Hvalio se Hadžimusić Meho,
U kafani među jaranima:
„Ženjen nisam, ženiti se neću
Dok ne vidim Crničića Ajku
I dok njeno lice ne obljubim!" 5
Za to čuje Crničića Ajka,
Uze sude pa na vodu ode.
Al' na vodi Hadžimusić Meho!
Govorio Hadžimusić Meho:
„Srce, dušo, Crničića Ajko! 10
Sad ćeš otić' dvoru obljubljena."
Govorila Crničića Ajka:
„Čisto zlato, Hadžimusić Meho!
Ak' ne odem, neće ni valjati!"
Prevrtaše šale svakojake. 15
Govorila Crničića Ajka:
„Skini, Meho, sa sebe od'jelo,
Da s' uzmemo u kosti junačke.
Ako mene ti oboriš, Meho,
Uzeću ti svileno od'jelo 20
I tvojega pretila đogina."
Prevari se Hadžimusić Meho,
Prevari se, žalosna mu majka,
Pa on skiide sa sebe od'jelo.
Uzeše se u kosti junačke, 25
Hrvaše se čejrek u sahata;
Gdje je sreća, tu je i nesreća,
Obori ga Crničića Ajka,
Pade Meho u zelenu travu,
Meho pade, a Ajka dopade, 30
Pa mu sveza prebijele ruke,
Sveza Mehu za tananu jelu,
Pa uzima pletenu kandžiju,
Kud god kuca, sve mu krvca puca,
Kud god bije, sve mu krvca lije. 35
Pa obuče Mehino odjelo,
A uzjaha Mehina đogina,
Pa okrenu kroz novu čaršiju.
Gledali je Mehini jarani,
Među sobom sami govorili: 40
„Mili bože, čuda na svijetu,
Mehin đogo, ali nije Meho.
Po odjelu Hadžimusić Meho.
Po ljepoti Crničića Ajka."
Govorila Crničića Ajka: 45
„Nit je Meho, nit je Mehin đogo!
Osta Meho na studenoj vodi,
Gdje on ljubi Crničića Ajku."
Jarani se jadu dosjetili —
Krenuše se na studenu vodu. 50
Kad dođoše studenoj vodici,
Al' im Meho za jeliku svezan;
Kad je Meho društvo ugledao,
On povdka iz grla bijela:
„Brže meni, moja braćo draga, 55
Odr'ješite mi prebijele ruke,
Davno su mi nokti pocrnili.
Da me j' vezo Kostreš harambaša,
Ne bi mene ovako pritego,
Ko što danas Crničića Ajka." 60
Društvo Mehu oprosti od jele.
Tudi im je Meho pripovjed'o
Kako mu se zbilo na vodici,
Pa odoše svaki svome dvoru.
