Hajdukov grob

Hajdukov grob Pisac: Branko Radičević

Hajdukov grob

Znaš li ono na polju Kosovu
Kad zamagli pa se zakrvavi,
Vuk izdade, a Obilić pade,
I pogibe naš čestiti Lazo —
Tad je Srbin pod Turčina pao,
Ma se vazda jadan otimao.
Gdje se ote to pričati neću,
Oteo se, i sretno mu bilo!
Ali puno još Srbinja ima
Štono Turčin ljuto pritiskao,
Pod topuzom kâ crvi se viju,
Ni uzdisat jađani ne smiju!
Dok ponekom bruka ne dodija,
Te poskoči i hvati se gore,
Pa se sveti, i junački gine,
Gine sretan, al' mu ime neće,
Za dovijek u pjesmama traje —
A od otih jedna i ova je.
Zora zori, ta zora bijela,
Bi bijela pa se zarumeni,
E ugleda iznenada drago,
Ono, brate, sunce ogrijano,
Pa se zavi u koprenu zlatnu,
I uteče sa neba vedroga.
Ali granu od istoka sunce,
Te pogleda onoj gori čarnoj,
I ugleda, pa se razradova,
A gdje ne bi, pobratime mio!
Kad na susret njemu odsjajuje
Krasna kita gorskoga cvijeća,
Četa, brate, gorskijeh hajduka,
A jedina još Srbinu ruka
U toj zemlji — Bog joj pomogao,
Pa joj više takih tića dao!
Eno šeće iz gorice soko,
Oko njega ono pusto perje,
Dvaest druga, dvaest zlatnih pera,
Svakom vjera tvrđa od kamena,
Njima vije, njima Milun bije,
Na sve strane tursku krvcu lije.
Bože mili, da veljega čuda!
Što počini nekoliko tića,
A još veće što za dugo nije,
Već od skora, od Đurđeva dana,
Pa već kakvih osta dvora pustih,
Kakvih aga nestanulo s glasa!
Svud su divni, i opet ih nigdje,
Kako munja što udara s neba,
Sine, pane, sprži pa je nije,
Tako hajduk u zlotvore bije.
I dva-triput makoše se Turci,
Usta, brate, malo i veliko,
Na stotine tankijeh pušaka
Za hajdukom u potjeru poše,
Hajduk savi desno i lijevo,
Dok ne smami i dok ih ne zbuni,
Pa živijem okupi ih ognjem,
I gdjekojem srdašce opali.
Što preteče, strugnu bez obzira,
Ode pričat vitešku nevolju,
Jedan veli: hiljada ih ima,
Drugi veli: nije već stotina,
Al' sva, kardaš, muka zaman ti je,
Kad ih pusto olovo ne bije.
Milun s četom iz gore išeta,
Uz vrlet se jednu peti ode,
Stiže tamo, pa se zaustavi,
Nasloni se na tu šaru pušku,
Preko krša, preko provalija,
Ode gledat mrko unaprijed,
Onda pruži tu desnicu ruku,
Okom planu, riječ progovori:
„Tamo, braćo, za onom planinom
Gnijezdo je ponajžešće guje,
Tamo živi stari Mustaf—aga
Što nam braće puno ucvijeli,
A najljuće mene je uio,
No da mŷčim kada sve već znate.
Za osvetu vrijeme je došlo,
Danas, Musto, na tebe je reda.
A vi, braćo, sad se odmorite,
Pregledajte i sve naredite:
Prah, olovo i puške i nože,
Pa kad smrkne, pomozi nam, Bože!“
Sunce zađe — velji mrak na zemlji,
Al' je veći u srdašcu njenom,
Zvijezde su nebo okitile,
Pa sjevkaju ozgo sa visine,
Ali Fati, Mustafinoj ćerci
Nigdje, brate, zvjezdice jedine.
Ode Musto, ode njezin babo,
Sobom mače konje i junake,
Pred svojega od prijačinu,
Pred onoga starog Mehmed-bega,
Što mu rekâ da će danas doći
Po šćer milu, po gizdavu Fatu,
Da je vodi sebi za ljubovcu,
Za vidjela rekao je doći,
Sunce zađe, a Mehmed ne dođe,
Niti jednog posla glasonošu,
Da doznadu što je odocnio.
Pa zato se Mustafa podiže,
I pokrenu konje i junake,
Sve pokrenu što na dvoru bješe,
Samo dvije što ostavi sluge.
Zaman su mu zborili drugari,
Da se prođe, da dvora ne pŷsti:
„A eto se za Miluna čulo
Da je blizu negdje sa družinom,
A pašče je, a zgoda bi bila —.“
„Ta ne smije, žalosna mu majka!
Brata sam mu na kolac popeo,
A njega ću jošte na čengele,
Samo čekaj — no sad da se ide.“
Taku riječ Mustafa izusti,
Pa s družinom NIZ polje se pusti.
Musto ode, a ostade Fata,
Na srdašcu one ljute jade,
Oh eno je, eno cure jadne,
Ona gleda s visokog čardaka,
Gleda mlada u mrak i tišinu,
Misli jade, misli hudu sreću,
Misli svate, misli đuvegiju,
Jošte malo pa evo ga starog —
„Strašni Ala, što učini sa mnom!“
Tako reče, glednu niz čardaka,
Šćaše skočit, al' joj se ne dade,
Krošto? zašto? ni sama ne znade,
Te pogleda u golemoj muci,
Glednu gore nebu visokome,
Onda glednu onoj gori čarnoj:
Od gorice lađan vjetar pirnu,
Pokrenu joj misâ čudnovatu:
„Ala“, reče, „strašan li si silan!“
Pa zadrhta, i sva se zatrese:
„Al' opeta — al' da kako bude —
Kakav hajduk — kud zalutah tužna!
Kakav mlađan ne, ne smije biti.“ —
I srce joj sileno zakuca,
Još oslušnu: „Što li ovo bješe?“
Vjetar samo lipom zažubori,
Drugo ništa — „Ali ovo sada?“
Opet sluša: „Ništa, opet ništa.“
I dugo je Fatima slušala,
Dugo tako jadna se varala —
„Ali sada — sad zanago bješe,
Baš od gore kô da čarne dođe —“
Fata sluša, oh ti njezin jade!
„Opet ništa — i ništa će biti,
Ali opet ne boj mi se, Fato,
Opet neće u bunjište zlato,
Dok je noža i srdašca toga
Neće Mehmed ljubit lica tvoga.“
Ovo reče, pa slušati presta,
I ozgo je sa čardaka nesta.
Milun s četom iz gore išeta,
Gora tuži za njima i strepi,
Kano majka za dječicom svojom
Kad ih na put krvavi opremi,
Mila su joj, a hude je sreće,
Pa se boji, vratit joj se neće.
Idu Srbi, i sve veće znadu:
Znadu Musta da na domu nije
Sa kog su se na put opremili,
Al' opeta nazad im se neće.
Ta zar su se zaman samorili?
Zar da s' vrate baš i bez plijena?
„Ta naprijed!“ svi veselo zbore,
Ponajviše Milun četovođa,
Nešto mu se srce razigralo,
Kô da ide zadobiti carstvo:
„Za mnom, braćo, za mnom, družinice!“
I već su se polja prihvatili —
Već i dvori Mustovi se vide —
Hajduci se malo ustaviše,
Prozboriše, straže narediše,
I ostalo što je za potrebu,
Te s' makoše tajom unaprijed,
Jedan na tu, drugi na 'nu stranu,
Ponajviše put dvora bijeli —
Ma za Musta već su potamnjeli.
Već stigoše, Milun ponajprije,
Već je silan u dvor uljegao,
Ide mudro, pazi na sve strane,
Pravo šeće junak ka stubama,
Već je do njih — glednu — bogme Turčin,
Zemlji pao, pušku preko krila,
Uza stube glavu naslonio,
Pa drijemlje, ni za što ne haje.
Milun kroči, britkim nožem mahnu,
Utvrdi mu sanak zanavijek.
Uto stiže u dvor i družina,
Pa s' odoše mudro razređivat,
Tu ostaše divno na oprezu,
A sam Milun uza stube pođe.
Stiže Milun do nekijeh vrata,
Začu glase, pa se zaustavi,
Prigna uho, ode osluškivat,
I ču govor, a ženski bijaše,
Jedna, brate, vako govoraše:
„Jao Fato, jao jadno zlato,
Da luda si jošte, kukavico,
Ta u bega svakoga je blaga:
Na hiljade laganih konjica,
Na hiljade krava i volova,
Ovcama se ni broja ne znade,
A tog srebra i žeženog zlata.“ —
Ovdje riječ drugi glas prihvati:
(Drugi, brate, ama kakav tužan,
Od miline i od tuge žive
U hajduka srce zatrepeta.)
„Nije blago ni srebro ni zlato,
Već je blago što je kome drago.
Još ču li me, ostarjela majko:
Volija sam kletog đaurina,
Baš i onog iz gore hajduka,
Ta mlađana“ — Milun već ne može,
Sve mahove srce već preote:
„I evo ga!“ kliknu i korači,
Po oturi vrata pred sobome.
Uđe Milun, glednu unaprijed,
I opazi dvije ženske glave,
Oh ne dvije, jednu, brate, samo,
Fata njemu bistro oko ote,
Ote oko i još nešto više,
Ta baš ono srce iz njedara.
Ugleda je hajduk, zagleda se,
Dugo prođe, riječi ne nađe,
Ma najzade vako progovori:
„Jao, Fato, hajde sa mnom, zlato,
Primi vjeru tu Hristovu divnu,
Budi meni vjerena ljubovca.“
Tako Milun, a prihvati cura:
„O hajduče, Ala te poslao,
Vod' me, vod' me kud je tebi drago,
Sve ja hoću što je tebi drago.“
Već na kulu i družina stiže,
Pa odoše premetati blago,
Dohvataju te dukate žute,
Njima pune sve ćemere redom.
Al' za blago Milun i ne haje,
Već on gleda Mustafino zlato,
Nju mi gleda, naglat se ne može,
Još potiho mladoj progovara:
„Jao Fato, lijepa l' si, zlato!“
Pa je gleda i opet pogleda,
I bi tako do zore ostao,
Al' uletje jedna laka straža:
„Na noge se, eto Turci idu,
Jalakaju, česte puške meću.“
„To su svati“ — povika Fatima:
„Bjež'mo, bjež'mo“ — i sve već je spremno.
Još jedanput glednuše hajduci,
Pogledaše tužno žalostivo
A na blago što jošte preteklo,
Ali što će? ostavit ga valja,
Pa se eto gnjevno namrdiše,
I niz kulu tananu saviše.
Bliže Turci, bliže jalakanje,
A sve češće puške popucuju,
Uzbuni se selo ispod kule,
A zaječa sa tanane kule,
Sa nje kuka sinja kukavica
Ta starica Fatimina majka,
Ona gleda jadna za hajducim',
Oh eno ih — ali sad ih nesta,
U tami se veće izgubiše —
Jao tamo, da si veća samo!
Bježe Srbi, bježe, osluškuju,
Čuju puške, čuju jalakanje,
Pogleduju nebu ka istoku,
Pogleduju onoj gori čarnoj:
„Bliže, goro, noći ne upuštaj,
Ne daj maha zori ni vidjelu!“
Tako zbore, unapredak hite —
Al' što puške ovo umukoše,
Što li puške, što li jalakanje?
Da l' ka kuli Turci već stigoše?
Puške muče, ali jalakanje
Zače opet pusto strahovito,
I sve jače, i sve jao bliže —
Je l' to veće njima u potjeru?
Oni bježe — oh bježite, bjež'te!
Još su vaši zlotvori daleko,
Još je tamno, još će s' valjda moći,
Bjež'te, bjež'te, Bog vam u pomoći!
I zorica zabijelje divno,
Pa se maša u zlaćana njedra,
Otud vadi ono sunce jarko,
Pruži njega više gore čarne,
Pokaza ga cijelom svijetu.
Sunce s' ote, uz nebesa ode,
Sjajne luče prosu na sve strane,
I obasja onu kosu divno —
Ma zarašta, moje sunce jarko,
Ti pokaza na kosi hajduke,
I međ njima Miluna i Fatu —
Zgledaše ih Turci svikolici,
Zgledaše ih pusti, jalaknuše:
„Jala braćo, držite hajduke!“
Te pretile konje obodoše.
Turski konji, da pretili ste mi,
Pretili ste, al' zaman nijeste,
Ta brzi ste — izjeli vas vuci!
Ponijeste svoje gospodare
Kako one plahovite munje
Što strijele gromovnice nose.
Oh vi brda i vrleti srpske,
Jeste srpske, ali zaludu ste,
E trpjeste međ sobom doline
I te klance — Bog vas oborio!
Te kletizi optekoše Turci
Moje Srbe tamo na visini.
Milun vidje e ih optekoše,
I pute im sve već pohvataše,
Vidi junak e mrijeti valja,
Ali njemu mrijeti je teško
Bez lijepe zamjene junačke:
Jedna srpska i turskijeh deset,
Tako Milun misli i hesapi,
Pa ustavlja sebe i družinu,
A pogleda desno i lijevo,
Ne bi l' gdjegod zgodu ugledao.
I ugleda i razvedri lice,
Pa zaklikta: „Za mnom, družinice!“
Milun mače, drusto za njim krenu,
Pohitaše stazom po kamenu.
Stoji vrlet čudo i strahota,
Sa svih strana strma i visoka,
Kam do kama, a sve raskrhano,
Ponajviše na jednojzi strani,
E tu bezdan strahotan zinuo,
Pravo leglo smuka i zmajeva, —
Često nad njim sunce jarko sjalo,
Ali još mu dna ne sagledalo.
Uz vrlet se popeli hajduci,
Svak zapao po za jedan kamen,
Dohvataju one tanke puške,
Još poneki svojoj progovara:
„Zbogom, puško, zbogom, vjerna drugo,
Jošte malo pa ko zna čija si,
No ma kako, podrž' sada jošte,
Na rastanku vjerom ne prevrni,
Svog svijetlog obraza ne crni.“
Tako zbore, puške potprašuju,
I na Turke mrko pogleduju.
Za kam jedan zapao i Milun,
Ukraj njega Fatima djevojka,
Ona gleda dolje niz stijene,
Vidi Turke e konje sjahuju,
I na juriš spremaju se živo,
I evo ih, već se opremiše,
Već se kreću, već se približuju,
Međ prvijem stari Mustaf-aga,
Fata zgleda: „Ala, grješna l' ti sam!“
Pa se brzo Milunu obrati:
„O Milune, moje sunce jarko,
Ne udaraj starog Mustaf-agu,
Zlotvor tvoj je, ama otac mi je,
Ako padne od tebe junaka,
Kô da pade baš od moje ruke.“
Veli njojzi Milun četovođa:
„Miruj, Fato, miruj, dušo moja,
Čuvaću ti oca rođenoga.“
Ovo reče, više ne mogaše,
E već puške cikutati staše.
Boj se poče — Turci udariše,
Jednim mahom htješe da osvoje,
Ma ih Srbi nablizu pustiše,
Pa uzeše na to oko bistro,
Kog smisliše, onog pokosiše,
Za čas tinji Turke zamrsiše,
Slomiše ih niz tvrdo stijenje
Jednom vatrom, brate, kâ nikoga.
Tako drugi — tako treći juriš —
Kod četvrtog bješe muke više,
Ali i sad Srbi odolješe,
I krvavo Turke sakrhaše.
Juriš peti — jao kakav ti je!
Sam Mehmed-beg pred Turke izletje,
Gnjevan bješe, pa kâ guja ciknu:
„Jao Turci, bruko i grdilo!
Ta dvaest nas ima na jednoga —
Jala za mnom koji žena nije.“
Tako viknu stari Mehmed-beže,
Pa od gnjeva čisto se podmladi,
Trže sablju, naže niz stijene,
A za njime navališe Turci.
Leti Mehmed, a gledi ga Milun,
Pa dohvata onu vjernu šaru,
Opali je na bijesna starca,
Ali puška ne šće da sastavi.
Ciknu hajduk kâno ljuta guja:
„Jao puško, ostala mi pusta!
Uvijek mi dosad vjera bješe,
Pa zaš sada nevjeru učini.“
Te je uze i opet potpraši,
A zagleda bijesnog Mehmeda,
Puška puče, Turčin se zanjiha,
Udri čelom o tvrdo kamenje,
A Muhamed za perčin ga lati,
I odnese tamo pred hurije.
Skresa Srbin pustoga Turčina,
Ali malo prežestok bijaše,
Iza kama zdravo se pomoli,
Sagleda ga jedno Ture mlado,
Zaškrguta, dohvati šešanu,
Pa udari Miluna hajduka,
Udari ga u lijevu ruku,
Sakrha mu ruku u ramenu,
Vas zadrhta Milun, progovori:
„Jao Fato, prihvati mi pušku,
Lijeva me iznevjeri ruka,
Pomozi mi pušku napuniti.“
Vidje jade Fatima djevojka,
Proli suze niz bijelo lice,
Prihvati mu pušku iz desnice,
Pomože mu pušku napuniti.
Uze Milun i pušku nasloni,
Nasloni je na taj tvrdi kamen,
A zagleda Turčina mlađanog,
Što mu grdnu ranu udario,
Pa od oka tanku pušku uždi,
Obrnu mu mozak u tikvini.
Bojak traje — Srbi čuda čine,
Ali ko će sili odoljeti!
Veće dođe na te puške male,
A pogdješto i na britke nože,
Već do gore dopriješe Turci,
Ma se brane zlosretni hajduci,
I padaju — a neka ih, brate,
Svak zamjene dosta već učini:
Kosovo bi mogâ preboljeti,
A nekmoli mirno umrijeti.
Puče puška, a bijaše turska,
Te pogodi Miluna hajduka,
Baš pod rebra sa lijeve strane,
Proletje mu zrno kroz slabinu.
Slab on bješe već od rane prve,
Ma sad sve se oko njeg' okrenu,
Zanjiha se, šćaše o tle pasti,
Al' ne dade Fatima djevojka,
Pridrža ga, jadovati ode:
„Jao sunce, da brzo l' mi zađe.“
Veli njojzi Milun četovođa,
Riječ zbori, jedva izgovara:
„Umri, Fato, umri, dušo moja.“
„Hoću, hoću“, Fata odgovara.
I hajduk se malo popridiže,
Te zagrli, i poljubi Fatu,
Poljubi je i dva i tri puta,
Pa izvadi pušku od pojasa,
I udri je mladu sred njedara.
Tad je uze mrtvu po srijedi,
Pa se vuče po tvrdom kamenu,
Kano soko kad pokrha krila,
Dovuče se do nakraj bezdana,
Pa sa Fatom u njega se sruši.
1 70
Nesta dima i junačke vike,
I nestade cike od pušaka,
Samo kašto još po nož sijevne:
Turci rube mrtve srpske glave.
Gledni tamo za jednim kamenom
Leži jedan junak na samrti,
Klonula mu ta desnica ruka,
Al' još puške male ne upušta,
Zapeo je, čeka, pogleduje
Kad će Turčin doći mu po glavu.
Eto jednog — već mu se približi,
Hajduk mače pušku iz potaje,
Puška puče, Ture o tle panu,
Osmjehnu se hajduk pa izdanu.
Već je davno kada ovo bješe.
Od onijeh što taj bojak biše
Danas valjda ni kostiju nema,
Pa opet se priča i spominje
Kako, brate, da juče bijaše.
Bezdan nosi ime ponosito:
„Grob hajdukov“, tako njega zovu.
I dan danas kad tud Turci minu,
Sjećaju se Miluna hajduka,
I dršće im srce u njedrima,
Pa se mole svojemu proroku,
Da se takav više ne podigne.

1849, feb.

Izvori

• Pesme Branka Radičevića II., U Beču u jermenskome namastiru, 1851.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Branko Radičević, umro 1853, pre 171 godina.