Hodža Salih

Hodža Salih Pisac: Svetozar Ćorović

Hodža Salih

     Kad bi se kroz gusto murvovo lišće prokrao prvi zrak sunčani i zaigrao u plitkome potoku, zaticao je hodžu Saliha budna i vedra, kako šeta po svojoj bašči, zastajkuje pod svakim drvetom i zaviruje plodove. Bašča mu se pružala u dužinu do preko petnaest metara, gusto zasađena svakovrsnim, velikim i malim voćkama, te im se grane pomiješale i načinile jedan veliki lisnati svod, pod kojim je hodža uz najviše vrućine mogao hladovati. Na jednoj strani zelenile mu se širokoliste smokve, čija su golubasta stabla obijeljena klakom, da se mravi ne penju uza njih, a pored njih se crvenili teški, glavati šipci, izmiješani sa modrikastim šljivama, žućkastim praskama i zelenim kruškama. Ispod voćaka zelenila se i talasala visoka trava i zasađeno povrće: spanać, kupus, zelje, a u kraju se crvenile sočne kavade i modrili mesnati patlidžani. Šarenila se bašča kao bakalski dućan! Pri dnu bašče provlačio se kao zmija potok i jedva se vidio od silne trave i cvijeća, koje ga opkolilo sa obje strane. Hodža Salih koristio se time, te iskopao beskrajno dugačak đeriz i učinio, da mu voda svraća i kroz bašču i da mu zalijeva povrće. Da ne bi plaćao radnika, hodža je sam zalijevao. Onako sijed, sa dugom, bijelom bradom, obučen samo u lakim, bijelim gaćama i tankoj košulji, sa malom bijelom kapom na obrijanoj glavi, bosonog je gazio po đerizu i ovećom drvenom lopatom razbacivao vodu po bašči na sve strane. Kašnje je uzimao svoju malu, iskrivljenu motiku i lagano okopavao oko svake voćke, a naročito oko mladih kukuruza. Okopavši lijegao je na travu, ne mareći za to, što će ga katkada san prevariti i što će mu se iza spavanja i brada i sve haljine okititi čičcima i slamkama.
     Nakon odmora u bašči, hodža Salih uzeo bi i motiku i lopatu, oboje prebacio preko ramena i kroz gnjili, nahereni kapidžik unosio ih u kuću. Kuća mu je bila nevelika, stara, okrhana, sa pločanim krovom, koji je pri vrhu obrastao kumrinim grožđem i ulupio se, i sa širokim vratima na kojima su otpali kanati, a direci se iskrivili i istruhli, te prijete da će kad-tad spustiti se na glavu i na leđa prolaznika. Pendžera nije ni imao, nego nekakve rupe, puškarnice, kako ih je on zvao. Kuća je bila ograđena velikom nekaldrmisanom avlijom, oko čijih, naravno, trulih vrata, posađene su dvije pepeljave igde, koje su svojim silnim, opojnim mirisom okađivale čitavu mahalu. Ispod grbavih zidova žutile su se i rumenile rascvjetane ruže, zasađene između dva velika, gizdava leandra, što su svojim privršnim cvjetovima raskošno zakitili staru, iznemoglu strehu, prepunu ptičjih gnijezda. Po sredini avlije zasađeni su gotovo sami karanfili, fesliđen, ruta i paparosa, i ljekovite trave: sporiš, šljez, pelen, paprat, kadulja, opkoljeni gustom, divljom travom, koja je obrasla svuda po avliji. I kroz avlisku travu migoljio se potočić koji je hodža navratio, i okretao je malo, zvjezdoliko kolo, što je diralo u dva sitna, drvena čekića, koji su lagano udarali u parče stakla. Hodža Salih ispijao je kahvu samo u avliji. Kaljave, bose noge potopio bi u potok, izvalio se na travu ispod leandera, opružio dugi čibuk i lijeno srčući kahvu udisao mirisni vazduh, slušao žuberkanje vode i tiho, monotono kuckanje čekića: cik-cak, cik-cak ...
     Na avliji je i ručavao i to obično na dva sahata pred podne, kad bi mu, kako on govoraše, „zakucao sahat u crijevima”. Uzeo bi jedan somun i marijaš sira, pa u slast jeo i ne misleći o mesu.
     Iza ručka ulazio je u malu sobu, da se ljepše obuče. Soba, koju nije imao ko čistiti, bila mu prepuna prašine i paučine i kao što se u bašči kitio čičcima, tako se u sobi kitio paučinom: po licu, po bradi i po haljinama. Namještaja nikakva imao nije, osim pljesnivoga, tvrdoga dušeka, koji sa jednoga mjesta nikada nije pomicao ni čistio, i staroga sahata na zidu, što ga je smatrao kao nužno zlo. Sahat je jednako pazio, navijao i popravljao, skinuvši mu onu veću skazaljku, jer su ga obje skazaljke bunile; osim toga, njemu je stalo bilo samo do sahati, a nije do minuta ... Iz jedne ćoše iznad dušeka vadio je hodža svoje haljine: velike, slične ženskima, dimije od modroga dimijaluka, mrkajastu anteriju, i dugačku, plavu džubu, pri dnu od gagrica izjedenu, te je izgledala kao kuršumima isprobijana. Tada je najprije oblačio anteriju, pa dimije, preko kojih se opasivao ogromnim širokim pasom, sa bademima, pa preko svega džubu, koja se vijorila oko njega kao mantija oko popa. Najpošlje je uzimao i svoj široki fes, sa plavom, svilenom kitom, ispod koje je podmetnuto malo izreckane hartije, i sa velikim bijelim turbanom unaokolo. Sve to usticao je na glavu, malko nakrivo, gotovo bekriski, ne zaboravljajući nikada da svoje velike naočare, za koje nije imao naročitu kutiju, zadjene za turban, tako da mu vazda jedno staklo izviruje. Čarapa nije oblačio, nego bi na onako bose noge navukao stare, otvorene postule, koje mu se vlačile za nogom i uvijek dizale silnu prašinu, na veliko nezadovoljstvo osjetljivih Švaba.
     Pošto je potpuno gotov bio sa odijelom, hodža Salih nije propuštao da preko ramena objesi oveću, od crvene čohe ukusno sašivenu, amajliju, iz koje su vazda izvirivale tri stare, čađave, turske knjige i nekolika lista čiste hartije, i da poput male puške zadjene za pas žućkasti, starinski divit od tuča, prepun kalema i murećefa, što ga je on sam pravio od lučeva ugljena, karaboje, soma i zamka.
     Tako opremljen, hodža je kretao u čaršiju, pozdravljajući po turski sve čaršinlije bez razlike vjera, i milujući uzgred svako dijete, koje mu dođe pod ruku. Naravno, svi su ga otpozdravljali. Starije babe i žene čak su ustajale ispred njega čim bi ga ugledale izdaljega, a rijetko koja da ga ne bi za zdravlje upitala. Po svemu se moglo poznati, da je hodža Salih bio ljubimac čitava ženskoga svijeta.
     — Efendija, efendija, zahmet ti je! — zaustavila bi ga kakva baba nasred čaršije, hvatajući ga za džubu.
     — Šta je, nevista? — zaustavljajući se pita hodža, koji je svako žensko čeljade zvao nevjestom.
     — Ama nešto mi se razboljelo unuče, pa se bojim da ga nije ko urek’o ... Molim ti se da mu zapišeš — veli baba, a sva se uvija i igra se sa onim krajem hodžine džube, ne puštajući ga iz ruka.
     Hodža Salih odmah prihvati za amajliju, potegne jednu knjigu i nataknuvši naočare navrh nosa, gleda u nju.
     — A je li odavno hasta? — pita ozbiljno, hladno, kao doktor kakav.
     — Nema tri dana.
     — A ne zna di ga boli?
     — Boli ga vas život.
     Hodža uzdahne i ne dižući očiju sa knjige počne vrtiti glavom.
     — Vidiš, nagazilo je na šejtansku večeru — veli. — Kako ste ga pustili? Moglo je dite i glavom platit’...
     I pružajući babi da mu drži knjigu, odmah otvara divit i vadi kaleme i hartiju. Zatim pristupi najbližem zidu, prisloni nogu na nj i onako na koljenu ispiše dva tri turska zapisa.
     — Jedan zapis da metnete ditetu pod glavu, kad spava, — veli — jedan mu ušite u košuju (slovo lj hodža nije izgovarao), a jedan potopite u vodu, pa tu vodu neka pije.
     Naplativši od babe cvanciku, hodža kreće dalje niz čaršiju i opet se tako zaustavlja. Bilo je jutara, kada su ga zaustavljali na svakome petome koraku, te mu se katkada prsti zgrčili od velika pisanja. Ako je nekome bolesna krava, konj, ili ma kakvo živinče; ako koja djevojka zavoli momka; ako je kojoj ženi muž pošao po rđavu putu, hodža Salih morao je zapisivati i svak ga je hvalio kao čudotvorca.
     Bilo je bakala, koji su hodžu svraćali, častili ga kahvom, duhanom, čak i somunom, samo da što duže sjedi u njihovim dućanima i da mu tu bude „kao kancelarija”. Oni su znali da ga i seljaci mnogo traže i da se okupljaju oko njega, pa su se nadali uzgred i sami pazariti štogod.
     Ipak je hodža najviše imao posla kod kuće, pred veče, pošto bi se vratio iz čaršije. Tu su ga čekali svi oni, koji nijesu želili da im čaršija zna za zapisivanje, te nijesu smjeli hodžu javno hvatati. To su ujedno bile i najvatrenije i najljepše mušterije, jer je najviše bilo mladih žena i djevojaka.
     Njima je hodža zapisivao na avliji. Natjera ih sve da posjedaju po travi blizu potoka, pa za njima sjedne i on, izuje postule i potopi noge u vodu. Divit metne pored sebe, a hartiju na koljeno, — drugog pisaćeg stola nije imao, — pa, gledajući po svima, priprema se da piše.
     — Šta tebi fali, nevista? — pita prvu djevojku do sebe, a gricka kalem i čisti pero o dimije.
     Djevojka rumeni, stidi se i čupka travu oko sebe, pa baca u potok.
     — Da te nije ko opsihirio?
     Djevojka slegne ramenima, čupka travu još više i gleda u stranu, iznad vrata, gdje se, ne stideći se ni od koga, igra omiljeni hodžin vrabac sa svojom vrebuljom.
     — Hm, ti nemaš jezika! — veli hodža, pa i on gleda u vrapca i đavolasto se smješka. — A ja znam, da si opsihirena. Jedno momče bacilo oko na te, sevdisalo te, pa mu od sevdaha uzraslo srce k’o somun i hoće da mu iskoči.
     — Ah... — uzdahne djevojka da se jedva čuje, pa se okreće i pilji očima u onu bradavicu na lijevom obrazu hodžinu i samo sluša.
     — I to te momče opsihirilo, pa si sad i ti počela da ćederiš za njim, a srce i u tebe mal’ te nije k’o somunčić ...
     I hodža raširi parče hartije na koljenu, a kalemom mahne po vazduhu.
     — Sad šta ćeš? — pita. — Jali da ti zapišem da ti prođe sevdah u srcu, jali voliš da ti dam zapis, da ono momče još primamiš sebi?
     Djevojka se snebiva, poklopi lice rukama i, ne želeći da je drugi čuje, primiče glavu upravo do hodžina uha, pa šapće:
     — Da ... da ga još više primamim.
     Hodža Salih osmjehne se tada, namigne malo na drugu ženskadiju, pa piše zapis.
     Za po sahata zapiše hodža po nekoliko zapisa i svaki mušterija ode potpuno zadovoljan, ostavivši u travi pored divita cvanciku. I tek kad ostane sam, hodža zadovoljno prebroji cvancike, premjeri ih na dlanu i prebroji po drugi put, pa ih nosi u sobu i ostavlja u stari, zarđali ćemer.
     Tako je to teklo svaki bogovetni dan i mi gotovo ne bi znali ništa više pričati o hodži, niti bi ikako i počinjali ovu priču, da se nije desilo nešto, što niko predvidjeti ne bi mogao da će se desiti, upravo da se nije javila jedna neobična mušterija, kakve on dotle nikada vidio nije i kakve po svoj prilici neće više ni vidjeti.
     Bilo je to uoči jednoga petka, iza akšama. Hodža uzeo avdes, otklanjao dovu na travi prema mjesečini, te metnuo rezu na vrata, pripremajući se da legne, kao i uvijek odmah s večera, i to na avliji, gdje je bilo mnogo hladnije i gdje ga nijesu škakljile buhe kao u sobi. Svukao je i haljine sa sebe i opet ostao u gaćama i u košulji, pa pošao da goni cvrkavca ispod igde, jer pri spavanju nije trpio ničijega pjevanja, a cvrkavčeva ponajmanje, kad neko kucnu alkom na vratima lagano, plašljivo. Hodža se u prvi mah i ne osvrnu na to. On je smišljao plan kako bi cvrkavca najzgodnije opkolio i najlakše poplašio. Dok se kucanje opet ponovi.
     — Jarabi, jarabi, ko li je ovo? — zapita hodža, pa lijeno i nekako plašljivo uputi se vratima.
     — Ko si? — zapita iza kanata, starajući se da kroz oveću frževu rupu proviri napolje.
     — Ja — odazva se neko šapatom.
     — Jali si muško, jali žensko?
     — Žensko.
     Hodža zastade malo, zamisli se, pa podiže rezu i otvori vrata. Umotana u veliku bošču, obzirući se plašljivo na sve strane, u avliju uljeze stasita ženska prilika, u dugačkim, zlatnim kanicama izvezenim, svilenim dimijama, koje se vukle i po tlima. Ona pođe preko avlije, a začuđen hodža za njom.
     — Jesmo li sami? — zapita ga.
     — Sami, valahi, — odgovori hodža, okrećući se unaokolo, da se i sam uvjeri: nema li još koga.
     — Efendija, ja sam došla po jedan zapis...
     I ona mu pristupi bliže, sjede na travu pored potoka i zbaci bošču sa sebe. Hodža se trže unatrag, kad je ugleda. Zasja se prema mjesečini duguljasto, gospodsko lice, bjelje od snijega, preliveno preko jagodica lakom rumeni. Oko nevelikoga, pravoga nosa, modrila joj se dva krupna oka, kao dvije najzrelije šljive iz hodžine bašče, a iznad njih se povisoko uzdizale debele, garave obrve. Usta napućena, rumena, sočna, pored kojih na desnome obrazu crnio se mali, kao merdžan mladež ... Obučena kao pašinica! ... Iznad bujne, kovrdžaste kose crnio se mali, podrezan fesić, okićen biserovom granom; po bijelome, obnaženome grlu nizale se zlatne dize i biserni đerdani i spuštali se po gornjoj polovici prsiju, po ječermi od stanpogleda i po zlatom izvezenoj, svilenoj košulji, kroz čije se rukave providile mesnate, oble mišice. Preko dimija opasala se dugačkim, ženskim trabolozom, pa mu rese udarahu po malim, vezenim papučicama, što su samim pizama obasute.
     — Aman, džin li si, vila li si? — uzviknu hodža, blenući u nju i jednako držeći raširene ruke, kao da su ga razapeli.
     Ona popravi dimije pod sobom, zagladi kosu i nemirno se zaigra sa resama traboloza.
     — Nisam ni džin, ni vila, nego udata žena — odgovori. — A nemam kad iščekivati ni razgovarati se, nego daj zapis, pa da iđem.
     — A šta će tebi zapis? — zapita hodža, ne mičući se niti spuštajući ruka.
     — Kazaću ti sve, samo daj hartije.
     Hodža, zbunjen, odmahnu rukama, okrenu se, pa mjesto u kuću, pođe na vrata avliska. Zatim se opet okrenu, ode u sobu i mjesto da donese divit i hartiju, donese ćemer. Opet se vrati i jedva iznese divit i amajliju, ali divit okrenuo naopako, te mu gotovo sav murećef iscurio po bijelim gaćama, a da ni opazio nije.
     — Šta ti fali? — zapita muklo, sjedajući do nje i svojim ramenom češući se o njezino.
     Ona pošuti malo i jednim pogledom preleti preko igda, leandera i preko krova hodžina, pa do udaljenih kiparisa u Atlagića avliji, što se crnjahu kao visoki, kameni stupovi i zaklanjahu sobom tanku munaru Begovića džamije, čiji je pozlaćeni polumjesec, blistajući se, provirivao kroz njihovo lišće.
     — Došla sam da tražim iladž za domaćina, — reče drhtavim glasom, ne odvraćajući pogleda u stranu. — Prije sam mu bila draga k’o zenica i pazio me k’o niko nikoga, a ima neki vakat, dahnut’ mi ne da. Post’o je šuhveli, pa me prati i gleda kud se maknem. Ne da mi se lipo obuć’ ni pogledat’ koga, ni ništa ... I sad sam se jedva iskrala od njega i došla ovdi, da tražim selameta.
     Hodža se prihvati za bradu i njome otra znoj sa nosa i oko usta.
     — A ko ti je domaćin? — zapita.
     — Matan Pilinorac.
     — A kako je tebi ime?
     — Lucija.
     — Biva si Latinka?
     — Jesam.
     Hodža duboko uzdahnu, prihvati za knjigu i rastvori je.
     — Ovdi piše ... — poče čitati, po starome svome običaju — ovdi piše ...
     Pa, kao da se smisli, ujedanput odbaci knjigu u travu i dohvati Luciju za ruku.
     — Ama šta će tebi zapis? — zašišta. — Ti njega pogledaj, pa će on bit’ k’o janje ... Eto mu zapisa!
     Hodža je stisnu za prste, da umalo nije ciknula, a oštrim pogledom kao da bi joj htio proviriti u dno duše.
     — Eh, da sam ja na njegovu mistu! — šapnu.
     Lucija se trže i izvuče ruku iz njegove.
     — Nemoj se šalit’, efendija, nego piši! — osiječe prilično oštro i nabusito. — Ako se bojiš da ti neću platit’, evo ti para naprid.
     Iz najgušće dize otkide jedan dukat i, ne gledajući ga, baci u travu pored hodže.
     — Kome? Kome ti pare? — zamuca hodža, oturujući dukat od sebe. — Neću ja ništa. Daću ti zapis kakav hoćeš, ama neću para.
     Neka vrtoglavica i treskavica obuze ga, kao davno, davno nekada, dok je još momak bio, dok se skitao po mahalama i pjevao pod pendžerima djevojačkim, gledajući ih, kako ga kroz šeboj i fesliđen proviruju. Dršćućom rukom uze kalem pa, ne skidajući onoga oštroga pogleda sa lica Lucijina, poče po hartiji šarati nekakva turska slova, koja ni sam razaznavao nije.
     — Eto ti zapis, — zastenja — pa neka pije vodu s njega ...
     Pruživši ga, opet je dohvati za ruku:
     — Eh, da sam ja na njegovu mistu!
     Lucija otrže ruku, dohvati zapis, pa se diže i ogrnu boščom, gurnuvši vezenom papučom dukat onaj, koji se umalo ne otkotrlja u potok.
     — Bolan, efendija, baš si đavo! — uzviknu. — Kažu, da si star i miran k’o svetac, a ti šejtan ...
     — Šejtan, šejtan, — ponavljaše hodža, ne razumijevajući ni sebe ni nje — šejtan, šejtan! ...
     Pa je stište za mišicu i povuče sebi.
     — Ostani još malo! — šapnu.
     — Dosta je — nasmija se ona, odgurnuvši ga. — Zapis je gotov, pa šta ću više?
     Izmače se, otvori vrata i iščeznu.
     — Kršna Vlahinja k’o hurija! — prošapta hodžag stojeći nasred avlije i gledajući za njom u pomrčinu. Nije se više obazirao ni na cvrkavca, koji je izvijao kajde jače nego prije, niti je spuštao rezu na vrata ... Nakon dužega stajanja, sio je do onoga mjesta gdje je ona sjedila i počeo mirisati po travi. Opazi i dukat, uze ga na dlan i prevrćući ga dugo posmatraše prema mjesečini kako se blista.
     — Aman, aman! — uzdahnu opet, potapajući noge u potok. — U mojih toliko godina još na ’vaki belaj ograjis’o nisam... Alaha mi k’o suret!
     Izvali se na travu, podmetnu ruke pod glavu i žmirkajući gledaše u leander i pod strehu kućnu, gdje se sakrile dvije kumre, pribile se jedna uz drugu i spavaju. Mlak vjetar popuhivao je odnekuda, a miris igde opijao ga, pa razjapi usta i žedno poče udisati, silom uobražavajući da je to onaj maloprašnji miris njezine kose.
     — Ah, ah — zaječa hodža, kao bolesnik kakav, i poče se prevrćati sa strane na stranu. — Aman, lipa li je!... Da mi je samo dofatiti toga domaćina njezina, ja bi’ njemu kaz’o kako se žena pazi ... ’nako zlato, pa gazit’ nogama ... Bre, ne bi’ ja njemu zapis, nego tojagu ... I otet’ bi njemu trebalo ženu!... Otet’ lipo, pa nek’ je nema. Eh, da su, pusto, mlađe godine i da je stari kuhvet, eh ...
     Hodža se opet prevrnu i sklopi oči, kao da će da spava.
     — I šteta što je Latinka — nastavi, nemoćan da zaboravi na maloprašnji sastanak. — Ono bi trebalo da je begovska šći, pa da se u kafezu hrani sve medom i šećerom. I da Latinin jubi onaka usta i ’nake oči!... I zapis njemu! ... Tojagu njemu, tojagu, pa mu sve kosti izlomit’, jer livše nije ni zaradio... Matan Pilinorac i ’nako čejade! ... Pa još kažu, da je Alahu svak jednako drag! ... Jes’... To se i vidi!...
     — U razgovoru sam sa sobom hodža je dočekao zoru. Makar koliko da je sklapao oči, makar koliko se starao da o drugome misli, Lucija mu je uvijek bila pred očima i nehotice zborio je samo o njoj ...
     — Kad je ustao, oči mu se crvenile, kapci mu podbuhli, a lice se još više smježuralo i postalo nekako mrtvački blijedo.
     — Eh, jadan ti sam! — zaječa ustajući. — Ovake tri noći, pa sam prop’o ...
                                                              *
     Deset dana hodao je hodža kao sulud kroz bašču i kroz avliju. Zaboravio čovjek i na polijevanje i na okopavanje, pa mu sunce opalilo povrće, te počelo da žuti, a mnogo voće počelo opadati. Kahve je pio više nego obično, a više pušio i duhana. Dugački čibuk nikada nije prestajao da mu se dimi i katkada ni on se nije mogao vidjeti od dima. U čaršiju nije nikako izlazio, upravo nije smio, jer je znao da slabo izgleda i da će ga svaki pitati za uzrok ... Ni zapisivao nije... Mušterijama nije htio otvarati vrata, nego ih je osorno dočekivao iza kanata, govoreći kako je bolestan i kako ni kalema u ruke uzeti ne može. Vratio je čak i neke prijatelje, koji su iz čaršije naročito pošli da ga obiđu.
     — Šta ćete? — pitao ih je, mrgodeći se za kanatom...
     — Došli smo, da te vidimo.
     — A nisam ja međed, da me gledate.
     — Ama čuli smo da si hasta.
     — E, sad ste čuli da nisam i lipo hajdete doma.
     I prijatelji su odlazili zabrinuti, pitajući se uzgred, nije li hodža od velike učenosti slučajno šenuo ...
     Jedanaesti dan jedva zaklepeta reza na vratima hodžinim, kanat se otvori i on glavom izađe na čaršiju, obučen i opremljen kao o Bajramu. Dimije oprao u potoku, pa mu došle kao nove, džubu pažljivo okrpio, a nov pas opasao oko sebe i nov turban obmotao oko fesa. Postule mu, doduše, jednako stružu i praše po testi, ali nijesu onako poderane, jer ih je on pritvrdio kanafom; noge mu također čistije nego obično ...
     — Di je kuća Matana Pilinorca? — zapita nekakvu djecu, koja u neredu i sa velikom drekom izlažahu iz mejtefa.
     Jedva mu kazaše. Pod Humom, u Slijepom Sokaku, prva kuća na desnu stranu, sa novijem kanatima a starim alkama — to je kuća Matana Pilinorca.
     Hodža pomilova djecu, pruži im marijaš da kupe oraha i uputi se prema Humu.
     Išao je lagano oborene glave, vlačeći nogu za nogom i zastajkujući na svakome koraku: ili da nakrivi turban, ili da uredi pas, ili da opet pritvrdi kanafu na postulama.
     — Eh, šućur Alahu! — odahnu, pošto stiže pred Slijepi Sokak. — Sad sam na mistu... Sad samo lipo da govorim i da se ne pobundam...
     I polako, kao lopov, obazirući se da ga kogod ne opazi, prikrade se vratima i zakuca alkom.
     — Ko je? — zapita iz avlije zvonak ženski glas, od koga se hodža strese, a brada mu zažubori.
     — Ja — šapatom odgovori on. — Naši smo.
     Zaklepetaše papuče preko kaldrmisane avlije, zašuštaše dimije, zazveketa reza i vrata se otvoriše.
     — Ah, efendija! — trže se Lucija i začuđena zastade na pragu. — Zar ti?
     — Evo ja — odgovori hodža, odmahnuvši rukom. — Šejtani, šta li, ama mene dovedoše ovdi.
     — A što? — zapita ona, smješkajući se.
     Hodži se ustalasa brada sve to više, oči zablije- štiše, a glas poče podrhtavati.
     — Ja, valahi, doš’o tebi, da mi daš zapis — reče. — Ja dadoh svemu svitu, a ti, biva, da daš meni.
     Lucija pljesnu rukama po koljenima i unese mu se u lice, te ga njezina kosa poče škakljati po čelu.
     — Ja? — zapita.
     — Ti, dina mi! Otkako si došla onu veče, šejtani mi ponesoše svu pamet, pa i ne mislim ni o čem’ drugome, neg’ o tebi ... Bruka pod moju staros’... Osihirila me, ćabe mi.
     Lucija đavolasto svojim nosom uprije u njegov i drmnu ga za bradu.
     — A ko će tebe opsihirit’? — reče.
     Hodža zaboravi na se.
     — Bre, nemoj se ti šalit’, — osiječe — nego jali daj kakav zapis, jali kakav iladž, jer se ’vako više ne može! ... Valahi sam mahnit! ...
    Pa onu ruku, što ga je za bradu držala, uhvati, prinese ustima i, prije nego je Lucija mogla istrgnuti, žestoko ugrize ...

Izvori

• Svetozar Ćorović: Celokupna dela, I—VII, knjiga 2, strana 67-83 , "BIBLIOTEKA SRPSKIH PISACA", Beograd, Izdavačko preduzeće "Narodna prosveta".

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Svetozar Ćorović, umro 1919, pre 105 godina.