Uskrs Pilipa Vrlete

Simo Matavulj

Uskrs Pilipa Vrlete

U daljini djetinjskih uspomena, često mi se privađa i tvoje obličje, striko Pilipe! Progovara mi tvoja kosmata glava, gledaju me tvoje grahoraste oči, smiju se tvoja usta, nad kojima trepere hajdučke ti brčine. Rast tvoj osrednji bješe sušta snaga i hitrina! Pamtim te u suknenim benevrekama, grudnjaku plave boje, u gunju od mrkadine, - sve od domaćega tkanja a starinskoga kroja.

U čaru djetinjskih uspomena, rado te prizivljem, striko Pilipe, jer kao što pri tvojem tijelu ne bješe ničega suvišnoga, tako ni u duši tvojoj ne bijaše ni trunke himbe, ni zle primisli, koje bi smetale njenoj slobodi! Kad bi ti udario u šalu, kad bi se od osmijeha zbrčkali tvoji preplanuli i obrijani obrazi, kad bi sinule tvoje očice, kada bi zatreperile tvoje brčine, tada, nama djeci, ti bješe najmiliji, pa se grabismo ko će prvi na tvoje krilo. A ti bi obično uzviknuo: "Hodite k đedu svi redom! Hodite, trista vam ništa! Sve ću vas redom poženiti i poudati!" I svojim snažnim mišicama, kojima si lako dizao bremena od pedeset oka, dizao si nas, jedno za drugim, kao perca.

A i odrasli su te ljubili. Tvoji drugovi, težaci zagrađani, rijetko su te mimogretke pozdravljali, nego bi se gotovo svaki zaustavio da se s tobom porazgovori, posavjetuje, jer iako nijesu vjerovali da si najmudriji, vjerovali su da od tebe dolazi blagoslov, da je dobro ono što ti odobriš.

Starije žene opet rado su se šalile s tobom, "brajo Pilipe!" Među njima bješe riječ, kao poslovica: "Brajo Pilip sve mlađi, sve ljepši, a uvijek kao svat". Na to si im obično odgovarao: "Pa, trista vam ništa, i jesam mlad udovac. Zar mi je to njeka starost, šezdeset godina!"...

Doduše, bivalo je prilika kad bi ti drukčijim glasom uzviknuo tvoju najmiliju uzrečicu "trista ti ništa" Tako te vidjeh u našoj kući kad si razabrao da je vladika blagoslovio vjenčanje Danilovića, koji je živio u grijehu sa sestrom od tetke! Ti, Pilipe, zanijemi od čuda, pa te obuze srdžba, vikao si: "Kakav vladika, trista mu njegovijeh! Zar vladika može dopustiti ono što bog zabranjuje."

A bivalo je, Pilipe, da ti plačeš kao malo dijete, a mi svi oko tebe da se smijemo. A što da krijem!? Ti si ljubio vino, kao i svaki Primorac, a, kao i svakom čovjeku, u vinu se pokazivala tvoja prava ćud. A tvoja prava ćud bila je bolećiva, te čim bi se napio, odmah bi udario u tužnjavu, sjećajući se svakoga zla koje si podnio i ti i tvoji susjedi poznanici i... bijeli svijet!

Spominjem se dobro šta si u jednoj takoj prilici govorio za svoga Luku: "Nije, da kažem, rđa, nije nepošten, nije lijen, nije protivan bogu, ali nije pristao među ljude. Bleka, trista mu ništa, pa to ti je! Ma na koga se uvrgao! Za razgovor nije: za svjet još manje; da nješto upravi ili uradi iz svoje glave, to najmanje, pa na kome će kuća ostati!?" A za snahu, Lučinu ženu, reče: "Pera je i radna i poslušna i pametnija nješto od one bleke. I poštuje mene i ljubi onu bleku, ali je s njom ušlo proklestvo u kuću, jer i Sveto pismo kaže da je žena nerotkinja proklestvo"...

Nada sve, Pilipe, bio si bogomoljan mimo Primorce obaju zakona. U tome ti bješe odvojio od tvojih vršnjaka, akamoli od podmlatka. Tvoji vršnjaci: Nikola Slamuša, Jovan Krpuša, Jakov Korda i Triva Pozdrp već bjehu počeli mrsiti srijede i "tratiti" dobar dio božitnjeg i Petrova posta, a ti si se ne samo uzdržavao od mrsa, kako crkva zapovijeda, nego si pride postio po nedjelu: Pokrovu, Vračevima, Aranđelu i Savi. Osim toga, jednoničio si uoči velikih praznika. Osim toga, uz cijeli veliki post, kad je Primorcu najteži rad, kad bi se uveče loman vratio od kopanja vinograda, nikada večerao nijesi, što ne bi prije položio četrdeset metanija pred ikonom Bogorodičinom, koja je visila nad tvojim krevetom. Dokle bi ti ničice padao, šapćući starinske bošnjačke molitve, dotle bi Luka i Pera sjedjeli kraj ognjišta, nestrpljivo očekujući večeru. A što mi je za čudo, Pilipe, nijesi se ponosio svojim bogomoljstvom, nijesi druge oštro osuđivao zbog otstupanja od starinskih pravila, kao što rado čine prosti ljudi bogomoljci, nego si kroz prste gledao tuđe grješčiće, samo što bi ponjekad blago savjetovao: "Nemojte tako, trista vam ništa. Nijesmo na svijetu za hiljadu godina, nego za trenutak!" Kad bi se govorilo o bezakonju koje uzimlje maha, ti bi završio: "Valaj, neka radi svijet što god hoće, opet će se on bogu okrenuti kad mu nevolja dojadi. Tako je bilo i prije Isusa"...

I ti, Pilipe, pravedniče i bogomoljče moj, dobra dušo, ti, koji si sa tvrdim nadanjem očekivao "mirnu, nepostidnu končinu bez boljezni", ti svrši onako žalosno da ostade za priču!

One godine, nakon vanredno dobre ljetine, nastadoše mesojeđe vrlo rano i započeše veselja, kakva dotle ne zapamtiše u Ribniku. Građane i zagrađane, težake i lacmane, bogate i uboge, mlado i staro - sve obuze pomama. Po zagrađu puška nije predušivala. Toliko svadaba nije prije bivalo ni za tri godine. Zanatlije se ne triježnjahu po krčmama, s večera do zore pjesma se orila po ulicama: jutra ne osvitaše, a da se njekome ne čuje pust glas, jer se krv mladićka nemilice proljevala... Četvrtkom i nedjeljom od podne, tijesne ulice ribničke bijahu pune nakarađene mladeži, a kako se primicahu dani otpaštanja, tako je i pomama rasla, te pošljednjeg dana nijesi mogao sresti ni dijete, ni babu, ni starca, unjekoliko ne prerušena. Šta ćete više, kad Pilip Vrleta obavio glavu čalmom, a za čalmu zadjede kitu ruzmarina, a za pojas golem bjelokorac, predvodeći desetak Slamuša, Kordića, Krpuša i Pozdrpa. Pošljednji je išao Luka "Bleka", sa velikim mješčićem vina o ramenu.

U onolikoj vrevi, Pilip i družina ne svraćahu pažnju na sebe, dokle se ne sretoše sa maškarama, sa pravijem maškarama, koje nošahu slamenoga Krnevala, obučena u šarene latinske haljine, sa visokim klobukom na glavi. To se desi pred gradskim vratima. Tada Pilip istrže nož, vičući:

- Stoj, trista ti ništa! Stoj, lacmanski sine! Ko si ti?

Maškare, poznavši Pilipa, zabezeknuše se, a kad on ponovi pitanje, onda stotinu grla viknu:

- Trista ti ništa, ovo je Krneval!

- Je li ovo onaj iz Mletaka, trista mu njegovijeh!

- Jest! jest, Pilipe!

- A tebe sam i tražio, lacmanski Krnevale! Kamo harač, bre!

I Pilip zavitla nožem, a Krneval sav uzdrhta, a u gomili se zaori smijeh.

- Ne sijeci ga! - viknu "veliki sudija", vođ maškara. - Hajde s nama da mu najprije pročitamo presudu.

I povorka se isuka iz gradske šupljaje, pa se raskola oko Krnevala.

Doduše Pilip i njegova četa ne učestvovaše u spaljivanju Krnevala, koje je, po običaju, izvršeno bilo u prvi mrak, na Velikom trgu. U to doba, Pilip, Krpuše, Korde, Pozdrpi, sjeđahu u prostranom dvorištu braće Krpuša. Pilipu bješe doba plaču i tužnjavi, te je toga večera kukao samo za starijem vremenima i vitezovima. Tako su poslije pričali.

Prođe i to, kao i sve, a "lišcu se brzo vidje opašce" (naličje)! Nakon bučna veselja, u gradu i zagrađu zavlada mrtva tišina i sumornost. Svak se latio svoga obična posla, a, trijezneći se, svak se i prepade, jer prvijeh dana posta, svakog večera, poslije "blagoslova", latinski popovi grmljahu sa propovjedaonica proričući propast Ribniku, zbog njegove raskalašnosti, zbog trinaest što mrtvijeh, što ranjenijeh ljudi. Govorilo se da i starac kaluđer "sočinjava oštro slovo", koje će izgovoriti prve posne nedjelje, da će u njemu iz daleka, ali jasno prigovoriti Pilipu, i svijem Slamušama, Krpušama, Pozdrpima i Kordićima...

U tome proteče šest dana; a na osvit nedjelje zabijesni taka strahovita bura da je malo ko iz kuće izašao. Toga dana do podne, mi djeca, ne odmicasmo se od ognjišta. Vjetar je duhao neiskazanom silinom, jurišajući na krov, na kapke, na dimnjak. Tetka je tutnjila po kući, raspremajući sa najamnicom. Kad pred ručak i ona sjede kraj vatre, ostade za dugo mučaljiva, namrštena. Jednom progovori, kao za sebe: "Bože moj, je li brajo Pilip bio u crkvi?...

Baš mi ručali na ognjištu, kad bahnu Luka Pilipov, blijed, zadihan i smrznut.

- Otkuda ti po ovakom vremenu, ako boga znaš? - zapita tetka razrogačenijeh očiju.

Luka sjede, okrete glavu od nas i otre dlanom oči.

Bješe mu ispod četrdeset godina, visok, suh, riđ. Jedino brčinama napominjaše oca, ali se brci ne slagahu sa njegovijem mlitavijem pogledom.

- Ama otkuda ti, bolan? - pripita tetka.

- Eto, do'odim od kaluđera, žalokanj ti sam! - odgovori on.

- A šta si radio kod kaluđera?

- Borme, zvao ga da pričesti ćaću! ... I briznu u plač.

Zanijemismo od čuda. Tetka jedva progovori:

- Šta govoriš bolan? Zar se ća naglo razbolio?

- Nije naglo, žalokanj ti sam! Leži logom ... od onoga, eto ti!

- Ama otkada, jadan?

- Ama od maškara, eto ti.

- O, Gospode! M, ti dolaziš sedmi dan da mi javiš, i to kad je pri skončanju, ako je istina?

- A nije on dao. Ti znaš njega. Velim mu ja: "Hajde, ća..."

Tetka ga prekide:

- Ama-šta je Pilipu? Je li punta? (zapaljenje).

- Nije punta. Ne može da diše, a kupi mu se duša u grudima, sve kao klupko, evo ovako. Tetka ustade.

- Dajte mi, djeco, ogrtač. Brzo ... A ti, Luka, koješta bulazniš. Kakvo klupko. Zar je duša kao konac?

- Ama, ne velim to ja, tetka, žalokanj ti sam, nego to kaže strina Marija Slamušina. Ona ga je liječila. Kuvala mu je piriku i vruću puru, stavljala mu na grudi, pa ništa ne pomaže.

- Pametni ste vi svi, znam vas ja, - završi tetka i strča niza stube.

Luka blenu u nas, pa strča i on.

A ja se ogrnuh, pa za njima.

Vjetar bješe utolio za koliko njih dvoje prijeđoše dvorište, a kada ja stupih na ulicu nadu se svom silom. Nigdje žive duše ne bješe vidjeti. Svi kapci na kućama pozatvarani. More je bješnjelo.

Na domaku kuća Slamušinih, sretosmo se s kaluđerom i crkvenjakom koji se vraćahu. Tetka i kaluđer progovoriše nješto. Onda me ona ugleda. Gledala me oštro za njekoliko, pa samo zaprijeti glavom i otide dalje.

U dobro mi poznatoj gornjoj kamari bješe oko kreveta desetak ljudi i žena. Pera, suha, crnomanjasta žena, držaše čelo glave zapaljenu voštanicu.

Razmakoše se.

Pilip je sjedio, naslonjen na mutav u trubu savijen. Bješe skroz preobražen. Tamni, upali obrazi, obrasli u bradi od njekoliko dana, oči usijane, čelo prepuno bora.

- Šta je, brajo Pilipe, bolan! Šta si se toliko prepao? - započe tetka.

- A nijesam se prepao, trista mu... nego mi je krivo što će svijet pričati! - odgovori on s nategom.

Tetka ugasi svijeću, pa dade znak ostalijem da se odmaknu.

- Šta imaju da pričaju? - veli ona. - Ma, što ne legneš lijepo, nego tako previjen?

- Ne može. Gore mu je onda - prihvati snaha, a on zamaha prstom i veli:

- Šta će pričati!... Eto ti, kako je stari Pilip pod starost išao u maškare, sram ga bilo. Kako ga je bog kaštigao...

- Molim te, brajo Pilipe, ne govori lude riječi. To nije nikakav grijeh.

- Ne, snajo, ne, grijeh je!... Ja dobro znam... Prekide ga tutanj nječijih koraka uz drvene stube i uđe stari gluhi Jakov Korda, najviši čovjek zagrađa ribničkoga, drug Pilipov od djetinjstva.

- Ha! - učini gluvonja raskoračivši se. - Šta je, Pilipalo, stara kozurino? Ti si vazda bio strašljiv kao koza!

- Bog s tobom! - viknu tetka, ali on nastavi:

- Nije mu ništa, kad ti kažem. Daj vode da ga polijem, pa ako ne skoči, evo glave.

Njeki se počeše smijati, ali se bolesniku namršti čelo, a onaj gluhi đavo, ne mareći ni za što, primače se i viknu iz svega grla:

- Zbilja, kako se čuješ Pilipalo?

Pilip nas iznenadi viknuvši gotovo kao i Korda:

- Još malo, pa dobro! Ali, i ti ćeš za mnom, prije nego što misliš!

Od naprezanja iznemože i zakovrnu očima. Pera zakuka. Jedan Krpuša pripali voštanicu na kandilu. Sve se prekrstiše.

Bolesnikove grudi užasno se nadimahu, pa poče tiše dihati. Njeko šanu:

- Sad će!

Ali odjednom Pilip pogleda nas i zapita:

- Đe je Luka?

- Evo me, ća - odgovori kroz jecanje Bleka.

- Ne muči ni sebe, ni ove Ljude. Neću noćas umrijeti. To mi je sad rekla pokojna ti mati. Svi se zgledaše. Gluhi Korda prodera se:

- Ama šta govori Pilipenda?

- Veli da ga ostavite na miru! - viknu tetka, pa izgura mene prvoga, pa sve ostale.

U dvorištu Krpuše, Slamuše, Kordići i Pozdrpi u malo ne dođoše do ruku, jer gluvonja viknu:

- Ode Pilipenda, ode! I pravo je vala! Neka ga vrag nosi!

- A kao zašto je pravo, stara tovarino! - izdere se Nikola Pozdrp, pašenog Pilipov... - Ti si ga i naveo na grijeh. Ti si ga nagovorio da ide u maškare.

Bilo bi pokora da ih žene ne razdvojiše.

Ali prođe šest nedjelja posta, a stari, žilavi Primorac nikako da se s dušom rastavi. Luka i Pera dvorili su ga svojski, ali na mahove oboje bi se zagledalo u njega, kao da pitahu: "Boga ti, ća, hoće li se to kad svršiti?" A "ća", odgovarajući glasno na njihova nijema pitanja, govoraše: "Boga mi, đeco, i ja jedva čekam da svršim, ali ne mogu na silu!"

Ja sam s tetkom još dva puta bio svjedok kad su mu palili svijeću.

Svijet se poče baviti čudnijem događajem. Odnjekuda pođe glas da je Pilip morao nješto teško zgriješiti (osim maškara), te se neće moći sa svijetom rastati, dokle se javno ne ispovjedi. Malo pomalo, to postade mišljenje cijeloga Ribnika. Po svoj prilici, to su vjerovali Luka i Pera.

Bilo je govora da se to bolesniku pomene, ali pred onijem mučeničkim licem, pred onijem blagim pogledom, pored uspomena na njegovo prošlo življenje, niko ne imađaše srca da to učini. Moguće je da bi stari Korda kadar bio to napomenuti, ali ga ne puštahu u kuću.

I tako, striko Pilip, sveti čovjek, na kraju života potpade ružnoj sumnji.

Najzad, na veliki ponedjeljak, Pilip suviše oslabi, te se svakoga trenutka očekivalo njegovo skončanje.

Ali Pilip dočeka i Uskrs.

Osvanu divno proletnje jutro. Crkvena porta bješe dupkom puna. Kad zvona zabrujaše, kad se zaori pobjednička pjesma "Hristos voskrese", kad sveštenik pred narodom uđe u crkvu, tada ja i tetka, među pošljednjim bogomoljcima, ugledasmo Luku Pilipova.

Ne bismo se većma začudili da ugledasmo glavom Pilipa.

Luka je metanisao. Ispravljajući se, on je dizao ruke k nebu i izvrćao glavu, kao što nikad od nikoga nije mogao vidjeti u Ribniku. Svi okoni gledahu ga u najvećem čudu.

Tetka i ja jedva se progurasmo do njega. Ona ga povuče za gunj. - Šta je, Luko, bolan? Je li ćaća živ? On se najprije zagleda u nju, kao da ne razumijevaše šta ga pita pa uteče iz crkve.

Mi se nadadosmo za njim.

- Stani bolan! Stani za trenutak! Najzad se ustavi i stade zvjerati oko sebe, kao da se boji nječega.

- Šta je, Luko, ako boga znaš?

- Ne znam - poče on, obzirući se... Velika je stvar ... Ća me je poslao u crkvu ... Zakleo me je svačim na svijetu da idem... Rekao mi je: "Idi, sine; pa kad zazvone zvona, kad se zapoji "Hristos voskrese", onda ću i ja vaskrsnuti... Bog mi je učinio milost da umrem u trenutku kad pravednici umiru!"

Luka otrča.

Tetka ostade kao ukovana., pa joj lice sinu, prekrsti se i reče:

- Slava tebi, Gospode... Dobri moj Pilipe, blato tebi!

I pođosmo najbržim korakom za Lukom. U dvorištu zatekosmo Peru, gdje cijepa drva.

Tetka se naslonila na dovratak i stavi ruke na grudi.

- Šta je, Pera? ... Je li preminuo? Pera slegnu ramenima, baci sjekiru, pa sjede na kladu i briznu u plač.

- Šta je? Govori.

- Nije umro. Ne može da se rastavi s dušom, - odgovori žena kroz jecanje.

Onda i tetka sjede da plače...

Koliko smo tako čajali, ja ne znam, tek me trže žagor s ulice i tutanj koraka.

Uđe prvi gluhi Jakov Korda, a za njim Slamuše, Krpuše, Korde i Pozdrpi - njih desetak.

Pred kutnjim vratima, Jakov se okrete i raširi ruke rekavši:

- Hajdemo, braćo! Na moju dušu sav grijeh!

Tetka vrisnu i htjede poteći prije njih, ali iznemože. Oni ustrčaše uza stube. Ja se popeh pošljednji.

Pilip je ležao kao i vazda. Luka je sjedio na kovčegu.

Pošto opkoliše krevet, Jakov stade čelo nogu, raširi ruke i stade vikati:

- Ristos voskrese, Pilipe brate! Ristos te zove, Pilipe brate, a mi ćemo da izvršimo stari običaj, pošto ne možeš da se rastaneš s dušom...

Pilip ga. gledaše užasnut. Pogleda naokolo, pa malo diže ruke.

Grozni starac dodade:

- Praštajte se s njim, braćo, pa da ga prihvatimo.

Diže se potmula grmljavina od glasova:

- Oprosti, Pilipe!... Praštaj, Pilile!... Zbogom, striko Pilipe!...

Za divno čudo, ni tetka, ni Pera, ni Luka, kao da nemahu moći ni snage da progovore, ni da mrdnu, premda im se vidjelo na licu da se protive, te u tren božji Kordići, Pozdrpi, Slamuše, Krpuše spopadoše bonog, iznemoglog starca i ispraviše ga, a on zatrepta očima i glava mu klonu...

Onda ga naelak spustiše i počeše ga redom cjelivati. Tetka, Pera i Luka zakukaše, a ta mi kuknjava i dan danji odjekuje u ušima, moj nezaboravljeni striko Pilipe!