Uskok/X
X
Starac Lovćen, zimi nepristupačan ni najbližoj svojoj djeci, ljeti ih dočekuje u svoja njedra; zimi pust i studen, ljeti je pun života i mirisa. Po njegovijem prostranijem hladovinama, što se iz daleka vide kao crne pjege, pase silna stoka, kreće se svijet, razliježe se pucnjava, svirka, udaranje sjekira, pjevanje, a ne rijetko i naricanje. Krupna rogata stoka, razrijeđena, zahvata velike prostore; bjeloruna stada, zbijena, iz daljine se čine kao preostale površi snijega; ergele konja i mazaga crne se na okupu; neukrotljiva kozjač rastrka se naobit oko cijele ostale stoke. Mladići u gomilicama planduju, pričaju o bojevima, četovanju, zasjedama i megdanima. Djevojke, odvojene od momčadi, ali ne toliko da im se pogledi ne susretaju, uz vez i pletivo, zabavljaju se šalom i pjesmom. Stariji ljudi sijeku drva za zimnicu ili tešu građu. Domaćice po gladama imaju pune ruke posla; treba njiviti djecu, treba siriti, skorup odvajati, gotoviti jelo i svršavati sve ostale domaće poslove, jer im je do Maloga gospođina dne sve u planini. Nevjeste često imaju i krupnijeh briga, jer ne malo Crnogorčadi dođe na svijet ljeti u planini...
U toj zdravini životne sile dođu do napona i traže oduške. Među stokom, pomamnom od sitosti i čilosti, uz rzanje, blejanje, rikanje, nastaje trka, borba i glupi megdani ovnova. Mladići troše suvišak života u viteškom vježbanju, nadmeću se u gađanju, u borenju noževima, u rvanju, utrkivanju, skakanju.
U večernje hladove javi se stoka na studene izvore, a odatle na noćište u torove. Tada graja dopre do vrška, pa se postupno utišava, sve na manje, na manje, dokle plane zanijemi. Tada, pod zvjezdanijem nebom, kroz mirise planinske, uz priželjkivanje slavujâ, lete tajanstveni uzdasi i tješnje se šljubljuju mlade duše. Neženjenu i neudatu, a mladu, čistu, prije nego što će utonuti u nesvijest pokoja, priviđaju se draži ljubavi, prikazuje se svijet i priroda kao savršenstvo dobra; tužnu i brižnu zaoštrava se stradanje, otežava se breme života, vidi mu se sve što opstoji kao zlo veliko.
Ponjekad zvjerad uznemiruje tišinu. Vukovi se izvlače iz skrovišta svojih, te se primiču ka torovima; psi bude pastire, a ovi siplju oganj iz pušaka. Ponjekad planina zaječi od oluje, granje se povija i krši od bijesnog vjetra, gromovi praskaju, kao šiba.
U dijelu planine što pripada njeguškom plemenu, nalazilo se i brastvo kneza Draga i uskok Janko. Brastvo je zahvatalo sredinu prisoja, mjesta travna i puna izvora. Osim popa Marka Punišina, koji imađaše malo stoke, i Stijepa Mrkova, koji je nemađaše, svi ostali bjehu tu, sedam kuća, duša četrdeset i dvije, stoke krupne i sitne preko tisuću. Zbog žalosti za Krcunom, u brastvu ne bješe ni pjesme ni igre, ali su bila slobodna viteška vježbanja omladini. Ojađena Stane Serdareva imađaše gladu između kneževe i Mrgudove.
Janko se oporavljao, ali nemađaše mira u duši. Prvijeh dana hodaše po Međuvršju, toj travljivoj dubodolini između Lovćena i Štirovnika. U šetnji često pokretaše zečeve i lisice, ali mu nijednom ne dođe volja da gađa, toliko bješe misaon i zlovaljan. Kad bi osjetio ranu, odmarao bi se pod lisnatijem drvetima, ili ukraj izvora; za njekoliko nedjelja ne bješe pećine u koju ne zaviri, ni vrtače koju ne obiđe; u potonje, kad se bolje naviknu na vratolomno pentranje, najradije se penjaše na vrh Štirovnika, odakle je pod sobom posmatrao župno Primorje i nepreglednu morsku pučinu.
Janko nemađaše mira, jer ljubljaše Milicu svom silom svoje mlade, napaćene i čiste duše, a izgubi nadanje da će se ona njegovom nazivati. Prvijeh dana u planini iščekivaše ma kakav znak, ma kakvu nagovijest od strane njenijeh, jer je bio uvjeren da je Gojača što nagovijestila, bilo Krstinji, bilo Joki, ali kad mjesto toga on naču njeke razgovore i dogovore između svekrve i snahe o udaji Miličinoj na drugu stranu, onda bješe načisto da su ga odbili, te koliko ga to ožalosti, toliko mu uvrijedi ponos. Poslije, sve tako po dijelovima razgovorâ, posumnja da udovica hoće da mu se nametne, da navlaš radi kako bi zaovu što prije uklonila, te je pomrazi.
Milicu čuvahu, jer se bojahu otmice; zabranjeno joj bješe odmicanje od kolibe. Milica je vehnula, jer u toj zdravoj i čistoj duši bješe planula ljubav bukom, a od buktinje ne smijaše ni iskra vrcnuti napolje, te je vatra nju iznutra sagorijevala. Iako bješe prosta kći prirode, vidjeli smo koliko se odlikovala od svojih druga tanjim umom i nježnijim srcem. Kad priroda svojim darovima odvoji tako svoje stvorenje, onda je ono tek remek-djelo! Kako njega zaplijeni ljepota i u prostoti neobične duševne osobine, tako i nju zanese Jankova muška ljepota, hrabrost, prosvijetljen um i nježno srce. Može biti da ih je, povrh svega, gurao jedno drugom u zagrljaj i nagon za ukrštajem, te „čovjek iz svijeta“ prionu svom dušom za „čedo prirode!“
Ljubljahu se silno, a krijahu od drugih, čežnjahu jedno za drugim, a izbjegavahu se, jer on njoj čuvaše obraz, a ona njegov ponos!
Kad bi njegovo samovanje suviše upadalo u oči, onda bi se ponovo družio s omladinom iz brastva, najradije sa Jolom Markišinim, Markišom Stevovijem, Perom Purovijem, sa Labudom i Vukcem Markovijem.
Ponjekad, u lijepoj noći, veličanstvena priroda blažaše ga i buđaše mu klonulu srčanost. Tada mu se činjaše sve lako i ućutkivaše ponos. Dosta je da otide k vladici i namoli ga da se on razgovori s knezom. Zamišljaše kako će se knez ugodno iznenaditi, kako će se veseo vratiti i stvar svršiti.
Tako je trajalo do uoči Vidovdana. Toga večera knez, mimo svoj običaj, zadocni na večeru. Njegovi su ga dugo čekali, pa se počeše brinuti. Već svi brastvenici bjehu večerali, te, kao obično uoči svečanika, njeki dođoše na posjedak pred kneževu kolibu. Toga puta dođoše: Mrgud Šutov i sin mu Rako, Sveto Bojov i njegov Markiša, Puro Perov i sin mu Pero, Labud Markov i jadna Stane Serdareva. Svi počeše nagađati šta je s njim i već se momčad spremaše da idu da ga traže, kad on stiže i zbaci s ramena dugačko drvo.
— Ne znam ni sâm kud sam se vrzao! — odgovori knez na pitanja, pošto sjede. — Iznajprije sam onako hodao, pa se sjetih da mi treba zgodno drvo za procijep. Hajde sve dalje, sve dalje, aja! nigdje drveta za procijep! Kad je nječega suviše na izbor, onda je najteže izabrati! I tako ti stigoh do Koložuna!
— Čak do Koložuna? — zapita Rako.
Knez poče jesti, na što, po običaju, svi ućutaše. Pošto večera, knez nastavi:
— Ponjekad same noge nose čovjeka onamo, gdje ga čeka napast. Tako je bilo i sa mnom. Vidjeh čovjeka gdje sjedi pod jednijem drvetom, te se, pomišljajući da je njeki od naših, primakoh, kadli ko je? Pogodite?
— Miraš Cuca! — reče Labud Markov.
Svi streknuše. Knez zapita Labuda:
— A otkud ti znaš?
— Reče mi njeko od Kustudića da ga je tu vidio i sinoć.
— Viđi đavola! — reče stari Mrgud. — To nije bez njeke!
Knez nastavi:
— Ja mu nazvah boga, a on prihvati i ustade. Ja ga zapitah: kud ga put nanese, a on započe: „Kupio sam, veli, nješto gore za građu od ovijeh Žanjodoljana, pa sad razgledam kako ću je oboriti i prenijeti!... A kad te dobra sreća nanese, hoćeš li da sjednemo, te da se porazgovaramo? Baš bih imao s tobom malo razgovora.“
— Mučna mi misao prođe kroz glavu. Rekoh u sebi: „Ovaj se ne bi ovoliko obezočio da je sâm! Da nije zasjeda? Da nijesu krenuli da me ubiju, pošto su se zaludu mučili da mi ugrabe dijete!“ Ali sjedoh!
Milica ustade da se odmakne, ali je Labud uhvati za ruku i prinudi da opet sjedne. Knez će dalje:
— I moj ti Cuca započe, bez okolišenja ovako: „Ama kneže Drago, ti meni ocrni obraz pred vladikom i onolikim zborom!“ „Vaistinu, rekoh mu oprho, sâm si ga sebi ocrnio, a ne ja! I ako je to razgovor što bi imao sa mnom, onda je bolje da prekineš odmah!“
Na to Cuca omeča i stade govoriti kako nije sumao da mi prijeti, jer on dobro zna s kim ima posla, nego mu je žao da se omrznu dvije kuće, kao što su naše, koje su se od starine pazile! I odovud, odonud, nakon duga kićenja, završi: „Ja bih želio, veli, da vidiš moga Stanoja samo da ga poznaš, pa da vidiš bi li bio prema tvojoj Milici! A, valaj, kad bi htio i da raspitaš je li valjast i čojski! I onda da rečeš pošljednju riječ!“
„Valaj, rekoh mu, čast tvome đetiću, ali ja sam rekao pošljednju riječ, a o toj raboti već ne troši riječi, a naše kuće, ako hoćeš, mogu živjeti u ljubavi kao i do sada!“
— Na to se Miraš promijeni u licu i za njeko vrijeme mučaše pa dodade: „A da moj Stanoje neće da se svrši na tome, no, veli, hoće da pošalje jabuku njekome od tvojih!“
Svi brastvenici, osim Janka, udariše u grohotan smijeh. Stari Mrgud viknu:
— Viđi đavola cuckog, prijeti megdanom!
Pero Purov dodade:
— Vaistinu, čim je zaprijetio, pravo bi bilo da je mi njemu pošaljemo.
— Tako je! — potvrdi Labud.
Janko se trže i zausti da će nješto reći, ali se predomisli.
— Ostavite sad to, imaćemo kad i to spremati — reče Stevo Bojov, pa se okrete knezu i zapita ga:
— A da odgovori li ti njemu: „Izješćemo tvoju jabuku?...“
— Ne valaj, ni riječi jedne, no se nasmijah i obrnuh mu pleći, te posjekoh prvo drvo koje mi se učini zgodno. Bješe se već smirilo sunce. Eto zašto odocnih!
Krstinja je čekala neće li ko od ljudi što još dodati, pa najzad reče ova:
— I biće najposlije pokora zbog ove naše cure! No da je udamo u njeki dobar dom, dok smo na vrijeme!
Milica pobježe u kolibu.
— Neka, ženo! — viknu knez. — Zar od nječijeg straha da je udajemo.
Rako se umiješa:
— Ne misli to Krstinja, no jedno, što je djevojka odavno prispjela za udaju i što, eto, na oči vene, i drugo, Milije bi joj bilo da to prođe mirno i u veselju, no krvavo i za priču!
— Tako je, brajo! Ali šta ćeš kad Drago ne dâ o tome ni zboriti! Eto, ne dade je za dobra čovjeka iz Čeva! A eto sad... baš da vam kažem svima... ište je Marko Lukin Ivanović Pobor.
— Lukin sin? — zapita knez ne ljuteći se.
Tada se i udovica oslobodi, te odgovori:
— Jest, tajko! Najbolja i najimućnija kuća na Poborima! Mladić kao vila, a jedinac!
— Kuća je, zanago dobra! — dodade njeki.
— Dobri su ljudi — potvrdi knez... — Pa eto, vidjećemo, vidjećemo, a sad da govorimo o drugom čemu... A ti, Janko, baš ni bijele!?
— Baš niti mu se govori, niti mu je do čega! — dodade Stane Serdareva, koja ga dotle pažljivo posmatraše. — Veliki je i tebi dert na srcu, dijete!?
— Boli me glava, strina! — reče Janko... — Jako me boli, no, oprostite, odoh da legnem. Laka vam noć!
Bjehu mu načinili zgodnu kolibicu i u njoj prostrli postelju i stavili svijetnjak i daščicu za knjige, te je i po ružnu vremenu bio dobro zaklonjen i mogao se zabavljati.
Knez odmahnu glavom:
— Hvala bogu, što li mu je? Dajte, nastavite me kako da ga razgovorim?
— Jest čudo. Neveseliji, da-ti, ne bješe ni na robiji!
— Da mu ne stižu iz doma kakvi rđavi glasovi! — zapitaće Stevo Bojov.
— To nije! — odgovori Labud. — S te strane baš je zadovoljan! Svake mu nedjelje pišu sestra i ujak, i opazio sam da je vazda veseo pošto pročita pismo.
— Ja mnim ništa drugo nije, no se čovjek zaželio svojih domaćih i svojih adeta — reče Rako.
Vuko pridade:
— Ama za čudo mi je što od njekog vremena ne mari ni za svoju novu kuću! Sjećate li se prije, jednako je hodio i nadgledao, a sad kanda je i zaboravio!
— Sâm bog zna! — reče Stane i uzdahnu. — Suviše je meka srca, pa, zanago, ne može da prežali Krcuna! Pa potiho zapijevajući dodade „Mog sokola te divnoga!“...
Svi se smutiše, a nastade dug tajac. Još su se malo razgovarali, pa pođoše svi odjednom. Onda Milica izide iz kolibe i zagrli Stanu. A kad se cura vrati, Stane zastade i zovnu kneza:
— Molim te, brajo, na jednu riječ!
Kad joj se knez primače, ona se poče ščinjati, poče šapatom:
— Mučno mi je!... Ne znam kako da počnem!... Karaćeš me!
— Molim te, Stane, ne djetinji! — reče drago ljubazno i stavi joj ruke na ramena. On je nju oduvijek pazio, a poslije nesreće koja je zadesi, učinio bi za nju što ne bi za svoje najbliže. Zato dodade:
— Ljutiš me kad tako počinješ. A-nu, govori šta je?...
— Nije što radi mene... ali, eto, na duši mi je od više vremena, a kako mi nije ni do čega, ne nakanih se. Ja počisto ne znam, ali mi se čini, ali je sva prilika da smo svi slijepi!
— Kako to!? — zapita knez u čudu.
— I... Milice što se tiče i Janka!
— Kako to!? — ponovo on u većem čudu.
— Pa, brajo slatki, zagledala se djeca jedno u drugo, a vi ih razdvajate!
— Šta! — viknu knez... — Da nije on tebi što govorio?
— Nije, ali jest mi pokojnik kao malo nagovijestio, prije no što pođoše na sretnji put! Reče mi: „Hoće i Janko da sveti Miluna, da bi se i Milici bolje svidio!“...
Knez ćutaše.
— Ljutiš li se, brajo! — zapita Stane bojažljivo.
— Ljutim, vaistinu, što mi to prije ne reče! — odgovori knez, a glas mu drhtaše... — Je li to moguće? Vjeruješ li ti da bi to moglo biti?
— Vjerujem, vjere mi! A što je tu čudno i neobično, kad su jedno prema drugom kao da ih je bog sazdao jedno za drugo!? Reci: zar nije?
— To jesu, ali...
— A i po njekim riječima Gojačinim, pa i Jokinim, mogoh se domisliti da i one to pomišljaju! A pazi kako jedno s drugim gotovo nikada ne zbore, a očima se traže! Ne uzmi sa zle strane, slatki brajo, jer da oboje nijesu čisti i suviše mekoobrazni, odavno bismo svi znali šta im je! Radi kako znaš, ali ne prenagli, ne ogriješi dušu!
— O, bog s nama! — reče knez. — A što meni snaha riječi o tome ne progovori, nego eno baš navalila da dam Milicu u Primorje!?
— To i ja ne razumijem!
— A što misliš, sumnja li se što Krstinja o tome?
— To ne, zanago, ne!
Drago ponovo umuknu. Stane je buljila oči da mu u nevidjelici vidi lice, ali ne mogaše. Najzad zapita on:
— A kako bi bilo da ja sjutra siđem u selo da se sastanem sa Gojačom? Jesu li se vratili, znaš li?
— Ne znam, ne vjerujem!
Prije dva dana popadiji bješe umro brat u Primorju, te ona i pop bjehu otišli na pokajanje.
— A kako bi bilo, Stane, da se ti porazgovaraš s Jankom?
— E, brajo, to sam i čekala da mi rečeš? Hoću! Ali ti meni sad reci čisto, otvoreno: hoćeš li ga za zeta?
— Hoću, božja ti vjera! Kako neću onakog kućića i junaka i moga osvetnika! Da mi je ište njeki od Petrovićâ, ne bih bio zadovoljniji!...
— E, ljubim ti ruku za to! — završi Stane, maši mu se ruke i otide.
Krstinja, Joke i Milica sjedijahu pred kolibom, svaka u svojim mislima. Šaputanje između kneza i Stane Serdareve ne svrati ni za časak njihovu pažnju, toliko to bješe obična stvar. Ali kad knez sjede do njih uzvikujući: „A-ha-ha! Divne noći, da bog pomogne! Bogo moj, je li ovaka bila uoči Kosova?“ onda se malo začudiše nagloj promjeni u njemu. Ne toliko u tijem riječima, koliko u načinu, u glasu, na njegovu licu. Koliko se moglo vidjeti prema zvjezdanoj svjetlosti, opaziše odmah da je veseliji poslije razgovora s udovicom.
— A što ste se tu smrzle! — reče on. — Što ne razgovarate, ili ne liježete? Idi lezi, babo! Ti si danas gora u licu no ikad! Haj’te!
Krstinja, uvijek slabunjava, bješe u pošljednje vrijeme veoma ološala. Ona, uzdahnuvši, prva ustade, za njom Joke, za ovom se krenu Milica, ali je otac dohvati za mišicu i dade joj znak da ostane.
On se domišljaše kako će započeti, kako će zaokoliti, jer u Crnoj Gori, u ono vrijeme, bješe suviše neobično, gotovo nečuveno da otac razgovara sa kćerju o njenoj udaji! Ali nikada u svome vijeku knez ne bješe toliko ispitljiv, toliko željan da njeku sumnju izvede na čistinu, na tvrdu istinu. Kći posmatraše oca dršćući; njene oštre oči praćahu svaki pokret borâ na očevu namrštenu čelu, svaki mig mišića na njegovu licu i ona u tijem jeroglifima čitaše da se njena sudba rješava do njekoliko trenutaka.
Najzad knez joj pruži čibuk i tobočić, a ona, savlađujući drhtavicu, lagano napuni lulu, pa ukresa i zapaljeni trud stavi na duvan. Onda, pred licem opasnosti, prenu se u njoj junačka krv i prikupiv svu snagu savlada slabost, te zapita sasvijem mirno, najobičnijem svojim glasom:
— Tebi se, tajko, ne spava?
— Ne — odvrati knez. — Ne spava mi se zbog Janka!
Pričeka, ali kad ne bi nikakva odziva na to, zapita je:
— Šta se tebi čini, Milice, šta je Janku!
— Otkud ja znam, tajko!? Zar se Janko meni ispovijeda!? Zašto ne pitaš njega?
Knez se začudi njenoj mirnoći. Za trenutak posumlja da je išta istinito u Staninu pričanju, da su to bila njena prazna nagađanja, ali se ipak primače kćeri, podnese joj lice u lice, oči u oči i izreče lagano, odmjerajući svaku riječ:
— Meni se čini... svima nam se čini... da je baš zbog tebe Janko ovoliko tužan!
Vidje kako Milica preblijedi, kako joj pod grlom zaigra, ali joj glas malko zatreperi kad reče:
— Šta mi to zboriš, tata!? Zašto me tako gledaš!? Zašto misliš da sam kriva? Šta hoćeš od mene?
— Hoću čistu istinu! Hoću da mi nâ ovi čas kažeš: je li istina da se on u tebe zagledao i ti u njega?
Djevojka obori glavu, pokri lice rukama i zajeca:
— Tata moj, zar ti meni tako zboriš!? Ti meni!... Ti meni!... Ti meni!...
Drago osjeti koliko je težak i zaslužen taj nježni prijekor, te mu namah navriješe suze i prisloni njenu glavu na svoje grudi i započe:
— Oprosti, dijete moje, umiri se; ne pitah te tvoga zla râdi, ni sramote, no... eto, kaži mi, reci samo ciglu, najkraću riječ svome tajku! Bi li rado pošla za njega?
— Pusti me, tajko, molim ti se!
— Hoću, odmah ću te pustiti, samo reci!
— Ma što? Ma što?
Milici se učini da nješto škrgnu kraj kolibe, te streknu, pa se svom snagom trže da se izvuče, ali je stegoše gvozdene mišice kneževe.
— E, nećeš, mačko jedna! Reci, pa bježi!
— Ma što, lijepi tajko?
Oboje se već smijahu i gledahu se neizmjernom nežnošću.
— Reci: bi li pošla za onoga grdnog lacmanina?... Reci junački: „bih“, pa pobjegni ženski!... Evo, na!
I knez spusti ruke.
— Bih! — viknu Milica i pobeže.
— A, kučko jedna! — viknu Krstinja, koja bješe izišla kolibe i čula pošljednje riječi... — A, kučko, hoćeš mi domazeta! E, nećeš, božja ti vjera.
— Jesi li se pomamila, babo! — reče knez ustavši.
— Gotovo jesam, Drago! došlo mi je da zakukam iz sveg grla! Bi li još kad u Crnoj Gori da otac pita kćer za koga hoće!?
Čovek se poboja bruke, pregorio bi mnogo da se to ne čuje, te je uze za ruke i reče:
— A-nu, kaži što imaš, ali lakše!
— A što da ti kažeš! Maziš tu djevojčinu i tražiš joj domazeta iz bijeloga svijeta!
Njemu prevrije, te je svom snagom stište iza šake i trgnu!
Krstinja lako vrisnu i dodade:
— Aman, čovječe, ne lomi tu ruku koja ti je djecu odnjivila.
— Čujš, babo! — reče on kroza zube. — Nije ona djevojčina, no moja čista i dobra kći! Nije on skitač, no kućić i junak, koji je uskočio, moj osvetnik.
Krstinja se spusti na ledinu, složi ruke na koljenima, nasloni glavu i stade tiho plakati.
Knezu se ražali. Poduže stajaše, pa sjede i on.
— Čuj me, Krstinjo! Žao mi je, vjere mi, što smo do ovoga došli, sad kad smo bliže grobu no domu, a do sada nije Crnogorac ljepše držao ženu, no ja tebe! Zapravo i zaslužila si da te stimavam, ali se noćas izbezumi, pa se i ja izbezumih! Jesi li me najedila kao nikada do sada, jesi, i je li mi žao što te uvrijedih, jest! A sad da se lijepo porazgovorimo kao pravi muž i žena, kad se tiče cpeće njihova djeteta, a vrijeme je već pošljednje da se ovo tršava! Zbori, dakle, slobodno, samo ne sramoti... Prije svega, reci mi, jesi li opazila da ovo dvoje ginu jedno za drugim?
Ona odmahnu glavom.
On nastavi:
— Ni ja nijesam, ali svi drugi jesu.
Krstinja diže glavu i u čudu gledaše muža. Najzad progovori:
— Pa i kad bi to bilo, zar je to razlog što hoćeš domazeta!? Ja zebem e će se zbog nje krv proliti i jedva čekam da je udomim, a ti pronađe novo zlo, zato, tobože, što su se oni jedno u drugo zagledali! Ti znaš što će Crnogorci reći kad čuju da je knez Drago uzeo u kuću zeta! Janko mi je mio kao da mi je od srca, ali što nije prilika, nije! I on bi cijelog vijeka bio prijekoran.
— Polako, ženo! I ja čuvam svoj obraz, a jedno je što se sad u ljutini tebi čini, a drugo je što je istina. Da je Janko Crnogorac, koji bi ostavio svoje ognjište i brastvo, a pribio se na tuđe, radi žene, koji bi se odrekao svojih živijeh i mrtvijeh i svoje krsne svijeće radi jedne ženske glave, e onda bi bila bruka dovijeka i njemu i nama. Ali nije tako! Janko je čovjek iz svijeta, mio vladici, već čuven po svoj Crnoj Gori i naš osvetnik, i povrh svega ima svoju kuću, dakle, nije pravi domazet! Kakav, dakle, zazor, zašto? Nije, bogami, ženo, no čast, i mi ćemo imati zeta, kojim ćemo se ponositi! Reci: nije li tako?
Krstinja ne odgovori, ali knez osjećaše da je pomjerio njene razloge i bojazni, te nastavi:
— Osim svega pomišljaj i na nas. Udajmo Milicu u Primorje ili gdje drugo, svejedno, naša bila tuđa se nazvala, a mi ostajemo inokosni, da se savijamo oko onoga crvića. Ama... učuvaj, bože, da se što dogodi Dragiću, šta već veže Joku za nas! Zanago, jedva bi čekala da od nas pobjegne, jer je i onako malo radosti imala u našem domu. Pa da ti pravo kažem i sada me srce boli kad o njoj mislim, jer nijesu to godine kad je lasno udovati pored nas ohronulijeh!... Dakle, što bismo mi? Ko bi nas pripazio ono malo dana što nam ostaje? Kako bi nam bilo u pustoj kući, u živoj grobnici?
— Aoh, aoh nama! — reče Krstinja.
— A sad obrnimo veseliju stranu! — nastavi knez. — Janko dobar i stiman, veseo, učevan; Milica srećna, ljubavna — i oboje uz nas! Bog će im dati poroda, nama unučadi, malome Dragiću kolo braće i sestara! Puna kuća života! Sav će taj podmladak rasti, ako bog dâ, na naše oči, kako se nas dvoje budemo spuštali pokoju, te ćemo se zadovoljni sa svijetom rastati. A jadna Joke mogla bi se udati gotovo u isti mah! Nije li tako?
— Ej, pomozi bože! — reče najzad Krstinja i duboko uzdahnu. — Sad i ja vidim da je tako! I ovo naše siromaštine, ko će uzdržati! Zar nas dvoje, kami da nam je!
Iako je knez bio uvjeren da je ženu privolio, ipak se iznenadi tako jasnom i kratkom pristanku, te je poljubi u čelo. Ona se trže i reče:
— Ej, bruke naše, da ovo ko vidi!
— Lako je za ovu bruku, ali ne ćaše lako biti za onu, kako ono ti započe kad nazva Milicu kučkom!
— Ne pominji to, Drago! Ona je moja golubica, naša sreća i dika! Gdje li se, jadnica, skrila, da je potražim!
— Potraži je — reče knez spremajući se da legne. — Možeš joj ispričati sav naš razgovor... Ja mnim da će se Janko preko njekoga javiti koliko sutra, a ja ću skupiti brastvo i objasniti. Vjeridba bi mogla biti o Petrovdanu, a kad im kuća bude gotova, neka se vjenčaju, neka im bude srećno!...
U zoru Janko dozva pristava Kićuna i naredi mu da mu osedla konja i da mu donese ključ od kneževe kuće. Kad uzjaha, reče pristavu:
— Reci našima da odoh da obiđem građevinu! Moguće je i da ću noćiti u selu, dakle neka se ništa ne brinu!
Sunce mu granu na podanku planine i domalo stiže u brastvo, gdje zateče radnike u poslu. Kao što vidjesmo, Stijepo Mrkov bješe nastojnik, a njegova sva četiri sina: Gruban, Šćepan, Ivan i Mišo argatovahu. Svi se Janku obradovaše, ali se u sebi čuđahu videći ga blijeda, utonulih i zažarenijeh očiju. Zid s lica i naličja bješe već gotov, a lastavice malo što nedovršene. Zato proto reče:
— Milo mi je vidjeti vas, ali bi mi milije bilo da ste sutra došli! Sutra ćemo okititi vrhove, pa da nas počastite pićem!
Janko se osmijehnu i reče:
— Biće! Biće!
Pa se okrete Grubanu Stijepovu i reče mu:
— Hajde se, Grubane, molim te, naredi da otideš njekim mojim poslom do grada. Naći ćeš me u kući.
Gruban otide svojoj kući, a Janko kneževoj. Odmah se uputi ka pregratku, gdje bjehu ženske haljine, nađe jednu opregljaču, otrže s nje jednu resu, pa se pope u komoru, nađe jednu jabuku, provrti je puščanom šipkom i prodjenu kroza nju resu, stavi to u špag, izide i uputi se sa Grubanom niz polje. Kad se dobro poodmakoše, Janko stade, predade mu jabuku i reče:
— Hajde, Grubane, pravo u Cuce: nađi Stanoja Miraševa, podaj mu ovu jabuku i reci: „Evo ti šalje ovu jabuku Janko Uskok, kao najstariji od podmlatka u brastvu kneza Draga Jokova. Šalje ti je zato, što si ti po ocu svom zaprijetio da ćeš je nama poslati! Dakle, ako ti basta, dođe sjutra sa svojim djeverima na vrh polja njeguškoga, gdje će te Janko dočekati sa svojima. Oružje i način biraj po volji, kao izazvan. Ako ti nije zgoda, a ti odredi dan i mjesto...“ Tako, tako, Grubane moj, sve uradi!
Gruban, koji bješe preblijedio, zausti nješto, ali mu Janko dade znak da ne govori i dodade:
— U povratku nikome ni riječi ne zbori, dokle meni nasamo ne kažeš odgovor.
Mladić se brzo uputi ka Krscu, a Janko se lagano vrati u brastvo i otide da pozdravi mater Grubanovu, Belu Stijepovu. Žena ga srdačno dočeka i odmah mu stade gotoviti ručak. Hvala izdašnjosti Jankovoj, kuća Stijepa Mrkova bješe gotovo u obilju. Bela mu kaza da se pop i Gojača još ne vratiše iz Primorja i ispriča mu silesiju sitnica, najviše o građevini i zidarima. Poslije jela Janko je nadgledao rad, šetao se i najposlije otišao u dvorište kneževo i zaspao pod orahom. Kad se probudio, pred večernju, a to Gruban Stijepov sjedi na klupi pred kućom.
— Zar se ti već vratio? — zapita.
— Ovoga časa.
— A šta bi?
— Pojeo je jabuku smjesta!
— Reče li što? Pita li što?
— Ništa, nako ove riječi: „Milo mi se biti s takim junakom!
Pozdravi mu se i reci da ćemo se gađati iz dževerdara!“
— A kakav je na oči?
— Osrednjega je rasta, ali čvrs’! Crne je nausnice i crnijeh očiju. Nije stariji od mene.
— E, lijepo, ti i otac ti bićete sjutra moji djeveri na megdanu, ali o tome ni riječi večeras ne pominji.
Večeraše zajedno svi, Janko, Stijepovi i zidari. Jeglenisaše dobar dio noći. Stijepo se smijao i lakrdijao kao ikad.
U zoru Janko izvede Stijepa u dvorište i kaza mu ukratko i jasno sve. Stijepo, koji bješe počeo slušati smijući se, uozbilji se, ne reče ni riječi, nego otide po oružje.
Sva trojica ćutke stigoše navrh polja, prije sunčanog ogranka. Tu posjedaše i potkrijepiše se rakijom. Janko im reče:
— Ne trošite mnogo riječi, nego se brzo pogodite za razmak i za to koliko će se puta gađati. Ako poginem, sahranite me kraj Krcuna. Napisao sam dvije knjige: jednu vladici, a drugu Savu Markovu; ovdje su za pojasom.
— Ne dao bog! — reče Stijepo, a Gruban skrenu glavu na stranu.
Ne prođe mnogo i ugledaše tri čovjeka od Krsca. Oni stadoše na puškomet. Stijepo i Gruban uputiše se k njima, a dvojica od onijeh pođoše u susret. Kad se sastadoše, vrlo malo ostadoše, pa jedan od Cuca poče odmjereno koračati, brojeći korake do dvadeset šestoga. To učini i Stijepo koračajući u povrat. Povukoše bakve. Janko stade na svoju, Stanoje na svoju. Djeveri se odmakoše sa strane. Stijepo viknu:
-Oganj!
Dvije puške zagrmješe i Janko pade nauznak.
Stijepo i Gruban dotrčaše i vidješe da je Janko pogođen među oči, ni zemlja ga ne dočeka živa!
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Simo Matavulj, umro 1908, pre 116 godina.
|