Hercegovac na stijenju
Ta što će život kada
Otrgne sreću grob?
Bez želja i bez nada
Zašto da živi rob?
Nit' kućišta imam, nit' ognjišta svoga,
U čemeru gorkom dočekujem dane...
Kameno je srce u svijeta toga,
On prezire moje mučeničke rane;
Niotkuda zračak utjehe da sine,
Da me lanac tuge i čemera mine.
Kako se gorko sjećat
Blaženstva prohujana,
I mišlju svojom krećat
U doba sretnih dana...
Hej, u ono doba - sjećam ga se vazda -
Kad Azijat vlada u sili, bijesu,
Imao sam svega i bio sam gazda,
Dječica mi hljeba željela nijesu;
Pa kad za slobodu sve ustade redom,
I ja za junacim' pošao sam šljedom.
Za roda ime sveto
Kad treba, valja mret,
I ja sam tako, eto,
U bojak pošô svet.
Ostavih ognjište, ostadoše dobra,
Zaboravih na sve što mi bješe milo,
A kad našom mukom tuđin sreću pobra,
Kad stradanje naše sve je zaman bilo,
Povratih se kući. Ali šta je tamo?
Pustoš, crna pustoš i garište samo.
Gdje mi je ognjište bilo
Tu zmije sikću sad,
Sve dobro moje milo
Gromom spržio ad.
Nit' zatekoh ljubu u životu svome,
Dječicu mi redom posijekli su vuci,
A žalosna majka u prizoru tome
Sama život uze, izdahnu u muci;
Zagrljenu s djecom grobu su je dali,
Zagrljenu srećom nju su zakopali.
Prošla je svaka sreća,
Iščezô svaki nad,
A svakog časa veća
Tuga i gorki jad.
Prosit, prosit moram... Nebo mi je mračno,
Sa graktanjem gavran više mene kruži.
Svuda oko mene jadno je i plačno,
Sve uzdiše bolom, jadikuje, tuži.
Mrzim ovo biće. Oj sudbino, što me
Nemilosno ganjaš na svijetu tome?
Ta šta će život kada
Otrgne sreću grob?
Bez želja i bez nada
Čemu da živi rob?
Oj ti golo stijenje, kućo moja mila,
Tebe jošte samo ljube ove grudi;
Za tebe se moja vrela krvca lila,
Pa i kosti moje nek ostanu tudi!
Iz tvog zagrljaja neću se odijelit,
Jošte ću te jednom mojom krvlju prelit.
U Mostaru, 1890.