Careva kći ovca

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Imaše nekakav car ženu koju preko načina milovaše. Oni od svoga srca nemadijahu ništa drugo do jednu jedinicu šćer, koja već bješe prispjela za udaju. Ova carica razboli se i kad vidi da ne će ostati, nego da će umrijeti, zazove muža cara, i suze roneći, na četiri oka reče mu: "Evo se približila pošljednja ura moje čaše, i ja ću umrijeti priđe no treći kokoti zapoju, i ja znam da se ti ne možeš proći da se ne ženiš, i bila ti sreća! i prosto ti bilo od Boga i od mene grešnice! ali tako ti ovoga i onoga svijeta, čuj me i poslušaj me što ću ti reći: evo ti prsten, i koju đevojku nađeš i isprosiš, nemoj je vjenčati ako joj ovi prsten ne uzme dobro na prvi prst desne ruke, i zaklinjem te po triput od neba do zemlje, da onu đevojku sebe vjenčaš mjesto mene kojoj pristane najljepše na ruku, a ako me ne poslušaš, sve što radio i o čemu se Bogu molio sve ti uzalud i naopako obršilo, i od tebe ne ostalo traga." Car joj se obeća i zakune da ne će vjenčati nikakve đevojke ako joj dobro ne uzide oni prsten, i ako je ne bi našao, da se ne će ni oženiti. Carica mu na to odgovori: "Naći ćeš je, samo ne prestupi kletve da te ljuta zmija ne uvjede," i tek što ovo izreče, izdahnu. Car po smrti ženinoj pošlje sluge po onome gradu da obiduju sve đevojke hoće li kojoj oni prsten dobro ići, ali kad u gradu ne nađoše, posla ih po bijelome svijetu da traže eda bi se po sreći koja našla, ali sve zaludu. Sluge se vrnuše nakom toliko sile vremena i kažu caru da u svijetu đevojke ne nađoše kojoj ne bi ili prevelik ili preuzak ovi prsten. Car se na čudu nađe šta će kako li će: htio bi se ženiti, a đevojke nema, htio bi kletvu prestupiti, ali ne smije od straha da ga ne postigne, i onako uzmučen u mislima, baci oni prsten, te đe će? nego odskoči s doline te njegovoj istoj šćeri na skut, a ona videći zlatni i lijepi prsten, uzme ga te stavi na prvi prst od desne ruke, i pružajući ruku put svoga oca reče mu: "Viđi tata, kako mi lijepo stoji." Kad viđe car, onesvjesnu od čuda, i za cijelo po dana razabrati se nije mogao, dok njegova šćer u to skoči i kao da ga rukama potkrijepi i zagrli, počne od žalosti nad njim plakati, dok se na jedan put osvijesti i reče šćeri: "Ti si moja žena, tako je zar Bog osudio, i ti ćeš biti carica mjesto svoje pokojne matere." Šćer mu se stane čuditi šta zbori, i kao za luda i nesvijesna čoeka cijeniti ga, ali nakom dugoga prepiranja viđe već da nije kuđ kamo, te ona šta će, da je otac ne vjenča i da pas pasu kao prikazanije ne kazuje, naumi da ubije sama sebe, te tako i učini: uzme očin handžar te njime sama sebe usred srca. Otac pošto viđe poruči za bajalicu te mu ona reče: "Evo ti svirala, pak joj nad glavom sviri od žraka do mraka, i oživljeće ti." Car tako i učini, i teke stane zvijukati okolo mrtve šćeri, ona sjede, a otac je zagrli i odmah naredi da se sjutradan pripravi što treba za svadbu. Kad šćer ovo dočuje, uzme očinu sablju te sama sebe lijevu ruku osiječe, a desnu u ognju izgori. U jutru sluge pripravljaju svadbu, a jedan od njih dokaže caru kako mu je vidio šćer bez, ruka. Otac joj poteče i kad je vidi, opet brže bolje za bajalicu, te mu ona da nekakve trave, i teke joj ručne pateljke namaza, iznikoše ruke kakve su i bile. Car ondar stavi šćer pod stražu da ne bi opet što od svoga života sama sebi učinila, te tako ne mogući već ništa, šetajući se tamo amo kroz kamaru ugleda negđe u nekakvome ćošku od kuće nekakav štap vas od suhoga zlata, na kojemu piše krvavijem slovima: "Ne tiči me." Ona se začudi šta to može biti, prihvati štap u ruke, i tek što ga poče prevrtati preko prsta od ruke, u oni isti čas ona se prometnu ovca, i poče kroz kuću blejati. Kad viđeše sluge, svi se od straha i od čuda prepadoše i pobjegoše kazujući caru, dok i sam car viđe, i brže bolje opet za bajalicu, a ona mu odgovori da lijeka ne zna nikakoga, nego da druge bajalice dobavlja. Car po tom hođaše na mnoge bajalice, ali mu svaka odgovori da tome lijeka ne zna i tako ne mogući šćeri svoje povratiti, više se ne oženi. Po tom je ovca sveđer uz cara skakutala i blejala, a on je njivio i gojio kao svoje dijete, i kad car umre, u oni dan umre i ovca.

Izvor[uredi]

  • Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 113–116.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 156 godina.