U Mljetcima – pjesma u prolazu

Izvor: Викизворник
U Mljetcima – pjesma u prolazu
Pisac: Jakov Šantić





           U Mljetcima
        – pjesma u prolazu –

           Venecija! Čudan grad, kao što je i njegova pro-
šlost. Da, uvijek čudan! I svakim danom sve tužniji,
sve bleđi. U buri života sve više u zaboravu. Umire!
Požurite, vidite to, osjetite!... Dođite! – ali na pr-
stima, kô u hram, u stari, davni hram!... Ah! Markova
pijaca pati pod koracima dosadnih tuđinaca!... Tu se
provode medni mjeseci, prve bračne noći, tu – u gro-
blju! U palatama velikih artista, božanskih artista –
Nijemci udesili hotele. Svakome je ugodno. Sve veselo.
Svugdje život. Samo Venecija – izdiše!... – Osjećate li
vi to!? Ne!? Onda, što ćete u njoj?!...
           Kolumbo i Napoleon! Obojica oslobodioci svje-
tova, a u isti mah grobari Venecije! Ali Ita-lija se ra-
đa. Bješe li umro Rim? Ne. On je živio u Veneciji i
Venecija je živjela zato što je bila – Rim, a u njenoj
smrti rađa se Italija i na grobovima Ticijana, Tinto-
reta, Đorđona i drugih, ona vaskrsava puna krvi i no-
vog života, kô mlada, jedra planinka sa naramkom vese-
le i zdrave djece, kao omiljeno čedo ideja svoje savre-
menosti!...
        No sve se donosi u samom sebi. Smrt nigdje ne iz-
ostaje. – I Italija, kô i Rim, kô i Venecija, umrijeće
u naručju svoje djece – ideja i zahtjeva docnijeg doba;
umrijeće u zagrljaju nečeg novog, neizbježnog, što mo-
ra doći. Vrijeme će je postariti: oteti joj svježinu,
mladost, zdravlja; dah će joj postati težak, mučiće je
život i ona će htjeti da umre. Život je vremena kao i
život individua. Sve iščezava u svojim trenucima
bola i radosti. Osjećanja trenutaka naša su vječnost,
naš život. Niko ih ne može osjetiti, pojmiti, već
mi!... Daleku, vrlo daleku Italiju položiće njezina
rođena djeca u grob, ni ona neće razumjeti ni jedan
bol, ni jednu suzu, ni jednu riječ svoje majke. Vijekovi
ne prenose trenutke. Pokoljenja neće razumjeti jezik
svojih otaca, oni ga mogu samo slutiti, a to je nepro-
zirno, nejasno, kao tražiti u svojoj duši izraz ukoče-
nog pogleda mrtvačeva!... Oni neće imati ni toliko
pojezije, da bar dižu u starim palatama hotele. Oni u
svojoj duši neće moći transformovati ni jedan titraj
udaljenog doba, ni jedan bol njegov; oni će biti bes-
krajna sadašnjost koja ne ostavlja nikave prošlosti.
A to je tako blizu! Čini mi se već smo tu!...
        Ili: zar ima još svijeta što hoće i što može da
razumije život piramida i smrt Olimpa!...
 Adio, Venezia!



Izvor[uredi]

  • Jakov Šantić:Sabrane pjesme, Edicija Živa baština, Svet knjige,Beograd, i Institut za književnost i umetnost, Beograd 2005., Priredio Siniša Tutnjević, str. 198-199.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jakov Šantić, umro 1905, pre 119 godina.