U kadune Hasan-aginice
Dosta mala, a malo evlada —
Sin Muhamed i šćer Melećhana.
Melećhanu svati zaprosiše,
Muhameda zaboljela glava. 5
Melećhani knicu postaviše,
Muhamedu dušek prostriješe.
Melećhanu u krnu metnuše,
Muhamedu hodže dovedoše.
Izreče se kumrija robilja: 10
„Melećhana, moja gospojice,
„Umrijo tn brate Muhamede!“
Ona skoči, k’o da se pomami,
Ne šće mlada, ni ruke umiti;
Pa izleće na mermer avliju. 15
Sretila je na avliji majka.
„Mati moja, šta mi bratac radi?“
Lakše mu je, mila šćeri moja!“
Melećhana ne vjeruje majci;
Ona leti uz bijelu kulu. 20
Sretao je na vratima babo.
„ A, moj babo, šta mi bratac radi?“
„Dobro ti je, mila šćeri moja,
„Eno ti ga uči u musafu
„I kod njega dosti jabandžija!“ 25
Tad se mlada natrag povratila.
Čauš viknu, daulbana pisnu;
Melećhanu svati povedoše,
Muhameda u mezar ponješe.
Kad su bili poljem zelenijem, 30
Dok stadoše zile i borije,
Saviše se alajli bajraci.
Tad se mlada jadu osjetila,
S konja pade u zelenu travu,
Kako pade, više ne ustade. 35
Kad to vidje jenđi kada mlada,
Da preminu Melećhana mlada,
Načiniše na kolju nosila,
Odnješe je svekrvinu dvoru,
Odniješe, pa je ukopaše. 40
Haber stiže od Hasan-aginice:
„Šćeri moja, Melećhana mlada!
„Al’ ne čuješ, al’ ne haješ, bona,
„Da je tebi bratac preminuo?"
Haber stiže Hasan-aginici: 45
„Melećhana davno preminula!“
