U domovini
| U domovini Pisac: Osman Đikić |
Opet me evo, na tvojijeh grudi,
Rođena grudo, — majko moja mila,
Životom srce opet mi se budi,
I pjesma evo porađa se čila.
Gle, sunce tvoje opet grije mene,
O, kako nježno zlaćane mu zrake
Zgrivaju moje grudi zaleđene,
I duh mi dižu nebu pod oblake.
S visine sinje — suncu ispod krila —
Gledam te, gledam, moj premili dome:
Visoke gore — stanke b’jelih vila —
I rodna polja, dubrave pitome.
Tu sijeda Velež, što visoko gori
Diže se k nebu i sunčanom sjaju,
Svakog jutra oklen jasna zora zori,
I zlatnog sunca zrake zablistaju.
Tu Hum i Stolac oholo se penju,
K’o mrtva straža, što vjekove broji;
Na surom kršu, na hladnom kamenju,
Ja vidim prošlost pradjedova moji’.
O, kol’ko samo, koliko li puta
Junačka krvca potekla je tokom,
Kud sada pastir vere se i luta
Za svojim stadom — za ovčicom krotkom!
Jest. Sure ove i vrletne hridi
Nijema naša istorija to je,
Na kojoj oko velju slavu vidi,
Negdašnju slavu mile grude moje!
Tu, dolje hučna Neretva se pjeni
Kroz cv’jetnu bašču, što se Mostar zove,
I b’jesnim hukom k’o da priča meni
Svijetle priče slave Srbinove.
Tu Bišće-polje. O, koliko tude
Divnijeh srpskih vitezova paše,
Slobodu braneć’ svoje rodne grude
Koliko njiha mlađan život daše!
Gle, tamo dolje, gdje iz crnih tmina
Srebrna Buna tiho se iskrada,
I k’o da bježi od paklenih džina,
Kroz cv’jetne bašče naglo juri tada...
Visoko gori, u oblak se dižu
Vrletne hride krševite, gole,
Gdje samo laki vihorovi stižu,
I oro-tice gnijezde se hole.
Na hridam tijem, gdje sad pustoš vlada,
Bujani život nekada se lio,
U gustim sjenkam debeloga hlada
Goli se ovaj kamen negda krio.
A krasne kite vitezova čili’
Junačke tud su igre zametali,
Zidove one, što s’ bršljani skrili,
Negda su dvorom vladalačkim zvali.
Ah, bješe negda, al’ to bješe davno,
Kad Stjepan Vukčić vladao je tuna!
Ah, bješe negda — al’ to vr’jeme slavno
Još samo znade n’jema pričat’ Buna!
O, svete slike, što vas oko gleda,
Pune l’ ste sjaja, pune l’ velje slave!
O, da l’ smo vaša mi dostojna čeda?!
— — — — — — — — — — — — — —
Ne, nismo! Stidno svi pognimo glave!
Izvor[uredi]
1901. Zora, list za zabavu, pouku i književnost. Godina 6, broj 7: str. 246-247.
|