Haranzade
Djevojka je platno bijelila
Na Sitnici na vodi stunepoj.
Teke krpa da s' osuši bila,
Tud naleze momče Haranzada,
Te djevojci krpu pogazio.
Ona plače i kune ga ljuto:
"Da Bog da ti ljeto ne rodilo!"
A momče joj riječ besjedilo,
A za brk se rukom uvajdilo:
"Ovako mi često žito bilo,
Ne mogla mu naudit' godina!"
Al' djevojka viša Haranzada,
Pak se rukom za dojke vatila
I momčetu riječ bijedila:
"Ovaka ti krupa udarila,
Te sve tvoje žito polomila,
Ne mogla mu pomoći čestina!"
Tade momče bvejedi djevojci,
A rukom se poniže vatio:
"Ovake mi klaoutine bile,
Ne mogla im krupa nauditi!"
Al' djevojka viša Haranzada,
Poniže se rukom uvatila,
A momčetu tijo besjedila:
"Ovake ti s' čavke navadile,
Cijelo ti klasje proždirale!"
To rekoše, pak se potrpaše.