U mome gradu
| U mome gradu Pisac: Miloš Vidaković |
U mome gradu u dolini
Samotna moja draga živi.
Nad mrtvim krajem u tišini
Oblaci mile bledi, sivi.
Oblaci mile. Varoš ćuti,
S crkava belih retko zvoni.
Tu leže snovi utrnuti
I zaborav se dalek roni.
I tiho sviću zore rane,
I dovek setno veče pada
Na belu varođ i jablane,
Na život moga tužnog grada.
U mome gradu u dolini
Samotna moja draga živi.
Prolaze dani u tišini,
Prolaze dani bledi, sivi.
Svečeri često ona sama,
Oblaci rujni kad se zlate
I u zemljanim saksijama
Na prozoru joj ruže cvate,
Svečeri sedi ona bleda,
Mirna kô zalaz prazna dana,
I zaljubljeno dugo gleda
Suton i dugi niz jablana.
Jablani ćute. Šumi reka.
I polumračan vetar dune.
Oh, šta li misli, šta li čeka,
Što se suze kô biser krune!
U mome gradu u dolini
Samotna moja draga živi.
Nad mrtvim krajem u tišini
Oblaci mile bledi, sivi.
Izvor
[uredi]- Petrović, B. 1971. Srpska književnost u sto knjiga, knjiga 57: Pesnici 1. Novi Sad: Matica srpska, Srpska književna zadruga. str. 276-277.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Miloš Vidaković, umro 1915, pre 109 godina.
|