U noći (Milo Jovović)
Po noći je, tišina je,
Ne čuje se žive duše;
Tihi samo vjetrić puše,
Listićam se poigraje.
Bjeli mjesec provirio
Uzdižuć se iza gorȃ,
Pa zasjao ispred dvȏra
Đe zamišljen bijah sio.
Zlatne zvjezde treptu, sjaju,
Tajanstvene r'ječi zboru,
Mene tužni jadi moru
Pa se stisko u svom vaju.
Crne misli sve se roje,
Srce mi se ostudeni:
U lug gusti i zeleni
Slavuj slatku pjesmu poje.
Bjeli mjesec motrit stanem
I zvjezdica silno jato,
Sve se sjaje kao zlato, -
A ja samo pouzdahnem.
Slušam pjesmu slavuljevu,
Srce mi se u slast topi!
I san moje oči sklopi,
Sanjah moju milu djevu!
Ljubjah njene crne oči,
Ljubjah lice, medna usta;
Al ne stade želja pusta,
Čim mi slatki san iskoči.
Zora bješe kad se prenuh,
Sunce bješe iskočilo,
Mislim: jel' to na jav bilo?
„San je lažna“, snužden venuh.
Dižem k nebu oči mutne,
Sakrile se zvjezde sjajne
Česnuli su noćne tajne,
I mog snova slatke slutnje.
Noć je pošla, š njom i jadi,
Posle mraka zora svane,
Novom srećom sunce grane,
Da čovječji život sladi.
Poslje tuge, crnog mraka,
Svi će redom jadi minut',
I meni će jednom sinut'
Sunce sreće milog zraka.
|
U Baru (Crna Gora), 1894., Milo Jovović, „Slovanski svet “, broj 3., u Trstu, 10. februara 1894., str. 51.