
- Bože moj, monsinjore, ne mogu reći baš da se bavim, nego tako, prigodno, koliko i svaki običan čovjek. Uostalom, berberin me je krivo razumio. Ja sam ga samo zapitao je li muzej danas otvoren. A, naravno, čuvši za vaše poštovano ime, a pošto sam čitao vaše izvještaje... Monsinjor me prekide:
- Muzej je formalno zatvoren, pošto je njegov upravnik, monsinjor Bulić, otišao iz Spljeta, ali je muzej stavljen na moje raspoloženje, te, dragi gospodine, mi ćemo sad lijepo zajedno onamo i, to se po sebi razumije, biću vam na usluzi, ako želite, cio dan!
I kao kakvog starog znanca, protonotarijus uze me pod ruku, te se uputismo hodnikom. Nađoh se u čudu. Kud će me đavo navesti da izmislim kako sam želio pohoditi muzej i da sam čitao njegove referate, kad jedva ako sam načuo za kongres! Ali to bješe unjekoliko prirodno, jer sam svagda, baveći se poduže u Spljetu, svraćao onamo, a drugo, bio sam u struji tijeh misli. Ipak pokušah da se izvučem. Rekoh:
- Monsinjore, to je za mene zaista velika i nezaslužena čast, ali, nažalost, prvo i prvo, nijesam još doručkovao...
On stade, pa će povjerljivo i očinski:
- Bome, ja jesam! To je, znate, moja velika slabost što sam veoma gaman na doručak! Prosto sam nestrpljiv m nervozan dokle ne dobijem moju zdjelicu šokolade i dva hljepca! Zato je u Raveni moja misa najranija, svakog jutra, ljeti i zimi, u let časova. Tako biva i ovdje. Od prvog jutra sporazumio sam se sa parohom crkve Svetoga duha, i ja sam tamo tačno u pet. Ali trebalo bi da me vidite kako marširam natrag, na doručak, baš mladićki, baš vojnički, sve: "ajnci, cvajnci", kao kažu Avstrijanci, - ha-ha-ha!
I onda pođe držeći jednako svoju ruku pod mojom. Ja sam već bio opčaran tolikom dobrodušnoću i milom naivnoću prelatovom, te da ne bješe straha od arheološkog gnjavljenja, baš bih rado nastavio druženje sa čičom. Rekoh da bješe pedalj starčića i neobično živa pogleda, sad, kad dodam da bješe u svilenim popovskim haljinama sa crvenom ogrlicom, da bješe lak kao vrabac, zdrav i živolazan, bez i jedne sijede dlake u svojoj gustoj garavoj kosi, da mu na izbrijanom i veselom licu ne mogoh pogoditi godine, kazao sam sve.
Nakon pet-šest koraka, baš kad zaustih da ga obavijestim kako ja doručkujem, on stade i nastavi sa velikom zbiljom i kao još povjerljivije:
- Ali, inter nos, rđava je, vrlo rđava šokolada i ovdje i po cijeloj Dalmaciji! Ne budi vam krivo, sinko, ali istina prije svega! Ili je ne znaju gotoviti, ili je loša vrsta, ili je mlijeko tanko!
- Sve to skupa, monsinjore, - rekoh smijući se.
- Ma, korpo de Bako, zašto ne nabavljaju šokoladu Sišar, koja je priznata u cijelom svijetu?
- Ma, šta znam!... E, sad da ispričam ja vama svoje jutarnje navike. I ja rano ustajem, kao i vi, ali, sasvim obratno, treba da proteče najmanje čas, pa da mi se prorači na jelo, a taj čas obično šetam!
On ponovo zastade i kucnu štapićem o pod:
- Vidite, kako se to zgodno steklo! Taman da me ispratite do muzeja, pa onda otidite da doručkujete, pa se vratite u muzej, gdje ću vam natenane moći objasniti sve što želite! Ne samo to, nego imam i jedno iznenađenje, - to jest, ono će biti iznenađenje za sav arheološki svijet, ako bog dadne još malo života!
Muka me spopade te zbunjeno odgovorih:
- O, kakva čast, monsinjore, ali vidite, imam važnih poslova.
I izmislih koješta, što on pažljivo sasluša, pa odgovori:
- Vrlo dobro! Dugo je jutro! Sad je tek sedam, budite gotovi sa doručkom do osam, ostanite u muzeju do deset, eto vam za poslove vremena do ručka dosta. Ja ručavam tačno u jedan, u hotelu. Milo će mi biti ako budemo za jednim stolom.
Šta sam znao! A kako na svaki prijelaz u razgovoru zastajkivaše (po općem običaju talijanskom, naročito popovskom), pomislih da će najbolje biti da ga ne prekidam, inače ni za dva časa ne stigosmo do muzeja! I zaista, monsinjor zatoroka, zaustavljajući se ipak, ali pokraće. Ja ću ovdje navesti što mi se čini znatnije iz njegova pričanja (dabome, koliko se sjećam), a trajalo je, bez preduška, četrdeset minuta od gostionice do južnih gradskih vrata, gdje je muzej, koji se put može prijeći za petnaest minuta. Evo, nasumce, iz starčeva povijedanja:
- Dakle, monsinjor Bulić je otputovao, mislim, u njeko selo da se odmori. I treba mu! Povereto (jadnik), koliko ga je samo truda stalo da nađe odziva i kod svoje vlade i kod stranih naučnika da se kongres sastane! A gdje su druge pripreme, gdje je sam kongres! Ali je ovjenčano uspjehom! Neću da kažem da je bio međunarodni kongres, kakvih biva inače po svijetu, ali za Dalmaciju ipak je neobično. Rezultati do kojih je Bulić došao za dvadeset godina neumorna istraživanja i ovdje, u Dijokletijanovu dvoru, i na solinskim razvalinama, zaista su ogromni, osobito kad se uzme na um škrta pomoć od strane vlade i oskudica novih stručnih djela. Osobito su znatna otkrovenja drevne bazilike i grobova mučenika, ali, inter nos, uopće govoreći, vašim pokrajinskim arheolozima mnoge stvari izgledaju kao i neslućene, a onamo su utvrđene! To, znate, uopće rečeno, jer: istina prije svega! Ali što je bilo baš lijepo i originalno, to je njegova misao da se na ruševinama starodrevne bazilike solinske, koja je sražena sa zemljom i pod njom zatrpana ležala trinaest stoljeća, da se, rekoh, u njoj otpoji služba božja! To je zaista lijepo i originalno, lijepo i originalno, lijepo i originalno! To je, što bi rekli Francuzi, pravi klu (clou) kongresa, pravi klu, klu, klu!.., Svi su se razišli, jer su umorni bili, iako su svi mlađi od mene! Meni je, znate, sedamdeset peta! Peta, peta, peta! I ja, eto, ne umorih se i, istinu da kažem, jedva sam čekao da se raziđu, da sam ostanem, pa da ovdje, na "licu mjesta", dovršim svoje studije o Dijokletijanu, tačnije da kažem, da utvrdim, unjekoliko da ilustrujem svoja otkrića i svoje zaključke; razumijete li me? Zaključke, nepomjerljive, neoborive, neoborive, neoborive! ... Jer vaš veliki zemlja", veliki Dijokletijan, bio je nedostižan i kao vojskovođa i kao državnik, upravo kao svestrani genije, kome je Napoleon nalik, koji je upravo u Napoleonu vaskrsao, - jer, znajte, sve što je ;neobično silno, ne umire, nego preobraženo vaskršava!... Tobože, ne zna se zašto je progonio hrišćansku vjeru, ali ja vas uvjeravam da i to bješe politička misao! Da, politička, politička, politička!
Eto, tako, ponavljajući njeke riječi ili rečenice, tačno tri puta, protonotarijus preduši pred vratima oniske, dugačke zgrade, koja se naslanja na spoljni dijelak zida Dijokletijanove palate. Tu ga čekaše poslužitelj, koji otvori vrata. Starac mu pruži ruku sa pozdravom: "Dakle, dragi gospodine, do skorog, najskorijeg viđenja!", - ali kad to izreče, pruži štap put ogromne kule, kojom se završava zid, i na kojoj se vide krnjotine. I zapita:
- Vidite li vi ono?
- Šta?
- One tragove vječne, neizgladive, koje ostaviše varvari u sedmom stoleću, one iste ruke koje razoriše najveću kulturu što se na svijetu pojavila! A! Ko mislite da bjehu ti varvari?
- Paaa,... valjda..., čini mi se, Avari!
- Ma, si, si, si, Avari! A Bulić tvrdi da to bjehu Hrvati! Kroati, Kroati, Kroati!...
Otidoh u kafanu, gladan, a već sit arheologija. Pored doručka naredih momku da mi donese sve moguće zastarjele pokrajinske i druge novine u kojima ima što o arheološkom kongresu. Jer se odlučih da ne prevarim starca, a uz to da se, koliko toliko, "infarinam" starinarskom naukom. Momka je, pored izgleda na napojnicu, doista pokrenulo i patriotsko osjećanje (kao i berberina u gostioni, kao i ove ostale Spljećane, onih dana), te mi donese breme ilustrovanih i političkih novina. I tu se, za čas vremena, snabdjeh silnim "znanjem" o drugoj polovini četvrtoga stoljeća poslije Hristova rođenja pa, tako spreman a i dobre volje, otidoh u muzej.
Zatekoh starca u ;onome odjeljenju gdje se nalazi čuvena, ogromna. Adamova knjiga; pisaše za stolom pretovarenim knjigama, crtežima, fotografijama, kamenjem, itd. Dočeka me radosno, raširi ruke i dođe mi u susret s uzvicima. Nakon tijeh izliva srdačnosti i pošto posjedasmo, započe:
- Ja bih vas molio, drati gospodine, da mi, prije svega, - prije svega! prije svega! onako sumarno (možete i bez ikakva reda), kažete što znate o vašem velikom zemljaku, koji je, kao što znate, silan trag ostavio u povijesti.
I uze potpuno ton i držanje profesorsko.
Dođe mi da prsnem u smijeh, ali se savladah, te uzeh držanje đačeta koje se sprema da izgovori taze naučenu lekciju - što je uistini i bilo; nabrah obrve i započeh kokoš'im glasom:
- Dijoklecijanus Gajus Aurelijus, docnije nadimkom Jovijus, rimski imperator, rodio se ovdje...
- Gdje ovdje? - viknu oštro ispitivač.
- U Saloni...
- Jeste li sigurni?
- Boga mi, nijesam!... Uostalom, gospodine prof..., pardon, monsinjore, kad biste imali dobrotu da me ispravite na kraju, jer...
- Va bene! Dakle, nastavite! Rodio se koje godine?
- Čini mi se oko 240-te i bio je niskog porijekla, po njekima čak ropče od roba. Kao mladić, za carovanja Probusova, stupio je u vojsku i u njoj se hrabrošću i umljem toliko odlikovao da je prije svoje tridesete postao njeki starješina. Zatijem, poslije ubistva Numerijanova vojska ga proglasi za imperatora. Mislim da se to desilo u Kalkedoniji. Ali ga cijela imperija odmah ne priznade, neto to bi docnije, poslije smrti njegova protivnika Karinusa. Docnije podiže on slavnog vojvodu Maksimilijana u čin suvladaoca, najprije pod titulom Cezara, pa Avgustusa. Još docnije podiže tako još dvojicu, Galerijusa i Konstantina Klorusa, te se carska vlast podijeli među četvoricom i tijem se uspostavi i utvrdi već poljuljani auktoritet. U ogromnoj carevini ponovo procvjeta blagostanje. Razumije se da se sve u državi radilo pod vrhovnom upravom Dijokletijanovom, koji je bio koliko velik vojskovođa, toliko i velik državnik... Osim svega ostalog, dva se događaja ističu za vrijeme njegova vladanja: prvi je taj što on napusti Rim a izabra za prijestonicu Nikomediju u Vitiniji, gdje zavede pravi istočnjački dvor i ceremonijal, prozva se "gospodarem" (Dominus). Drugi je, što dvije pošljednje godine svoje vlade stade nemilo progoniti vjeru Hristovu. Ne zna se pravi povod tome. U isto vrijeme, po njegovoj naredbi i nasnovama, poče se zidati ova ogromna, veličanstvena palata, u kojoj se nalaze sfingsovi i stubovi prenešeni iz Egipta, mramori iz Italije, itd. pod čijom se sjenkom sad mi nalazimo, u koju se smjestio čitav grad od tri-četiri tisuće duša! Najposlije, monsinjore, Dijokletijan, sit svega, prvog maja 305-te, u Nikomediji, zbaci s glave dijadem i poturi skiptar, pa se preseli ovamo, u svoj dvor, u kome je čekao smrt, koja ga snađe po njekima 307-me, po drugima 316-te!
Boga mi, toliko znam, hvala Talijanskoj ilustraciji iz koje sam to zapamtio maločas! A da me, oče proto, opet predveče preslišaš, suma bi se, po svojoj prilici, svela na mnogo manje i ti bi se većma mrštio na greške moje ili pisca u Ilustraciji!
Jer, za vrijeme preslišavanja ni lice moga slišatelja nemađaše mira, - čas se mrštio i dizao obrve kao od čuđenja, čas se ironično osmjejkivao, čas je prćio usta; jednom je dobio takav izraz negodovanja kao da je htio reći! - "Pi! na tebe i na "izvore" koje si proučavao!"
Nastade tajac, svečan tajac koji okruži najsvečaniji izraz monsinjorev i moju malodušnost, jer, vjerujte mi, toliko se bijah zanio svojom ulogom i vratio se u djetinjstvo da mi dođe "mala duša" (kako ponjekad kažemo mi Primorci), te gotovo sa strahom đačeta čekah presudu čudnog popa.
A on, pošto je pozadugo gladio podbradak, započe:
- Dragi moj, dalje se ne može, dokle se mnogo štošta u vašem znanju o Dijokletijanu ne poispravi, ne raširi, ne dopuni, ne objasni, ne izmjeri, ne zaokruži, da bude jedinstva, logične veze, cjeline, ne na osnovi bajaka i novinarskih članaka, nego na osnovi najnovijih rezultata nauke.
Gle, molim te "novinarskih članaka"!
Ustade i poče hodati, pa nastavi žmureći:
- Da, da, nažalost, mnogo štošta! Mnogo štošta! Mnogo štošta!... Prvo i prvo, vi apodiktički tvrdite da je Dijokletijan rođen u Saloni, ne sumnjajući, možebiti, da je to pitanje pod velikim znakom pitanja! Ali...
Pošto sam bio uvjeren da tijem ispravkama, širenjima, dopunama, objašnjenjima, mjerama, zaokružavanju, itd. neće biti kraja; pošto ne bih imao srca da starog prekidam, a to znači da vrijeđam; pošto sam takođe uvjeren bio da on neće ni opaziti moju nenazočnost, mirne duše iziđem u drugo odjeljenje, među kipove, sarkofage, svakojake kamene krnjetke da popušim cigaretu. Pušeći, slušao sam jednolično mrmljanje starčevo, a kad se nakon pola časa, vratih, videći na stolu hartije za pisma, uzeh da pišem, pomišljajući: ako me slučajno opazi, gradiću se da hvatam pribjelješke iz njegova predavanja, a kontrolisati ne može, jer pisah srpski i ćirilovicom! Tako je sve išlo blagopolučno. Protonotarijus je s uživanjem predavao, a ja napisah njeka tri-četiri pisma. Kad bih koje svršio, ja bih ga oprezno savio, stavio u košuljicu i turio u špag. Ta lasno je poslije adresovati! Kad bijah pri kraju pošljednjega pisma, on stade i uzviknu:
- No, je li vam jasno!... Šta? Vi...
Ja đipih. Rekoh bezočno i veselo:
- Dabome! Bilježio sam, u mom jeziku,... evo vidite! A sad, pošto sam se toliko koristio vašim ljubaznim i učenim obavještenjima, kad sam načisto o velikom imperatoru i njegovu dobu, sad,... ovaj,.. kako bi bilo, kad biste imali dobrotu da zajedno pregledamo slike Inglezove?
I mrdnuh glavom na golemu knjigu in folio, što u spljetskom muzeju uvijek leži rasklopljena na nalonji, kao što po crkvama leže jevanđelja ili mineji.
Ta ilustrovana knjiga, sa ingliskim tekstom, trud je ingleskog arhitekta Adama, koji u polovini XVIII-og stoljeća, bješe naročito došao u Spljet da proučava Dijokletijanovu palatu, te je u prekrasnim slikama uspostavio prvobitnu zgradu i knjigu ilustrovanu izdao u Londonu.* Tu sam knjigu više puta i s pažnjom pregledao pa, noseći u glavi cjelinu, obilazio ogromnu zgradu, naprežući se da je u misli rastrijebim od stotina ;paramtnih kuća, koje su se u njoj ugnijezdile. Pravo da kažem, uvijek je uspjeh bio osrednji, te, sjetivši se toga, pored grižnje savjesti za ono što opravih starcu, moja je želja bila iskrena.
I, stavši pred nalonju, nastavih:
- Čuo sam da je u pošljednje vrijeme, a na osnovu novih istraživanja, učinjeno mnogo popravaka ovoj inače slavnoj uspostavi. Ja bih vam bio mnogo zahvalan kad biste mi vaša dragocjena saopštenja, koja sam zabilježio, dopunili ovijem.
Dobri čiča kliknu veselo:
- Ma, dragi; moj, to je i bila moja misao! Per Bako! to ide jedno za drugom, kao "dva" iza "jedan". Kad već imate u glavi tačne i jasne podatke o Dijokletijanu, njegovu vremenu i svima prilikama, koje sam imao čast da vam malo dopunim, na redu je da dobijete vjernu sliku slavne jedinstvene palate!.... Dakle, sad pazite na nove popravke koje treba učiniti! Evo dopuna!
I donese odnjekud nove velike slike na kartonu, koje sam s istinskim uživanjem razgledao, upoređujući ih sa starima. Uz to baš sam pažljivo slušao njegova tumačenja, te ni česta otstupanja od prijedmeta ne bjehu mi dosadna. To je dugo trajalo. Najposlije, kad već i po njegovom držanju mišljah da smo totovi, reče on:
- A sad hodite da vam se sve to ponovo predoči u drugom obliku!
I povede me do stola, na kome bješe poveći stereoskop. On diže poklopac i udesi svjetlost. Sjedoh pred staklo i vidjeh ljepotu neiskazanu, - peristil Dijokletijanova dvora, tako živo i plastično predočen, da se namah zanesoh, kao da vidim javu. Za peristilom ređahu se svi ostali dijelovi u istini carevog dvora.
Kako li se ubezeknuh kad prelat uzviknu.
- Per Bako, nije pravo zaboraviti ni blagoutrobije! Vrijeme je već ručku!
I pokaza mi svoj zlatni časovnik na kome vidjeh, bez malo, čas po podne.
- Kako vrijeme proteče u ugodnoj i korisnoj raboti, a? - rekoh.
- A vaši hitni poslovi, a? - zapita on tapšući me po ramenu.
Krenusmo se u gostionicu, ali ne onako kao izjutra, nego sve "ajnci", "cvajnci", kako on govoraše.
U gostioni zatekosmo punu trpezariju. De Roza pokaza mi štapom svoj sto u uglu i pođe preda mnom, pozdravljajući desno i lijevo; otsvuda mu se učtivo odzivahu, ali opazih da mu se za leđima i potsmijevaju, a mene ispitljivo posmatraju; najzad čuh gdje njeki šapnu: "Un freco!" (Evo mu jednoga taze.) Drugi gospodin, moj davni poznanik, ustade da mi se javi, pa pošto se zdravismo i pošto mu ispričah kako sam slučajno svratio u Spljet, zapita me smijući se:
- A otkud vaše poznanstvo sa starim arheologom?
Ispričah mu i to ukratko, na što će on:
- Dakle, došlo je do toga da lovi putnike koje će gnjaviti! Brica je znao da će Don Duklijana obvezati, ako vas vrbuje! Vi ste žrtva lova, dragi prijatelju. Zamislite, nas, stalne goste ovdje, već je sve izređao i već nijedan neće više da ga sluša! To je ovako bilo. Prvoga dana, poslije ručka, prijeđe za najbliži sto, sa izgovorom da se obavijesti o našim gradskim prilikama, pa započe pravo predavanje, koje je trajalo više od časa! Poslije večere, promijeni sto i održa učeno gnjavljenje. Pa tako redom, svakog dana, dokle nas sve redom ne izgnjavi, pa onda, Jovo nanovo, pokuša od prvoga stola, ali se slušaoci razbjegoše. To mu se desilo i sa ostalim i dobi nadimak: "don Dijoklecijanunkulo", ali kako je riječ suviše duga, uzesmo "našku", "Duklijan", i postade poklič, kao po okolini: "Bjež', eto Duklijana!" Stari manijak, inače je bistar kao vidra, vidi i razumije sve, ali ne samo što ne pokazuje da je uvrijeđen, nego svagda u prolasku, kao sad, javlja se i, meni se čini, ironički dijeli nam sladunjave i preuveličane epitetone: "karisimo, egređo, distinto", itd.
Rekoh znancu pri rastanku:
- The! Može me gnjaviti još za ručkom, a večeras putujem dalje! Uostalom, koliko je don-Duklijan (hajde, da ga i ja zovem tako) manijak, toliko se zaista može od njega naučiti prijatna i korisna.
Don-Duklijan bješe već pojeo čorbu kad mu se pridružih. On je gladio bradu i gledao u daljinu, pa će, onako, kao čovjek koji ovlašno govori, to toliko da nješto rekne:
- Vidim, imate poznanika ovdje?
- Ovaj što me je zaustavio iz moga je mjesta.
- Tako! Poznajem ga malo. Čini mi se da je činovnik na pošti. Vrlo učtiv i vrlo skroman čovjek. Uostalom, svi ovi činovnici taki su, i voljni su da se pouče! A... ovaj... (tu natače naočari da pregleda drugo jelo, što mu momak donese),... ovaj, u vašem jeziku Dioklecijan zove se Duklijan?
Tu riječ Duklijan jače naglasi, te je mogoše čuti i oni za bližim stolovima. Tada mi očevidno postade da. je starac, pod ličinkom krajnje naivnosti i bonomije, pravi viještac, ali te njegove nagovijesti napominjahu karanje roditelja, koji inače ne daju nikakve važnosti dječjim nestašlucima. Bojah se da će reći: "A kad ćete adresovati ona pisma što ste ih pisali dok sam ja govorio?" Ali dodade drugo pitanje:
- Izgleda da u vašem jeziku "Duklijan" znači šta i đavo?
- Tako je, monsinjore! - potvrdih. - A koliko se sjećam, to je bilo u svima legendama hrišćanskih naroda u Srednjem vijeku, a poteklo je od hrišćanskih pisaca prvih stoljeća, dok je Dijokletijanova uspomena hrišćanima prokleta i strašna još svjema bila. Vi ste, monsinjore, doista čuli koju našu legendu o njemu?
- Znam! toliko da ga se svijet plaši ovdje i u okolini. Ako znate kakvu najstrašniju, ispričajte mi je.
- Najstrašnija je ova. U Crnoj Gori, gdje se kao što znate, nalaze razvaline stare Diokleje...
Don-Duklijan namah se uzvrpolji i prekide me:
- Jeste li bili na razvalinama?
- Jesam. Onamo se sad nješto čeprka, ali ne vjerujem da će -biti od kakve vajde.
- Ah, moram onamo što prije! Molim vas, kako bih otišao, i biste li me mogli uputiti i pismeno preporučiti?... Ah, što prije! što prije! što prije!
I stade bubnjati prstima i zvjerati, kao da će se onoga trenutka krenuti. Ja ga obavijestih o putovanju i o drugim prilikama, i obrekoh mu biti pri ruci, koliko mogu. Pošto se smiri, sjeti se legende, te zapita:
- Nu, pa; šta kaže ta strašna legenda?
- Kaže da je car Duklijan i danas živ, ali se nalazi okovan i pod vodom u viru rijeke Morače, pod Vezirovim mostom, nedaleko od stare Diokleje... Tu car Duklijan bez prekida glođe svoje okove i toliko ih utanji da, uoči Božića, taman da ih preglođe, ali Cigani kovači, te noći u ponoći, udaraju maljem po nakovnju i tako pritvrde cara Duklijana!! To biva bez prestanka; car Duklijan jednako glođe svoje okove i svake godine uoči Božića Cigani ga pritvrde. A da nije Cigana i te njihove rabote, Duklijan bi izišao i namah zapalio sav svijet, i sve što je živo pretvorilo 6i se u pepeo! - Velika je čarnost, monsinjore, slušati take priče u narodu, u kome žive, i koji vjeruje da su istinite! Pričali su mi njeki Crnogorci da su prisluškivali uoči Božića na ciganskim kovačnicama, i da su se uvjerili e je istinit taj obred. Cigani to odriču, kao što kriju mnoge svoje običaje!
Don-Duklijan reče:
- Čitao sam, mislim, sve što su stari hrišćanski pisci izmislili o Dioklecijanu, ali na tu legendu nijesam naišao! Biće, dakle, da je originalna, vaša, narodna.
- Ima i druga, monsinjore, originalnija, u šaljivom značenju te riječi! To je narodna pjesma. koja se ovako počinje:
"Vino piju do dva pobratima na pržinu, nakraj mora slana, jedno jeste care Duklijane, a drugo je Krstitelj Jovane..."
To izgovorih srpski, polako, da bi mi bilo lakše, od riječi do riječi prevesti. I prevedoh. Don-Duklijan najprije izbeči oči, pa udari u takav silan smijeh da se sav tresijaše. Činovnici, koji nas i dotle posmatrahu, očekujući da vide na mom licu znake dosade, ne mogahu se razabrati. Najposlije mu opširno ispričah sadržinu čudne pjesme u kojoj je Jovan krstitelj prikazan kao himben i dvoličan čovjek, iako je u službi božjoj, a Duklijan dobrodušan, iskren, toliko predan pobratimu da mu se veoma ražali kad ugleda njegove suze!
Don-Duklijan odmah zaključi da će to biti pradavna naša mitološka priča, u kojoj su docnije zamijenjene prvobitne ličnosti svetiteljima ili istoriskim ličnostima. Ja mu kazah da tako misle i neki naučnici, pa dodadoh:
- U toj pjesmi ima jošte i primjer narodne kazuistike i mistike. Evo ga. Kad krstitelj pita Gospoda, smije li se krivo zakleti (za dobro djelo), Gospod mu odgovara:
"Zakuni se mnome tri put krivo,
teke nemoj mojijem imenom!"
- Ne može se razumjeti pravo značenje toga uvjeta, ako nije po onoj narodnoj da bog ima silesiju imena, te kad bi čovjek pogodio i izgovorio njegovo pravo ime, odmah bi umro. Valjda se misli da je Jovan znao pravo ime božje?...
Dugo se pozabavismo oko tih tančina, ali smo postupno malaksavali u mišljenju i razgovoru te, ostavši sami u trpezariji, otimljući se uzalud drijemežu, zaključismo da je doista okrenuo vjetar na "široko" (jugovinu), kad nam se tako spava. Otidosmo na gornji boj i zatvorismo se svaki u svoju sobu.
Spavao sam duboko, bez snova, dva puna časa. Izlazeći, prođoh navrh prsta ispred sobe Don-Duklijana i rekoh, smijući se u sebi: "Ovoga ti puta umakoh!" Ali on čepukaše ispred gostionice. Dočeka me vičući:
- A, ma, ne dormida! Dva časa! I ja sam, doduše, pun čas! Ali jest pravi široko i moguće je da će sjutra, prekosjutra, donijeti kišu, a šteta bi bila zbog berbe!
Uputismo se prema obali, kao ono s jutra, i ponovo starac otide u vrijeme Dijokletijanovo, naročito na doba berbe, te se stade domišljati kako se imperator provodio u toj prilici. Kad na domaku muzeja jedva ugrabih zgodu da mu napomenem e ja moram posvršavati svoje poslove, pa otputovati željeznicom, Don-Duklijan, prosto preneražen od nemila iznenađenja, zinu i zanijemi za njekoliko, pa zapita žalostivo:
- Je li moguće, sinko!?
- Ma, dragi monsinjore, vi ste zaboravili da sam se ja u Spljetu slučajno zadržao!
- Ma, dragi sinko, mogu li vjerovati da ćete vi onu lijepu zgradu, koju ste do polovine podigli, napustiti! Dobro, poslovi, - svršite ih do noći, pa ćemo večeras obići cijelu palatu! Srećom ima mjesečine! Jer to treba razgledati noću, po mjesečini, kad se najlepše i najsilnije evocira ondašnji život!
- U tome slučaju morao bih ostati sjutra cio dan, ili suviše rano ustati!
To već bješe početak popuštanja.
- Pa, razumije se, ostati cio dan! - viknu on i položi mi ruke na ramena. - Sjutra ima-ćemo malo pouke u ;muzeju, pa ćemo trknuti do Solina, pa onda idite u miru božjem i sa zadovoljstvom da ste se neobično koristili i umno obogatili za malo vremena, sa vrlo malo truda! Pomislite samo, karisimo, koliko je ljudi, i to staraca, došlo odakle dokle da vide ono što biste vi tako lakomisleno napustili! Imajte na umu što je rekao slavni Napoleonov maršal, dubrovački vojvoda Marmon u svojim uspomenama: "Spljet je mjesto, čije starine daju najvišu ideju o rimskoj veličini!... Šta smo mi današnji kad se uporedimo s onom silom i veličinom?" Opomenite se riječi jednog naučnika koji od riječi od riječi veli: "Nigdje na cijelome svijetu, rimsko carstvo, pri svome zahodu, ne ostavi veličanstveniju svoju sliku kao u Spljetu! Naučnici koji su proučavali spljetski dvor smatraju ga s razlogom kao jedan od rijetkih spomenika, koji bolje poučavaju o jednoj eposi, nego li pisana istorija"!
Sam bog zna koliko bih još: citata i razloga morao slušati ;da ne pristadoh da ostanem, te uglavismo da dođem po njega pred večeru. Riješih se da ostanem, ne znam ni sam zašto, valjda zato što je prokleti širok sve jače duvao, te mi olabavio volju. Kad širok vlada u Primorju, ne samo što ovlaži sve, nego tada izbijaju sve pritajane bolesti i čegrsti, i klice zlovolje razvijaju se naglo, te se tada najviše događa i svađa i glupih postupaka. Zato mu se i obično pridaje pridjevak "prokleti".
Dugo šetah po obali, posmatrajući komešanja vala i ljuljanje jedrenjaka, u koje se ukrcavaše mast (kljuk). Nošahu ga spljetske težakinje u vijedrima na glavi, i one i brodari sve ćutljivo i mrzovoljno zbog prokletog vjetra.
Večerasmo za istim stolom, ne onako veseli kao u podne, ali on ne manje govorljiv. Ustadosmo prvi i pođosmo "u arheološku šetnju po mjesečini".
Treba dosta napora da se uoči to lice dvora koje je okrenuto k moru, jer iako je ono cijelo, do polovine uvis sakriveno je kućama, njekadašnji hodnik među stubovima zazidan je a pri vrhu su većinom novije terase sa mnogobrojnim prozorčićima. Zaista, i ko se ne slaže sa Don-Duklijanom i njegovom braćom u arheologiji da bi trebalo srušiti polovinu Spljeta, pa da se stara palata raščisti, mora žaliti što se bar taj dio ne raščisti! Usred predavanja čiča zastade i šapnu:
- Po onome veličanstvenom hodniku on je šetao i gledao more, ili bi stojeći posmatrao ga kad biva uzburkano, što je ličilo na njegovu dušu, koja se imala rašta trzati!
I onda kao i danas s obale bješe samo jedan neugledan, nizak ulazak, kroz koji se ide podzemnim tajnim hodnikom. U njemu ne sretosmo žive duše, pa izađosmo na trg pred Dijokletijanovim mauzolejom, današnjom sabornom crkvom. Trg opkoljen silnim stubovima, gdje je pročelje peristila, za kojim bješe pravi stan imperatorov. I svuda, desno, lijevo, plijene pogled čuda raskoši, da čovjek ne zna kuda će se prije osvrnuti. Meni se činjaše da tu nikada prije nijesam bio, a pod mjesečinom i pored evokacija Don-Duklijanovih, poče me hvatati jeza! Granitni sfings, od pradavnine svjedok još većih čuda u svojoj otadžbini, Misiru, gledaše nas nijemo ali vrlo izrazito svojim kamenim, strahovitim očima!... Odatle, od sredine, uputismo se ka desnom krilu palate-tvrđave, i tu započe evokacija varvara, koji rušiše remek-djelo. Odatle izidosmo kroz "zlatna vrata" (porta aurea), odakle je imperator odlazio u svoje mjesto rođenja, Solin.
Legosmo oko časa po ponoći. Nikada u svom vijeku nijesam imao strašnijih viđenja u snu - gledao sam Dijokletijana na trijemu, prema moru, na moru na galiji, u hramu gdje žrtvuje, na kolima gdje ga lavovi vuku put Solina, na bedemima, u amfiteatru, a svagda praćena mješavinom pretorijana, Azijata koje dovode iz Nikomedije, gorostasnih Dalmata, lijepih grčkih mladića, robova, robinja, i svagda, pri svakom viđenju, bješe mi život ugrožen, bjeh predavan dželatima i uvijek njekim čudom oslobođen. U njekim intermecima vidjeh kako se Dijokletijan preobražava najprije u Napoleona, pa u papina protonotarijusa De Rozu, i tada redovno (njeki nevidljivi hor pjevaše antifonu: "Poklonite se Preobraženom, koji živi da sebe veliča, va vijek vjekova! Parce! Ave! Aleluja!"...
Ustadoh gotovo bolestan. Kiša je pljuštila. Iz kafane, poslije doručka, otšunjah se u muzej. Išao sam kao isprebijan, a i ne zapitah se: zašto da idem gdje mi se neće? Bio sam kao pod njekom sugestijom, kao hipnotisan. U njeke, kad (mi pogled otide uvis, uz visoku kulu, koju su divljaci načeli, zapojah besmislenu antifonu: "Klanjajte se Preobraženome!" Pa se uhvatih za čelo i zapitah se glasno: "Da nijesam počeo luditi?" Malo dalje, kako mi štit od kiše bješe otežao, sklonih se pod strehu, pred vrata njeke crkve, gdje stojaše ženska sredovječna, krupna, u spljetskoj težatskoj nošnji. Ona me pogleda kao što se gleda čovjek pri kome se opaža nješto neobično, te se prepadoh. Pa da bih se osvjedočio e nije ono čega se bojim, nazvah joj Isusa (Hvaljen Isus!) I zapodjenuh razgovor o vremenu, o jamatvi (berbi) i; takim stvarima. S početka odgovaraše bojažljivo, povlačeći krupnim, plavim očima, pa se oslobodi i dade maha, valjda, odmornom jeziku, ali šta mi bi na jedan mah te joj prekidoh torokanje nesmišljenim, nehotičnim pitanjem:
- A, je li, snajo, istinu mi kaži, jesi li kad vidila Duklijana?
Čim to izrekoh i sam se prepadoh. A "snaja" poblijedi, izbeči oči, pa pobježe u crkvu. Ja pohitah u muzej, strahujući da ne pobuni puk protiv mene!
Ah, kišovito pola dana, provedena u memljivom muzeju, slušajući "tumačenja, raširenja, objašnjenja, popune, dopune" svega i svačega, u potonju najviše plana starodrevne Salone, "glavnoga grada rimske Dalmacije, emporijuma trgovine i prometa, mjesta tako važnoga, upravo jedinstvenoga za proučavanje prvih dana života hrišćanstva kao vjere državne" itd. - Našto to opisivati čitaocu koji sa mnom, i bez opisa, udiše memlu i dosadu.
S glavoboljom legoh bez ručka, očekujući veče da otputujem. Pljusak trajaše bez prekida. Kao baš da se sudba okomi na mene, zaspah u suton a probudih se zdrav i gladan, pošto otide večernji voz.
Otidoh na večeru u drugu gostionicu. Iz nje otidoh u kafanu da pročitam novine, uz tvrdu odluku da ću leći i ustati rano, pa otputovati. Tako bi doista bilo da ne naiđe onaj poštar zemljak, koji me navede, najprije da igramo šaha, a poslije me odvede u njeko svoje veselo društvo...
•Sjutradan, a to znači već trećega jutra, Don-Duklijan ponovo me dočeka pred gostionicom. Na njegov sladunjavi pozdrav i brižna pitanja o mome zdravlju, u sebi ga otpravih ka pravom Duklijanu, a glasno mu se učtivo odazvah. Ali, kad mi predloži da se odvezemo u Solin, baš se obradovah, jer bješe ugodna svježina pod vedrim nebom.
Nakon časa vožnje na kolima bjesmo u Solinu, upravo na ojađenim vinogradima i njivama, na razdvojenim ogromnim gomilama kamenja, što sve pripada selu Solinu, a što bješe podloga nekadašnje Salone. Otidosmo najprije u solinski muzej, prepun krnjotina i idola. Odatle otidosmo da razgledamo bedeme, kule, hramove, amfiteatar, terme, hrišćansku baziliku, - to jest, uglavnom i otprilike, mjesta, na kojima su mogle postojati sve te lijepe stvari... Jer, sjem temelja bazilike i hrišćanskih grobnica, treba biti arheolog, i to zatucani, da vidi što želi i umije vidjeti po solinskim prljagama. Najpouzdanije što radoznali putnik može otuda ponijeti: to je groznica, jer je mjesto malarično...
Ručasmo u seoskoj krčmi i dobro raspoloženi vratismo se u Spljet. A uveče, moj dragi protonotarijus isprati me na stanicu, gdje se srdačno rastadosmo, doista do "budućeg preobraženja".
Vidjeh svega dva putnika, dva krupna čovjeka u ličkoj nošnji, koji uđoše u vagon trećega mjesta. Uđoh za njima, h njima, jer mi je nesnosno samu na željeznici, a to sam doživeo dva puta, noću i zimi, na toj slavnoj pruzi.
Po govoru odmah poznadoh da su lički katolici, "ikavci". Razabrah da su kupovali grožđe u Spljetu i otpravili ta morem u Šibenik, gdje će ga pretovariti na kola.
Kad voz izađe iz jame u kojoj je stanica, Ličani prekidoše razgovor i, kao opčarani, stadoše gledati pučinu i divnu spljetsku okolicu. Stariji bješe neobično snažan, velikih i trnih očiju, prosijedih brkova i bakenbarta. Mogaše na oči imati pedeset i koju godinu. Mlađi, oko 30, bješe omanji, jedar, plavičast, lijepo srazmjeran.
Gledajući Ličane i domišljajući se otprilike šta oni misle, odjednom sjetih se onih čudnih stihova:
"Vino šiju do dva pobratima na pržinu, nakraj šora slana, jedno jeste care Duklijane, a drugo je Krstitelj Jovane..."
Mlađi Ličanin lagano mahnu glavom, uzdahnu i reče:
- E, ovo je lipota! Baš lipota u boga! Stariji, istim pokretom, prihvati:
- E, onde, viš, kraj mora, otsikli su glavu svetom Ivanu Krstitelju!
Mlađi se trže i malo poblijedi, kao da ugleda kakvu utvaru. I ja se trgoh, - jedno, što pomenu Krstitelja, koji mi ončas bješe u glavi, a drugo, što mi legenda bješe nova.
Dakle opet Duklijan!
Neobično prozorljive oči staroga Likote opaziše utisak što učini na nas dvojicu i uživajući u tome, onako kao čovjek koji mnogo zna i od svoga velikog znanja rado priča, nastavi:
- Da, car Duklijan drža je tri godine u tamnici Krstitelja, i svaki mu dan poručava: - "Pustiću te odma, ako prid pukom priznaš da je moja vira bolja od tvoje!" A Krstitelj je odgovara: "Nema vire nad Isusovom!"
Mlađi se prekrsti.
Stariji nastavi:
- Najposle, car Duklijan izda zapovijest da se sav puk iskupi onde na ravnici, na kraj mora. Pa kad je to bilo naredi da se odvoje oni koji viruju u Isusa, a obaška oni koji su njegove, carske vire. I kad je to bilo, zapovidi da izvedu Ivana Krstitelja. A dželat je staja spreman s golom sabljom u ruci. Onda car reče: "Krstitelju Ivane, evo prid pukom i prid svima nami, kaži: koje je prava vira!" Ivan reče "Isusova. Puče, ajde za Isusom!" Na to dželat ma'nu sabljom i otsiče mu glavu, a glava na ledini poče poskakivati i tri puta reče: "'Aj'te za Isusom." Na to vas svit pade niske i pokaja se, a car pobiže u svoj dvor, i onda je poludio i držali su ga svezana sve dokle đavoli nisu došli po njegovu dušu! Eto, tako je bilo!
Nastade ćutanje. S kolikom god je pouzdanošću onaj pričao, s tolikom je vjerom mlađi slušao. Tek nakon njekoliko, kad već izgubismo iz vida igalo, mlađi će zapitati:
- Bože moj, zašto onde na onom mistu ne sagradiše crkvu?
Ni to ne bješe kakav znak sumnje, nego prosto refleksija.
Ja ga zapitah:
- Molim te, prijatelju, od koga si ti čuo tu priču?
- Valaj od moga rođena strica, kad sam s njim prvi put dolazio u Primorje, - biće od tada, čekaj! bilo mi je onda oko dvadeset godina, dakle, bez malo, oko četrdeset godina!
- Čudnovato! - rekoh. - Ja sam rođen u ovim krajevima, a nikad nijesam čuo da je ovdje posječen sveti Jovan Krstitelj! Ali ima pjesma koja kaže:
"Vino piju do dva pobratima
na pržinu, nakraj mora slana,
jedno jeste care Duklijane,
a drugo je Krstitelj Jovane..."
Oni se zagledaše, neugodno dirnuti, a stariji, slegnuv ramenima, odvrati:
- Ta - ima svakojakih pisama, a ta može biti da je vaška!
- Kako "vaška!" Šta je to?
- Pa to! Vi ste čovik od staroga zakona - meni se čini!
- Jesam, ali jedan je Isus, zaboga.
- Ali je tako, jedan je bog ali dvi su zdile!
I to učini takav utisak na mlađega da razvuče usne do ušiju! I na njihovim licima čitah konačni triumf!
Ljutit i ponovo silno uzrujan, pružih se na klupu prema njima, naprežući se da mislim o čemu drugome. Tako zaspah i sanjah prokletog cara Duklijana, Krstitelja, Napoleona, protonotarijusa, svakojake utvore iz stare palate i iz grada Solina, te s glavoboljom stigoh u zavičaj, i tek u veselju berbe rastrijeznih se od maštane napasti!