U z’o čas su paše dolazile,
a u dvore po Travniku pale.
S njima pade Morić Mehmed-beže
i on ode dvoru Malićevu.
Vidio je beže Mehmed-beže 5
u Malića na udaju Kada,
vidio je i begeniso je.
Vjenčaše je i ne pitaše je.
Govorila Malićeva Kada,
govorila svojoj robinjici: 10
— A boga ti, moja robinjice,
za koga me mili babo dao?
Progovara mlada robinjica:
— Za nekakva Moorić Mehmed-bega.
Kad to čula Malićeva Kada, 15
ona uze ibrišim gajtane,
ona ode u zelenu bašču,
a u bašču pod žutu naranču;
objesi se o žutoj naranči.
To mi čudo niko ne viđaše, 20
sem mujezm s bijele munare,
gleđajući učit’ ne umjede,
već on stade zvati sa munare:
— Čija bašča, a čija naranča?
Objesi se lijepa djevojka, 25
objesi se o žutoj naranči!
Glas do glasa, haber do habera.
Kad to čuo Morić Mehmeđ-beže,
on mi ide Malićevu dvoru,
bez izuna u dvor uhodio 30
pravo ide u zelenu bašču.
Kad on dođe pod žutu naranču,
al djevojka visi o naranči.
Vadi beže nože okovane
pa presječe ibrišim gajtane, 35
pade zlato u zelenu travu.
On uzima lijepu djevoiku
uzima je sebi na koljena,
ali Kada dušu ispustila.
Reference
Izvor
Sait Orahovac: Sevdalinke, balade i romanse Bosne i Hercegovine. Sarajevo: "Svjetlost", 1968. (Biblioteka Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine), str. 533-534.
