U neprilici
| U noći nemoj (1897) Pisac: Stevan Bešević |
Prijatelju i pjesniče,
„Učin’te mi ljubav ovu:
Pošalj’te mi i vaš prilog,
... Kak’vu pjesmu vašu novu“.
„O vama se čuju, znate,
L’jepe r’ječi — prava hvala;
Pa de druže probudite,
Vašu liru ideala“.
..........
Od prilike tako glasi,
Pismo dragog urednika:
— Pjesnik sjeo i već luta,
Kroz redove živih slika.
Hoće da se „odazove“
Uredniku i svom bratu.
To je lako — ta pjesnik je
Po prirodi i — zanatu.
Sjeo pjesnik mućka, misli,
A sve brž leti vreme,
Sumori ga neki stisli,
... Nema pjesme,... nema teme.
K’o izgnanik kom je sudba,
Vječni nemir samo dala,
Tako i on luta mišlju
Kroz redove od mogila
I srušenih ideala.
Pred njim pukla sama stepa,
Tako tužna, gola tako;
Zar ni jednog više cv’jetka,
... Oh, ala bi gorko plako!
I nalakćen dok je tako,
U hartiju nemo gled’o,
U jedanak šta se desi?:
— Vrisnu jedno malo čedo.
„Ha, eto je!“ kliknu pjesnik,
„Eto pjesme „s onog sv’jeta“.
I... „babica“ ocu javi:
„Krasno žensko!“ — (šteta, šteta!)
Četvrto je, hvala Bogu, —
To baš teku l’jepo dani!
... A kako bi nešto bilo,
Da se čedo pjesmom... hrani?
Pa poteže sitno pero,
Da napiše c’jelu stranu,
Pjesmu „čedu s drugog sv’jeta“
Takvu nikad nečitanu.
I tek poče,... kad al’ báka,
doneguca, pa k’o s neba:
„Sinko, još nam „kruna“ fali,
Da kupimo danas — hljeba“.
..........
„Sve badava!“ huknu pjesnik,
I lati ga neka groza,
Pa dohvati jednu kartu
I napisa uredniku:
„Izvinite, nema pjesme,
Oko mene sama — proza!“
Izvor[uredi]
1897. Zora, list za zabavu, pouku i književnost. Godina druga. str. 162-63.
|