Helena
Helena
- Ἑλένη -
Napisao: Еурипид
Preveo:
|
LICA:
|
SADRŽAJ: |
Prvi čin
[uredi]
Kraljevski dvor na otoku Faru. Do dvora je grobnica Protejeva.
Helena:
To Nila vali djevičanski, čisti su;[1]
On mjesto kaplje s neba poji Egipat —
Ta polja, bijeli kada rastopi se snijeg.[2]
A Protej za života zemlji bješe kralj;
Far otok bješe stan mu, kruna Egipat.
Od vila morskih s jednom on se oženi —
Sa Psamatom, kad ona pusti Eaka.[3]
I dvoje djece rodi dvoru ovome:
Teoklimena[4] mladića — ime kaže mu,
Sav vijek da štuje bogove — i Idu još,
Kćer plemenitu, majke zlato, dijete još
Dok bješe; a kad do udaje odraste,
Teonojom[5] prozovu je, jer ona zna
Božansku volju sadašnju i buduću;
To na dar primi od pradjeda Nereja.
A meni otadžbinom slavna Sparta je,
A otac Tindar; pa i priču priča svijet,
Do majke moje Lede da doletje Zeus,
A oblikom se stvori ptica labud on;
Njeg orle[6] vitla, a on bježi, kradom slast
Na krilu nađe, — ako priča nije laž.
Ja Helena se zovem, — kakav trpim jad,
To sad ću kazat. Rad: ljepote bož'ce tri
U pećinu na Idu stigle k Parisu,
Da — Hera, Kipranka i Djeva,[7] Zeusa kći,
A htjele, sud o licu da im otkroji.
I ljepotu mi, ako izvor zlu je lijep,
Aleksandru[8] obreče,[9] — njemu dat će me.
I pobijedi. Na Idi Paris pusti tor,
U Spartu dođe, za se da me nasnubi.
A Hera ljuta, što prvenstva ne dobi,
Aleksandru o braku mom otpirnu san
I ne da mene; živ od zraka stvori lik
Na mene nalik, sinu kralja Prijama
Njeg preda. A on luda misli: ima me,
A nema. Pored te ti bijede, nevolje
Još drugi javiše se snovi Zeusovi;
On zemlji helenskoj i bijednoj Frigiji
Rat pošlje, majci Zemlji da olakša trh, —
Da ove vreve, mnoštva ljudi riješi je
I helenskog junaka prvog proslavi.
U boju frigijskome bijah, — al' ne ja,
Već ime moje — koplju helenskome dar.
A mene maglom zavi Hermo, u zrak me
Visoko diže — ta Zeus ne zapusti me —
I evo Proteju me u dom smjesti on,
Menelaju nek bračni krevet čuva čist;
Ta za najtreznijeg smrtnika drži ga.
I ja sam ovdje, a moj vojno nesretni
Odasvud skupi vojsku, — radi otmice
On goni za mnom, Troji krenu pod kule.
Rad mene duše mnoge izginuše već
Na vodi — na Skamandru. A ja nesretna
Sva prokleta sam, — drže: muža izdah svog
I silni ovaj zavrgoh Helenma rat.
Pa što još živim? Bog mi Hermo objavi,
U slavnom Sparte dolu da ću s mužem još
Prebivat, — on će saznat, da u Ilij ja
Ne pođoh. To bog reče, da s' ne odam kom.
Dok Protej ovog sunca svjetlost gledaše,
Ni otkud prosca! Kad ga pokri groba mrak,
Sin pokojnikov snubi mene silom svom.
Al' kako štujem, cijenim prvog muža svog,
Gle Proteju sad padam na grob, molim se,
Da mužu mome štiti, čuva moj mi brak,
Pa ako već mi ime rug je Heladi,
A ono tijela bar nek ljaga ne kalja.
(Dolazi Teukar.)
HELENA. TEUKAR.
Teukar.
Tko u tom tvrdom dvoru ovdje ima vlast?
Ta na oko je Pluta[10] samog dostojan, —
Gle kraljevski su zidi, vijenac[11] krasi dom.
(Opazi Helenu.)
Ha!
O bozi! Koga vidim? Ženski vidim lik,
Ubicu mrsku, mene i Ahejce sve
Što ubi! Bozi zatrli te, Heleni
Kad 'vako sličiš! Na tuđoj da zemlji ja
Ne stojim, ode s ove strijele sigurne[12]
Sve u slast tome liku kćeri Zeusove!
Helena.
A što se, jadni, — tko si, da si — odvraćaš
I na me mrziš radi one nesreće?
Teukar.
Zaslijepjeh! Gnjevu odveć uzdu pustih ja, —
Ta Zeusovu ti kćer sva mrzi Helada.
Oprosti, gospo, radi riječi mojijeh!
Helena.
A tko si? Otkud stiže kraju ovome?
Teukar.
Od bijednih Ahejaca, gospo, jedan sam.
Helena.
Tad nije čudo, mrziš li na Helenu.
Al' tko si? Otkle? Kako tebe treba zvat?
Teukar.
Ta Teukar mi je ime, a moj otac je
Telamon, Salamina dom je, zavičaj.
Helena.
Pa što se svrati amo poljma nilskijem?
Teukar.
Iz otadžbine svoje bježim, — prognan sam.
Helena.
Eh, jadan li si! Tko te izgna iz doma?
Teukar.
Telamon otac! A tko može draži bit?
Helena.
A zašto? Tu zacijelo bit će nesreće.
Teukar.
Smrt brata Ajanta pod Trojom ubi me!
Helena.
A kako? Valj'da s mača tvoga ne skonča?
Teukar.
Sam sebe ubi, — skokom skoči na svoj mač.
Helena.
Poludje l'? Tko će pametan učinit to?
Teukar.
A znaš li porod Pelejev — Ahileja?
Helena.
U prosce — čujem — jednom dođe Heleni.
Teukar.
Spor rad odore druzim' mrtav ostavi.
Helena.
A kako otud Ajantu se rodi zlo?
Teukar.
Tu odoru kad drugi[13] dobi, skonča se!
Helena.
Pa i ti stradaš s onog jada njegova?
Teukar.
Da, jer ti s njime skupa žrtvom ne padoh.[14]
Helena.
Pod Trojom, gradom, slavnim, strance, bješe ti?
Teukar.
Razorih je, a propast nađoh s njome sam.
Helena.
Zar planu veće? Zar je proždrije vatre žar?
Teukar.
Ni traga kakva više zidma nema sad.
Helena.
Ti smrt si Frižanima, jadna Helena!
Teukar.
Al' i Ahejcim'! Nesreća se teška zbi.
Helena.
A kako dugo raskopan je veće grad?
Teukar.
Od neko sedam ljeta završi se krug.
Helena.
A kol'ko vremena pod Trojom bjeste vi?
Teukar.
Mjeseci puno, — punih deset godina!
Helena.
I žena Spartanska vam ruku dopade?
Teukar.
Menelaj, za kosu je zgrabi, — povede.
Helena.
Ti vidje nesretnicu? Ili samo ču?
Teukar.
Ko tebe što — baš tako — očma gledam sad.
Helena.
Al' paz'te, možda božja bješe opsjena!
Teukar.
O nečem drugom zbori, o njoj više ne!
Helena.
Pa tako stalno vjerujete tlapnji toj?
Teukar.
Sam očma vidjeti, — još u duhu gledam ja.
Helena.
Sa ženom je li već Menelaj kod kuće?
Teukar.
U Argu nije niti na Euroti još.
Helena.
Aj, aj! Zlo reče onom, kome zboriš zlo.
Teukar.
Sa ženom nesta njega, — tako priča svijet.
Helena.
Ne pošli pravcem istijem Argivci svi?
Teukar.
Ma jesu, al' oluja baci kuda kog.
Helena.
Na kojim leđma vode slane plovili?
Teukar.
Sred Egejskoga mora prolazili baš.
Helena.
I nitko ne zna, da l' Menelaj prista gdje?
Teukar.
Baš nitko, — mrtva kažu ga u Heladi.
Helena.
Oh propadosmo! Živi l' Testijeva kći?[15]
Teukar.
Zar Ledu misliš? Ode ona, — izdahnu.
Helena.
Sramota Helenina da ne ubi je?
Teukar.
Pa kažu, — zamkom plemeniti stegnu vrat.
Helena.
A žive l' Tindarovi sini ili ne?[16]
Teukar.
I mrtvi su i nijesu. Šire s' glasa dva.
Helena.
A koji bolji je? Oh jada, — jadna ja!
Teukar.
Pa zvjezdani', kažu, stvoriše se, — bozi su.
Helena.
To lijepo reče. Onaj drugi — kakav je?
Teukar.
Rad sestre, kažu, mačem život skončali.
Al' dosta riječi! Dvaput stenjat ne marim.
A zašto dođoh amo dvoru kraljevskom?
Teonoju bih proročicu vidjet rad, —
Pomozi, da mi ona kaže, proreče,
Na Kipar otok kako sretno stigo bih
Razapev krilo[17] lađi; ondje ću se ja
Naselit — to Apolon reče, — sijelo ću
Salaminom krstit po otoku, domu svom.
Helena.
Put sam će, strance, tebe vodit, — a ti bjež',
Kraj ovaj pusti, dok još sinak Protejev,
Što zemljom vlada, ne spazi te, — ode baš
Sa vjernim psima u lov, divljač da kolje.
Helena gosta, kod zateče, ubija;
Pa zato nemoj tražit, da upoznaš ga,
A ja ću šutjet, — kakva korist, da kažem?
Teukar.
Ti dobro reče, gospođo! A bozi ti
Tu ljubav tvoju plemenitu platili!
Doduše tijelo ti je slično Heleni,
Al' srce nije, već je sasvim drukčije.
Oh, grdno propala! Euroti na vodu
Ne došla! A ti, gospo, sretna bila vijek!
(Otide.)
HELENA. Domala Zbor.
Helena.
U groznu oborena sudbinu — u nevolju groznu
Kako da preturim žalost?
Il' zapijevku kakvu da začnem?
Suzom da, cvilom il' bolom je začinim? Ah, ah!
Krilatice mlade vi,
Zemlje kćeri, djevice, —
Sirene! Da mi dođete,
Gdje plačem, s frulom libijskom,
Sviralama! Ao, suze suzama,
Boli bolma bile odziv mojijem,
Pjesma vaša odjek pjevu mom!
Persefona, de skladan pošlji zbor,
Plačidruga meni, —
Zbor grobni, grobni, da od mene primiš sad
U dvoru mračnom darak mili — suze, pjesmu
Za duše mrtve, propale!
Zbor.
Baš na vodi sinjoj bjeh,
Na travčici rudastoj,
Na sunca zrakam' zlatnijem
Ja sunčah halje bagrene
Med zelenim mladim rašćem — trstikom.
Tužno onda jeknu glasa jek,
Čuh ga, — bolna bješe zapijevka,
I uz cvil, jecanje se riječi orile,
Ko vila što vodena
U gori za bjeguncem tuži turobno,
A pećine duboke glasnom jekom ječe —
Ah, boga Pana nevjerom.
Helena.
Jao, jao!
Ti, plijene lađe barbarske, —[18]
Oj djeve Helenke!
Ahejac brodar
Baš osvanu — osvanu, suze mi na suze donese.
Ilij — javi — srušen je,
Plam ljuta ognja proždrije ga
Rad mene — ja ubica sam! —
Rad jadnog imena mi mog!
A Leda nađe smrt
U zamci, s konopca;
Bol — sramota moja nagna je.
A muža moga — morem lutaše —
Uh nesta, ode netragom!
I dvije doma moga dike —
Blizanci Kastor i brat, jedna krv,
Bez traga — bez traga igrište ostaviše konjsko
I trkalište, mladih muku,
Na Euroti šašem obrasloj.
Zbor.
Aj, aj! Aj, aj!
Oh teške, gospo, nesreće
I udesa ti tvog!
Kob neka kobna
Ah dopade — dopade tebe, kad s majkom te rodi Zeus, —
Sjajan s neba sletje on,
Bijel ko snijeg, s krilma labuđim.
A koje minu tebe zlo?
A koji ne pretrpje jad?
I majka ode ti,
A sreća ne cvate
Zeusa djeci miloj — dvojcima;
Ti mi otadžbine ne vidiš,
A gradma glas se pronosi, —
Zagrljaju barbarskome
On predaje te, časna gospođo.
A muž u valima, u moru tone, gubi život!
I nikad već veselit ne ćeš
Oca dvor ni Mjedne Gospe dom![19]
Helena.
Uh! Tko od Frižana
Il' tko iz naše zemlje helenske
Usiječe jelu — Troji suza vir?
Kobni od nje sklopi čun
Sin kralja Prijama
Pa barbarskijem veslom pljusnu, zaplovi
I ognjištu mi stiže mom,
Krasoti nesretnoj,
Braka moga da se dostane.
I podmukla ubica stiže — Kipranka,
Danajcim' noseć smrt i djeci Prijamovoj.
Hude l' sreće — jadna ja!
Al' ljuba Zeusova, —
Da, Hera sveta s prijestola tad zlatnog
Brzonogoga pošlje sina Majina, —[20]
U krilo baš sam brala zelen ružin list,
Ateni, Gospi Mjednoj, da ponesem;
On pograbi me, zrakom odnese
U kraj taj bez blagoslova,
Svađu — svađu tužnu zavrže
Med Prijamom i Heladom.
A ime moje ti na vodi Simoentu
Glas, slavu steče ništavu.
Drugi čin
[uredi]
Zborovođa.
Da, bol te mori, znadem, — ali nevolju
Što lakše snosit od koristi za te je.
Helena.
Al' s kakvom, drage, kobi sam u jarmu ja!
Zar za čudo me mati rodi svijetu tom?
Ta niti žena helenska nit barbarska
Još čeda ne rodi u bijeloj lupini,[21]
Ko Leda što me, kažu, na svijet porodi.
I život i sve zgode moje čudo su,
A Hera i ljepota tome kriva je.
Oh da se kao slika brisat mogu ja
Pa mjesto lijepog lika primit ružniji,
I udes da mi hudi, što me tišti sad,
Heleni s uma smetnu i vrline mi
Da pamte, ko što zloću moju pamte sad!
Kom jednu samo sreću, koju voli on,
Bog ništi, teško je, al' opet trpi se.
Al' nas ti snašlo mnogo jada, nevolja.
Poštena sam, a na zlu evo glasu sam;
A od istine prave veće ti je zlo,
Kad mana o te zapne, koje nemaš ti.
Pa onda iz doma me bozi odnijeli
U narod divlji, i bez prijatelja tu
Do robinje ti spadoh 'nako slobodna!
U barbara je robom osim jednog sve.
O sidru jednom počivaše sreća mi, —
Muž moj će, mislih, doći, riješit mene zla,
Al' i on umrije, i njeg više nema sad.
I mati pade, a ubica ja sam joj
Doduše krivo, ali opet kriva sam.
A ono, što mi kući bješe ures, kras —
Ah, kćerka, — bez muža mi sijedi, djevuje!
Ni Dioskura nema — sina Zeusovih;
Odasvud tare, bije mene nesreća,
Te na oko sam mrtva, uistinu ne.
A krajnje zlo je: vratim li se domu svom,
Zatvorit će me, držat, da je Helena —
Da, ona s Troje — došla sa Menelajem.
Da muž mi živi, eh prepozno bi me on
Po znacim' stalnim, što ih znamo samo mi,
Al' 'vako ode to, nit živ će svanut kad.
Pa što još živim? Kakva sreća čeka me?
Da udam se pa ove bijede riješim se?
Da s barbarinom živim, za stol bogat mu
Ja sjedam? Ali kad je ženi mrzak muž,
Eh onda je i mrzak njojzi život sav.
Smrt najbolja je. Kako da ja dično mrem?
O konopcu u zraku visjet ružno je, —
I robovi ti za sramotu drže to.
Od mača pasti plemenito, časno je, —
Za kratak časak gasne zadnji žića trak.
Gle u toliki se zaglibih jada glib, —
I druge žene sa ljepote sretne su,
A meni bješe ona prava propast baš.
Zborovođa.
Za stranca — tko je, da je — nemoj, Helena,
Da držiš da je golu reko istinu!
Helena.
Al' reče jasno, da je poginuo muž.
Zborovođa.
Al' mnoga — mnoga može riječ i biti laž.
Helena.
A mnoga naprotiv i živa istina.
Zborovođa.
Ti voliš nesreći no sreći zateć se.
Helena.
Ta groza mene hvata, u strah nagoni.
Zborovođa.
A kakvi su u dvoru prema tebi tu?
Helena.
Svi dragi — osim nasilnoga prosca mog.
Zborovođa.
A znaš li, što ćeš? Pusti mjesto, spomenik —[22]
Helena.
Što želiš reći, kako opomenut me?
Zborovođa.
Pa idi u dvor, onu, koja znade sve, —
Kćer, porod pitaj morske vile Nerejke,
Teonoju, za vojna svoga, je li živ
Il' sa svijetom se rasta; pa kad doznaš sve,
Tad prema sreći biraj radost ili plač!
Dogod ne saznaš pravo, — koja korist ti
Da žališ? Nego mene dajde poslušaj!
Grob pusti taj, do djeve pođi, moli je,
Da istinu ti kaže, — po njoj sve ćeš znat.
Što udalj gledaš, dok je ona u kući?
I sama želim s tobom u dvor zaći sad,
Od djeve s tobom skupa saznat proroštvo.
Ta ženskoj ženska neka ide na ruku!
Helena.
Riječ vašu, drage, primam ja, —
Hod'te, hod'te u kuću,
Da borbu moju u kući —
Bol moju saznate!
Zbor.
Ti zoveš, — rado činim ja.
Helena.
Ao, dane nesretni!
Kakve li ću jadna riječi sada čut —
Glase suzom prožete?
Zbor.
Nemoj, draga, začet cvil
Ko proročica zloguka!
Helena.
Što jadnog muža stiže mog?
Gleda l' danju svjetlost on
I sunca četveropreg još
I zvijezda šetnju, put?
Il' pod zemljom dolje među mrtvima
Podzemaljsku dijeli kob?
Zbor.
Nadom mi se nadaj ti,
Budućnost da će bolja bit!
Helena.
Tebe zovem, tebe zaklinjem i molim,
Vodo trskom obrasla zelenom,
Euroto, ako istin glas je
O smrti mi muža moga, —
Zbor.
Čemu ta sad ludost?
Helena.
U zraku vrat ću stegnut
I smrt zamkom sebi zadat
Il' ću mačem ubojitim
Lupit, krvcu prolit,
Gvožđe sama u meso svom snagom duboko zarinut, —
Triju božica bit ću žrtva
Pa i Prijamida,[23] štono volje
Oko tora nekad sviralice svirku.
Zbor.
Oh, drugud da se svali jad,
A tebi sine sreće trak!
Helena.
Ao, Trojo jadna,
Ti sa pakih djela pade, jad pretrpje, —
Moji dari Kiprankini[24] vrelo su ti
Potocim' krvi i potocim suza; i boli ti na boli
I jade na jade zadaše oni, —
Sinke matere izgubiše,
Kosu svoju djeve sestre
Za mrtve na Skamandru, valma frigijskim,
Odrezaše sebi.
Krikom — krikom kriknu,
Helenska zacvilje, zemlja,
Na svoju glavu ruke stavi,
Noktom — udarcima krvavijem
Obraze si nježne skvasi.
Blažena arkadska djevo Kalista![25]
Ti Zeusu nam bogu
Na log nekada četveronoške pade,
A više no majku moju te dopade.
Ti u obliku kudrave zvijeri
S divljim okom lavice baš prave
Svijest izgubi, — s njom boli, tugu.[26]
Sretnija bješe i Meropu kćerka,
Titanka;[27] košutu s rozima zlatnim Artemida baci
Iz kola — sve rad ljepote, a moja sjen
Uništi, uništi dardansku tvrđu Pergam,
Ahejce smlavi, pobi.
(Otide u dvor sa zborom. Dolazi kao brodolomac Menelaj.)
MENELAJ. Domala STARICA.
Menelaj.
O Pelope, u Pisi četveropregom
Enomaja u takmi jednom nadbi ti, —
Oh da te onda, kad si bozim' rasjeckan
Ti ručak bio,[28] mah sa svijeta nestalo,
Dok još mi ne porodi oca Atreja,
Što s Aeropom rodi slavna brata dva:
Agamemnona i mene gle — Menelaja!
I vojsku najveću — bez hvale kažem to —
Prevedoh veslom ko kralj tamo pod Troju
I nipošto joj silom ne zapovijedah,
Već s voljom oda mi se momčad helenska.
Med žive jedni od njih ne broje se već,
A drugi moru izbjegoše veseli
I kući nose sad imena mrtvijeh.
A ja. po valma morskim — sinjoj pučini
Gle jadan prebijam se, otkad Iliju
Razvalih kule; željeh domu vratit se,
Al' tog me bozi udostojit ne htjeli.
Svim pustim, divljim ovim dragam' libijskim
Prebrodih, al' me, kada blizu doma bjeh,
Dah vjetra opet baci, — jedra nikad mi
Ne nadu milo, domu da ponese me.
Izgubih jadnik — brodolomac družbu sad,
U ovaj kraj me baci; o hrid razbi se
I rasu u tisuće komadića brod.
A hrbat mi od sklopa osta kićenog;
Na njemu srećom nenadanom spasoh se
Sa Helenom, iz Troje što dovukoh je.
A zemlji toj ni puku ne znam za ime,
Jer stid me bješe past med narod, pitat ga;
Od srama rad odijela skrivah bijedu ja.
Ta čovjeka kad uglednika snađe zlo,
Neobičnu ti onu ćuti nevolju
Oh mnogo jače nego davni nesretnik.
A nužda tare me, nit imam hrane ja
Nit odjeće na tijelu; čim sam ogrnut,
Ostatak to je — možeš slutit — sa lađe.
A pređašnje mi halje i moj sjajni plašt
I raskoš ote more; ženu sakrih ja
U pećini, u kutu — meni kriva je
Zlu svemu, — rekoh družbi, što još osta mi,
Nek ljubu moju straži; amo pođoh tad.
Sam lutam, tražim, ne bi l' kako našo gdje,
Što drugovima mojim ondje treba sad.
I spazih kuću; zidni vijenac vjenča je,
A vrata sjaju — bit će kakva sretnika, —
I priđoh. Dvor će bogat nešto, nadam se,
Brodarim' podat; nema li imutka tko,
Taj, makar htio, pomoć pružit ne može.
(Lupa na vrata.)
Hej! Ne će l' vratar kakav izić iz kuće,
Unutra javit ovu moju nesreću.
Starica (iznutra).
Na vratim' tko je? Ne ćeš li mi sa praga?
Što dvoru ovom stojiš tu pred vratima?
Gospodi dodijavat želiš? Al' ćeš mrijet, —
Ta Helen si, a za njih nema mjesta tu.
Menelaj.
Eh, te — te riječi lijepo reče, starice!
Pa dobro. Podvrć ću se! Ali blaža bud'!
Starica (izlazi).
Otiđi! Moja, stranče, to ti briga je,
Da nitko od Helena, u dvor ne uđe.
Menelaj.
Ha! Nemoj grčit pesti, silom gurat me!
Starica.
Riječ ne slušaš mi, — sam ćeš sebi biti kriv.
Menelaj.
Daj javi gospodarma svojim u kući —
Starica.
Eh, prisjest će ti, mislim, tvoja poruka.
Menelaj.
Ko brodolomac, stranac dođoh — pribjegar!
Starica.
De drugoj idi kući, — ove kani se!
Menelaj.
Ne nego ući ću, a ti me poslušaj!
Starica.
Znaj, uš si, — brzo će te sila otjerat.
Menelaj.
Aj aj! Gdje ona mi je slavna vojska sad?
Starica.
Da, ondje dašto bješe dičan, ovdje ne.
Menelaj.
O bože, kako li nas grdno preziru!
Starica.
Što oči suzam' kvasiš? Rašta tužan si?'
Menelaj.
Rad one svoje stare sreće pređašnje.
Starica.
Pa ne 'š li otić i pred druzim' suze lit?
Menelaj.
A kakav kraj je ovo? Čij dvor kraljevski?
Starica.
Dvor Protejev je ovo, zemlja — Egipat.
Menelaj.
Zar Egipat? Oh, jadan, kuda dojedrih?
Starica.
A zašto tebi voda Nil je zazorna?
Menelaj.
Ne zazirem ti od nje, — svoju žalim kob.
Starica.
Pa mnogi nesretni su, a ne samo ti.
Menelaj.
A je li doma kralj, što pominješ ga ti?
Starica.
To grob je njegov, a nad zemljom vlada sin.
Menelaj.
A gdje je? Je li vani ili u kući?
Starica.
Unutra nije, — dušman je Helenma ljut.
Menelaj.
Sa kakve krivnje, te plod moram i ja brat?
Starica.
U domu ovdje Helena je, Zeusa kći.
Menelaj.
Što veliš ? Kakvu riječ to reče ? Opet kaž'!
Starica.
Kći Tindarova, što u Sparti nekad bi.
Menelaj.
Odakle dođe? Kako može biti to?
Starica.
Iz Lakedemona ti stiže ovamo.
Menelaj.
A kada? (Za se.) Iz spilje da ne ote je tko?
Starica.
Još prije no Ahejci, strance pod Troju.
Odavde idi! Sudba neka tišti dom,
I kraljevskom se dvoru ovom muti mir.
Ne dođe u čas dobar, a zateče l' te
Gospodar, smrt će gostinski ti biti dar!
Helenma sklona sam, a gorku rekoh riječ
Ja tebi, jer me gospodara moga strah.
(Otide u dvor.)
Menelaj.
A što da rečem? Što da kažem? čujem sad
Još ovu bijedu osim one pređašnje, —
Iz Troje dođoh, ženu oteh, vodim je,
U pećini mi eno straža čuva je,
A evo s istim, kao moja, imenom
U dvoru ovdje druga žena prebiva.
I reče stara, Zeusu da je ona kći.
Pa ima l' na obali nilskoj čovjek tu,
Što Zeus se zove? Jedan jeste na nebu.
Na svijetu ima l' Sparta gdje do one nam,
Erote val gdje šašem krasnim kliže se?
Zar dva se Tindarovim krste imenom?
Pa ima l' drugi Lakedemon, Troja još?
Ja ne znam, što da rečem. Mnogi, čini se,
U kraju mnogom ime isto imaju, —
Grad gradu, žena ženi sliči imenom,
I nikakvo ti nije čudo tako što.
Ni dvorkinjina strašila se ne strašim;
Ta srcem nema tako divljeg čovjeka,
Te ne bi, kad mi ime čuje, dao jest.
Za požar Troje, za me — za Menelaja,
Što potpali je, na svem svijetu znade svak.
(Makne se. Dolaze iz dvora zbor i Helena.)
MENELAJ. HELENA. ZBOR.
Zborovođa.
Čuh sada proročicu mladu,
U kraljevskom domu ona proreče,
Menelaj da u mrak crni ne ode,
S ovoga svijeta
U podzemlje dolje još se ne sakri,
Već valovlje morsko njega ti uvijek
Još satire, mori, —
Domaje se, luke on još ne tače;
Sveđ tumara jadan
Sam bez svakog prijatelja životom;
U krajeve razne
Već noga mu stupi, kojekud morem
Iz trojanske zemlje veslo ga svede.
Helena.
Gle, opet idem natrag sijelu — grobu tom,
Kad mile doznah glase od Teonoje,
Što svu zna istinu. A kaže, moj da muž
Na svijetu ovom živ još gleda svijetlo to;
Prebrodit stotine će mora, lutat će
On amo tamo, svijetom isprebijat se
I onda doći, kad se jadi navrše.
Ne reče jedno, hoće l' došav naći spas.
Zapitat ja to očevidno ne htjedoh,
Da, — od radosti, jer mi kaza, da je zdrav.
A oda, negdje da je blizu kraja tog, —
Brod skrši mu se, s malo druga spase se.
Ao meni! Kad ćeš doć? Oh, ginem za tobom!
(Menelaj se približi.)
Ha! Tko je to?
Ta valj'da iz potaje me
Sin zlobni Protejev ulovit ne smjera?
Ko hitro ždrijebe il' ko bakha božja zar
Tu na grob skočit ne ću? To je na oko
Baš divljak neki, što me želi uhvatit.
(Pobjegne.)
Menelaj.
Ti, koja hitnjom strašnom grobu — podnožju,
Kolaču,[29] plamom obavitu, hitiš mi,
De stani! Zašto bježiš? S lika mene tvog
Strah hvata, u grlu mi riječca zapinje.
Helena
(zboru).
Oh, žene, nasilja li evo! Grobu mi
Taj čovjek ne da, hoće da me ugrabi
I pređa kralju, čijem braku s' otimam.'
Menelaj.
Ne, lupež nijesam, a ni sluga zlotvoru.
Helena.
Al' grdnu halju na tijelu mi nosiš svom!
Menelaj.
De kan' se straha, korak hitni ustavi!
Helena
(dođe do groba).
Pa ustavljam, kad groba već se dohvatih.
Menelaj.
A tko si? Kakvo, ženo, vidim lice to?
Helena.
A tko si ti? To pitat i ja smijem baš.
Menelaj.
Još nikad sličnijega lika ne vidjeh!
Helena.
Oh, bozi! Milog vidjet dar božanski je.
Menelaj.
Helenka si il' ženska kakva domaća?
Helena.
Helenka, — ali i tvoj želim doznat rod.
Menelaj.
Ti Heleni si, ženo, vidim, slična sva.
Helena.
A ti Menelaju, — ne mogu riječi smoć!
Menelaj.
Ti pravo nesretnika spozna najvećeg.
Helena
(hrli k Menelaju)
Ti dođe ljubi napokon u zagrljaj!
Menelaj.
A kakvoj ljubi? Halje mi ne takni se —
Helena.
Što ono tebi da je Tindar, otac moj.
Menelaj.
Daj slike dobre, bož'ce svijetla, Hekata![30]
Helena.
Pa Hekatina nijesam noćna prikaza!
Menelaj.
Al' dvjema ženam' nijesam nikad bio muž!
Helena.
A kakvoj ženi drugoj si gospodar ti?
Menelaj.
Iz Frigije je vodim, spilja krije je.
Helena.
Ni jedna nije žena tvoja doli ja!
Menelaj.
Zar pri pameti sam, al' oko bolno je?
Helena.
Ti gledaš mene, a ne poznaš ženu si?
Menelaj.
Ta tijelo slično je, al' stalno ne znam još.
Helena.
Pa gledaj! Treba l' boljeg tebi dokaza?
Menelaj.
Da, nalik si, poreći to bar ne ću ja.
Helena.
Pa tko će te uputit, ako oči ne!
Menelaj.
Al' bolne su, — ta drugu ženu imam ja.
Helena.
Ne dođoh Troji, — ono bješe samo sjen.
Menelaj.
A tko to može gradit tijelo, živi lik?
Helena.
Pa uzduh, otkle ženu imaš od boga.
Menelaj.
A koji bog je stvori? Čudo pričaš mi.
Helena.
Ma Hera, samo da me Paris ne otme.
Menelaj.
Pa ovdje i u Troji bješe k jednu ti?
Helena.
Da, ime, al' ne tijelo, zna bit kojegdje.
Menelaj.
De kani me se, dosta mi je tuge već!
Helena.
Pa nas ćeš pustit, a povesti pustu sjen?
Menelaj.
I s bogom ostaj, kad si slična Heleni!
Helena.
Oh, umrijeh! Primih tebe, gubim muža svog
Menelaj.
Grozoti muka, a ne tebi vjerujem.
Helena.
Ajme meni! Ima l' žene — veće nesreće?
Gle, dragi ostavlja me, nikad ne ću ja
Helenma, zavičaju svome vratit se.
(Dolazi glasnik.)
MENELAJ. HELENA. GLASNIK. ZBOR.
Glasnik.
Menelaju, svom divljom prođoh zemljom tom
I svuda tražim tebe, jedva nađoh sad,
A poslale me druzi, što ih ostavi.
Menelaj.
A što je? Valj'da ne plijene vas barbari?
Glasnik.
Eh, čuda — većeg no mi kazat može riječ!
Menelaj.
Pa kazuj! Nešto novo nosi žurba ta.
Glasnik.
Pa kažem: zalud ti je bezbroj muka svih!
Menelaj.
Ti pjevaš staru pjesmu. Kakav nosiš glas?
Glasnik.
U uzduh gore žena tvoja diže se,
I nestade je, — u nebu se krije sad
I pusti spilju mračnu, gdje je čuvasmo.
A reče ovoliko: »Bijedni Frižani
I jadni Ahejci, rad mene mrijeste vi
S lukavstva Herina na vodi Skamandru;
I Paris Helenu da ima držaste,
A nemaše je. Ja, dogod je trebalo,
Sve vrših volju božju, — u nebo se sad
Gle vraćam. Zao glas vam stiže Tindarku,
A ništa nije jadna tomu kriva baš«.
(Opazi Helenu.)
Oj zdravo, kćeri Ledina! Zar bješe tu?
Ja javih, da nam ode gore k zvjezdama,
A ne znah, tijelo da mi imaš krilato!
Al' ne dam, da se nama opet drugi put
Ti rugaš, da si mužu, saveznicima
Pod Trojom trista jada zalud zadala!
Menelaj.
Da, to je ono. Riječi njene slažu se,
Jest — istina su. Dana l' davno žuđena,
Što tebe preda opet zagrljaju mom!
(Zagrli je.)
Helena.
Na svijetu najdraži mi moj Menelaju,
Oh dugo bješe, ali radost sinu sad!
Svog muža, drage, sa veseljem dočekah,
Zagrlih ga rukom milom
Ah poslije duga puta sunca plamenog!
Menelaj.
Pa i ja tebe. Mnogo rad bih reći ti,
Al' ne znam, otkle da sad počnem najprije.
Helena.
Sva plivam u radosti, kosa mi se
Na glavi ježi, kapljom suza kaplje;
Obujmih rukom tijelo tvoje, mužu moj, —
Slasti ću se užit!
Menelaj.
O pogleda li draga! Sudbe ne kudim.
Ta imam ženu — Zeusa, Lede kćerku;
Na bijelcim', a uz zublje nju mladići,
Dva brata, srećom, srećom usrećiše,
No iz doma te moga mače neki bog,
Ali boljoj sreći, no je ova, on te vodi.
Helena.
Nesreća se srećom stvori, tebe, vojno, sa mnom
Najzad združi. Užila se sreće sada!
Menelaj.
Pa užila se! Isto, ko ti, želim ja.
Ta dvoje bjesmo, — jadni, bijedni oboje.
Helena.
Drage, drage! Starih jada više
Ne plačem nit žalim.
Vojna svoga imam, imam sada;
čekah, čekah ljeta — ljeta, dok iz Troje stigne.
Menelaj.
Ti imaš mene, a ja tebe! Dana se
Omače sila, božice varku sada tek
Razabrah, — suza mi je radosnica
Veća slast no tuga.
Helena.
A što da rečem? Tko da se ikad nado tom?
Preko nade na grud te privinuh!
Menelaj.
I tebe ja, a mislih: u grad ode ti
Pod Idu — tamo bijednim kulam' ilijskim.
Ej boga t', kako trgli te iz dvora mog?
Helena.
Ah, ah! Gorkim putem krenu —
Ah, ah! — gorke tražiš glase!
Menelaj.
Al' kazuj! Moram čuti, — sve je božji dar.
Helena.
Ah reć me mrzi, što ću — što ću iznijet sad!
Menelaj.
Al' opet reci! Jad je prošli slušat slast.
Helena.
Mladu barbarinu na grud ne poletjeh
Letom vesla hitra,
Letom strasti opakoga, kletog braka.
Menelaj.
A koji bog ti ili usud ote dom?
Helena.
Sin Zeusov, Zeusov —
Hermo, on me, druže moj,
Na Nil amo snese.
Menelaj.
Eh, čuda! Tko ga posla ?
Groznih riječi mi!
Helena.
I naplakah. se, — suza rosi vjeđe još.
To upropasti mene žena Zeusova.
Menelaj.
Zar Hera? Zašto ona htjede škodit nam?
Helena.
Ao, grozo moja, kupke, vrela.
Lik gdje božicama
Sjajem sinu i sud sučev[31] puče!
Menelaj.
Rad suda toga na te Hera svali zlo ?
Helena.
Da Parisu me otme, —
Menelaj.
Kako? Kazuj mi!
Helena.
Kom Kipranka obreče mene, —
Menelaj.
Jadnice!
Helena.
Jest, jadnu jadno prenese u Egipat.
Menelaj.
I mjesto tebe, kako veliš, preda lik?
Helena.
Pa još u kući nam bijeda — bijeda 'nakva! Ao, mati!
Menelaj.
Što to?
Helena.
Nesta majke! Radi mene od sramote
Smrtnu sveza zamku nesretnica jadna.
Menelaj.
Ao meni! Živi 1' kćerka nam Hermiona?
Helena.
Bez braka, djece plače, vojno, od srama
Zlosretnu mi svadbu moju!
Menelaj.
Stubokom dom sav sruši meni, Parise!
To i tebe i tisuće Danajaca,
U odori mjednoj, zatre!
Helena.
Mene iz domaje i iz grada i od tebe
Trže bog, — prokletstvo stiže nesretnicu mene,
Krov kad i log tvoj zapustih, ali ne zapustih Radi svadbe grdne.
Zborovođa.
A bude l' ubuduće sreća cvala vam,
Za tugu prošlu bit će to vam naknada.
Glasnik (pristupa).
Menelaju, i meni mrvu slasti te
Udijel'te! Vidim i sam, ali ne znam baš.
Menelaj.
Raspredi i ti, starče, s nama razgovor!
Glasnik.
Pa nije l' ova kriva jadma ilijskim?
Menelaj.
Ne, nije ova, — bozi nas zaslijepiše,
U rukam' držasmo ti kukav magle kip.
Glasnik.
Što veliš?
Pa radi magle ludo muke trpljasmo?
Menelaj.
To Hera stvori i spor triju božica.
Glasnik.
Je l' uistinu prava tvoja žena to?
Menelaj.
Da, ona je, — a riječima mojim povjeruj!
Glasnik (Heleni).
O kćerce, kako li je nedokučljivo
I šaro biće bog! Sve kreće, prevrće
On lako amo tamo; jedan kinji se,
Bez kinjbe opet drugi grdno propada,
A ne okusi stalne sreće vječite.
Ti i muž tvoj naužiste se nevolja —
Ti s glasa zla, a s junačkoga koplja on.
U trudu trud mu bješe nekad uzalud,
Sad sama sobom sreća dođe najljepša.
Ti dakle starca oca ni Dioskure
Nit obruka nit stvori, štono kaže glas!
Sad svadbe mi se tvoje spomen povraća,
I zubalja se, što do četveroprega
Kraj tebe nošah, sjećam. Ti si na kolim'
Ko neva s tim tu ostavljala sretni dom.
Ta rđa gospodara svoga ne štuje
I s njime radost, žalost svaku ne dijeli.
Ja bio, ako se i rodih kao rob,
U broju onih sluga, što su čestite, —
Pa kad već ime moje nije slobodno,
A ono neka um je! Jer je bolje to,
No sam baš dva zla snosit: srce imat zlo
I drugim, bližnjim robom pokornijem bit.
Menelaj.
Hajd', starce! Mnogo muka ti mi preturi
U boju, sa mnom skupa ti se namuči.
A sada, pošto sreću moju razabra,
Daj idi, javi onim ondje druzima,
Što nađe tu i kakva sreća svanu nam!
Na žalu neka čeka, borbu prati svak,
Što mene — tako nadamo se — čeka sad,
Pa uzmognemo l' kradom otud odvest je,
Nek paze, jedna da nas sreća posluži,
Te barbara se, možemo li, riješimo.
Glasnik.
Pa hoću, kralju! Ali vrača vračanje
Baš — vidjeli — rđavo i laži puno je.
Ni jedan žarke vatre znak ni ptice glas
Ne valja ništa, — ludo je i pomislit,
Da ptice smrtnom stvoru išta pomažu.
Ta niti Kalkant reče, otkri vojsci nam,
Pred očma kad mu s magle[32] dragi ginuli,
Nit Helen,Sin Prijamov, vrač. već mu zalud plijenom posta grad.
A reći ćeš mi: to im nije dao bog.
Što onda vrača pitamo? Ta žrtvujmo
I mol'mo sreću u boga, a vrača se
Okan'mo! Zalud je životu meka ta, —
Sa plama nitko lijen ne posta bogat još;
A razbor, dobar savjet najbolji je vrač.
(Otide.)
Zborovođa.
O vračim' imam, ko i starac, isti sud;
Pa jesu l' komu bozi skloni, prijazni,
U domu ima ponajbolje vračanje.
Helena.
Pa dobro. Dosad tokom lijepim teče sve.
A kako se iz Troje spase, jadniče,
Ne koristi baš znati, ali mili drug
Sveđ nekud želi saznat jade druga svog.
Menelaj.
Na dušak jednom riječju mnogo pitaš ti.
Što da ti o propasti mora Egejskog,
O Nauplijevim vatram' pričam eubejskim,[33]
O gradma Krete, Libije, što vidjeh ih,
O Straži Persejevoj?[34] Tebe zasitit
Riječ ne će, jadma ću se još ucvijelit sam,
Jer trpjeh, stradah, — dvaput morit će me bol.
Helena.
Ti ljepše odgovori nego pitah ja.
Al' pusti drugo, jedno samo reci mi:
Po leđma morskim kako dugo lutaš već?
Menelaj.
Već kutrim, osim onih deset godina
Pod Trojom, sedam punih ljeta na lađi.
Helena.
Uh, uh! Baš dugo reče vrijeme, jadniče!
A odande se spase, žrtvom da si tu.
Menelaj.
Što veliš? Kako? Ženo, ti me ubi sad!
Helena.
Što brže bježi, makni se iz zemlje te!
Od čovjeka ćeš, čiji dom je ovo, past!
Menelaj.
A kakvim djelom nesreću zaslužih tu?
Helena.
Ti preko nade dođe, — smetaš svadbi mi
Menelaj.
Sa ženom zar se mojom ženit želi tko?
Helena.
I brukom, što je trpjeh,[35] mene obrukat.
Menelaj.
Zar građanin je moćan to il' zemlje kralj.
Helena.
On zemljom ovom vlada, — Protejev je sin.
Menelaj.
To one je dakle robinje zagonetka!
Helena.
Na čijim barbarskijem vratim' srete je?
Menelaj.
Na ovim, gdje ko prosjaka me gonili.
Helena.
Ta valj'da hrane ne traži? O jadna ja!
Menelaj.
Da, tako bi, — al' 'nako[36] ne okrsti me.
Helena.
Ti dakle, čini se, sve mi znaš o proscu mom.
Menelaj.
Znam, samo ne znam, odbijaš li udaju.
Helena.
Znaj: čistu čuvah ljubav tebi dosad ja!
Menelaj.
A dokaz? Milja l', ako zboriš istinu!
Helena.
Grob ovaj — bijedno sjedište zar vidiš mi ?
Menelaj.
Jest, vidim, jadna, stelju, — što će tebi to ?
Helena.
Ta od udaje tražih sebi zaklon ja!
Menelaj.
Oltara nema? Il' je to tu običaj?
Helena.
To čuvalo me, kao kakav božji hram.
Menelaj.
Pa nije 1' prosto, s tobom kući da, plovim?
Helena.
Mač prije tebe čeka no moj zagrljaj.
Menelaj.
Oh, potom sam na svijetu jadnik najveći!
Helena.
Otezat nemoj, već iz zemlje ove bjež'!
Menelaj.
Bez tebe ? A rad tebe Troju razruših!
Helena.
Al' bolje je no s moga zagrljaja past,
Menelaj.
To savjet kukav je, ne liči slavi mi.
Helena.
Al' kralja — možda snuješ — ubit ne možeš.
Menelaj.
Zar tijelo njemu gvožđem ranit ne da se?
Helena.
Pa znat ćeš! Mudar nemoguće ne traži.
Menelaj.
Da mučke predam ruke, da mi sveže ih?
Helena.
U škripu si, i treba neke pomoći.
Menelaj.
Al' slađa je junačka no kukavička smrt.
Helena.
Nad jedan ima, samo on će bit nam spas.
Menelaj.
Zar mito ili smjelost ili živa riječ?
Helena.
Za dolazak ti ako ne obazna kralj.
Menelaj.
Pa tko će odat me? Znat ne će, tko sam ja.
Helena.
U dvoru mu je pomoć, — bozim' ravna je.
Menelaj.
U kutu kućnom stoji l' proročište gdje ?
Helena.
Ne, nego sestra, — ime joj Teonoja.
Menelaj.
Da, proročko je ime to, — što radi, kaž'!
Helena.
Sve znade, — bratu svom će kazat, da si tu.
Menelaj.
Pa umrijet ćemo, — sakrit se ne mogu ja.
Helena.
Al' možda ćemo molbama pridobit je.
Menelaj.
A kako ćemo? Koju nadu pružaš mi?
Helena.
Da ona bratu svom ne oda, da si tu.
Menelaj.
Da sklonimo je, bi l' odavde mogli tad ?
Helena.
Uz njenu pomoć lako, kradom nikako!
Menelaj.
To tvoj je poso, — ženska ženskoj sklona je.
Helena.
Pa koljena će ruke moje ovit joj.
Menelaj.
Ded, — što ćeš, ako molbe nam ne usliši ?
Helena.
Eh, mrijet ćeš, a ja jadna silom udat se.
Menelaj.
Ti nevjera si, sila ti je izgovor!
Helena.
Al' svetom kletvom, glavom tvojom kunem se —
Menelaj.
Što veliš? Mrijet ćeš, vjerom krenut nikada?
Helena.
Od mača istog! Pokraj tebe ležat ću!
Menelaj.
Pa u to ime desnu moju prihvati!
Helena.
Pa hvatam, — mreš li, sa suncem ću rastat se.
Menelaj.
I ja ću, izgubim li tebe, skončat se.
Helena.
Pa kako ćemo mrijet, a smrću slavu isteći
Menelaj.
Na grobu tebe, onda sebe smaknut ću.
Al' prije ljutu borbu ja ću zametnut
Rad tebe, ljubo! Želi l', neka iziđe!
Okaljat ne ću trojske slave svoje ja,
U Heladu se vratit, slušat silan rug, —
Ja, koji oteh Tetidi Ahileja,
Smrt Ajanta ti vidjeh Telamonova
I Nestora bez djece! Ja da kratim se
I nemam srca mrijet za svoju ženu sad?
Ne, nikad! Jesu 1' bozi mudri iole,
Junaka, što od ruke padne dušmanske,
U grobu lakom grudom, zemlje pokrit će,
A kukavicu na prud tvrdi bacit će.
Zborovođa.
O bozi! Sreće dostao se jednom već
Rod Tantalov i riješio se jada tih!
Helena.
Ao, jadne l' mene! Takva vam je moja kob.
Menelaju, uh, propadosmo! Iz kuće
Teonoja će proročica izać sad!
Dom ječi, zasun škripi! Bjež'!
Al' čemu bijeg?
Ta bila ona ovdje ili ne bila,
Zna, da si amo stigo. Jadna, propadoh!
Iz Troje i iz barbarije spase se,
A došav pod mač barbarski ćeš sada past!
(Teonoja izlazi, prate je dvije sluškinje sa gorućim zubljama.)
MENELAJ. HELENA. TEONOJA. ZBOR.
Teonoja
(prvoj sluškinji).
Hajd' naprijed ti, što nosiš zublje svjetlost mi!
Po običaju svetom kadi zraka sloj,
Da disat uzmognemo čisti zraka dah!
(Drugoj.)
A ti mi opet, prođe l' kleta noga tud,
Put svetim čisti plamom, briši ljage trag
I zubljom, proć da mogu, maši preda mnom!
Kad bozim', što sam vikla, izvršite vi,
Tad nos'te u dom plamen ognjišta mi mog!
(Heleni.)
A kako s proroštvom je mojim, Helena?
Muž tvoj — Menelaj dođe evo glavom sam,
A lađe izgubi i tvoga tijela sjen.
(Menelaju.)
O jadni, kakvim mukam' prođe, uteče,
A ne znaš, ho'š li kući ili ostat tu!
Med bozim' će rad tebe danas pravde bit, —
U domu Zeusovu će vijeće sastat se.
I Hera, što ti dosad bješe dušmanka,
Sad odana je, domu želi vratit te
Sa ovom, za Aleksandrov da lažni brak,
Za Afroditin dar, sva sazna Helada.
A povratak ti uzet želi Kipanka;
Ta ne će da se kaže, vidi: kupom je
Ljepote slavu stekla — lažnom udajom
Po Heleni. Do mene stoji, hoću l' reć —
To hoće Afrodita — bratu, da si tu,
I uništit te il' uz Heru pristat sad,
Zatajit bratu svome, tebe izbavit;
Ta reče, da mu kažem, kada stigneš ti.
(Slugama.)
A tko će poći, bratu mome nosit glas,
Da taj je ovdje? Sigurna bih rada bit.
Helena.
O djevo, do koljena tebi padam ja
I molim, čučim na jadnome mjestu tom
Rad sebe i rad ovog, — jedva primih ga
Sad istom, i već mrtva mi je vidjet ga!
Ne odaj predragog mi muža bratu svom,
U naručaj gdje sada meni pade on!
Daj izbavi ga, molim te i bratu svom
Pobožnost svoju dosadašnju ne žrtvuj!
Ne kupuj hvale nepravedne, opake!
Bog mrzi silu; što je prosto tebi steć,
To — kaže — stječi, ali nemoj otimat!
Nepoštenoga blaga svakog kani se!
Svim ljudma zajedničko dobro nebo je
I zemlja, — zato blagom kuću puni svak,
Al' tuđe poštuj, nemoj silom grabit što!
U sretan i u nesretan po mene čas
Tvom ocu Hermo preda me, da čuva me
Za vojna, koji dođe željan dobit me.
Al' kako može mene mrtav primit on?
I kako mrtvu živa mogu vratit se?
Daj na boga mi i na oca misli svog,
Da l' jesu ili nijesu voljni Hermo bog
I pokojnik povratit, što je bližnjega.
Ja držim: jesu. Zato ludu — brata svog
Ti ne štuj većma nego oca čestitog!
Ko proročica vjeruješ li u boga,
A pravdu pravu oca svoga pogaziš
I svome bratu nepravednom ugodiš,
Sramota ti je to božansko znanje sve, —
Što jest i nije, znat, a ne znat pravice.
De bijednu mene od zla ovog izbavi,
Što tišti mene, daj, što sreća ne da mi!
Uh, mene stvora, Helenu, tko ne mrzi?
Sva Helada me grdi; izdah — kaže svijet —
Svog muža, u zlatnom se domu frigijskom
Udomih. A u Heladu li dođem kad
I Sparti stignem, čut će, vidjet, da im grob
Lukavstvo bješe božje, a ja mili rod
Ne izdah; i med dobre opet pristat ću
I udat kćerku, koje nitko ne će sad.
I riješit ću se ovog gorkog skitanja,
Uživat svoje blago ondje kod kuće.
Da tog je mrtva progutala lomača,
Za njime u daljini suze lila bih, —
A sad zar živa, zdrava ćeš mi otet ga?
Ne, nemoj, djevo, nego ovo molim te:
Iskaži tu mi ljubav i povedi se
Za čestitijem oca srcem; čedu je
To dika najljepša, od oca poštenog
Kad rodi se i istu s ocem ima ćud.
Zborovođa.
Te riječi tvoje smilovanje bude mi,
A smilovanje i ti. A sad želim čut
Menelaja, — za život što će kazat svoj.
Menelaj
(Teonoji.)
Ja ne ću niti do koljena tvojih past
Nit suzom vjeđa topit, — slavu trojsku bih
Kukavštinom tom grdno osramotio!
Al' opet, kažu, plemenitu čovjeku
U nesreći će suza kanut iz oka.
Al' diku takvu, ako dika jeste to,
Ja ne ću cijenit, birat mjesto junaštva.
No ako volja te je stranca izbavit,
Što s pravom traži, da mu ženu vratite,
A ono vrati, spas nam budi! Ne ćeš li,
Eh prvi put sad ne ću jadan biti ja, —
Ta često bijah; al' ćeš žena izać zla.
A što je, držim, pravo i nas dostojno,
Te najviše će tebe dirnut u srce,
To kazat ću na grobu evo oca tvog:
»Ti, starče, što u grobu ležiš kamenom,
Daj vrati ženu mi, — od tebe tražim je!
Nju Zeus ti amo posla, za me da čuvaš;
Znam, mrtav se odužit nikad ne možeš,
Al' ova, gdje joj oca, diku negdašnju,
Iz donjeg zovem svijeta, ne će nikad dat,
Zli da ga stigne glas, — to do nje stoji sad«.
O Hade, u pomoć i tebe zovem ja,
Ti rad nje silnu primi truplja gomilu,
Što s mača moga pade, — imaš plaću tu.
Pa stoga sad il' žive na svijet vrati ih
Il' ovu nagnaj, da se gora ne kaže
Od oca svetog, ne zatre mi sreću, brak.
Al' ako ženu moju ugrabite mi,
Eh reć ću, što ti ova kazat propusti.
Da znadeš, djevo, zakletvom se zakleh ja,
Da prije s bratom pobit ću se tvojijem,
I on će il' ja ginut,— prosto kažem to.
A u boj nogom ne stane li uz nogu
I .glađu htjedne pribjegare otjerat
Sa groba, nju ću — to odlučih — ubit ja,
A onda sebi dvosjekli ću ovaj mač
Na vrhu groba toga rinut u srce,
Nek s groba tokom krvca teče, — redom će
Mrtvaca dva na grobu ležat tesanom;
Bol vječna bit će tebi, ocu prijekor to.
Al' s ovom nit će ikad brat se vjenčat tvoj
Nit itko drugi! Ja ću sebi odvest je, —
Ne mogu l' kući, u donji ću s njome svijet!
Al' čemu to ? U suzam' da se gušim ja
Ko ženska, žalit bi me većma mogo svijet
No 'vako jaka! Ubij, ako volja te, —
Bez glasa ubit ne'š! Al' rad'je slušaj me, —
Ti pravedna ćeš ostat, ženu dobit ja.
Zborovođa.
O riječma sud do tebe stoji, djevojko,
A sudi 'nako, kako ćeš se svidjet svim!
Teonoja.
Na pobožnost me ćud i volja nagoni,
I volim sebe; ne bih slave oca svog
Okaljat rada nit iskazat ljubavi
Svom bratu, s koje ružan bi me stigo glas.
U ćudi mi je svete pravde divni hram,
Od Nereja vam baština je meni to, —
I gledat ću Menelaja da izbavim
Pa s Herom, jer ti dobro želi od srca,
Sad složit ću se; milostiva bila mi
I Afrodita! Baš me ne milova još.
A isto, što na grobu reče ocu mom,
Sad i ja kažem. Krivo ću uradit ja,
Ne povratim li nju; i on bi, da je živ,
Nju tebi sada vratio i tebe njoj,
Jer 'nako što se kazni svud na svijetu svem, —
I dolje, ko i gore. Duša mrtvijeh
Ne živi, ali besmrtnu ti ima svijest,
U besmrtni kad eter[37] ona vine se.
Da odveć ne duljim, — o svemu šutjet ću,
Što molite me; a ludosti brata svog
Pomagat nikad ne ću svojim savjetom!
I dobro, ako s' i ne čini, činim mu,
Od opačine kad ga čuvam, odvraćam.
Al' sami sebi izlaz neki nađite,
A ja ću s puta se uklonit, — šutjet ću.
Al' s bozim' dajte počnite i mol'te se,
Da Kipranka ti da, da kući vratiš se,
A Herina da milost ista ostane,
Ko dosad, — tebe nek i muža spase tvog.
A ti se, pobožniče, oče pokojni,
Do mene što je, bezbožnikom ne ćeš zvat.
(Otide u dvor.)
MENELAJ. HELENA. ZBOR.
Zborovođa.
Još nikad nitko opak sretan ne bješe.
Na pravdi se temelji spasu nada sva.
Helena.
Menelaju, do djeve što je, spas je naš.
A na nama je, da dogovorimo se
I skupa zasnujemo spasa osnovu.
Menelaj.
Pa čujde! Dugo pod tim krovom boraviš
I s kraljevskim proživje ovdje slugama —
Helena.
A čemu veliš to? U meni budiš nad,
Ko da ćeš nešto dobro za nas stvorit sad.
Menelaj.
A možeš li od onih nagovorit kog,
Što konjma upravljaju, kola da nam da?
Helena.
Pa mogu, — ali kako će nam uspjet bijeg,
Kad polja, zemlje barbarske ne znamo mi?
Menelaj
Ne, ne može se. Deđ, što — da se sakrijem
U dvoru, kralja mačem smaknem dvoreznim?
Helena.
Al' sestra ne bi dala nit bi šutjela,
Da ubit htjedneš njojzi brata rođenog.
Menelaj
Al' nema baš ni lađe, da utečemo
I spasemo se, — našu more proguta.
Helena.
Čuj! Možda zna i žena koju mudru reć.
Ded, jesi l' živ mi voljan riječju mrtav bit?
Menelaj
To zao znak je, — ali ako koristi,
Eh onda živ sam spravan riječju mrtav bit.
Helena.
Na žensku dakle ću pred bezbožnikom tim
Ja tebe žalit, srezat kosu i kukat.
Menelaj
Pa ima l' od tog kakva lijeka spasu nam?
U riječma tim se — bit će — krije lukavstvo.
Helena.
U kralja zemlje te ću molit, prazan grob
Da spremit smijem tebi, koga proždrije val.
Menelaj
Pa dobro, — dat će. Ali kako ćemo tad,
Grob prazan tijelu gradeć, bez lađe se spast?
Helena.
Za prijevoz brod ću tražit, da za počin tvoj
U krilo moru s njega spustim nakit ja.
Menelaj
To dobro reče doli jedno, — kaže li;
Na suhu grob da digneš, zalud izgovor!
Helena.
Al' reć ću: nije običaj u Heladi
Na suhu dizat grob, kad more skonča kog.
Menelaj.
Ta opet valja, — onda skupa plovit ću,
Na brodu istom s nakitom ću vozit se.
Helena.
Jest, i ti i brodari, što se spasoše
Iz brodoloma, s nama biti morate.
Menelaj.
Pa usidrenu uhvatim li lađu ja,
Tad momak će do momka s mačem golim stat.
Helena.
Ti svime ravnaj! Samo dobra vjetra dah
Da jedro nadme i poleti s lađom nam!
Menelaj.
Pa hoće. Bogovi će muka riješit me.
Al' tko ti — kazat ćeš mu — moju javi smrt?
Helena.
Ti! Samo ti se — kazuj! — spase; putova
Sa Atrejevim sinom, njeg'vu vidje smrt.
Menelaj.
Pa ove krpe, jadni zaslon tijelu mom,
Svjedokom bit će meni brodolomu tom.
Helena.
Sad dobro dođe, što ti bješe propast tad;
I nesreća će možda srećom provrć se.
Menelaj.
A treba l' s tobom sada u dvor da uđem
Il' mirno da na grobu ovdje sjedim tom?
Helena.
Tu ostaj! Jer na tebe l' digne ruku on,
Taj grob će onda i mač tebe branit tvoj.
Ja idem u dvor, uvojke ću odrezat,
Zamijenit ovo ruho bijelo s crnijem
I kožu — lice izgrepst noktom do krvi.
Oh teške 1' borbe! Na vagi su kobi dvije:
Il' mrijet je meni, otkrije l' lukavstvo mi,
Il' domu stići, glavu tvoju izbavit.
O časna Hero, drugo loga Zeusova,
Dva tužna stvora krijepi, muka riješi svih!
To molimo te, k nebu ruke dižemo
Visoko, gdje nad blijeskom zvijezda stoluješ.
A ti, što slavu mojom steče udajom,
Dione kćerko, Kipranko, ne satri me!
Već dosta zla je, što mi dosad učini,
Kad ime mi, ne tijelo, preda barbarim'.
Al' daj mi, ako već pogubit smjeraš me,
Mrijet kod kuće! Ta zašt' još nijesi sita zla,
Već ljubav, prijevaru, lukavstvo snuješ svud
I kuće topiš krvlju — pletkam' ljubavnim?
Da mjere znadeš, od bogova bila bi
Ti ljudma ponajdraža, — kažem iskreno.
(Ide u dvor.)
MENELAJ. ZBOR.
Zbor.
Sad tebe, što u brstu, domu sjenatom,
U hramu Muza, vijek se gnijezdiš, zazvat ću,
Pjevača nad pjevače, —
Tebe, ptiću, slavuje tužni, gr'oce slatko.
Dođi, iz kljunića sivog pjesmu izvijaj bolnu,
Mom plaču drug mi budi!
Heleninu pjevaj bol,
Jade žena ilijskih,
Ahejaca udes plačni,
Što ih zadesi s koplja,
Kad stiže, stiže Paris, prosac zlosretni;
Po ravni šumnoj veslom jurnu barbarskim,
Kobnu ljubu — tebe, Helena,
On iz Sparte Prijamidma vozi,
A Kipranka ga prati.
Ahejci mnogi s koplja i od kamenja
Izdahnuli, — u Hadu jadnom kriju se,
A tužnu kosu sebi
Režu ljube; domovi pusti, prazni im stoje.
Silu ih pogubi čovjek, jednijem veslajuć veslom;[38]
Luč, plamen pali žarki
Na Eubeji oblitoj,
Na hrid ih kafarejsku,
Na krš, ostrvce Egu, goni,
Svijetlom varavim svijetleć.
Bez luke brda kobna,[39] ljute bure dah
Daleko od doma zanesu, bace ga,[40]
A dar, crn dar lađa vozi mu,
Svađu danajsku, u ruhu tuđem[41] maglu,
Lik pusti, božji — Herin.
Što je bog, sto l' nije il' po srijedi što je,
Tko smrtan, gleda l' božju moć,
Kako amo tamo skače
I protivnijem putem
Iznenada opet trgne, —
Tko kazat može: nađoh,
Istražih krajnje kraje sve?
Ti Zeusova si, Helena, kćerka prava, —
Na krilo Ledi spusti se
Tvoj otac — ptica labud,:
A glas se širi zemljom helenskom,
Da rđa si, izdajstvo, pakost, nevjera!
Ah, ne znam, je l' u ljudi stalno što.
Riječ božja, nađoh, istina je.
Lude! Lovor‐vijence berete u ratu,
Oštricem koplja junačkog
Hladno, kruto vi želite
Smrtnika svađe smirit!
Bude l' mirila se krvlju,
Tad kavge ne će nikad
Po ljudskim nestat gradima!
U Prijamovu zemlju, u dvore srnu,
A svađa se tvoja, Helena,
Izravnat mogla riječima,
Al' 'vako sad ih grli Had,
Na zide hrupi požar, kao Zeusa grom,
A ti mi trpiš jade na jade
U teškoj, tužnoj bijedi onoj.
(Dolazi s pratnjom Teoklimen s lova.)
Treći čin
[uredi]
MENELAJ, TEOKLIMEN
Teoklimen.
O zdravo, očev grobe! Tebe, Proteju,
Na izlazu sahranih radi pozdrava, —
Vijek tebe evo, oče, Teoklimen sin,
Kad izađe il' kući se vraća, pozdravlja.
(Slugama.)
A vi mi, sluge, pse i mreže lovačke
U dvore dajte kraljevske otpremite!
(Otidu.) ,
Ja sebe sam prekorih veće čestoput,
Jer smrću nikad ne kaznimo zlotvora.
Pa i sad stalno saznah: neki Helen se
Doskita u zemlju i straži izmaknu;
A uhoda je ili kradom Helenu
Odvesti smjera; ulove 1' ga, mrijet će on! Ha!
Već, čini mi se, vidim, gotovo je sve, —
Grob, sjedište gle pusto, prazno stoji tu,
Iz zemlje odveze se Tindarova kći!
Hej, otvarajte vrata! Od jasala mi
Ded konje vod'te, sluge, kola napolje
Izvuc'te! Sto j' do truda moga, žena mi,
Što žudim je, iz zemlje otkrast ne će se.
(Izlazi Helena.)
Al' stan'te! One, što ih progonimo mi,
Gle, vidim, — u kući su, nijesu pobjegli.
(Heleni.)
Ti, — čemu tijelo crnom zavi haljinom,
Sa sebe skide bijelu, gvozđa maši se,
Sa glave plemenite kosu odreza
Pa groznim suzam' kvasiš, topiš obraze
I ridaš ? Noćni zar te prodrmaše sni,
Te jecaš, il' si čula glase od kuće,
Pa tuga tebi srce tvoje para sad?
Helena.
O gosparu, — već imenom te krstim tim —
Ja umrijet, ode sreća moja, nema me!
Teoklimen.
A kakav jad te snađe? Što se dogodi?
Helena.
Menelaj — jao! kako reć ću? — mrtav je!
Teoklimen.
Taj glas me ne veseli. (Za se.) Sretna l' mene sad!
(Glasno.) A kako znaš? Teonoja ti kaza to?
Helena.
Jest, ona pa i onaj, što mu vidje smrt.
Teoklimen.
Pa dođe l' tko, te stalan o tom nosi glas?
Helena.
Jest, dođe. Kad bi došo, kako želim ja!
Teoklimen.
A tko je? Gdje je? — jasnije da doznam što.
Helena.
Ta evo ga! Do groba tu se šćućuri.
Teoklimen.
Oh Apolone! kakvi na njem dronjci su!
Helena.
Ao meni! Takav bit će, sudim, i muž moj!
Teoklimen.
A odakle je? Otkud kraju stiže on?
Helena.
Ta Helen, da — Ahejac, s mužem plovi on.
Teoklimen.
A kakvom smrću mrije Menelaj, — kaže on.
Helena.
Najjadnijom, — u valim' nađe vlažan grob.
Teoklimen.
Gdje putem na pučini ovoj barbarskoj ?
Helena.
U Libiji bez luka na hrid nasjede.
Teoklimen.
A kako ne zaglavi s istog broda taj ?
Helena.
Prost bolje katkad sreće no gospodin je.
Teoklimen.
Gdje podrtine pusti, dođe ovamo?
Helena.
Oh, ondje da je strado on, Menelaj ne!
Teoklimen.
Pa mrtav je? Na kakvu čamcu stiže taj?
Helena.
Brodari sreli ga i digli, — kaže on.
Teoklimen.
A gdje je gad, što za te ode pod Troju?
Helena.
Kip, maglu misliš? Zrakom rasplinu se sva.
Teoklimen.
O Prijame i Trojo, zalud stradaste!
Helena.
Podijelih i ja s Prijamidma udes hud.
Teoklimen.
Bez groba pusti muža il' ga sahrani!
Helena.
Bez groba, — ao meni jadnoj s nesreće!
Teoklimen.
Pa zato sreza plavu kosu, uvojke?
Helena.
Ta on je meni, kakav bio, srcu drag.
Teoklimen.
Pa uistinu plačeš tu sad nesreću?
Helena.
Zar tvojoj sestri tajnu lako sakrit je?
Teoklimen.
Ne! Pa što ? Ho'š li još na grobu kutrit tu?
Helena.
Ti rugaš mi se, — ne 'š li mrtvu mira dat?
Teoklimen.
Pa ti si mužu vjerna, — mene kloniš se.
Helena.
Ne više! Sad već spremaj moju svadbu, pir!
Teoklimen.
Eh, kasno dođe, ali opet hvalim to!
Helena.
A znadeš, što ću? Staro ded zaborav'mo!
Teoklimen.
Pod koju cijenu? Ljubav nek za ljubav je!
Helena.
Nagodimo se! Sa mnom daj izmiri se!
Teoklimen.
Gnjev prošao me, — neka ide do bijesa!
Helena
(pada pređa nj na koljena.)
Oh, tako koljena ti, kad si prijatelj, —
Teoklimen.
Sto išteš, gdje ko pribjegarka hvataš me?
Helena.
Svom mužu pokojnom bih rada spremit grob.
Teoklimen.
Što? Grob zar nestalome? Sjenu kopat ćeš?
Helena.
Helena običaj je, proždre l' koga val, —
Teoklimen.
Što rade? Pelopidi u tom mudri su.
Helena.
Tad tkanje — prazan pokrov uzmu, sahrane.
Teoklimen.
Sahranjuj, diži, gdje te volja, grobni hum!
Helena.
Brodare, zginu l', ne kopamo tako mi.
Teoklitnen.
A kako? Ne znam običaja helenskih.
Helena.
Što mrtvu treba, izvezemo na more.
Teoklimen.
Pa što da tebi za mrtvaca tvoga dam?
Helena
(pokazuje na Menelaja).
To taj zna. Nevjesta sam, dosad sretna bjeh.
Teoklimen.
Ti, stranče, dobre, mile glase donese.
Menelaj
(miče se od groba)
Al' za se i za pokojnika nipošto!
Teoklimen.
A kako kopate mrtvaca na moru?
Menelaj.
Već prema tomu, kol'ko blaga ima tko.
Teoklimen.
Do blaga što je, traži, — njoj ću rado dat.
Menelaj.
Krv prije svega donjem svijetu lije se.
Teoklimen.
A kakva? Ti mi kazuj, ja ću poslušat!
Menelaj.
Ti sam odredi! Bit će dobro, štogod daš.
Teoklimen.
Klat konja ili bika vole barbari.
Menelaj.
Pa podaj, — samo bez svake nek mane je!
Teoklimen.
U bogatijem stadma imam dosta tog.
Menelaj.
I odar prostrt nose prazan, bez tijela.
Teoklimen.
Pa dobro. Ali što još traži običaj ?
Menelaj.
Još mjedno oružje, — ta koplje volje on
Teoklimen.
Naš dar će biti Pelopida dostojan.
Menelaj.
I krasnog cvijeća, kojim zemlja kiti se.
Teoklimen.
Što onda? Kako to u vale spuštate?
Menelaj.
I lađa i veslači su od potrebe.
Teoklimen.
Daleko l' od obale znade stati brod?
Menelaj.
Sa kraja jedva vesla pljusak razbiraš.
Teoklimen.
Zašt' Helada se drži običaja tog?
Menelaj.
Da kraju ne odnese natrag žrtvu val.
Teoklimen.
Brzica fenička će vama spremna bit.
Menelaj.
Baš krasno, — to će drago bit Menelaju.
Teoklimen.
Pa ne možeš li to bez ove obavit?
Menelaj,
To majke, žene ili djece dužnost je.
Teoklimen.
Zar njen je poso, veliš, kopat muža svog?
Menelaj.
Što mrtva ide, ne će kratit pobožan.
Teoklimen.
Pa neka! Sreća je za me žena pobožna.
Sad u kuću ću, izbrat nakit mrtvački.
(Menelaju.)
Ni tebe ne ću praznih ruku otpravit,
Kad njojzi ugodiš. Jer dobre glase mi
Ti nosiš, mjesto dronjaka ćeš haljinu
I hranu dobit, — domu svom ćeš vratit se;
Ta sad te, vidim, teška tare nevolja.
(Heleni.)
A ti mi, jadna, nemoj srca kinjit svog, —
Jer mijenjat ne da se! Menelaj nađe smrt,
I mrtav muž ti više ne će biti živ.
Menelaj.
To dužnost ti je, mlada! Muža ovog sad
Daj voli, pusti onog, koga nema već!
To najbolje je prema prilikama tim.
U Heladu kad stignem i spas svane mi,
Tvoj zli ću, stari glas ja razbit, budeš li
Svom drugu bračnom žena, kakva mora bit.
Helena.
Pa hoću. Nikad ne će mene karat muž,
A ti ćeš i sam vidjet i svjedokom bit.
Al', jadni, uđi, kupelju se okupaj,
Izmijeni halju! Smjesta, bez otezanja
Iskazat ću ti ljubav. Rad'je vršit ćeš,
Što ide muža dragog mi — Menelaja,
Kad od nas ono, što već trebaš, dobije..
(Otidu u dvor.)
Zbor.
Gorska mati božja jednom srnu,[42]
Hitnom nogom ona jurnu ' .
Gudurama šumskim
I preko voda, struja riječnih,
Po muklim, hučnim valma morskim, —
Kći tajanstvena[43] joj ode,
Za njome gine.
Bakhova čegrtaljka ti jeknu,
Reskim, jakim oglasi se glasom,
Kad božica u jaram
Zvijeri pod kola upregnu;
Iz kola ti djevojačkog
Ugrabljenu tražit idu
Djeve kao bura hitre:
Artemida je s lukom jedna,
Mrka oka s kopljem druga,[44]
Al' s nebesa Zeus-bog gleda
I sudbu drugu sprema.
Za podmuklom otmicom kad kćeri
U potrazi mučnoj klonu,
Duge skitnje, truda
I trke silne kad se kani,
Na snježne se vidike vinu,
Na visine idskih vila;
U tuzi teškoj
Na kamen se, na snijeg dubok baci,
Gola, pusta polja ljudina stoje,
Ne raste s pluga usjev,
Ljudski rod sav strada, gine;
Krma bujna, listak viti
Ne niče ti stadu više,
Gradma premakne se hrana;
Nema žrtve nit se kolač
Bozim' na oltaru pali;
Vrućim' rosnim bistru kaplju
Ona s tuge neizmjerne
Iz zemlje sipat ne da.
A kad svakog jela nesta
Bozim' i ljudskome rodu,
Zeus ljutu majke srdžbu
Tad blažit stane, reče:
»Vi, Dražesti<refTri božice.</ref> nam svete,
Hod'te, dođ'te, Deje[45] tugu —
Rad kćeri naljuti se, —
Razbijajte klikom milim,
A vi, Muze, pjesmom, kolom!«
Mjed mukla glasu[46] onda
I talambas s kožom prva
Najljepša od blaženika svijeh —
Afrodita; božica[47] u smijeh
Prasne, rukom, hvata
Sviralicu zvučnu, — ljutu raduje se.
Koga ljubit grijeh je, zločin,
Tog ti[48] raspali u izbi
U majke višnje,[49] kćerko,[50]
Gnjev buknu, — božicu nam
Ti ne poštova žrtvom.
Šara halja, srne koža,
Moć, snagu ima silnu,
A i listak, bršljan ovit
Oko svetog štapa — tirsa;[51]
Moć ima mjedna ploča,[52]
Zrakom što se vrtnjom vrti, trese,
I vlas Bakhu na čast raščupani
Pa i božice noćna slava.
Krasno sinu mjesec, —
A ljepota bješe
Jedin ponos tebi.[53]
(Izlazi Helena.)
Četvrti čin
[uredi]
HELENA. Domala TEOKLIMEN i MENELAJ. ZBOR.
Helena.
U dvoru, drage, po sreći nam ide sve, —
Kći Protejeva prijevari nam pomaže.
Kad za mog muža brat zapita, je li tu,
Ne odade ga; reče, meni za volju,
U grobu mrtav sunca da već ne gleda.
A najljepšeg se dara srećom dosta muž;
Ta oružje, što ima spustit u more,
On na se metnu, nosi; ruka junačka
Štit — remen zgrabi, koplje drži desnica,
Ko sa mnom da će mrtvome iskazat čast.
Baš zgodno za boj naoruža s' oružjem,
Ko tisuće da barbara će rukom on
Savladat, na lađu kad spremnu stupimo..
A brodolomca prnje haljom zamijeni:
Uredih ga i kupelj podah tijelu mu —
Kap rosnu, riječnu, što ga davno ne opra.
(Izlazi s pratnjom Teoklimen.)
A!' eno gle iz dvora čovjek izlazi, —
On misli: gotova je moja svadba već.
(Zboru.)
Al' šutjet mi je. I ti budi sklona mi,
Obuzdaj usta, pa ću, ako uzmognem,
I tebe, kad se sama spasem, jednom spast
Teoklimen
(slugama).
U redu hajd'te, sluge, kako naredi
Tuđinac, — žrtvu grobnu nos'te na more!
(Heleni.)
Al', Helena, ne čini l' ti se savjet zlim,
Ti slušaj, ostaj ovdje, — istu ljubav ćeš
Iskazat mužu, bila ondje ili ne!
Ta strah me, čežnja bi presvojit mogla te,
U vale bi se morske bacit mogla ti,
Kad ljubav k prvom mužu tebe porazi!
Daleko je, a opet silno plačeš ga.
Helena.
Moj mužu novi, dužnost meni prijeka je
Brak stari štovat, štovat prve svadbe vez, —
Iz lju'bavi bih k mužu svome s njime ja
I umrla! Al' koja od tog korist mu,
Da s mrtvim umrem? Ali pusti mene sad,
Da sama pođem, zadnju počast mrtvom dam!
A bozi tebi dali, sto ti želim ja,
I strancu tome, jer se sa mnom trudi on!
A imat ćeš u dvoru ženu, kakve si
I vrijedan, jer Menelaju i meni si
Ti dobar. To (1) će sreću neku donijet još.
Naredi, tko će lađu dat, da vozi to, —
Tim punu ću od tebe ljubav primit ja.
1) Pogreb
Teoklimen
(sluzi).
Ti — idi, sa pedeset daj vesala im
Brod sidonski,[54] priskrbi i veslača još!
Helena.
A ne će l' lađom ravnat taj, što sprema grob?
Teoklimen.
Zacijelo, — njeg mornari moji slušat će.
Helena.
Naloži, dobro da te čuju, dvaput im!
Teoklimen.
Dva i tri puta, mili 1' ti se, nalažem.
Helena.
Pa bio sretan, — sretna i ja s odluke!
Teoklimen.
Ne grdi sada suzam' odveć lica svog!
Helena.
Dan ovaj moju će zahvalnost otkrit ti.
Teoklimen.
Ma mrtvi nijesu ništa, — zalud sav je trud.
Helena.
Al' nešto tamo me i amo vuče sad.
Teoklimen.
Pa ne ću gori no Menelaj muž ti bit.
Helena.
I ne kudim te, — samo sreće treba mi.
Teoklimen.
Do tebe stoji, — svoje srce daruj mi!
Helena.
Sad istom mile ljubit ne ću učit se.
Teoklimen.
Pa bi l' pomago i sam lađom ravnao?
Helena.
Ne! Nemoj, kralju, roblju svome biti rob!
Teoklimen.
Pa dobro. Briga me za zakon pelopski.
Ta dom nam čist je, — ovdje dušu ne pusti
Menelaj. (Slugama.) Ali idi, kaži jedan vas
Glavarim' mojim, dare neka vjenčane
U dvore nose, sva nek zemlja ori se
Svatovcem blaženijem na čast piru mom
I Heleninu, — neka sreća slavi se!
(Menelaju.)
Ti, stranče, idi i u krilo moru daj
Za nekadašnjeg muža njena saspi to,
Sa ženom mojom onda kući žuri se,
Da sa mnom u svatovim' gostiš se
Pa kući kreneš il' tu sretan ostaneš!
(Otide.)
HELENA. MENELAJ. ZBOR.
Menelaj.
O Zeuse, ocem, mudrim bogom zoveš se, —
Daj svrni na nas i zla svakog riješi nas!
Mi na hrid strmu s mukom, sreću vučemo, —
Pomozi! Samo vrškom prsta takni se,
I sreći ćemo se dovinut žuđenoj!
A dosta već je muka, što ih mučismo.
Vas, bozi, zovem, — tugu i bol mnogu mi
Vi čuste! Uvijek bijedan biti ne moram, —
Ah, ponosnom mi stopom stupat dajte već,
Iskaž'te jednu ljubav, i sretan ću bit!
(Otide s Helenom.)
Zbor.
Fenička ti lađo hitra,
Sidonko, Nerejevim valim'
Slatka igro vesla!
Ti dupina, krasnog kola,
Vođo! Vjetar se sleže,
Tišina morem se stere,
Šumnog Ponta[55] kćerka plava —
Galena će ovako:
»Jedra šir'te, predajte ih
Vjetra dahu na pučini,
Vesala jelovih se maš'te,
O mornari, mornari,
I Helenu ded vod'te
K žalu, luci, Persejevu domu.[56]
Zateći Leukipove djeve;[57]
Il' ćeš srest ih. kasno
Ispred Paladina lirama —[58]
Kolo one će vodit —
Il' u veselju noćnom
O slavi Hijakintovoj.[59]
Febo ubi ga, — cilj on
Diska pločom shvatit htjede.
Zato lakonskoj, ti zemlji
Sin Zeusov reče, dan da žrtvom
Vijek slavi. Kod kuće ćeš
Tad lane svoje[60] udat, —
Svadbe zublja još ne sinu njemu.
Oh, zrakom da se meni
Ko jatu libijskomu —[61]
Selicama krilit,
Što od kiše ti zimske bježe, —
Za glasom svoga vođe,
Svog starca starog idu!
Preko polja suhijeh,
Preko dola, njiva plodnijeh
Leti, glasno klikće on.
Dugovrate oj ptice vi,
Oblačim' u letu takmice,
Sred Plejada[62] ded proletite
I kraj noćnog Oriona,
Spustite se na Eurotu
I 'namo glas odnes'te,
Dardanov[63] da srva, uze grad
Menelaj, — kući će stići.
Na konjma, kolim' srn'te,
Osvan'te žurno zrakom,
Tindarovi sinci,
Što stolujete na nebesim'
Pod virom zvijezda jasnih![64]
Spas Heleni ded bud'te,
Sinjom morskom pučinom,
Tmastim valma mora šumnoga
Dođ'te, dajte pošljite
Mornarim' blagog vjetra dah
Sa neba od Zeusa! Skinite
Zao glas sa sestre svoje sad,
S barbarimom da se vjenča!
S idskog spora to je stiže, —
Pretrpje ona kazan,
A ne dođe Troji nikada
Do onih Febovih kula.[65]
(Iz dvora izlazi Teoklimen, a u isti čas dolazi glasnik.)
Peti čin
[uredi]
TEOKLIMEN, GLASNIK, ZBOR
GLASNIK:
U dobri čas te, kralju, doma nađosmo.
Od mene sad ćeš mahom nove jade čut.
TEOKLIMEN:
A što je?
GLASNIK:
Drugu ženu snubi, prosi sad!
Iz zemlje ove ode tebi Helena.
TEOKLIMEN:
Poletje l' krilma ili krenu pješice?
GLASNIK:
Menelaj na lađi je otud odveze, —
On sam ti dođe amo javit svoju smrt.
TEOKLIMEN:
Strahote! Ali koja lađa mače ih
Iz naše zemlje? To ne mogu vjerovat!
GLASNIK:
Na onoj, što je strancu dade, nesta ga
S mornarim' tvojim, — to ti kratko kažem ja.
TEOKLIMEN:
Al' kako? Rad sam znat. Ne mogu pomislit,
Da jedna ruka skučit, svladat kadra je
Mornare tol'ke, što ih s tobom poslah ja.
GLASNIK:
Kad s dvorom ovim kraljevskijem rasta se
Kći Zeusova i ona krenu do mora,
Sve sitnim, nježnim krokom kroči lukavo
I žali muža, a živ bješe blizu nje!
Čim škveru tvome stigli mi u ogradu,
Mah novu lađu siđonsku izvučemo
S pedeset klupa i s vesala toliko.
Za poslom zaredi ti redom posao;
I jedan meće jarbol, drugi namješta
Sa perim' veslo, jedra bijela treći ti
Već veže, korman. čvrsto steže remenom.
Za truda toga — a baš to su vrebali —
Heleni, a Menelajevi drugovi,
Došuljaju se žalu prnjam' odjeti,
Doduše stasiti, al' gadni na pogled.
Kad Atrejev ih spazi sin, on reče im,
A lukavo na javu izbi samilost:
»O jadni, kako, s kakve l' lađe ahejske,
Što razbi joj se trup, vi dolazite sad?
Sahranit Atrejeva sina volja vas,
Kom Tindarova kći gle prazan sprema grob?«
A oni suze prospu s himbom u srcu
I na brod pođu, — dare nose za dušu
Menelaju, a u nas sumnja rodi se,
I jedan drugom šane: ljudi sila je
Na brodu. Ali opet mukom mučimo,
Tvoj nalog vršimo, — a kako naredi,
Da stranac vodi, sve to ti sam zamijesi.
I drugo lako ukrcamo bez muke,
Al' samo bik se krati, ne će nikako
Da daskom ravno krene, stupa na lađu,
Već rikat stane, okom kruži uokrug
I grbi pleći, ispod roga gleda nas
Sa strane, ne da k sebi. A muž Helenin
Tad vikne: »Vi, što porušiste Ilij grad,
Hej na pleći zar mladenačke ne ćete
Po običaju helenskome bika dić
I u brod bacit — ončas goli trže mač, —
Da žrtva bude pokojniku onome?«
Na zapovijed ti skoče, bika pograbe,
Ponesu i do palube ga dopreme;
Menelaj gladi njemu užem vezan vrat
I čelo, u lađu ga milom domami.
A najzad, kad na brodu veće bješe sve,
Po ljestvam' krasnom, oblom nogom Helena
Tad uspe se i sjede nasred sjedala;
Menelaj, riječju mrtvi, do nje spusti se,
A drugi uz kraj desni, lijevi smjeste se,
Do momka momak, jednak broj ih, — kriju mač
Pod haljom. Valma odjeknu veslača pjev,[66]
Kad glavar njihov zapovjedi veslat im.
Kad niti predaleko niti preblizu
Već kraju ne bijasmo, krmar zapita:
»Čuj, stranče, bi li dalje il' je dosta već?
Ta zapovijedat lađom tvoja briga je«.
A on će: »Dosta mi je«. Desnom trgne mač,
Na provu pođe, stane, bika da kolje;
Ne pomene mrtvaca, — grkljan reže on
I moli: »Posidone, mora stanaru,
I Nerejeve kćeri, svete djeve vi,
Nauplijskom pones'te žalu zdrava me
I ženu sa mnom otud!« Mlaznu krvi mlaz
U vale, — strancu bješe dobre kobi znak.
I netko 'vako reče: »Put je prijevara, —
Ded vratimo se kraju! Ti zapovijedaj,
A ti okreni korman!« Al' sin Atrejev
Kad bika zakla, stane, vikne druzima:
»Što otežeš mi, cvijete zemlje Helade?
Ma kolji, sijeci, bacaj s lađe barbare
U vale!« A mornaram' tvojim poviče
Tvoj zapovjednik, sasvim drugo nalaže:
»Hej, ne ćeš li mi za kraj dasku popast ti,
Ti razbit klupu, a ti veslo s klina strć,
Dušmanu strancu glavu okrvavit svu?«
I na noge svi skoče, jedni vesla ti
U ruci drže, oni drugi[67] britki mač.
U krvi brod se topi, a glas Helenin
Sa krme bodri: »Gdje je trojaka slava vam?
Pokaž'te barbarim'!« U žurbi padaju,
A drugi se dižu, treće mrtve na tlih već
Ti vidjet mogo si. Menelaj oružan
Sve gleda, pazi gdje mu druzi stradaju,
I 'namo srće s mačem on u desnici
Te baca naše s broda, — klupe prazne su,
Bez tvojijeh mornara. Krmi pođe kralj,[68]
I naloži okrenut brod put Helade.
I jedra raspnu, dune vjetar povoljan, —
Iz zemlje odu. Ja utekoh pokolju, —
Na užu sidra ja se spustih u more;
Već iznemoglu baci netko konop mi
I izvuče na suho, da ti javim to.
Od trijezne sumnje nema ti za čovjeka
Na svijetu nigdje ništa baš korisnije.
ZBOROVOĐA:
Ne slutih, da će tebe, kralju, ili nas
Menelaj ikad, kao sada, prevarit.
TEOKLIMEN:
Oh, jadna mene! Ženska pamet smota me!
Pir ode. Brod da mogu u potjeri stić,
Ulovio bih strance, truda ne žaleć.
Al' 'vako izdaju će sestra okajat, —
U dvoru vidje njega, a ne reče mi.
Zato nikad ne će drugog koga varat proroštvom!
(Hoće da ide.)
ZBOROVOĐA:
(zakrči mu put).
Ti —, ah, kamo ideš, gospodaru?
Kome spremaš smrt?
TEOKLIMEN:
Kamo pravda zove me. Al' s puta idi, makni se!
ZBOROVOĐA:
Halje tvoje pustit ne ću, — u zlo grozno srćeš ti.
TEOKLIMEN:
Gospodaru ćeš nalagat, robe?
ZBOROVOĐA:
Dobro mislim ja.
TEOKLIMEN:
Al' ne po me, ako ne pustiš me, —
ZBOROVOĐA:
Pustit ne ću te.
TEOKLIMEN:
Sestru da sad smaknem, rđu —
ZBOROVOĐA:
Da, baš samu pobožnost!
TEOKLIMEN:
Što me izda, —
ZBOROVOĐA:
Lijepa li izdajstva vršit pravicu!
TEOKLIMEN:
Moju ljubu drugom preda —
ZBOROVOĐA:
Kome većma pripada.
TEOKLIMEN:
Koga ide moje?
ZBOROVOĐA:
Onog, tko od oca dobi je.
TEOKLIMEN:
Al' je meni sreća dade!
ZBOROVOĐA:
A sudbina ote je.
TEOKLIMEN:
Meni ne ćeš sudit!
ZBOROVOĐA:
Hoću, ako bolje svjetujem.
TEOKLIMEN:
Rob sam, vlasti nemam!
ZBOROVOĐA:
Imaš — za pravdu, ne za krivdu.
TEOKLIMEN:
Mrijet si, čini mi se, željna.
ZBOROVOĐA:
Ubij, ali sestre ti
S voljom mojom ubit me 'š, već mene, — za gospara svog
Plemenitu robu mrijet je dika ponajveća baš.
(Jave se Dioskuri Kastor i Poluks.)
DIOSKUR:
Gnjev uzdaj, zemlje kralju Teoklimene,
Jer ne ljutiš se s pravom! Mi Dioskuri
Zovemo tebe, — Leda nas dva porodi
I Helenu, iz dvora što ti uteče.
A srdiš se rad nesuđenog braka svog.
Kći vile Nerejide, sestra Teonoja,
Ne čini krivde, volju božju poštuje
I svoga oca vrši nalog pravedni.
Ta sve do ovog evo časa bješe sad
U domu tvojem onoj živjet, boravit,
Al' sada, gdje je Troji temelj raskopam,
I bogovima[69] ime ona žrtvova,
Ne više! Braku svom u jaram joj je poć
I kući se vratit, s mužem živjet svojijem.
Na sestru svoju ne diž' crnog mača svog,
Već drži, da to mudro ona uradi!
Već davno prije bismo sestru spasli mi,
Jer bogovima učini nas, stvori Zeus,
Al' bjesmo slabiji od sudbe suđene
I od bogova, kojim tako svidje se.
To tebi velim, ovo sestri kažem ja:
»Sa mužem plovi, vjetar bit će dobar vam;
Mi spasitelji tvoji, tvoja brata dva, —
Na konjma ćemo morem, kući pratit te,
A kada kloneš, i životu dođe kraj,
Ti božicom ćeš zvat se, žrtve dijelit ćeš
S Dioskurima, s nama skupa dare ćeš
Od ljudi primat, — to je volja Zeusova.
A kamo najprije iz Sparte Majin sin,
S nebesa sašav, odnese te, postavi,
A ukro te, za Parisa da ne pođeš,
Da, — mislim stražu, otok,[70] koji pruža se
Do Akte, — svijet će odsad Helena ga zvat,
Jer iz doma te tvoga ko plijen primi on.
Menelaju je opet sudbom suđeno,
Prebivat da će na otoku blaženih,[71]
Jer bozi plemenitih duša ne mrze,
A proste većma čeka muka, nevolja«.
TEOKLIMEN:
O Lede, Zeusa sinci, starog spora svog
Sa sestrom vašom ja ću sada kanit se,
A svoje sestre ne ću više ubit ja, — .
Nek ide kući,[72] ako bozim' mili se!
A znajte, braća sestre ste najtreznije
I najbolje i jedne iste krvi ste!
Oj blago vama radi srca čestitog
U Helene, — u žena mnogih nema tog.
ZBOROVOĐA:
U sudbe je božje mnogoliko lice.
Preko nade će štošta bozi izvršit, —
Kad tvrdo se nadaš, izda te nada;
Gdje nade i nema, put nađe božanstvo.
Pa tako se i sad dogodi ovo.
Напомене
[uredi]- ↑ Far naprotiv ušću nilskomu; čisti su vali, jer se ne miješaju s vodom drugih rijeka.
- ↑ U gorama etiopskim. To je tvrdio Anaksagora.
- ↑ Na silu je bila udata za Eaka.
- ↑ Theos (bog), klyo (na glasu sam).
- ↑ Theos (bog), noein (razbirati).
- ↑ Dao se progoniti od Afrodite u slici orla,
- ↑ Kipranka, Afrodita; Djeva, Atena.
- ↑ Parisu.
- ↑ Afrodita.
- ↑ Pluto, bog bogatstva.
- ↑ Vijenac zidni.
- ↑ Teukar je na glasu strijelac.
- ↑ Odisej.
- ↑ Jer ga ne osvetih, a s osvete bih poginuo.
- ↑ Leda, mati Helenina.
- ↑ Braća Helenina, Kastor i Poluks.
- ↑ Jedro.
- ↑ Gusari su ih oteli.
- ↑ »Halkioikos« u Sparti.
- ↑ »Boga Herma.
- ↑ U jajetu. Zeus je bio labud.
- ↑ Grob Protejev.
- ↑ Parisa.
- ↑ Ljepota moja.
- ↑ Kalistu voli Zeus, a Hera je pretvori u medvjedicu ili lavicu.
- ↑ Životinja tobože ne zna tuge
- ↑ Kos, vila, na otoku Kosu; ona prezre Artemidu, zato ju je kao košutu ustrijelila, ali je živu Persefona preseli Had.
- ↑ Tantal je svoga sina Pelopa priredio za ručak bozima; htio je da se uvjeri, znadu li bogovi sve.
- ↑ Žrtvenomu kolaču.
- ↑ Podzemna božica i svijetlo mjesečevo.
- ↑ Parisov.
- ↑ Radi krive Helene.
- ↑ Najprije htjede osvetiti sina svoga Palameda, kojega su Grci po nagovoru Odisejevu tobože kao izdajnika kamenovali. Na povratku zavede Grke Nauplije krivim vatrama stražarskim, te im se razbiše lađe kod glavice Kafareja.
- ↑ Mjesto u Africi, gdje je Persej ubio Medusu.
- ↑ S preljube ju je grdio svijet.
- ↑ Prosjakom.
- ↑ Najčišći zrak.
- ↑ Sam na čamcu. To je Nauplije.
- ↑ Brda kobna, glavica Maleja u Lakoniji.
- ↑ Menelaja.
- ↑ Frigijskom.
- ↑ Demetra, božica ploda zemaljskoga. Ovdje isto, što Ki-bela ili Reja. Kćer joj Persefonu ugrabi Pluton (Had), kad je jednom igrala u kolu.
- ↑ Ne smije je pominjati, tko nije ređen u svete tajne.
- ↑ Atena.
- ↑ Deja, Demeta.
- ↑ Misli trublju.
- ↑ Demetra.
- ↑ Misli Helenu.
- ↑ U Demetre.
- ↑ Helena.
- ↑ Smeću kožu i štap s bršljanom nose koribanti, svećenici Kibele ili Velike majke.
- ↑ Vrte je na remenu i o nju udaraju rukom.
- ↑ Nijesi marila za svetkovanje.
- ↑ Sidon, grad u Fenikiji.
- ↑ Pont, More.
- ↑ Eurote,
- ↑ Ilajiru i Febu; obožavali su ih u Lakedemonu. Imale su i svoj hram.
- ↑ To je »Mjedeni dom« Atenin u Sparti.
- ↑ Apolon je volio mladica Hijakinta, a ubio ga nehotice diskom u igri.
- ↑ Hermionu.
- ↑ Ždralovima.
- ↑ Zvijezde Vlašići.
- ↑ Dardan, praotac trojanski.
- ↑ Zvijezde, Kastor i Poluks, spas su mornarima na burnom moru.
- ↑ Posidon i Febo zidali su zidove trojske.
- ↑ Veslači veslaju po taktu.
- ↑ Heleni.
- ↑ Menelaj.
- ↑ Heri.
- ↑ Otok Kranaja do obale Atike (Akte) bio je utvrđen, a zvao se i Helena.
- ↑ U rijeci Okeanu, koja optječe zemlju.
- ↑ Helena.