U ropstvu
| U ropstvu Pisac: Miloš Perović |
- I U ćeliji
- I U ćeliji
Pa barem katkad u samoći
U mojoj mračnoj uskoj kleti,
U neprekidnoj dugoj noći
Mušica kakva da proleti!
Il’ slepi miš da odnekuda,
Lepršajući mračni krili,
Kraj mutna okna zakrivuda
I da zaciči i zacvili...
Da lasta negde zacvrkuta
Il’ barem lipa zamiriše,
Da grane šume ukraj puta
Il’ vetar tužno da uzdiše!
Kroz pukotine bar da sine
Najmanji zračak zore jasne
Il’ blesne munja sa visine
Pa zatim opet da ugasne...
Il’ da me ’oće ošinuti
Paklena kakva strast i smela,
Il’ barem misao da ne ćuti
Pod naborima mračna čela.
Al’ sve je mrtvo oko mene:
Mukle i neme seni stoje, —
Samo davnašnje uspomene
Grizu krvavo srce moje.
- II Slutnja
- II Slutnja
Zašto je danas tužno tako
Od kako svanu zora rana?
Zašto bih danas gorko plak’o
I zašto mi je teško tako
Vascelog letnjeg dana?
Da l’ čujem negde: zvono zvoni,
Al’ tiho k’o da rosa rosi,
Al’ tiho k’o da suza roni,
Samrtno zvono negde zvoni —
I vetar njegov uzdah nosi.
Da l’ čujem otkud iz daleka:
K’o val da bije u bregove
I jedan mali čun me čeka
I val me mami iz daleka
I u nedra me svoja zove.
Il’ k’o da čujem plače neko
Beznađe k’o da negde jeca,
Ispreko mora na daleko
Kao da tužno plače neko,
K’o žena ili mala deca.
Vascelog dana kiša pada,
Vascelog dana kiša lije
I bezbroj slutnji punih jada
Vascelog dana na me pada...
Oh, tužno li je! Oh, tužno li je...
Izvor[uredi]
1928. Život i Rad. Godina 1, knj. 1, sveska 5, str. 371–373.
|