Uskok na Badnji dan
Badnji dan je osvanuo
Veseli se duša svaka,
Neko pjeva, neko puca,
A neko bi skoro plaka'.
U cik zore zvek se čuje,
Badnjaci se kući nose:
U radosti sve se dalo,
A nekoga suze rose.
Mrak nastupa, njom i radost,
Badnjaci se eto lože,
Kolo igra, čaše zveče,
A nekom se jadi množe.
Jel' moguće, da već tako
Nemilosno sudba čini,
S rodom srpskim što sad cvili
U nesretnoj domovini?
U palače i kolibe
Veselost je jedna ista,
Raduje se svaka duša
Sv'jetlom javu Spasa Hrista.
Pa ko da je danas tužan,
Kad sveopća radost vlada!
Kad i prosjak zaboravlja
Bezbroj svojih teških jada?
Ah, vidite, eno ovdje
Snužden jedan uskok stao,
Na duši mu očaj teški
Kao sinji kamen pao!
Radost mu je oduzeta,
Na ognjištu svome nije,
Badnji danak da proslavi,
Da se kraj svog ognja grije.
On tumara tamo, amo,
Bez kućišta i ognjišta,
Imao je svoga dosta,
A sad nema svoga – ništa.
Samo ima mač viteški
I krijepke muške snage,
Pa se nije odrekao
Domovine svoje drage.
Ah! ona je njemu mila,
U njoj mu je divni stanak:
U njoj želi u slobodi
Proslaviti badnji danak.
Bože sveti, ti se smiluj!
Te patniku želje smiri,
Ne daj da mu s' na ognjište
Milo, rodno tuđin širi.
Ne dopusti da ga dušman
Nemilice tlači, mori,
Povrati mu slobodicu,
Za koju se vječno bori.
|
Bar, Milo Jovović, „Cetinjski vjesnik“, broj 109., Cetinje, 23.decembra 1912., str. 4.