Hrvatski ideali

Hrvatski ideali  (1897)  Pisac: Stjepan Radić

Članak Stjepana Radića objavljen u prvom broju mesečnika Hrvatska Misao, 10. januara 1897. u Pragu.

U nas misle, da idela može imati samo mladić, komu je srce puno vrućih čuvstava a glava nejasnih pojmova. No to nisu ideali, to su mašte, sanjarije, to su zračne kule. Pravi ideali izviru samo iz ustaljenoga čuvstva, iz svestrano razvite misli. Tko si stvori take ideale, ne će sustati, dok ne nađe i puta, da ih oživotvori, tomu energija neće omalaksati, bio taj put i dug i trnovit.

Ideale ne stvara ni ugrija mašta, ni oduševljeno srce, nego zrela misao, jaki značaj. Ideali se ne rađaju, gde se kucaju čaše šampanjca; tu se bude stišane strasti. Oni redovno ne niću na glatkim i sjajnim parketima, ni na šarenim, stoljetnim mozaicima; tu se obično roje društvene laži, tu se gnijezde stališke pred sude. Visoki i svijetli ideali dižu se ponajčešće iz niskih potleušica sirotinje, iz tamnica nevinih osuđenika. Naći ćemo ih često i na poprištu ozbiljne naukke, — svagdje drugde su vrlo rijetki.

Da ponovimo: Po našem duboku uverenju ideali nisu plod ugrijale mašte, ni oduševljena srca, nego zrele misli jaka značaja.

Općenito stajalište svoje spram idela osvijetlit ćemo još i ovako:

Čovječanstvo napreduje, ako i polagano, ali ipak neprestance. Ne imaju pravo, koji samo hvale „stara dobra vremena“ a ne miču se, da što dobra urade u „naše razvraćeno doba“. Još manje imaju pravo, koji sadašnje prilike hoće da zamjene prilikama prošlosti.

Hrvatska poslovica glasi: „Bilo, pa prošlo“, a sličnih poslovica imadu svi narodi. I u istinu, što je bilo, nikad se više ne vraća i ne može se vratiti, i u tom je sav smisao riječi napredak. Civilizacija može stati, može i natrag poći, ali se nikad ne može vratiti u istu kolotečinu u kojoj je bila. U povjesti ima sličnih doba, ali nema jednakih, imamo historijsku analogiju, ali nemamo historijskog identiteta.

Taj zakon povjesti, po kom se ništa u životu narodnom ne vraća u staru kolotečinu, tako je jak, da se stare uredbe ne daju uzdržati nikakvom silom a novim se težnjama može samo za kratko vrijeme zakrčiti put, za čas samo osujetiti uspeh. Zato mi u povijesti ne tražimo nikakih svojih idela, ne tražimo dapače u njoj ni opravdanja za nje. Ali u njoj tražimo uporište. Mi smo kao putnik, koji imade da preveali dalek, nepoznat put. Idemo napred, zato ne ćemo da gledamo natrag. Nećemo da ni da se prečesto ogledamo, ali ipak ćemo se kadikad osvrnuti, da vidimo, koliko smo poodmakli, kad već ne možemo vidjeti, koliko nam je još putovati. Ogledamo li se na dug i neprohodan put, ma bili i umorni, snaga će nam se ojačati i nada okrepiti, da ćemo stići k cilju. Nas prošlost samo uči i krepi, ali ideali su naši samo u budućnosti.

Osobito mi slavenski narodi ne valja da tražimo svoje ideale u prošlosti, u kojoj smo bili igračkom i oruđem sad Bizantu, sad Rimu, sad Mlecima, u kojoj smo služili sad Nijemcu, sad Mađaru, sad Talijanu. Nas prošlost samo dijeli i naša je najveća nesreća, što do sada ne imadosmo velikih političara, ekonoma i filozofa umjesto velikih povjesničara i filologa.

Nadalje mi smo uvjereni, da narodi nijesu veliki radi svoga broja ni radi svoga zemljišnog posjeda, kao što ni pojedinci radi svoje tjelesne veličine ili radi svoga bogatstva. Vidimo i znamo da veličina izvire samo iz duha, a materija da je mati samo nasilju i svake vrste divljačtvu. Ipak nam nije ni na kraj pameti, da duh od materije dijelimo, kad ih je samo božanstvo spojilo u jednu cjelinu, ali sudimo, da je velika zabluda, kad i u naše vrijeme mogu postati „ideali“ teritorijalne veličine, materijalne supremacije. Zato držimo, da je barbarstvo „ideal“, kaki lebdi, recimo, Mađarima pred očima, po kom bi velika Mađarska imala da proguta sve hrvatske i srpske zemlje, a Bugarsku i Rumunjsku da si podredi. Ima i Hrvata kojima je „idealom“, da Hrvatska bude što većom, a ni na čas ne pomišljaju, kakvi će elementi sačivatu tu „veliku“ Hrvatsku. Mi među takve ne spadamo.

Još jednu općenitu. Danas imamo dvije moralke, jednu za žene, drugu za muškarce. To je rugoba. No još je veća rugoba, da dajemo i ženama i muškarcima opet po dvije moralke, jednu za privatni život, drugu za javni, jednu kao pojedincima, drugu kao članovima države, naroda.

Mi ne ćemo da znamo za ta dva, odnosno četiri morala. Mi hoćemo samo jednu istinu, samo jednu dobrotu.

Osvjetlismo općenito svoje stajalište: Ideala ne tražimo u povjesti, ne vidimo ih u materijalnoj premoći, ne dajemo ih kao Janu dvojega lica.

Kad čitamo povjesti, kad motrimo sadašnje prilike, kad se zanesemo u budućnost, uhvati nas čas zebnja, čas ogorčenje, kad vidimo, što je radila „inteligencija“ našega naroda. Vazda je bila u opreci sa narodom, vazda je narod komadala i ujarmljivala. I danas to čini. I danas imamo posebne programe srpske, hrvatske, dapače i bosanske i slavonske i dalmatinske.

Narod ne ima jednoga imena, al ima jednu dušu, jednu pravnu svijest, jednu nošnju i običaje, jednu — u kratko — tisućuljetnu svoju kulturu. U toj je duši toliko svoga, toliko otporne snage, da je ni Nijemci, ni Talijani, ni Mađari ne uzmogoše ni slomiti, ni poniziti. Naš narod suvereno prezire svaku tuđinštinu, zvala se ona „švapštinom“, talijanštinom ili mađarštinom. Našega se naroda doduše uhvatila u znatnom dijelu vjersko-politička ideja islama, ali ni to ne će, budemo li ljudi, škoditi našemu narodnome jedinstvu.

Rekosmo riječ: narodno jedinstvo. Ali kako se zove taj narod? Na žalost, taj narod ima dva imena, dva povješću i sviješću opravdana imena, ali ta dva opravdana imena još danas mjestimice potiskuje: bošnjaštvo, šokačstvo, slavonstvo, dalmatinstvo itd. Zato je nama prvi naš ideal, da se narodna naša duša što skorije krsti samo sa dva jedino opravdana imena, sa hrvatskim i sa srpskim, da Bosna i Hercegovina budu mjesto, na kom će se stvoriti prvi trajni temelji posvemašnjega narodnoga jedinstva hrvatskoga ili srpskoga naroda, mjesto da bude uporištem, s kojega će naši narodni neprijatelji jednim mahom osjetiti sve naše hrvatske i srpske osnove.

Posvemašnje narodno jedinstvo naš je ideal. Ne ćemo sloge, kompromisa. Slogu uglavljuju različni elementi, slogu treba ugovarati, kod ugovaranja treba popuptati, kod popuštanja se tuži i sudi, a to vazda ostavlja žalac, koji prije ili posle dovodi do ponovnoga rascjepa. Naša je narodna duša jedna. Sad treba to jedinstvo samo manifestirati. Na taj jedan hrvatski ili srpski narod valja da se oslone na zapadu Slovenci, a na istoku Bugari, kao najsrodniji narodi narodu hrvatskom ili sprskomu, narodi, koji danas imadu posebne svoje težnje, ali je pouzdane nade, da će se tečajem vremena i u težnjama zbližiti tuj s narodom hrvatskim, tamo srpskim.

Narodno jedinstvo postostručuje narodnu snagu. Ono je prvo uvjet, da narod ne propadne. Dok narodu, pa bio kako mu drago malen, tuđi utjecaj ne rastroji narodne duše, taj je narod nepobjediv. Nijedan se narod ne da na okupu držati osim velikom moralnom ili materijalnom silom, t.j. narodnom jedinstvenom kulturom ili državnom vlašću narodnom ili tuđom. No državna vlast, bila koliko mu drago jaka, nije vječna kao nijedna druga. Ona mora konačno propasti, a onda se raspadne i narodno jedinstvo. Tako se raspala i država poljska, češka i njemačka, da ne spominjemo, hrvatske, srpske i bugarske, koje ionako bijahu samo krnje narodne države. Raspaše se, jer je tuđa kultura rascijepila narodnu snagu i zaratila rasjepkane narodne dijelove.

U Češkoj je i u Poljskoj njemačko pravo i njemački politički utjecaj razdvojio narod, da ne ističemo vjerskih i staleških opreka, koje su za ono doba mogle razrušiti i najčvršće narodno jedinstvo. U Njemačkoj se više držalo do utvare „svetoga rimskog carstva“ nego do njemačke državne ideje, više do rimskoga prava nego narodnoga, a i to je vrlo zateglo, da se stvori jedinstvena narodna kultura i po svom duhu a ne samo po jeziku, što je bilo ponajvećom zaprekom njemačkomu narodnom jedinstvu. Na protiv Francuska, pa i Rusija daju nam rijetki primer narodnoga jedinstva, jer je u tim državama prevladala jedna kultura: u Francuskoj latinska, u Rusiji bizantska.

No i Francuskoj je trebalo posvemašnjega društvenog preporoda a Rusiji reforma Aleksanda II (oslobođenje seljaštva, neodvisno sudstvo, gradska autonomija, uređenje „zemstva“ itd.) da narodna duša u Francuskoj nađe izraza težnji za slobodom, u Rusiji za pravicom. Francuz hoće slobodu, pa bilo mu pod njom i krivo, Slaven traži pravo, pa i stegnuli ga u njem. To spomenusmo, da se dobro razumije, što mislimo, kad govorimo o narodnom jedinstvu. Nije to ideal vanjske forme, ideal državne vlasti, političke „samostalnosti“, koji bi se svidjelo darovati diplomaciji. Za nas je samo ono narodna država, gdje je narod okupila i na okupu ga drži jedinstvena, jaka kultura.

Govoreći o hrvatskoj narodnoj kulturi, ne mislimo na posvema nove hrvatske kulturne elemente, nego na to, da nam Hrvatima treba na kršćanskim kulturnim temeljima graditi i razvijati narodno pravno uređenje, narodnu književnost, glazbu i umjetnost a po gotovo narodnu politiku. Zato treba kritički primati sve, što nam dolazi od zapada, a da to uzmognemo treba nam svoj sud izoštriti i narodnu hrvatsku dušu okrepiti prosvjetom ostalih slavenskih naroda, napose naroda ruskoga.

Zato je našim narodnim idealom i slavenska uzajamnost. Za tu se uzajamnost mnogi iskreno oduševljavahu, a i danas se oduševljavaju, ali se pod njom vazda razumijevala neka zajednica krvi i prošlosti. Mi smo po krvi ljudi, a pisana nas prošlost dijeli kao malo koje pleme. Ali nas vežu zajedničke tradicije, po svema srodan narodni značaj i govor, po kom su svi Slaveni gotovo jedan narod. I samo na tom, što je narodna slavenska duša i svih slavenskih naroda u glavnom jedna i što su nam jezici tako srodni, temljimo svoju slavensku uzajamnost.

Mjesto da slavenski puk slijepo hvalimo, proučavat ćemo njegov značaj, mjesto da se sa sto milijuna grozimo, učit ćemo slavenske jezike, da nestane među nama tuđinskih posrednika. Za đake ističemo napose, da ćemo mjesto Beča, Graca i Insbruka isticati prednosti Praga, Krakova i Lavova.

U Čeha i Poljaka učit ćemo se realnoj politici, muževnom patriotizmu i dubokomu shvaćanju velikih evropskih pokreta. U Rusa ćemo naći svježu i velikim idejama prodahnutu književnost, objektivno i izvanredno bogatu kritiku, smiono i nenatkriljivo pjesničtvo, a što je ponajvažnije, baš u Rusa i to u najviših krugova, napose i žena ima toliko smisla za velika gospodarsko-socijalna pitanja, da ne ćemo pojmiti, kako su se u nas može gubiti vrijeme sićušnim zađevicama i ukočenim deklmacijama.

Tad istom pođimo u Njemačku, Francusku, Englesku, pa i Ameriku i nebojimo se, da ćemo se izgubiti u velikom moru svjetske organizacije, da ćemo se osjećati mali pred spomenutim gorostasima. O hrvatskim ili srpskim narodnim jedinstvom počnimo sa zdravom shvaćenom slavenskom uzajamnošću nastavimo, s ozbiljnim i temeljnim proučavanjem velike zapadnoevropske kuluture završimo.

Tvrdo smo uvjereni, da će ova dva naša narodna idela obasjati zrake i trećega našega ideala: vjerskoga jedinstva katoličkih i pravoslavnih Slavena. Ne mislimo jedinstva formalnoga, koje bi se proglasilo papinom bulom ili zaključkom crkvenoga sabora, nego ono jedinstvo, koje i danas postoji, ako i rijetko, u kršćanskim srcima. Što je na oko najveća naša nesreća, može biti najjača poluga svih naših težnja, shvatimo li pravo, što znači, kad kažemo istinu: Hrvat ili Srbin, Hrvat (Srbin) i Slaven; katolik ili pravoslavni.

Stjepan Radić

Izvori

• Politika, br. 7.289 od četvrtka 16. avgusta 1928, strana 4.

Vidi još

• Što hoćemo?

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Stjepan Radić, umro 1928, pre 96 godina.