Harambaša Božo

Izvor: Викизворник


Harambaša Božo

(Iz Gruže)

Vino piju trideset hajduka,
U Prologu visokoj pdanini,
U planini pod jelom zelenom,
O jeseni o Mitrovu danu,
Pred njima je Mijat harambaša. 5
Kad s hajduci napojili vina,
Na Mijata protužalo društvo:
„Oj Mijate, naša harambašo!
„Ljeto prođe, evo zima dođe,
„Svaki sebi zimovnika traži, 10
„Mi đe ćemo zimu prezimiti,
„Na ramenu glave održati!"
Progovara Mijat harambaša:
„Moja braćo, trideset hajduka!
„Ne karte se i ne brinite se, 15
„E ja imam Bogom pobratima,
„Baš u Bosni zemlji kamenitoj,
„Pobratima MustaFu kadiju;
„Skoro Turčin odaje pravio,
„Pod odaje duboke podrume, 20
„Nabavio vina i rakije,
„I simita ljeba bijeloga,
„Naklao je debedih ovnova,
„Spremio se štogod ljevše može
„Tu možemo zimu prezimiti, 25
„Na ramenu glave održati,
„Do vesela Đurđevoga danka."
Tek što Mijat bio u riječi,
Al’ dopade jedna sitna knjiga,
A od Bosne, od zemlje ponosne, 30
Od Turčina Musta®e kadije,
Na Mijata gorskog harambašu:
„Oj Mijate, Bogom pobratime!
„Ljeto prođe, evo zima dođe,
„Svaki pobro zimovnika traži, 35
„Đe će koji zimu prezimiti,
„Na ramenu glavu održati,
„Do vesela Đurđevoga danka;
„A moj pobro, Mijat harambaša!
„Hajde k’ meni na zimovnik, pobro 40
„I povedi svekoliko društvo,
„Iz Prologa prološke hajduke,
„E sam skoro odaje pravio,
„Pod odaje duboke podrume,
„Nabavio vina i rakije, 45
„I simita ljeba bijeloga,
„Naklao sam debelih ovnova,
„Spremio se štogod ljevše mogu;
„Kod mene ćeš rahat prezimiti,
„S tobom tvoje svekoliko društvo 50
„Do vesela Đurđevoga dana;
„A tako mi Boga jedinoga,
„I mojega posta ramazana,
„I tako mi našega bratimstva,
„Nikome te prokazati ne ću.“ 55
Kad je Mijat knjigu razumio,
Hajducima Mijat govorio:
„Moja braćo, trideset hajduka!
„Jesam li vam braćo kazivao,
„Da ja imam Bogom pobratima, 60
„Baš u Bosni zemlji kamenitoj,
„Pobratima MustaFu kadiju?
„Evo Turčin knjigu opravio,
„Zove mene Turčin na zimovnik,
„Samnom moje svekoliko društvo 65
„U knjizi mi dao vjeru tvrdu,
„Da me nikom prokazati ne će,
„No da ćemo rahat prezimiti.
„Do vesela Đurđevoga dana;
„No hajdete mene poslušajte, 70
„Hajte braćo Bosnn na zimovnik.“
To izreče Mijat harambaša,
To izreče a na noge skoči,
Pa zaturi bistra dževerdana,
A ogrte bugar-kabanicu, 75
I na glavu bugarsku šubaru,
Pa on pođe drumom niz planinu.
Na Mijata ugleda se društvo,
Okrenuše bugar-kabanice,
I na glave bugarske šubare, 80
Zaturiše bistre dževerdane,
Za Mijatom listom otidoše,
Nehte poći barjaktare Božo.
Viče Božo iz grla bijela:
„Braćo moja, trideset hajduka! 85
„Ne slušajte Mijat harambašu,
„Ne idite Bosni na zimovnik
„U Bosni su Turci varalice,
„Ludo ćete, braćo, izginuti,
„Ja se junak potreviti ne ću, 90
„Da b’ jednoga brata osvetio,
„A drugoga ako i zamenim."
Ali Boža društvo ne slušaše,
No s Mijatom ode na zimovnik.
Osta Božo pod jelom zelenom, 95
Sjedi Božo, rujno vino pije.
Kad je bilo oko pola dana,
Misli Božo šta će i kako će,
Kuda li će na koju li stranu.
Sve mislio, na jedno smislio, 100
Pa dohvati krstata barjaka,
Smače Božo barjak sa katarke,
Savi barjak, turi u njedarca,
A katarku baci u travicu;
Pa podiže od dolame skute, 105
Zaigra se Božo niz planinu,
Kako jelen od pola godine,
Te za društvom Božo potrčao.
Kad je bilo oko zaranaka,
Stiže Božo trideset hajduka, 110
Ipred njima Mijat harambašu,
Do Bosne se dogonili bili,
U jednu su goru uhodili,
U gori se malo odmorili,
Odmorili do mraka crnoga. 115
A kad došla ona tavna noćca.
Digoše se trideset hajduka,
Otidoše Bosni kamenitoj,
Dok dođoše MustaFinoj kuli,
Mijat alkom kucnu na kapiji. 120
Začuo ga MustaFa vadija,
Pa doziva dvije šćeri svoje,
Jednu Fatu a drugu Lativu;
„Moje šćeri, brže pohitajte
„Na avliji otvor’te kapiju; 125
„Neko alkom kuca na kapiji:
„Dosta nalik na hajdučke ruke.“
Hitro šćeri oda poslušale,
Na avliji otvoriš’ kapiju.
Ujavi se trideset hajduka, 130
A pred njima Mijat harambaša,
Najostragu Božo barjaktare.
Kad uđoše u mermer-avliju,
Skide Božo bugar-kabanicu,
Sinuše mu toke na prsima. 135
Na Mijata ugleda se društvo,
Poskidaše bugar-kabanice,
Sinuše im toke na prsima,
Po tokama dragi kamenovi;
Sinu pusta MustaFina kula, 140
Oko kule mermerli-kaldrma;
Sinu pusto hajdučko oružje,
Te se vidi ka’ u pola dana.
Dv’je đevojke dv’je Turkvnje mlade,
Mile šćeri MustaFe kadije, 145
Kad zgledaše hajdučko oružje,
Ob’je su se mlade prepanule,
Utekoše na tanke čardake,
Te kazuju ocu Mustaf’-agi:
„Oj naš babo, čudnijeh junaka! 150
„Do danas ih ni viđele nismo;
„Kad uđoše u našu avliju,
„Poskidaše bugar-kabanice,
„Sinuše im toke po prsima;
„Po tokama dragi kamenovi; 155
„Sinu naša prebijela kula,
„Oko kule mermerli-kaldrma;
„Sinu, babo na njime oružje,
„Te se vidi kao u pola dana.“
Ovako im otac progovara: 160
„Ne mojte se, šćeri, prepanuti,
„Onakva je vjera u hajduka;
„Prokleto je hajdučko koljeno;
„No uzmite Fenjer i svijeću,
„Pa hajdete zamnom niz čardake." 165
To su šćeri oca poslušale,
Užegoše Fenjer i svijeću,
Pa za ocem niz čardak odoše.
Siđe Turčin niz tanke čardake,
S Mijatom se u lice poljubi, 170
Pitaše se za junačko zdravlje.
Ode Turčin šćer’ma govoriti:
„Šćeri moje, otvorte podrume!
„Namjestite u podrum junake,
„Prineste im vina i rakije, 175
„I debela mesa ovnujskoga,
„I simita ljeba bijeloga;
„Kaži te im đe im štogod stoji,
„Pa hajdete babu na čardake."
To su šćeri oca poslušale, 180
Otvoriše dubuke podrume,
Uvedoše u podrum hajduke,
Prinesoše vina i rakije,
I debela mesa ovnujskoga,
I simita ljeba bijeloga: 185
Kazaše im đe im štogod stoji,
Pa odoše babu na čardake.
Tu s’ hajdudi rahat učiniše.
Pa sedoše, mrko piju vino,
A zadažu mesom ovnujsvijem, 190
I simitom ljebom bijelijem.
Vino piše tri mjeseca dana;
U podrumu Mustaoe kadije
Pola Bosne začulo Mijata;
I njegovo svekolivo društvo. 195
Začuo ga paša od Travnika,
Kako čuo na noge svočio,
Pa doziva osmana Čavadara:
„Slugo moja Osman Čavadare!
„Brže uzmi zelena barjaka, 200
„Udri barjak zemlji u rudinu,
„Pa izbaci četiri lubarde,
„Podaj aber na četiri strane,
„Te pokupi trideset Turaka;
„A Osmane, kad pokupiš Turke, 205
„Hajde šnjima MustaFinoj kuli,
„Onde, kažu, Mijat harambašu,
„Sa njegovih trideset hajduka,
„Sedi Mijat, pije mrko vino,
„U podrumu MustaFe kadije; 210
„Ti obkoli MustaFinu kulu,
„I pogubi Mijat harambašu,
„I njegovi trideset hajduva,
„Čestita ću tebe učiniti,
„O Osmane za života tvoga.“ 215
A to Osmap jedva dočekao,
Pa dohvati zelena barjaka,
Pobi barjak zemlji u rudinu,
Pa izvadi četiri lubarde,
Dade aber na četirn strane, 220
Te pokupi trideset Turaka,
Sve junaka boljeg od boljega.
Pa kad Osman pokupio Turke,
Pojahao vilovna đogata,
Ode pravo MustaFinoj kuli 225
A za njime trideset Turaka.
Kad dođoše kuli MustaFinoj,
Osman alkom kucnu na kapiji,
Začuo ga MustaFa kadija,
Pa doziva dvije šćeri svoje, 230
Jednu Fatu a drugu Lativu:
„Šćeri moje, brže pohitajte!
„Na avliji otvor’te kapiju,
„Neko alkom kuca na kapiji,
„Dosta nalik da su turske ruke.“ 235
Hitro šćeri oca poslušale,
Na avliji otvoriš’ kapiju.
Ukulja se trideset Turaka,
I pred njima Osman Čavadare
Na đogatu, ka’ na gorskoj vili. 240
Kako Osman u avliju uđe,
Tako pita šćeri MustaFine.
„Jeli tuna Mijat harambaša,
„I njegovi trideset hajduka,
„U podrumu sedi l’ pije l’ vino?“ 245
Govore mu šćeri MustaFine:
„O Turčine, Osman Čavadare!
„Tuna nema nikakva Mijata,
„Nit njegova druga đavoljega."
Al’ govori Osman Čavadare: 250
„Bre ne laž’te, šćeri MustaFine!
„Kad tu nije Mijat harambaša.
„I njegovi trideset hajduka,
„Što su vama gaće izprljane,
„I crvenim vinom polivene?" 255
Pa okrete vilovna đogata,
Dođe Osman pred podrum na vrata.
Viknu Osman iz grla bijela:
„Kurvo jedna, Mijat harambaša!
„Tu li si se, kurvo, zavukao, 260
„Ka krtica ispod zemlje crne?
„Lasno mi je, đido, četovati
„Po Prologu visokoj planini,
„Dočekivat sa mora trgovce,
„I otimat blago na tovare; 265
„No iziđi amo na čistinu,
„Da te viđu crnijem očima,
„I da stobom megdan podijelim."
Ćuti Mijat dole u podrumu,
Mijat ćuti, ništa ne govori. 270
Osman viknu tri, četiri puta,
Mijat ćuti ka’ kamen studeni.
Al’ ne ćuti barjaktare Božo,
Iz podruma Božo progovara:
„Hajd, ne luduj, Osman Čavadare! 275
„Prođ’ se vraga, ne ćeraj mu traga
„Zlo ti dobro donijeti ne će,
„A od dobra ništa biti ne će;
„Lako ćemo zamenuti kavgu,
„I u kavzi jedan poginuti; 280
„No odjaši vilovna đogata,
„Ja ć’ otvorit’ na podrumu vrata,
„Đelaberi meni u podruma,
„Oj Osmane, da vina pijemo,
„A kada se napojimo vina, 285
„Jedan drugom krvcu halalimo,
„Lako ćemo na megdan izići,
„Lako ćemo jedan poginuti."
A to Turčin jedva dočekao,
Te od svoga konja odskočio, 290
Božo skoči te otvori vrata,
Pa u podrum naiđoše Turci;
Naiđoše trideset Turaka,
A pred njima Osman Čavadare:
Smešaše se Turci i hajduci. 295
Kad u podrum uljezoše Turci,
Onda Božo vaklopio vrata,
Pa ključeve turi u džepove.
Tu sedoše mrko piti vino,
Vino piše dva bijela dana 300
Vino piše kavge ne imaše.
A kad treći danak osvanuo,
Opet seli mrko piti vino.
Ode čaša od ruke do ruke,
Dokle dođe Osmanu u ruke. 305
Uze čašu Osman Čavadare,
Nazdravi je Božu barjaktaru.
„Zdravo da si Božo barjaktare!
„Ni u moje ni u tvoje zdravlje,
„No u zdravlje onoga junaka, 310
„Koj će jutros zamenuti kavgu;
„I u zdravlje moje alamanke,
„Kojom ću ti glavu odrubiti,
„I u moje dvije puške male,
„S kima ću ti srde izgoreti." 315
Popi čašu Osman Čavadare.
Ode čaša od ruke do ruke,
Dokle dođe u Božove ruke:
Uze čašu Božo barjaktare,
Nazdravi je Osman Čavadaru: 320
„Zdravo da si Osman Čavadare!
„Ni u moje ni u tvoje zdravlje,
„Već u vdravlje onoga jueaka,
„Koj će jutros zametnuti kavgu;
„I u moju pušku mletačkinju, 325
„Kojom ću ti srce razdrijeti;
„I u moga mača zelenoga,
„Kojim ću ti glavu osijeći."
Naže čašu Božo barjaktare,
Naže čašu, popiti je ne će, 330
Po svojemu društvu pogleduje,
Poslovački društvu progovara.
Boža društvo dobro razumelo,
Odma puče trideset pušaka,
Odma pade trideset Turaka, 335
Samo osta Osman Čavadare,
Skoči Božo na noge lagane,
I potrže mača zelenoga,
Te Osmanu osiječe glavu.
Tu hajduci opleniše Turke 340
Iziđoše MustaFi na kulu,
MustaFinu kulu opleniše
Pogubiše MustaFu kadiju.
Iz riznice blago izniješe,
MustaFine šćeri odvedoše, 345
Jednu Fatu a drugu Lativu;
Pa odoše u Prolog planinu.
Kad dođoše u Prolog planinu,
Smeštiše se pod jelu zelenu,
Pa sedoše, napiše se vina. 350
Kad s’ hajduci napoiše vina,
Tad biraju sebi harambašu.
D’ onda bio Mijat harambaša,
A od onda harambaša Božo.

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

Srpske narodne pjesme (epske), sakupio i na svet izdao Blagoje Stojadinović, I, u Beogradu, u Državnoj štampariji, 1869, str. 98-110.