Hadži-Loja (tragedija u jednom činu)

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Hadži-Loja
Pisac: Branislav Nušić



HJDžI LOJA
Reč u svoje vreme u jednom činu

LICA:

HADžI-HAFIZ LOJA
HADžI HAFIZ KAUKDžIJA, hodža
HADžI-ABDIJA HALAČEVIĆ
SMAIL BEG SELMANOVIĆ
ŠAKIR-EFENDIJA BISEROVIĆ
MUJ-AGA ŠAHINAGIĆ
ABID-AGA GAĆANIN
MUHAREM-AGA GLOĐO
AHMED EFENDIJA NAKO
MUL-AGA SMAJIŠ
BUJRAT-AGA
RISTO BUJAK, srpski bimbaša
SIMA SOKOLOVIĆ
GRGO ŠIŠIĆ. šokac iz Don Musićeve čete
ASIM, dijete, unuče Hadži Lojino
SEDLIC, kapetan austrijske vojske


Događa se u Gazi-Hustrev-begovoj džamiji, u Sarajevu, na dan zauzeća Sarajeva austrijskom vojskom.


     Unutrašnjost Gazi-Husrev-begove džamije u Sarajevu. Pod zastrt prostranim ćilimovima i malim sidžadetima, na kojima se kdanja. Zidovi goli svijaju se u svod a po njima, na uramljenim tablama, ispisi iz korana. O svodu vise nekoliko kandila. U levom je ćošku predikaonica sa malim krovom i tankim basamacima, a u desnom vrata koja s polja vode i o koja visi debelo perde. U dnu udubljenje u zidu. Prozori u dnu, s leve i desne strane.
     Pri dizanju zavese Muj-aga Šahinagić. Hadži-Abdija Halačević, Šaćir-efendija Biserović, Abid-aga Gaćanin i Ahmed-efendija Nako, kleče i klanjaju. Daleko ispred njih, pred predikaonicom, sedi na petama Hadži Hafiz Kaukčija i čita molitvu. Oni su svi bosi, a kod vrata gde je patos nezastrt, red je papuča i jemenija njihovih. Licem su okrenuti levoj strani, tamo gde je predikaonica.

HADžI LOJA (Taman kad su oni čelo naslonili na zemlju, on ulazi i zastaje na vratima. Za njim Smail-beg Selmanović, Muharem-aga, Mul- aga Smajiš i Bajrat-aga. Hadži-Loja je ogrnut ćurkom, u silavu mu pištolji, a u ruci puška kremenjača. On je golema ljuda, krupna rasta a koštunjava lica i buljavih očiju. Popala ga proseda bradurina a kroz razdrljenu košulju vidi mu se runo na grudima. On sačeka na vratima da hadžije i age koje klanjaju dignu glave): Ustajte, ne sagibajte se više, vrijeme je da se ispravimo!
MUJ-AGA ŠAHINAGIĆ (Ostajući na kolenima i ne osvrćući se): Ko je to što ni krši zakon pred licem Alahovim? (Nastavlja molitvu).
HADžI ABDIJA HALAČEVIĆ (Osvrnuv se): To si ti, Hadžija?
HADžI LOJA: Nijesam to ja, no je zadnja dekika to, koja je već kucnula; vaš k’smet to je, koji vam se vije nad glavom kao tučni oblak nad dospijelom njivom. A vi... sagli glave!...
MUJ-AGA ŠAHINAGIĆ (Završio molitvu i diže se): Sagli smo ih, Hadžo, pred Alahom.
HADžI LOJA: A Alah vam kazuje: ispravite se! Ispravite se i maknite molitvu, jer tamo gde se vi molite Alahu, valja mi da prostrem oružje! (Dižu se i ostali) Alahu je i takva molitva draga. (Bajrat-agi) Aga, stovaruj ovđe!
BAJRAT-AGA (Izlavi napolje, pa malo zatim unose momci oružje: martinke, iglenjače; uvaljuju i jedno bure baruta i sanduk-dva municije. Sve to oni rade kroz celu iduću scenu, slažući oružje u dve-tri gomile).
ŠAĆIR EFENDIJA BISEROVIĆ: Pa šta je, ’adžo? Imaš li kakvijeh abera sa Maglaja i Travnika?
HADžI LOJA: Evo nek vi kazuje Smail-beg Taslidžak. Sinoć po akšamu stiže sa Vranduka. Ama sve što vi kaže čućete — dobro nije, niti može dobro bit’, kad ne htjedoste čuti moju prvu riječ, te da smo peksijana oćerali, dok još na pragu kućnjem beše. Kazuj im, beže, sve po redu, kako si meni kazivao. (Seda na sandun s municijom). Otur, age, da ga saslušamo! (Svi sedaju okolo).
SMAIL-BEG TASLIDžAK (Ostao je na nogama): Zagazio je Švabo duboko u našu zemlju i nakvasio je već našom krvlju. Eto... to je sve! Šta više da vi kazujem. Jonus efendija Halačević zakrvavio je Šahin-kamen. A i što će sam, krenuo sa njim šiš i golišj, a mi, bezi i age, ostali ovđe da sačekamo smrt na pragu. I što mu poslasmo pomoći pod Hadži-Havizom Hadži-Jamakovićem, nije mu od pomoći bilo. Od Ibrahim-efendije Taslidžaka ni abera nema, a Hadži Memed Telal i Risto Bujak - znate što učiniše. A eto i ja, zakrvavio na Klokotima, te me preplavi sila i jedva se živ kroz Đelilovicu provukoh, te da vi aber donesem. Švabo se već krenuo iz Zenice, te će do koji čas zamrljat’ i sarajevske sokake našom krvlju i krvlju naše đece.
AHMED EFENDIJA NAKO (Pošto su svi poraženi vestima zanemšš, diže gžavu i tiho): Pa što ćeš sad, ’adžo?
HADžI LOJA (Koji je brižno naslonio glavu na ruke i slušao Taslidžavovo kazivanje, na jedan mah diže glavu, ustaje na noge i plahovito): Što ću, je li? Gledajte vi što ćete, vi — čiji će ćepenci i sjutra biti otvoreni da nahrane i napoje švapske peksijane i čije će šake i sjutra se otvoriti da iz nji’ove pogane i krvave ruke pri- me paru. Ne pitajte vi mene što ću ja, ja znam. Činiću ono što mi je naredba od samoga Alaha; poginuću na ovome topraku zemlje, braneći svoje. Pa ako ništa drugo, a ono neka se bar znade i pro- povijeda: bio je nekad neki Hadži-Loja, koji je znao voleti ovu zemlju, pa i poginuti za nju! Eto — to ću ja, a pitajte se vi što ćete?
HADžI-HAFIZ KAUKDžIJA: Ne zamjeri, Hadžo, da i ja kažem riječ. Težak nam prekor baci na obraz, al’ ako je hak na tvojoj strani. neka nam rečeš i težu riječ. Nije vakat da riječ mjerimo na kantar, već je vakat da otrpimo jedan od drugoga svaku zamjerku, kako ne bismo trpljeli nevolju što će nas do koji čas sve postići. Ne stavljam ja svoju riječ pred tvoju, neka bude prva tvoja, kao što će i tvoja puška biti prva. Ako je do toga, ’adžo, ni jedan iza tebe izostat nećemo, jer će i naše pragove opoganit’ dušmanska noga, kao i tvoj. Ali opet, ’adžo, i zboru je mjesta ako se hoće da čuje. Ja znam, ’adžo, da hoćeš, ali mi reci, Alaha ti, s kim ćeš?
HADžI LOJA: S kim? — To vi pitate s kim; vi, koji ste podijelili jedan narod u tri vjere, pa odvojili ga jednog od drugoga, ter se sad svako za se pita: s kim će?
HADžI-HAFIZ KAUKDžIJA: Ja? — Ned’o Bog!...
HADžI LOJA: Ne ti, Hodža, nego oni koji se pitaju: s kim ću? A zar ti ne znaš da pod kubetima ove džamije ima dovoljno mjesta i za Srbe i za Šokce, samo kada je u našijem srcima dovoljno mjesta za njih. A zar nije ovo i njihova zemlja kao i naša; a zar se nijesmo na njoj rodili i zajedno odrasli? Zar dušmanin što je pred našijem vratima, nije i pred njihovijem? — Zar krv njihovijeh i našijeh dedova nije bila jedna krv — ter ako su nas vjere razdijelile, zar nas grobovi ne mogu da izmire?
MUHAREM AGA GLOĐO (Vrti sumnjivo glavom): Može... ali, teško, Hadžo!
HADžI LOJA (Osvrnuv se, spazi na vratima Grgu Šišića): Ne veruješ, je li? A ti se osvrni pa viđi! Prvi put je danas Šokac zakoračio u džamiju. Dobro nam došao, Grgo!
ŠIŠIĆ: Bolje ve našao i u dobri čas!
HADžI LOJA: Jesi li sam?
ŠIŠIĆ: Ne, imadem sobom i dvojicu-trojicu šokaca, koliko mi je zaostalo iza moje čete.
HADžI LOJA: Mul-aga, pokani ih neka uđu! Ima danas u Husrev-begovoj džamiji mjesta za sve tri vjere! Alah je nada sve!
MUL-AGA SMAJIŠ (Izlazi na dvor, pa se odmah vraća i s njim dva tri šokca. Prilazi Hadži-Loji): Evo ga ide i Risto Bujak sa svojijema.
HADžI LOJA: Dajte mu puta i mjesta! (Muharem-agi). Zar još ne veruješ, Muharem-aga? Viđi.
RISTA BUJAK (U bogatom hercegovačkom odelu. Za njim Simo Sokolović, koji nosi trobojni srpski barjak a za ovim još dva tri Srba): Dobra vi sreća, braćo i junaci!
SVI: Dobro nam došao, Risto!
HADžI LOJA: Bješe junak, Risto, kad smo se među se krvili, bićeš ni i sad dobro došo, kad ćemo svi zajedno!
RISTA BUJAK: Neka nam nije prosta ona krv! Svaku kap žalim i svaku ću kap ponijeti na oni svijet, kao kap grijeha koji smo svi zajednički zgriješili.
GRGO ŠIŠIĆ: Za te grijehe i sustiže nas kazna. Našu lijepu domovinu pregazila je evo tuđa sila, a iz naše krvi — ponići će teško ropstvo, pod kojim će pokolenja cviljeti.
HADžI LOJA: Pa sad... što ćemo?
RISTA BUJAK: Što ti rečeš, Hadžija!
XADžI LOJA: Ne, već što svi reknemo. Zato smo se i sabrali da se svačija čuje, pa onoga čija bude najbolja, toga da slušamo riječ?
ABID-AGA GAĆANIN: A hoćete l’ čut i što ni dušman poručuje?
HADžI LOJA: A od kud u te njegove poruke?
ABID-AGA GAĆANIN: Presrete me ovi čas Sunulah-efendi Sokolović, te izvadi iz nedara ove hartije, veli: to je carska poruka. Veli: Haviz-paša vezir otišao je u Zenicu da pozdravi đenerala Filipovića i da mu kaže, kako je Sarajevo haz’r da se bez puške i džebane preda austrijskoj vojsci...
MUL-AGA SMAJIŠ (Preseca mu reč): To neka se predaju carski većili i mejmuri, a narod, beli, neće.
HADžI LOJA (Kazuje mu rukom da ne preseca reč).
ABID-AGA GAĆANIN (Nastavlja): Pa vezir ostade tamo u Zenici kao talac, a ovi što pođoše sa njim, sramni se vratiše i doniješe ovo. Vele: Vezir rekao neka se rasturi među narod.
HADžI-HAFIZ KAUKDžIJA: Pa sjedite, braćo, ter da ga čujemo. (Stariji posedaju, a mlađi ostaju na nogama).
XADžILOJA (Uzeo je proklamaciju od Abid-age, razvio je i prezrivo preleteo očima, pa je dodaje Sokoloviću, a sam seda): Čitaj na glas, Simo, tvojijem je slovom pisano.
SIMA SOKOLOVIĆ (Dodaje barjak jednome od Srba, na razvija proklamaciju i na glas čita): „Stanovnici Bosne i Hercegovine! Trupe austrijskog cara i mađarskog kralja, na pragu su da pređu granice vaše otadžbine. One ne dolaze kao neprijatelji da nasilno otmu ove zemlje, već kao prijatelji, da učine kraj zlima koja ne samo što pustoše kroz čitav niz godina Bosnu i Hercegovinu, već prete mirnom životu austrijskih pograničnih zemalja. Car je s bolom saznao, da građanski rat pustoši ove lepe zemlje, da njihovi stanovnici među sobom ratuju, da su promet i trgovina prekinuti, da su vaša stada ostavljena na milost
i nemilost pljačci, da naša polja nisu poorana i da su se beda i nesreća odomaćile kako po gradovima tako i po selima...”
MUL-AGA SMAJIŠ (Prekida): Viđi, viđi... koliko cara zabrinule naše nevolje!
XADžI LOJA (Maše mu rukom da ne prekida čitanje): Čujmo ga do kraja!
SIMA SOKOLOVIĆ (Nastavlja čitanje): „Veliki i teški događaji onemogućili su vašoj vladi da na stalnoj osnovi vaspostavi mir i red na kojima počiva narodno blagostanje. Car i kralj nije mogao dalje gledati i trpeti, kako u susedstvu njegovih pokrajina vlada nasilje i nered; kako beda i oskudica navaljuju sve više i više na granice njegove države. On je svratio pogled evropskih država na vaš položaj i u savetu naroda je jednoglasno zaključeno da vam Austro-Ugarska povrati red i blagostanje koji vam tako dugo oskudevaju. (Među slušaodima potmulo mrmljanje i pokret). Zadahnut željom za vaše dobro, Njegovo Veličanstvo Sultan se našao pobuđen da vas poveri zaštiti svoga moćnoga prijatelja Cara i Kralja. I tako će se carska i kraljevska vojska pojaviti u vašoj sredini. Ona vam sobom ne nosi rat, već mir...!
RISTA BUJAK: Blago nama i do vijeka! Donosi nam mir na pušci.
MUHAREM AGA GLOĐO: Čim su zagazili Savu, a oni je zakrvavili našom krvlju, pa sad pišu da nam nose mir!
HADžI LOJA: Čujmo svaku riječ! Čitaj, Simo!
SIMA SOKOLOVIĆ (Čita dalje): „Naše će oružje svakog štititi i nikog neće uznemiravati. Car i Kralj zapoveda: da svi sinovi ove zemlje uživaju podjednako pravo po zakonima; da svi budu podjednako zaštićeni u njihovom imanju, njihovoj veri i njihovom životu. Vaši se zakoni i vaše ustanove neće samovoljno uništavati i vaši će se običaji i vaše naravi štedeti...
MUL-AGA SMAJIŠ: A ne pomenu nam glave... Njih nam, dabome, neće štedeti!...
SIMA SOKOLOVIĆ (Čita dalje): „Ništa se neće bez zrelog procenjivanja vaših potreba menjati. Stari zakoni će važiti sve dotle, dokle se novi ne donesu. Očekuje se od svih svetskih i duhovnih vlasti da održavaju red i potpomažu vladu. Prihodi ovih zemalja će se upotrebljavati isključivo na njihove potrebe. Zaostali se danak iz poslednjih godina neće prikupljati. Carska i Kraljevska vojska neće ugnjetavati ni uznemirivati zemlju. Što se za nju bude od stanovništva tražilo, to će se novcem isplaćivati. Car i Kralj zna za vaše nedaće i želi vam sreću...”
MUL-AGA SMAJIŠ: Baš mu od srca hvala! I mi njemu!
SIMA SOKOLOVIĆ (Čita dalje): „Pod njegsvim moćnim skiptrom žive zajedno mnogi narodi i svaki govori svoj jezik; on vlada nad sledbenicima raznih vera i svaki slobodno ispoveda svoju veru. Stanovnici Bosne i Hercegovine! Predajte se s poverenjem zaštiti slavom uvenčannh zastava austro-ugarskih; primajte naše vojnike kao prijatelje; pokoravajte se vlastima, odajite se opet radu i bićete štićeni u njegovim plodovima!
                                Glavnokomandujući
                             Carsko Kraljevske vojske
                                ĐENERAL FILIPOVIĆ.“
HADžI LOJA (Nakon čitalja nastala je tišina. Hadži-Loja se diže i osvrćući se, posmatra sve): Eto... čuli ste... Recite, vjerujete li?... (Pauza. Svi ćute). Hoćete li kazat’ što mislite?
AHMED EFENDIJA NAKO: Ja ne znam što ću reći, a i nema se što reći. Kad bi tako bilo, kako tu piše — pa i daj Bože! No, i ako nije tako, što bi? Udarićemo na veliki belaj, jer što Bab-Alija i jevropska kongra riješe, ne može hezela tome na put stati. Kaži nam ti, Hadžo, što misliš da činimo?
HADžI LOJA: Ja sam svoje rekao, a reći ću i sad. Nu da čujem i vas. Što ti veliš, Risto?
RISTA BUJAK (Diže se i prilazi oredi): Braćo, svi od reda čuste, što nam general nudi. Nudi nam mir i ljubav koju nam na pušci nosi! Ako sve ovo što tu piše, general u ime carevo zbori, a ono je baš carski i slagao. Zar tamo, pod njegovijem skiptrom žive mnogi narodi u miru i ljubavi, te sad i mi da stanemo pod taj skiptar? Ej, da vi je znat’ kako je tamo? A ja sam odio u te strane pa ću vi reć. Ta gđe god je našao brata, on ga je razbratio; ni jedan narod s drugijem ne susjeduje, ni jedan s drugijem ne druguje, niti ćeš dva naći da žive u miru i ljubavi, dokle gođ njegov skiptar doseže. Eto tu, u prvome komšiluku, razbratio je Srbe i Hrvate, te se pod njegovijem skiptrom kolju ko dušmani. Zar oni da nam donesu mir i ljubav? Oteće od vas džamiju, da sagrade nama crkvu, oteće od nas crkvu da sagrade vama džamiju, sve dok nas ne zavade. Zavadiće i nas među sobom i našu đecu sa njihovijem ocevima; naučiće ih zlu, odučiće ih da vole svoju zemlju, svoju vjeru i svoje ognjište. U njegovoj je zemlji puno žgadije, koja je kadra služit’ po dva i tri cara; sve će to dovesti u ove naše lijepe krajeve, te će prosuti kroz zemlju laž i zlu riječ, te ni brat bratu neće više vjerovati. Škole će nam uginuti, u crkvama će se ugasiti kandila, a naša najbolja đeca trunuće po austrijskim tamnicama. Eto, to će nam donijeti Austrija; to je donijela i svima ostalima, koji u njezinoj državi uživaju mir i blagostanje. Nedaj mi, Bože, da to austrijsko blagostanje očima sagledam, rađe ću s vama poginut’ ovđe, na pragu vaše džamije.
MUL-AGA SMAJIŠ: Tako je, Risto, i alal neka ti je ta riječ.
HADžI LOJA: A što vi ostali velite?
HADžI ABDIJA HALAČEVIĆ: A što bismo rekli? Ja velim: lako je izginuti, teško je nevolju živ dočekati i pogledati joj u oči. Nijesam među poslednjima da dadem i život za dobro ovo zemlje, ali, hoće li joj bar hasniti moj život? Hoću bar, umiruć’ da znam, e sam dao glavu za dobro svojega naroda.
SMAIL-BEG TASLIDžAK: Ja velju, Hadžija, ginut’ se mora; jali sad junački, jali posle, kad uljegne švabo i veže nam gajtan oko vrata, te nas stiježe godinu i dve i tri, dok nam dušu ne išćera. Znam ja da od naše smrti neće biti fajde narodu, al' neka naša smrt bar reče Jevropi, da smo i mi narod, te da mi nijesmo njen kusur, koji će ona poklanjati kome stigne! I neka joj kaže: da je Austrija uljegla u ove zemlje samo preko nas mrtvijeh, jer njojzi drugoga puta u ove krajeve nejma.
HADžI LOJA (Uzbuđen, naslanja ruku na rame Taslidžaku): Beže, hvala ti za ovu riječ! Tako su svi Selmanovići, tvoji djedovi, zborili, a tako će zboriti i njihovi unuci, dok im dotraje ponos Odžakovića. Avaj, ali ako nam ćesarovi ližisahani taj ponos skrhaju, šta će onda moja lijepa Bosna?! A to će doć'!... To će doć'... to nas čeka!
GRGO ŠIŠIĆ: Hadžo, hoćeš li mi dati iz’n da i ja kažem svoju riječ? Pod tvojom zastavom i pod tvojijem bajrakom, ti nećeš iskupiti mnogo katolika — svega nas dva-tri, što smo ostali iz slavne čete Don Ivana Musića. Još nije ni uljegla Austrija u ove krajeve, a već je one druge zavadila sa vama muslimanima i sa vama pravoslavnima. Naši su fratri razvili zlu propovijed, da Austrija donosi u ove krajeve i katoličku vjeru, koja će sad zagospodariti. Ta nam vjera ne da rasvijestiti se, te da vidimo da smo krv jedne krvi, i da smo kost jedne kosti sa vama. Ali i ovoliko, koliko nas je, mi smo došli da sa vama izginemo, braneć’ prag ove kuće. Naša će krv, valjada, naučiti našu braću, da nas vjera može dijeliti pred oltarom crkvenijem, ali ne i pred oltarom otadžbine. Je li ti dosta za svjeto djelo i toliko krvi, koliko je nas četvorica možemo dat’?
XADžI LOJA: Dosta je i jedna kap, samo nek se izmiješaju sve tri krvi zajedno. Neka svi zajedno izginemo!
HADžI ABDIJA HALAČEVIĆ: Reci nam, Hadžija, i ti svoju riječ. Ne čusmo šta ti veliš o ćesarovoj poruci i ako znamo da joj ne vjeruješ.
HADžI LOJA (Pogdeda ih sve redom): Ja velim samo jednu jeditu riječ: Izginućemo! Izginućemo, a nećemo dati ovu stopu zemlje, na kojoj smo ponikli. Ja ćesarovoj poruci ne vjerujem, jer znadem da je svako skupo platio kogođ je njojzi povjerovao. U Švabe nema bese, te da mu na riječ vjeruješ. Čuješ li, što nam poručuje, veli: naša su polja nepoorana, te njega stala briga! A ja velim: teško onom polju, koje zabrazdi ćesarovo ralo! Pooraće oni, jest, — pooraće ova naša lijepa polja, ali za to — da saberu plod, te da nahrane svoju gladnu žgadiju. A kad ih oni pooru — znajte, mi ćemo se kao fukare potucati po svijetu i bez polja i bez rala, i kucaćemo na tuđa vrata, da prosimo hljeba. Da nijesu obrstili na svojoj njivi sve što se moglo, ne bi se oni ni kretali u naša polja. (Pauza. Posmatra ih sve). A što će biti od naše kuće, kad ta žgadija jednom zakorači prag? — Znadete li? Učiniće nas pošljednjijem milnetom. Zakone će nam uništiti, a adete ispoganiti. Groblja će nam prekopati, a temelje kućne razoriti. Smijaće se svetome ezanu, kojim Alaha mujezin pozdravlja s minareta, a progoniće onu pjesmu, kojom je naš narod od uvijek svoje derte kazivao. Neće on nas pitati, kojim mi jezikom znamo i umijemo zboriti: neće on nas čuti što su naši stari tijem jezikom od vajkada zborili, no će reći: u mene je šidet, moj je jezik gospodar! I nastanuće najgore vrijeme... živi će zavidjeti mrtvima, a grobovi će biti kuće sreće. Ugasiće se naše pleme; potamneće imena onijeh slavnijeh odžakovića, koji su vezirovali i pašovali, a kojima se Bosna ponosila pred svijetom. Zarđaće njihovo oružje, a po njihovim kulama zamrežiće se paučina. — Sa grobovnijeh kamenova istrće se riječi slave i oni, koji su uvijek pjevali, otpočeće da plaču... Nastaće pošljednje vrijeme; oni — u kojijeh je ostao rz, neće se smjeti u oči pogledati, a oni, — u kojijeh je ostalo srce, suzom će se pozdravljati!... Teško Bosni i sad i do vjeka! Niti će kad dići glave, niti će kad naći pravde u svijetu. Našoj nevolji niko vjerovati neće, a našemu zlu niko pomoći neće, jer će svako reći: „Vi da narod bijaste, izginuli biste, a ne biste peksijana na prag pustili!..” (Nema tišina. Govor učinio dubok utisak, te svi oborili glave. On ih pogleda redom). Šta više da vi kazujem? — Birajte sami što ćemo i kako ćemo?...
ŠAĐIR EFENDIJA BISEROVIĆ: Što bih poslije ovijeh reči, do da sagnem glavu i Alaha da zamolim za milost. Što ćeš, kad smo zlo, — koje nam kazuješ — tako docno sagledali! — Do juče smo se klali među sobom, tri vjere, a sad se mirimo. Zar ne bijaše bolje, da smo se mirili zajedno da živimo, no što se mirimo zajedno da izginemo?
HADžI LOJA: Naučićemo one, što dođu za nama.
ŠAĆIR EFENDIJA BISEROVIĆ: Kamo da bijaše neko, da nas za vremena umudri, a sad...? Pa i da otjeramo dušmanina s praga, hoćemo li bar poslije biti braća? Neće li ovi Šokac reći: „Preči je meni Papa od Bosne!” — A neće li ovi Srbin reći: „Ja imam svoj bajrak od tri boje...”
HADžI LOJA: Čekaj... ne zbori dalje!... Ovi bajrak, je li?... (Pokazuje na barjak koji drži Sokolović). Ne — on nas ne dijeli — on nas zbira!... (Dočepa barjak i otkine sa motke). Bajrak je to Srpskoga Naroda, a ove tri boje, to su tri vjere jednoga naroda!... Viđi.... (Savija od barjaka sebi turban oko glave)... od njega ću turban sagraditi, i pod tijem turbanom — poginuću! Pod njime ću slatko umrijeti!..
SVI (Uzbuđeno): A!... a!... Alal ti, hadžo!...
HADžI LOJA: Pa jesmo li izmireni sada?
SVI: Do vijeka!...
HADžI LOJA: I hoćemo li zajedno da izginemo?
SVI: Hoćemo!... (Spolja se čuje plotun).
HADžI LOJA (Mahne im rukom da ućute): Šta je?
MUL-AGA SMAJIŠ (Istrči naglo iz džamije).
RISTA BUJAK: Biće da je uljegao! (Plotun).
HADžI LOJA: Švabo?...
RISTA BUJAK: On!...
HADžI LOJA: Aj, braćo moja!... Aj, jade moj!... Sve je drugo dockan... i jedino što nam je ostalo, to je: da izginemo!... (Češće pojedinačno pucanje).
SVI: Izginućemo!....
MUL-AGA SMAJIŠ (Dojuri s polja): Hadžo, uljegao je! Na Budakovićima, po Vratniku i Bjelavama, sve je pod silajem, i eno — puška trešti!...
HADžI LOJA (Sokoloviću i jednom katoliku): Idite!... Potecite brzo!... Neka na vašijem crkvama sva zvona zazvone naopako!... Neka se budi narod!... (Oni odlaze). A vi, braćo, grab’te oružje!... (Svi grabe oružje. U tom se čuje top. Hadži-Loja pritrči levom prozoru). Trebeviću, visoka planino; zar je to tvoj pozdrav šeher-Sarajevu?... (Plotuni se ponavljaju i čuje se muzika, koja svira marš „Hoch Habsburg!...“). Čuj!
...Čuj, more, čuj peksijana!... Hoće da uguši jauk žena i pisku đece, koju njegovi soldati kolju, pa udara u zurle i gočeve!... Ako... ako... sviraj!.. Zagluši glas onijeh što umiru, neka ga ne čuje Jevropa, koja te je amo poslala!
GRGO ŠIŠIĆ: To je ćesareva pjesma, što je sviraju!
HADžI LOJA: Varaš se, Šišiću! Pjesma austrijskoga ćesara, to je jauk i piska krvave bosanske siročadi, a ne to što čuješ! (Plotuni i zvona sa raznih strana. Muzika prestaje).
SIMA SOKOLOVIĆ (Vraća se): Uljegli su sa svijeh strana u grad, a ponajprvo šljegli s brijega u Sagardžije! Sarajevo sa dvije strane, ispod Bakija i Gorice, gori!... Od Trebevića slazi silna vojska i svi sokaci već su puni dušmanskijeh soldata!... Pošljednji je čas Hadžija!...
HADžI LOJA (Risti i Šišiću): Priđite amo. Deder da se zakunemo svaki po svojoj vjeri. Evo, čujte mene prvog! (Diže ruke u vis). Tako mi Alaha i Pejgambera, i tako mi dina — poginuću, a predat’ se neću! (Učini temena). Valahi! Bilahi! Talahi!
GRGO ŠIŠIĆ (Diže šaku): Tako mi Isusa i Djeve Marije, poginućemo — a predat’ se nećemo! (Prekrsti se katolički).
RISTA BUJAK (Diže tri prsta): Tako mi Svete Trojice, Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svjetoga, i tako mi časnoga krsta i Krsnoga imena moga, poginuću, a predat’ se neću!... (Prekrsti se). Amin, da Bog da!...
(Napolju truba, ldotun i jedan top).
HADžI LOJA: A sad, braćo, zadnja je dekika! Praštajmo jedan drugom i oprostite, ako sam đekad koga uvrijedio!...
SVI: Neka ti je prosto!...
HADžI LOJA: I vama, braćo!... Hajde, sada svaki na svoje mjesto!... (Šišiću). Ti se klanjaš Zapadu, je li? Pa — hajde tamo! (Pokavuje mu zapadni prozor). Eno — oni pendžer gleda na Zapad.
GRGO ŠIŠIĆ (Odlazi, za njim njegovi ljudi i odmah se nameštaju i počnu puniti puške).
HADžI LOJA: A ti, Risto, klanjaš se Istoku? — Eno, oni pendžer gleda na tu stranu, đe je tvoja vjera!.... (Pokaže mu istočni prozor). To neka bude tvoje mjesto, đe ćeš se braniti i poginuti!..
RISTA BUJAK (Postupi kao i Šišić).
HADžI LOJA: Dete i vi ostali! Derite to perde sa vrata, pa koj’ na pendžere, a koj’ na vrata i ne žalite džebane, jer se dugo nećemo boriti, pa bar da se junački iskupimo! (Napolju borba bliže i jače. Trube. Zvona). Haj, Srbine, brate! Ima jedna molitva, kojom sve tri srpske vjere znaju da se pomole Bogu u jedan glas! Dete, braćo, kazujte za mnom tu molitvu! Evo — ja ću prvi! (Priđe vratima i preko ramena onih, koji su zauzeli vrata, opali pušku. Svi pripucaju, a on potrči svakoj gomili i hrabri ih sve). tako!... tako!... Neka i vaše majke zakukaju, kad će naša đeca i onako dovijeka kukati za Bosnom!.. (Prilazi jednom prozoru i opali pušku). Stani (svi prestanu pucati). Hodža-Kakuči Efendi! Idi, tako ti dina, gore na minare, i pjevaj Alahu i moli mu se za naše duše, a mi ćemo ginuti! Pjevaj glasno! Neka se tvoja molitva razleže širom Sarajeva, neka se onaj narod što gine sjeti, — da ima Boga i u Boga pravde, koja će ga osvijetiti, ako mi kadri nijesmo!...
HADžI-HAFIZ KAUKDžIJA (Ostavljajući pušku): Poći ću, Hadžo, bez oružja! Moja molitva, neka mi bude oružje! (Ulazi u otvor, kojim se penje na minare).
RISTA BUJAK (Pošto je izbacio pušku): Skidoh jednoga s konja!
HADžI LOJA: Bar si ga popeo na nebo!... (Nastavlja se borba. Hadži-Loja prilazi čas jednom čas drugom i gde nađe mjesta pali i sam pušku).
ASIM (Dotrči u džamiju te pravo u naručja Loji): Đedo!... đedo!... đe si ti?...
HADžI LOJA:: Ko te amo posla, dijete, i kako si smio?
ASIM: Ja, đedo, kroz kapidžike, te dospijeh da te vidim!
HADžI LOJA: Što je doma?
ASIM: I naja i baba uzeli su puške, ter kroz pendžere gađaju Švabu. I sve žene iz konšiluka i đeca, sve se to popijelo na pendžere i na krovove, ter puca; a meni naja ne da puške!...
HADžI LOJA (Pauza): Dorašćeš i ti do puške, a moja će i ’nako ostati pusta! Nego, ’ajde, sad, kad si me viđeo, odi, poljubi ruku đedu, pa idi kući!... Idi tamo, kraj majke i tvoje babe i reci im selam od mene!
ASIM (Ljubi mu ruku i donosi je do temena): A hoćeš i ti doći?
HADžI LOJA (Poljubi ga u čelo): Reci im, neka mene ne čekaju! Pazi, da te ne ubiju soldati!
ASIM: Ja ću kroz kapidžike! (Potrči).
HADžI LOJA: Čekaj... Hodi ovamo! (Dete se vrati. On mu spusti ruke na ramena i duboko mu se zagleda u oči). Ti ćeš nas preživjeti, sinko, pa upamti sve ovo što b'iva. Kad dorasteš do đedove puške, tada će već naše grobove pokriti gusta trava, a naša će se imena poboraviti! A ti viđi i upamti sve ovo. Pa kad odrasteš, a ti pričaj! Pričaj onome dobu, koje će s tobom nastati, i reci mu: da je čitav jedan narod propao za to — što se vjerama zaveo, a da će vaskrsnuti i mora vaskrsnuti za to — što se na samrti sjetio: da je brat mio pa ma koje vjere bio! Reci onima, koji će živjeti u ovoj lijepoj zemlji, nakon dvadeset i trideset godina, da smo mi izginuli zato, da bismo im krvlju svojom ispisali amanet: Herceg Bosna je Hercegovčeva i Bošnjakova i u njoj nema mjesta za tuđina! Upamti to, jer će doći dan, kad ćete taj amanet svi zajedno morati i vjerovati i kazivati! (Ljubi ga u čelo). Zbogom, sinko! Neka se Alahova milost prostre na tebe i tvoje pokolenje, te da doživite taj srećni dan, kada će ove, što nam sad silom ulaze u kuću, istjerati — ka’ što se svaki nevaljalac isteruje iz čestita doma!.. (Napolju plotuni i muzika ponovo). Čuješ li onu pjesmu? To je, sinko, pogrebna pjesma, kojom se sahranjuje tvoja otadžbina! A ’odi, čuj i ovu riječ!
(Uzme ga u naručja, a desnoi ispali pištolj na vratima). Ovo je riječ kojom kad budete ti i tvoji vršnjaci prozborili, vaskrsnućete svoju otadžbinu!... (Spušta ga, poljubi ga u čelo i tiho). Idi sad doma, i reci im — neka me ne čekaju. Selam svima od đeda!.... (Muzika prestaje).
ASIM (Poljubi mu ponovo ruku): Zbogom, đedo, slatki! (Uznevereno pogledajući na sve strane, odlazi).
GRGO ŠIŠIĆ: Džamija je opkoljena!
HADžI LOJA: Ali smo mi još živi! (Spolja plotun, pa onda pjesma mujezinova, koja se jasno čuje. Prilikom plotuna dvojica kod vrata padaju). Alah rahmet ejls’n! Risto, udri na tu stranu! (Otrči do vrata. Nastaje življe puškaranje spolja i iz nutra. Kroz puškaranje, koje je pojedinačno, čuje se čas mujezinova pesma, čas truba, čas po koji metak. Sokolović pada).
RISTA BUJAK (Pridržavajući ga): Bog neka te prosti! (Spušta ga i vraća se prozoru te nastavlja borbu).
HADžI AOJA: Alal neka ti je, Simo! Ti učini svoje! (Pada Bajrat-aga ijedan Šokac). Eto ih, prodiru! Deder, braćo! Pomenite još jednom Boga svaki na svom zakonu! (Padaju Halačević, Biserović i Šahinagić. Molitva se jasno čuje, zatim top i opet plotun. Padaju Abid-aga, Mul-aga i Muharem-aga. Pucaju očajno. Risto prilazi vratima, gde je nagrlula austriska vojska). Ovamo, ovamo i ti, Šišiću! Evo, navriješe...
SMAIL-BEG TASLIDžAK (Pada umirući): Bogom neka vi je prosto, braćo; slatko mi je umrijeti!...
HADžI LOJA: Blago tebi, beže, i sad i do vijeka! (Pada Šišić). I ti ne zaostade, dobri Šišiću!...
GRGO ŠIŠIĆ (Umirući): Niko zaostati... neće!...
HADžI LOJA: Oživjećemo mi opet!... Oživjećemo u našim unucima i tada će švabo platiti svu ovu krv koja se sad lije! Neću viđet’, ali ću ja osjetit’ to u grobu! (Puške: zgodi ga tane. On posrne i padne i pokuša da se digne, ali opet posrne). Ah, pseto krvavo! Što me ne pogodi junački, ka’ i sve ostale, već mi zadade ranu, da za jednu smrt tri puta izdišem!
AHMED EFENDIJA NAKO (Koji je na vratina i puca): Je li ti teška rana, Hadžo?...
HADžI LOJA: Laška je no ovijeh ovđe što su mrtvi!
AHMED EFENDIJA NAKO: Još nas je trojica samo! (Jedan u tom momentu pada).
HADžI LOJA: Nije trolica, nego dvojica! Svaka dekika nosi po jednoga! Udrite, ne predajite se! (S polja plotun. Pada Ahmed - efendija). Sam zar ostade, Risto? Ej, da je bar moći da ti pomognem! — Ali... zlo me pogodi!... I moj je kraj tu!... (Rista puca). Odi, Risto, da se ižljubimo!... (Rista pripazi. Diže se i ljubi s njime). Alal neka ti je!
RISTA BUJAK: I tebi, Hadžo!...
HADžI LOJA: Mi ginemo grleći se, a naši unuci umjeće se zagrliti prije smrti!...
RISTA BUJAK: Naša smrt, neka im nauk bude!
HADžI LOJA: E’ ajd sad, idi!... pa — gini!...
RISTA BUJAK (Vraća se vratima i opali pušku. Otuda dva pdotuna i on pada. Pauza. Truba zasvira. Prestaje pucanje. Čuje se Mujezinova pjesma).
SEDLIC (S polja): Predajte se!...
HADžI LOJA (Diže se teško iz gomile mrtvih): Hoćemo li da se predamo, mrtva braćo moja?... Kazujte!... Vi ćutite? Ne dajete avaza od sebe?... Ali ja vas razumijem!... Vaša krv mi zbori; Bosna se samo mrtva predaje!... (Pada nonovo, umoran. Plotun. Truba. Još jedan plotun).
KAPETAN SEDLIC (Ulazi sa golom sabljom u džamiju. Sa njim nekoliko vojnika. Na polju se dogleda vojska): U ime Evrope, predajte se!...
HADžI LOJA (Pribere snagu i diže se na ruke): U ime Evrope, mi smo izginuli!... (Pada. Mujezinova pjesma jasno se čuje. Na jednoj džrkvi zvono tiho udara. Zavesa se lagano spušta).

Izvori[uredi]

  • Branislav Nušić: Sabrana dela, knjiga 7 Mali komadi, strana 40-72, Izdavačka Knjižarnica Gece Kona, 1931., Beograd.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Branislav Nušić, umro 1938, pre 82 godine.