Uskok/VI
VI
Pošljednje noći godine 1815-e na vedru nebu sijaše pun mjesec i odsijevaše sa smrzla snijega po Lovćenu i po njegovijem obroncima i vrtačama. Najšira lovćenska dolina, Cetinjsko polje, nalikovaše na kakvo sleđeno jezero; samo na jednom rubu, pod brdašcem jednijem, crnjaše se dugačka dvobojna zgrada, cetinjski manastir. Iako bješe tek drugi čas noći, ne viđaše se svijeće ni kroz jedan od dva reda prozora na manastirskom licu. Prema lijevom roglju manastirskom bješe niska zgrada, bez prozora, pokrivena slamom, konjuška i staja. Na desnoj strani nalazi se crkva. Nikakve druge kuće ne bješe u ono vrijeme na tome polju. Pred glavnijem ulaskom manastirskim bješe gumno. Na puškomet ispred manastira izdizahu se na ravnici pod snijegom humčići, gomile od ruševina starog manastira i dvorca Crnojevića, koje razori skadarski vezir Sulejman-paša (1690). Od tijeh ruševina vladika Danilo Petrović sagradi nov manastir na današnjem mjestu, ali i taj sruši Numan-paša Ćuprilović kad ono sa silnom vojskom pregazi Crnu Goru (1714). Deset godina docnije, podiže ga opet vladika, a sedamdeset godina po tome (1785) opet ga pohara i spali turska najezda, i opet ga opravi vladika Petar І Petrović.
Da je ko naišao, pa da su mu otvorili vrata, ušao bi najprije u podugačko, usko dvorište, iza kojeg se diže druga, manja zgrada, sa širokim pokrivenijem hodnikom; vidio bi gore na hodniku odsjev plamena i čuo bi pjevanje uz gusle; popeo bi se uz kamene stube i, stigavši do sredine hodnika, našao bi otvorena vrata prostrane, popločane i svedene mađupnice, na sred koje goraše velika vatra, oko koje sjeđahu domaći.
Sjeđahu: vladika Petar, đakon Ivo, arhimandrit Janićije i kaluđer Josif. Do ovoga, na struci prostrtoj na podu, sjeđaše podvitijeh nogu mlad guslar, s dvije male puške i jataganom za silajem. Od njega nalijevo, naovitak, sjeđahu isto tako još trojica oružanijeh mladijeh Crnogoraca. Iza njih, u uglu kamene klupe, bješe prislonjen snop dugih pušaka. Podalje od oružja, na kamenoj klupi, nalažahu se: vladičin poslužitelj Milo Savov Njeguš, kuvar Lazo, konjušar Miraš Bjeloš, govedar Zeko Ugnjanin i sedam đaka, nejednake dobi, bilo ih je od dvanaest do sedamnaest godina.
Vladika na velikoj, postavljenoj stolovači prebiraše brojanice. Na njemu bjehu mantije, a na glavi povisoka, crna, svilena kapa. Nalikovaše dosta na brata Sava, samo što mu obrazi bjehu protegljastiji i utonuli i što je imao dugačku prosijedu bradu. Izraz mu bješe sjetan, gotovo žalostan.
Đakon — „Milobruković Ivo“, kako ga najobičnije zvahu Crnogorci — žilav čovjek od četrdeset i njekoliko godina, obrijane brade, crnijeh, tankih brkova, imađaše kapu kao vladika, a inače bješe u crnogorskoj nošnji, i kanda bješe gladun, jer je imao svitne haljine i grudnjak izvezen zlatom. Toga večera, preko običaja, bješe ozbiljan, jer inače glavni mu posao bješe da šalom i dosjetkom razgovori i razvedri sjetnog vladiku. On sjeđaše na tronožnom stočiću, tako da mu je glava dopirala do grudi vladičinijeh; na koljenima mu bijaše njekakva velika knjiga, na njoj list hartije i divit, u ruci držaše guščje pero; na licu mu se ogledaše velika pomnja, jer, uz guslarevo pjevanje, vladika mu često nješto došaptavaše, što bi on bilježio ili ga zapitkivaše, našto bi on odgovarao, nakon podužeg griskanja pera.
Ostali s pomnjom slušahu pjesmu, koja pričaše, kao obično, o pokolju, ili megdanu kakvom. Oba duhovnika bjehu pod kamilavkama. Arhimandrit, naočit starac, dobrodušna lica, jedini pušaše iz dugačka čibuka. Onaj drugi, otac Josif, mlad čovjek, jak, kratke, crne bradice, lica neobično široka, izgledaše priglup. Starac bješe rodom od njekud od Morače, a mladi bješe Crmničanin. Najstariji đak, njeki Obrad Miletin Lješnjanin, spretan mladićak od sedamnaest godina, s pištoljem za pojasom, posluživaše vinom duhovnika i đakona; pred vojnicima bješe bardak, kod slugu, na klupi, drugi. Đaci, njih šest, mahom popovska djeca, iz različitijeh plemena, sjeđahu odvojeno, te se pripadom i zadirkivahu.
Kad pjevac završi kao obično: „Vama pjesma i od boga zdravlje“, ustadoše dva njegova druga, uzeše iz ugla svaki svoju pušku, pa otidoše da smijene stražare na dva pobočna izlaska manastirska. Toga maha bilo je u manastiru tijeh vojnika glasonoša svega šestorica, tri iz Katunske nahije, jedan iz Riječke, jedan Lješnjanin, jedan Crmničanin — sve birani momci. U isti tren ustadoše konjušar i govedar i pristupiše vladičinoj ruci.
On im reče:
— Odoste na lijeganje? E, hajte sa srećom. Skoro ćemo svi!
Đak Obrad i momak vladičin Milo zavrgoše se takođe puškama, a đak još izvuče iza pojasa golemi ključ od kapije, te ispratiše mlađe.
— Lazo! — zovnu vladika.
S klupe skoči omalen, crn čovjek, odjeven od pojasa naviše latinskim haljinama. I odazva se:
— Zapovijedajte, gospodaru!
— Koliko ćeš imati peciva?
— Četiri dobra brava, a mogu, ako ustreba, skuvati pirinča i krtole, kaštradine i slanine!
— Odakle su bravi?
— Od onijeh s Uganja — prihvati đakon. — Ja sam ih zapisao.
— Hljeba imaš dosta?
— Imamo preko trideset pogača.
— Dakle, hoće li biti jela za dvadeset ljudi, osim nas domaćih?
— Biće!
Vladika se obrnu arhimandritu:
— Kako je tvoja noga, Janaćije?
— Kad je ovako hladna studen, ne muči me kao kad je vlaga!
— Kad je vlaga spolja, treba da rečeš! — doda đakon, prihvativši od đaka čašu... — Jer ova iznutra ne vjerujem da ti škodi! Nema boljeg lijeka od opake vatre i njekoliko čaša ovakog dobrog crmničkog! Ded, strikane, još po jednu! Blagoslovite, vladiko sveti!
Ispivši, đakon odmahnu glavom i stade ožimati ustima.
Pitko je, resko, mirišljavo, divno! Ima li ga koliko još, brâto?
Josif, koga on tako zvaše i koji bješe podrumar, odgovori:
— Ima puna desetača!
— Jao meni za njim — zakuka đakon i načini lice tobožnje žalosno. — Sjutra oni gorski vukovi popiće ga svega! Sjutra u ovo doba kapi ga već biti neće — zato, strikane, ded još po jednu! Dede, bolje je nego da opet kapetana liječiš i varaš!
Onaj pečeni i oglodani kuvar skoči s klupe:
— Šta vara? Ko ga vara?
— Vaistinu, nijesi li ga tro rumom? Nijesi li naveo starca da potroši dvije plete za rum, pa si ga tobože trljao, jednu čašicu na dlan, drugu kroz pjevalo, pa dok bi dlan o dlan, nestade ruma! Još mu reče: „Treba drugi put više i jačega, jer ovaj ne valja!“
Vratiše se Obrad, Milo i smijenjeni vojnici. Ovi, crvenijeh obraza i ruku, čim položiše puške, sjedoše primaknuv se dobro vatri. Jedan bješe još golobrad.
— Studeno, djeco? — pita ih vladika.
— Da otpanu noge i ruke, sveti vladiko! — odgovori stariji.
— A zašto po toliko stojite? Možete se počešće mijenjati! A šta ti se čini, Ćiro, je li zgodno vrijeme za putovanje?
— Da ne može biti ljepše, osobito za pješaka, gospodaru — odgovori stariji. — Snijeg se smrzao, a svud ravno kao po dlanu! Ja bih radije putovao po ovakvom vremenu no po ikakvom drugom!
— To mi je milo! — reče vladika očevidno za sebe.
— Ali na konju, da bog sačuva! — doda onaj što je guslao.
— E, moj đetiću, onome što je na konju lasno je i sići! — reče đakon.
Vladika ustade, a za njim svi. Obrad i poslije njega najstariji đak, Ozro Dabišin Ozrinić, nadimkom Murat, zapališe dvije velike svijeće i stadoše pred vrata. Vojnici i đačići i kuvar poljubiše ruku vladici; on se uputi za svjećonošama, praćen duhovnicima, đakonom i svojim momkom.
Ložnica mu bješe nalijevo, odmah do mađupnice, jedna od najgorijeh soba, jer je primala svjetlost iz dvorišta, i to preko svedenog, gotovo uvijek mračnog hodnika. U prednjoj zgradi bješe boljih ćelija, ali vladika od mladosti bješe navikao na tu. U hodniku zastade malo gledajući nebo: bješe čivitasto, a zvijezde, krupne, treperahu živijem sjajem.
— Divna zimnja noć! — reče vladika.
U taj mah zaurlika vuk negdje u dnu polja.
— A-ha! — učini đakon. — I onaj to kaže!
— Jadno zvijere! — doda vladika i krenu se.
Milo uze svijeće od đaka. Ostali se oprostiše s vladikom.
Duhovnici otidoše u svoje ćelije, desno od mađupnice. Đakon viknu s praga đacima:
— Haj’te, djeco, i vi, odmah, e znate da sjutra morate u zoru ustati! Žao mi vas je, ali noćas nema jeglenisanja!
Kuvar mu reče:
— Meni će trebati četvorica, jer ću pristaviti peciva već u zoru, da bude sve gotovo u ručano doba!
Đakon odgovori:
— Imaš konjušara i govedara, dakle, dosta ti je još dvoje djece da okreću peciva, i to da okreću na poređe, da ih je što više u crkvi! Tako, šjor kapetane!
— Ama, lijepo moj šjor amiralju, Miraš i Zeko jedva će odoljeti da nose i cijepaju drva, da donose vodu, da stružu krtolu, i trista drugih poslova, kao kad se gotovi za toliki narod!
— Dobro, dobro — prekide ga đakon. — Radi kako znaš! Kapetanova je vazda najstarija na brodu! Haj’te djeco!...
Kuvar Lazo bješe đakonu zemljak i njeki daleki rod; prozva ga „kapetanom“ zato što je Lazo bio mrnar više od dvadeset godina — bio je upravo kuvar i na brodovima — pa pod starost dospije u cetinjski manastir. Gotovio je i za duhovnike i za mlađe. Bio je vrijedan i vješt, a uostalom, vladika je ljubio prosta jela, jedino je malko gaman bio na morsku ribu, a tu je Lazo izvrsno spremao. Lazo je, kao mahom stari pomorci, rado pričao mlađima svoje doživljaje koji su mahom bili nevjerovatni. Sam bog zna koliko se puta, tobože, topio i uvijek, čudom njekim, spasavao i šta sve po svijetu nije vidio, čega se ni u snu ne priviđa! Mlađi su ga rado slušali i hvatali u laži.
Ivo bješe rodom iz okoline primorskog manastira Stanjevića, koji je u ono vrijeme bio u crnogorskoj granici i gde su vladike rado provodile zimu. Ivo bješe oženjen, ali ostavši mlad udovac, kao „mirski“ đakon, priljubi se vladici. Vladika ga je nagovarao da se zakaluđeri, te da ostane s njim dovijeka, ali Ivo nije volio nositi mantije. Kad se poslije propasti Mletačke republike, za vrijeme bezvlašća, vladika poče spremati da s vojskom siđe u Boku, uze toga mladog Bokelja kao pisara. I tako Ivo uz vladiku bi cijelog rata na Primorju, služeći ga usrdno, a i stavljajući „glavu u torbu“, kao vojnik, bez čega ne bi nikad stekao ugleda među Crnogorcima!
U mađupnici se nije gotovilo. Ona je zimi služila za večernja posijela, za ložnicu stražarima i kao zborište glavarsko. Prava kujna bješe u zasebnoj zgradici, u njekom malom dvorištu, koje se nalazilo na boku starije zgrade, i koje zahvataše, s jedne strane, bedemčić, podignut radi odbrane, a s druge, jedan dio zida novije zgrade. Kuvar je noćivao s vojnicima, kojih ponjekad bješe i po dvanaest-četrnaest. Pustine bjehu danju složene iza vrata. Te noći njih petorica ne zapodješe šalu, kao obično, nego jedan od vojnika započe:
— Gospodar je mnogo zamišljen!
— I ne bio! — doda drugi. — Kako će smiriti toliku kavgu? Kako će presuditi za tolike mrtve glave!?
— S pomoću božjom, kao i do sada! — priča treći.
— Zanago, bez samahne božje pomoći, tu ne pomaže ljudska pamet! — veli četvrti... — Pa eto biće jedno čudo više.
Onaj golobradi posmatraše ispitljivo svakojega, čim bi koji započeo govoriti.
— A šta mislite, što on sad radi? — pita kuvar. — Mnite, spava?
— Znamo, čoče, i bez tebe to — reče najstariji.
Ali mladićak zapita:
— A šta radi, striko?
— Metaniše, sinko, i bogu se moli po svu noć! Danas je jednoničio! Ništa u svoja usta uzeo nije, nâko u mrak zdjelicu čaja.
— A što je to čaj, striko? — Trava jedva, ruska, osušena, liči na pelen kad se suh smežura!
— Pa to je lijek njeki?
— A i jest lijek!
— Pričali su u našem plemenu — nastavi dijete — da se noću pred vratima njegove ćelije može čuti razgovor, baš kao da dvojica razgovaraju! A to, vele, dođe mu u pohode sveti Vasilije Ostroški, u pomoći nam bio! Je li to istina, striko?
Kuvar, koji prostiraše svoju pustinu, leže, pokri se i odgovori:
— Ja ne kažem da nije, a nije mi običaj da prisluškujem na vratima! Dobra vam noć!
Onda stariji drugovi, iako su pomišljali da mali zna kao i oni sva čudesa, koje je vladika počinio i koja su se po narodu razglasila, ipak mu ih stadoše pričati, što koji:
— Kad je ono vladika hodio u Kotor, na stanak bijesnom francuskom đeneralu Mrmonji, ovaj ga ne ponudi da sjedne, no ga dočeka oštro i poče s njim bjesediti goropadno! Vladika ga samo pogleda i malo diže ruku, a na to moj ti Mrmonja zakovrnu, posrnu, te da ga sâm vladika ne prihvati, pružio bi se na tle kao svijeća! — „Što ti bi, gospodine?“ pita ga Sveti. — „Bi mi to, što nijesam vjerovao u tvoju moć, sveti vladiko! No ti se molim, oprosti mi grješnom!“ Pa mu, veli, cjeliva ruku i lijepo ga zamoli da sjedne...
— Jednom njeko pohara njeku samohranu, staru udovicu. To je bilo u Riječkoj nahiji. Vladika prokune lupeža rekavši: „Dabogdâ se ogubao i lijeka ne našao, dok ne vrati ukradeno i ne prida još tri oke vune!“ Sedmoga jutra nakon toga nađe baba pred svojim vratima sve svoje i još tri oke vune!...
— Jednom se nađe u planini ubijen čovjek. Njegovo brastvo uzalud je tragalo za ubicom, uzalud je nagađalo, ne doznade ništa pouzdano. Tada se pleme dogovori da se sveti plemenu u čijoj je granici njihov poginuo. Spremalo se veliko zlo, jer oba plemena bjehu jaka! Tada im vladika pošalje svoga momka s porukom neka se strpe samo nedjelju dana, pa poslije njeka rade šta znaju! Oni poslušaju. Vladika prokune ubilca: „Dao bog da ista puška ubije njega, te da se na njemu svrši!“ Sjutradan u zoru, u trećem plemenu, zovnu čovjek njekoga glavara i viknu mu: „Ja sam, veli, taj i taj, i ja sam ubio u planini onoga zbog kojega eto hoće da se pokolju dva barjaka! I evo ja sam sebi sudim, da se prekine o mojoj krvi!“ Kad to izreče, ubi sâm sebe iz puške!...
Još takvih, ponajviše strašnijeh događaja, pričahu vojnici. Bilo je pak u njihovu pričanju i vladičinijeh dosetaka i blagih šala, od kojih ćemo navesti samo jednu:
— Jednog ljetnjeg dana pred veče izide vladika iz manastira na gumno i sjede. Kako se bješe duboko zamislio, a imađaše u ruci njeku kuticu, stade je prebacivati iz ruke u ruku. U toliko naiđe desetak donjokrajaca, da-ti, s kakvom davijom, pa kad ga vidješe onako u mislima, zastadoše i počeše nagađati: o čemu li premišlja? Jedan reče: „On sad doznaje što radi bog!“ „Drugi reče tome: „E hajd’, pa reci Svetome da si pogodio što on misli!“ — „Ne bih, valaj“, reče onaj, „da mi daš najboljega ovna iz svoga tora!“ — Treći se umiješa: „Ada, ja bih za pletu otišao i pitao ga: molim te, Sveti, što sad radi bog?“ — „E, valaj, ako ti to basta, daću ti tvrdu pletu! Hoćeš?“ — „Hoću!“ — „Ma, nećeš.“ — „Ma, hoću evo pred ljudima!“
— Onaj pravo pred vladiku, skine kapu i poljubi ga u ruku. Ostali se primakoše da sve čuju: „Koje dobro, sinko?“ — pita Sveti. — „Molim te, sveti vladiko, da mi kažeš šta sad radi bog?“ — „Ev’ ovo radi bog!“ reče vladika, jednako prebacujući kutiju. „Sve ovako, sve ovako, iz ruke u ruku; od jednoga uzme pa drugome dâ. Onome suturanu uzeo je pletu i tebi je sad dao!“...
U praskozorje začu se klepalo. Đak Obrad, koji već učaše „pošljednju knjigu“, bješe velik vještak u tome. Iznajprije kuckaše sitno, sporo pa sve jače i brže, te se odjek razlijegaše po prostranoj, nijemoj i studenoj zgradi! To je budilo većinu domaćih, djecu pošljednju; svi se krstijahu, a mnogi odmahnuše glavom, rekavši: „đavo đetinji!“
Klepanje zateče vladiku budna: na prvi kucanj on ustade, odmaknu rezu na vratima i opet leže. Njegov momak, Milo Savov, bješe već pred vratima, te uđe i, čučnuv pred odžaklijom, raspreta žeravicu, naloži i poče piriti.
— Kakvo je vrijeme, Milo? — zapita starac.
— Studno, gospodaru, ali je nebo vedro! Na zdravlje ti, gospodaru, Nova godina, da bog dâ!
— I s tobom, Milo, daj bože!
Plamen u odžakliji buknu, momak zapali dvije svijeće na nastrešnici odžaklijskoj.
Ćelija bješe dugačka oko šest koraka, široka četiri, ozgo svedena, sa dva prozora na hodniku; prozori su imali gvozdene rešetke. Prema krevetu bješe mali ikonostas, šest-sedam ikona, zlatom i srebrom okovanijeh. Pred njima višaše kandioce, u kome još tinjaše plamičak. Na stijeni, prema vratima, biješe bogata oružnica. Pod bješe zastrt šarenijem ponjavama. Između prozora bjehu panjege (izdubene u zidu), zatvorene staklima, kroz koja blistahu dvije vladičanske mitre i dva krsta i rezličite utvari crkvene, koje je jednom vladika morao založiti da bi nabavio džebane! Pod panjegama bjehu dva velika gvozdena kovčega, po svoj prilici prazna, otkad Rusija prekide godišnju pomoć! U sredini bješe sto zastrt zelenom svitom i oko njega tri stolice. Najposlije u uglu bješe velik orman i do njega rukomija.
Sluga iznese čizme.
Vladika žustro siđe s niskog kreveta, zakopča crnogorske dokoljenice, navuče svitne dimlije, pa crn grudnjak, pa se opasa šarenijem pojasom, pa se stade umivati. Trebalo je još samo da obuče zelenu dolamu, da natakne kalpak, da pripaše jednu od onijeh sabalja što višahu u bogatoj oružnici, pa eto ga, kakva su ga zapamtili Turci i Francuzi kad je predvodio svoje ratnike protiv njih! Ali starac navuče mantiju i skide kapu, te mu se prosuše po plećima dugačke bijele vlasi. Tada poče metanisati pred ikonostasom. Milo ga zateče u molitvi, te i on kleče i dodirnu čelom zemlju. Vladika obu čizme, premetnu krst i panagiju, obuče mantoros i stavi na glavu panakamilavku, pa sjede prema vatri.
Momak hitro stavi u red krevetne haljine, odškrinu staklo na prozoru, pa otvoriv vrata, reče:
— Gospodar je spreman!
Uđoše jedan za drugim: arhimandrit, Josif i đakon. Oni mu čestitaše prvi dan nove godine, pa se izmakoše. Onda uđoše đaci, i svaki odmah izide, čim cjeliva i primi blagoslov. Za njima naljegoše vojnici, pa momci; od tijeh svaki dobi koledu, po srebrn talijer, „kapetan“ kuvar žut dukat, pa i oni otidoše.
— Velika je studen — započe vladika — pa se bojim da neće moći doći ni deset glavara, a ako ikad, ono danas trebalo bi da ih bude ovdje najmanje dvadeset!
Janićije prihvati:
— Doći će, gospodaru, svi koji su obećali, jer je već od juče vedrina! Oni koji su se krenuli izdaleka, noćiće, kao obično, njeki u Riječkoj nahiji, drugi u Bajicama, u donjem kraju, razumije se oni koji se nijesu bili s njima!
— Bog te čuo! — reče vladika.
Đakon započe:
— Ja se, evo, kladim da će ih stići najmanje dvadeset, i to prije nego što se leturđija svrši! Samo će izostati jedan najglavniji!
— To je lako pogoditi za najglavnijega — reče vladika — a za ostale si doista sanjao.
— E, i to znaš, kao i sve, vladiko sveti — viknu đakon u njekom zanosu i poljubi vladiku u ruku... — E, da ispričam san? Hoću li?
— Možeš! — odgovori starac, smiješeći se.
— Usnih da stojim pred manastirom, kao čekam njekoga. Stojeći tako, odjednom, ne znam kako, ni otkud, obrete mi se u ruci pogača, i u isti mah doletje od njekud silno jato tica, sve njekakvijeh lijepih, šarenijeh, pa sve cvrkuću i skakuću oko mene. Ja se zbunih, a vi, gospodaru, s prozora viknuste mi: „Ta šta si se, Milobrukoviću, spleo, što im ne mrviš pogaču? Ne poznaješ naše tice!?“ Na to ja počeh mrviti, a tice: kljuc, kljuc, kljuc! — u božji tren pojedoše cijelu, pa odletješe! Tada se ja okretoh k vama. Vaše lice sijaše od radosti! Ja vam viknuh: „Eto sve bjehu na broju, osim pauna!“ A vi odmahnuste samo rukom i rekoste: „Bog s njim. I ne treba nam!“
— Zbilja, lijep san! — reče vladika ustavši.
— Ja sam, gospodaru, naredio đaku Muratu da izide pred vrata manastirska, pa da bilježi sve glavare redom, kako budu dolazili, pa, kad bude pri kraju leturđije, da donese popis u oltar!
Vladika se malo zamisli, pa ga pogleda zadovoljno:
— Vidiš, to je pametno! To si se dobro sjetio, moj vrijedni Ivo!... Nego, poznaje li to dijete mnogo glavara?
Josif odgovori:
— To je pametar, kakvoga, da-ti, nema u Crnoj Gori i Brdima! Taj ti zna sve glavare u glavu i po imenu, čudo jedno!
— Onda je dobro! — završi vladika i pođe.
Čim kroči na hodnik, zabrujaše sva zvona. Vojnici čekahu, pa se kretoše za duhovnicima.
Poslije jutrenje duhovnici i đakon obukoše vladiku za arhijerejsku liturgiju. U isti mah, kad ona započe, granu sunce, a na gumnu, pred manastirom, začu se tutnjava, rzanje konja i ljudski glasovi. Odmah se trijem pred crkvom ispuni ljudima, a samo glavari uđoše unutra.
Bjehu većinom Cetinjani, a to nije značilo što i danas, nego ljude iz okolnijeh sela, što sastavljaju cetinjsko pleme, iz: Bajica, donjega kraja, Bjeloša, Očinića i Uganja. Malo-pomalo, Pridolažahu i drugi, te, pri kraju službe, đak Murat jedva se progura kroz gomilu i uđe u oltar da vladici pročita spisak glavara. Bjehu došli: iz donjega kraja knez Ilija Ivanović i barjaktar Joko Špadijer; iz Bajica serdar Điko Martinović; sa Kčeva vojvoda Mićo Perka Šaletina i serdar Gardašević; iz Cucâ Šuto Pešikan; iz Bjelicâ vojvoda Marko Milić; sa Ćeklića knez Jovan Vicković; sa Njeguša sva tri brata vladičina, knez Drago i Lazar Proroković. Od Riječke nahije: proto Ivan Pejović i dva Đuraškovića. Od Crmničke nahije: serdar Savo Plamenac i proto Andrija Đurović. Iz Primorja: Krsto Kalućerović i Vuko Ivanović.
Đak dodade:
— Uz glavare je došlo dosta Crnogoraca i deset vojnika koji će ostati u manastiru. A došao je, gospodaru, i onaj princip što je pobjegao iz Kotora, te zgodan đetić u crnogorskoj nošnji!
— A od Brđana ne dođe niko? — pita vladika.
— Niko! — reče đak.
Vladika se zamisli. Nakon duga mišljenja, naredi da se otvore dveri, pa s krstom u ruci izide na amvon.
Najprije im čestita Novu godinu i poželi da u nju uđu po zakonu božjem, praštajući, zaričući se na mir i slogu i ljubav bratsku, jer ih inače čeka pošljednja pogibija. Ispriča im priču iz Svetoga pisma o Kajinu i Avelju, kako Gospod zapita Kajina: „Gdje ti je brat Avelj?“ A kad ubilac odgovori: „Ne znam“, kako mu Gospod reče: „Šta učini! glas krvi brata tvojega viče sa zemlje k meni. I zato da si proklet na zemlji, koja je otvorila usta svoja da primi krv brata tvoga iz ruke tvoje! Kad zemlju uzradiš, neće ti više davati blaga svojega. Bićeš potukač i bjegunac na zemlji!“... „I ovoga časa to govori Gospodin Kajinu!“ viknu vladika. „Jer Gospod je ovđenak i Kajin je pred njim! Evo ga!“ dodade i zaokruži rukom po cijelome zboru. „Evo ga, ovo je sve jedan Kajin! I ko je digâ ruku na brata svog i ko je to povlastio i ko je nije zadrža, sve je to Kajin! A da šta te drugo očekuje, Kajine, no da budeš potukač i bjegunac i izmećar tuđincu, ako se ne podvrgneš zakonu božjem?“...
Govorio im je dugo tako od srca, prosto, očinski, njihovijem jezikom, pa kad vidje gvozdene samovoljne gorštake ukroćene i zaplašene kao djecu, vladika se odjednom preobrazi, od blaga oca postade oštar, neumitan sudija, reče im da toga dana hoće umir bez pogovora, da se utvrdi sud i sve što se dotle dva puta pokušavalo! Znajući pak da se Crnogorci najviše boje kletve, završi njom ovako:
— Tako vam ovog životvorjaščeg i časnoga krsta, tako vam on uvijek pomogao, tako ga se ne odrekli, tako vas ne pomamio, tako vas ne zatro bog, sveti Jovan, sveti Vasilije i svi sveci i ugodnici božji, tako vam trag po tragu ne poginuo, tako se ne razgubali, tako vam šljeme i sjeme ne poginulo, tako ne ispogibali sramotno, pokorite se odlukama koje ćete sami danas učiniti! Ko im se ne pokori, ko ih bude hotimično prestupao, dabogda postigle ga kletve koje izgovorih! Recite svi, u ime svoje i svojih, po tri puta: Amin!
Svi, užasnuti, povikaše tri puta: „Amin!“...
Onda sta dijeliti navoru i opet bješe blag.
Glavari mu ljubljahu ruku, a on svakoga u čelo.
Knez Drago propusti da se izređaju i mlađi od njega; iza njega stojahu Janko i Krcun. Kad najposlije pristupi, reče:
— Blagoslovi, sveti vladiko, ovoga novog Crnogorca! Evo sam ti ga doveo! Jedva je čekao da ti poljubi ruku.
Vladika poljubi i Janka u čelo, kao i ostale, pa mu zadrža ruku, gledajući ga ljubazno, ali i ispitljivo. Pa onda reče:
— Da si blagosloven! Sve sam doznao i radujem se što te vidim. Doznao sam da si razborit i junačan i da si se odmah privikao našim običajima u životu i da ti je namjera da ostaneš s nama. Kad si već po svome izboru postao Crnogorac, ja te primam kao da si od moje krvi. Je li pravo, braćo?
— Jeste, vaistinu, kao i sve što ti kažeš i učiniš — reče brat vladičin, Stijepo.
— A tebi, kneže Drago, nastavi vladika, hvala velika, što si ovoga čojkovića čojski dočekao, te učinio da mu odmah omili naš kraj. Neka bog i za to izlije svoj blagoslov na tvoj dom i tvoje bratstvo!
Od crkvenijeh vrata pa naviše uza stube, do kraja hodnika, ljudi se navrstaše na dvije strane, da vladika prođe između njih. Kad on stiže do stuba, uđe s polja njeko momče i predade mu pismo. Vladika ga pročita i reče:
— Ovo nam javlja guvernadur da je bolestan, te žali što ne može doći!
Kroza žamor koji nasta njeka glasina jasno reče:
— Valaj, bio zdrav, ili bolestan, bez njega se može i sad i posad! Tako mu se pozdravi, vladiko!
Počeše i drugi pridavati, ali vladika mahnu rukom i reče momčetu:
— Pozdravi lijepo Vuka Stankova i reci mu da želim da što prije ozdravi.
U taj mah bahnu na dvorišna vrata Đorđe, iguman manastira Ostroga, ljudina neobična rasta, lika i nošnje. Bahnu i zastade na pragu, a kolik bješe, malo što ne ispuni sav otvor. Na glavi mu bješe kamilavka, riđa mu brada pokrivaše grudi, a kakvo mu bješe ruho i oružje najbolje pjesma opisuje:
„A kakav je od Ostroga bane,
Za pasom mu dvije puške male,
O ramenu duga breška visi,
O bedri mu duga gadarija,
Do pola je vukom opšivena,
Na vrhu joj od međeda glava,
Zinula je ka’no da je živa!“...
Svi glavari veselo zagrajaše, te se čulo: „A glaj sokola! A dođe!“
Iguman se pokloni i zatutnji kao iz badnja:
— Pomozi bog. Blagosiljaj, vladiko sveti.
— Dobro nam došao, oče igumane — prihvati vladika.
Za igumanom uđoše: bjelopavlićki vojvoda Marko Bošković; pješivački serdar Mrkoje Kontić; piperski serdar Marko Piletić, barjaktar Pavao Bojović i njekoliko njihovijeh.
— Dobro došli, moji sokolovi! — reče vladika, ljubeći ih. — Obradovali ste me, zanago, kao ikad! A, zaista, žao mi je što se namučiste po ovoj studeni, odakle dokle!
Oni počeše dokazivati da se nijesu kinjili, a đakon Ivo nadvika ih:
A što ih žališ, gospodaru, kao da su lacmani, a ne mrki vukovi, koji malo haju i za vrijeme i za daljinu! Što je to njima!? Pođoše i dođoše!
Pa turiv prst u uho đakon zapjeva:
„Priprtiše torbe obramice,
Preturiše struke sinjgavice,
Granajlije puške dohvatiše,
Pa stigoše na Cetinje ravno,
Pred dvorove svoga gospodara!“...
— Sad što ide dalje, ne umijem kazati u pjesmi, no umijem po prostu, ev’ ovako: „Gospodaru, željni smo te kao ozebao sunca, i ti nas dočekuješ kao svoju đecu, ali smo, bogme, i ozebli i ogladnjeli, te da nam je što prije po jedna one vaše kaluđerske prepečenice, pa onda da prezalogajimo.“
Svi udariše u smijeh.
Vladika pođe naviše, lak i veseo, i reče:
— Moj đakon sve šalom začinja, ali o svemu promisli!
— A pogodi li moj san? — pita ga Ivo.
Knez ćeklićki, velik šaljivac, pošto ču san, reče:
— E jest ovaj naš Milobruković i njeko gatalo!
Odmah s ulaska druge zgrade bjehu dvije prostrane odaje, trpezarija i dvornica, u koju uđe vladika. Prema vratima, pod ikonama bješe divan, a na sredini dugačak sto, pokriven šarenicom, na kome bješe njekoliko velikih, četvrtastijeh sklenica rakije: oko stola drvene jake stolice, a iza njih se navrstali đaci; po stjenama njekoliko slika ruskih careva i vojskovođa; u uglovima dva velika orahova ormana; iza vrata bješe izdubeno u zidu veliko ognjište i u njemu goraše vatra.
Uđoše glavari. Savo Markov uvede i Janka.
Najstariji Petrović prvi nazdravi vladici, čestitajući mu Novu godinu, pa svi redom, kako koji primi čašu, zaište blagoslov i želi srećan početak. Pa posjedaše.
Na hodniku momci služahu napitkom vojnike.
Iguman Đorđe započe:
— Pozdrav ti, gospodaru, od popa Milutina iz Tušine, pa onda od svijeh Moračana. Bješe ih mnogo kod mene o božićnjim pokladama. Svi te pozdravljaju i ruku ti ljube.
— Od boga i njima svjema zdravlje — povrnu vladika.
— A je li čega nova u tijem krajevima? Kako je zdravlje u narodu? Kakva bješe ljetina? Je li ko umro od starijih? Je li bilo čarkanja s Turcima?
Vladika postavi ta pitanja da se iguman sjeti o čemu ne treba da odmah govori, o onome što bješe najglavnije, o čemu svi mišljahu onoga časa, a to je o krvavijem međusobicama između brastava i plemena! Glavari razumjedoše da će se tako iz okoliša doći na glavno, na živu ranu, koja se mora vrijeđati! Svi postadoše zamišljeni, namršteni. Janko, sjedeći u nuglu iza Njegušâ, posmatraše ih redom.
Iguman se sjeti što hoće vladika i potanko odgovori na pitanje. Poslije njega na red dođoše Piperi i Bjelopavlići i ostali dalji. I svaki pričaše o sitnicama, ponjekad i smiješnim, samo da se ljudi razvedre. Kratke rastavke tijeh razgovora ispunjavaše Milobruković nudeći rakijom, a kad vidje da se primako glavni trenutak, uzviknu:
— Hvala bogu, gospodaru i gospodo, čuda jednoga! Evo se sastaše gotovo svi glavari Crne Gore i Brdâ, pa ne ispiše ni pola kantunače rakije, a da sam je stavio pred četvoricu kalućera, koje bih ja izabrao, od cijele kantunače ne bi dosad đavolje kapi ostanulo. Ali, nećemo tako — završi uzevši poslužavnik s više čašica... — Ček’ kome ću najprije ponuditi?... Ko mi je najviše namršten? Ha, evo ko!
I stade pred glavarima cuckim i bjeličkim:
— A što si mi se u licu tako namrštio kao da će sad grad iz njega, zmijo cucka, Šunjo Pešikane! I ti do njega tako isto, vojvodo Miliću! Dedete! Budite voljni, kao da ste gdje na svadbi u vašim pitomijem i bogatijem Cucama i Bjelicama!
Đakon naglasi te pridjeve, jer su ta dva plemena najkršnija i najsiromašnija, što izazva malo smijeha. I njih se dvojica osmjehnuše i ispiše.
Stavši pred ćeklićkoga kneza Jovana Vickovića đakon poče kašljucati, ali ga knez preteče:
— Mogu ja, Milobrukoviću, i bez tvoga čaćenja! A, bogami, pravo da ti kažem, nije mi milo da oko mene živa pop čati, a i ti si njeki pop, da-ti napola! Nego eto, da si mi zdrav.
— Dao ti bog zdravlje i svijetao obraz, Ćekliću Mlečiću. A ja baš mnjavah da ne možeš bez ponude, jer se zna da ste zlopitni!
Tako ih je đakon nudio redom, ali vladika, odjednom, iz nebuha reče:
— Za krv među Katunjanima neka sude iguman Đorđe i vojvoda Bošković. Riječanima i Katunjanima primorci Krsto i Vuko. Riječanima i Crmničanima: serdar Mrkoje i Radisav Kontić! Piperima i Bjelopavlovićima: Perko Šaletin, Gardašević i serdar Savo Plamenac. Rovčanima i Moračanima: knez Drago Njeguš, moj brat Stijepo i knez ćeklićki! Je li vam tako pravo?
— Meni jest, vaistinu — reče stariji Đurašković. — I baš ti hvala što me ne postavi da sudim!
To rekoše još njeki neizabrani glavari: od izabranijeh njeki se odricahu, ali na molbu vladičinu ostadoše. Onda otidoše na ručak s vladikom u trpezariju: Petrovići, serdari, vojvode, knezovi, barjaktari, svećenici i Janko, svega njih dvadeset i devet. Ostali, oko četrdeset ih, zbiše se u mađupnicu.
Ručak je malo trajao i malo se govorilo, gotovo jedini vladika što postavljaše pitanja i davaše uputstva i savjete. Poslije jela on razredi sudije i parce na gomilice, pa ih ponamješta odvojeno, u trpezariju, u dvornici i mađupnici; za pisare odredi oba duhovnika, đakona i dva starija đaka. Svi ostali iz mađupnice razrediše se sami, po plemenima i brastvima. Nasta ispitivanje. Svaki i najmlađi imađaše pravo miješati se, ispravljati, dopunjavati, samo kad bi koji suviše digao glas glavari ga opominjahu blago: „Neka, polako, sve će se razabrati, imamo kad!“ Vladika iđaše od jednoga zbora do drugoga, i stizaše uvijek na vrijeme, da ih utiša, da rasplete što se suviše splelo, da ih podstakne na razbor...
Janko iđaše za vladikom; pošto tako obiđe sve gomilice njekoliko puta, otide da razgleda crkvu i manastir. Već u hodniku svratiše mu pažnju njekoliko kapitela i osnovica od stupova, uzidanijeh među nezgrapnijem kamenima, u crkvi tesano četvrtasto kamenje, a na oltaru, pozadi, lijepo izrađen dvoglavi orao Crnojevića; znajući za postanje manastira, Janko zamišljaše kako je bila lijepa stara građevina Crnojevića! U ćelijama koje bjehu otvorene, Janko vidje starinskoga oružja. Kad tako stajaše na pragu jedne ćelije, dođoše dva đaka, Murat i jedan mališa. Murat reče:
— Gospodine, zapovjedio mi je gospodar da ti otvorim obatovu ćeliju i da je naložimo.
I otide te otvori vrata koja bjehu do dvornice. Janko s vrata kroz gusti mrak osjeti zadah vlage i truleži; ali kad Murat otvori kapke na dva prozora, onda se ugodno iznenadi. Vidik s prozorâ bješe na cijelo donje polje i na okolna brda. Među prozorima bješe divan, nad njim ogledalo, na jednoj strani krevet i umivaonik, na drugoj stô, sa velikom policom punom knjiga. Ćelija bješe malena, svedena, obojena žuto, ali svijetla i suha; onaj zadah bješe od vazdušne vlage. Začu škrganje u zidu i vidje iza vrata omalenu izidanu peć. Murat mu reče:
— Evo mali Milun nalaže, a ako ti što ustreba, on će te poslužiti. Ja odoh!
Pokućanstvo bješe pokriveno debelijem slojem prašine.
Janko se najviše začudi obliku drvena kreveta. Bješe nizak, prostran, sa visokim nadglavljem, kojemu rubovi imađahu lijepo izrezane ukrase, pravi mletački supružanski krevet! Na njemu bješe dušek, lakat debeo, bez pokrivača i podglavlja. Divan, takođe prostran, visoka naslona, kožom zastrt, bješe manje očuvan. Ogledalo obličasto, sa drvenijem krivoletom, mletačke rezbarije, bješe stvar od cijene i od ukusa. Tako i dvije stolovače i sto s policom. Sve to kazivaše da je jadni opat ljubio umjerenu udobnost i ljepotu i u skromnosti!
Janko otvori stakla na knjižnici. U gornjim redovima bjehu debele, jednolike, ukoričene knjige sa natpisima na hrbatima, talijanska, istoriska, bogoslovska i filosofska djela, putopisi, njekoliko svezaka velike francuske enciklopedije, njekoliko klasika talijanskih i francuskih; pri dnu nađe dosta i srpskih knjiga; u stolskoj kutiji otkri mnoštvo rukopisa, bjehu bilješke, nacrti državnijeh napisa, originalna službena akta na francuskom, ruskom i talijanskom jeziku. Veliki drveni mastionik, pun plijesni, njekoliko guščih pera i dvije debele pisaljke činjahu utisak, da su vijekovima tu ležale nedirnute!
Đačić Milun, zbojito, plavo Crnogorče, sasvijem nalik na kakvog češkog klapčića, stade na vratima i reče:
— Evo sam dobro naložio, gospodine Janko. Oli da ti donesem čašu vina?
Janko se nasmija i reče mu:
— Donesi metlu i krpu kakvu.
Kad se dijete vrati, zapita ga odakle je.
— Dobrljanin — odgovori đak.
— Gdje je to?
— Eto tuna — reče dijete pokazujući rukom na glavice s lijeve strane polja. — Tu odmah iza granice je Dobrsko selo.
— Kakve granice?
— Tu je granica između Katunske i naše nahije!
Janko mu naredi da omete ćeliju, a sâm poče hodati po hodniku. Žagor je dopirao iz dvornice i trpezarije; odjednom kroza žagor prodrije glasina ostroškog igumana. Janko ču gdje viče: „Nije tako, bratanoviću moj svijetli!... bog zlo zaboravio. A, da oprosti sveti vladika, besposlen pop i popadiju bište!“ Na to se zaori smijeh.
Milun obrisa prašinu. Janko ga otpusti, pa uzev njeke opatove rukopise, sjede. Latinska slova bjehu okruglasta, jednaka, potpuno čitka, ćirilovska nješto nezgrapnija; po grafici zamisli abata kao čovjeka odlučna i puna misli i nasnova. Jošte ga, ni sâm ne znađaše po čemu, zamisli kao osrednjeg rasta, puna, široka lica, velikih očiju sa ličnom dobrodušnosti. I pitaše se: bješe li zbilja taj Dolći njeki idealista, sa djetinjom vjerom, ili kakav probisvjet, neobuzdanijeh prohtjeva, kakvijeh bješe puno u osamnaestom stoljeću!? Dugo je tako sjedio u nagađanju o tajanstvenom popu i u prebiranju ostalijeh događaja, za koje je slušao da su se zbivali u tijem zidinama. Ko zna? može biti da su u toj istoj ćeliji boravili: patrijarh Brkić, car Šćepan, knjaz Dolgoruki, major Vukasović, nebrojeni Mlečani i mnogi drugi, koje su različite pobude dovodile u taj čudni, jedinstveni dvor-manastir!...
Ostavivši rukopise, stade pregledati srpske knjige. Među manje znatnijem, nađe: Vezilićevo Kratko je napisanije o spokojnoj žizni, Reljkovićevog Satira, Stojadinovićeve Njemačko-srpske razgovore, Vidakovićeve Usamljenog Junošu i Velimira i Bosiljku, Kengelčevo Jestestvoslovije, Muškatirovićevo Rasuždenije o postanju vostočnija cerkvi. Stojkovićevu Fiziku i Aristida i Nataliju, Terlajićevog Numu Pompilija, Solarićevo Zemljeopisanije, Vasilija Petroviča Istoriju o Černoj Gori, P. Julinca Vovedenije v istoriju proishoždenija slav.-serbskog naroda; gotovo sva Obradovićeva djela, pjesme L. Mušickog, Novine, koje su izlazile u Beču god. 1793. i 1794.; kalendara itd.
Janko se trže na brujanje zvona i na tutnjavu koja nastade u manastiru, te se ogrnu strukom, zaključa ćeliju i pođe. Vladika i stariji glavari bjehu već na dnu stepenica. U pozadnoj tišmi naiđe na Krcuna Serdareva, koji mu ispriča šta je posvršavano.
— Prebismo — veli — glave za glave i rave za rane, a za suvišak, za svaku glavu da se plati cijena krvi: stotinu i trideset i tri cekina i po, jedan groš i po, jedna para i po! Sjutra još ostaje da se postave sudije po plemenima, da se utvrdi zakonik, koji je već bio, i porez kakav je u zakoniku i da se svrgne guvernadur i od njega uzme polovina pečata.
Poslije večernje Cetinjani odvedoše većinu „izvanjaca“ na večeru i noćište; u manastiru ostadoše Njeguši, dva Primorca, ostroški iguman, vojvoda Bošković i serdar Plamenac; ostadoše razumije se i onijeh deset vojnika što smijeniše onu šestoricu. Iz crkve gosti otidoše u mađupnicu, a vladika se stade šetati po hodniku, što mu bješe svakidašnja navika jutrom poslije jutrenje i pred večeru. Dugo je sam hodao, pa zovnu Janka i, nastaviv šetnju, započe:
— Vidjeli ste da nijesam imao kad ni porazgovarati se s vama, a to mi je velika želja. Dakle, iako uglavnom po čuvenju, znam šta je s vama bilo i šta ste naumili, ipak će dobro biti da to od vas čujem.
Janko mu ispriča cijelu svoju prošlost, pa završi:
— Moja je namjera da ostanem u vašoj zemlji, a pošto me je dobri udes nanio među dobre ljude koji me primiše za svoga, želim da mi ognjište bude među njima. Toga radi pisao sam ocu i sestri, sve im iskreno kazao i tražio nješto novca, jednom zauvijek. Nadam se da ću to primiti i tijem podići sebi malo krova i kupiti malo zemlje, pa što bog da! Ali prije svega, presvijetli gospodaru, svom dušom i srcem, stavljam se vama na raspoloženje! Ako bih sa ovo malo svoga znanja i mnogo predanosti i dobre volje mogao vam služiti, bio bih zaista srećan!
— I ja bih bio zadovoljan da ostanete uz mene — povrnu vladika. — Trebali biste mi još kako! Ali ima jedna smetnja, koja će se, može biti, moći i savladati.
— Mogu li znati kakva je to smetnja, presvijetli gospodaru?
— Možete — reče vladika zastavši. — Vi ste slušali za moga pređašnjeg tajnika, nesrećnog abata Dolćija?
— Uglavnom znam šta je s njim bilo, a njegova me sudba ne plaši.
— Na to ne mislim. Vi ste član jaka brastva, što je najbolje jamstvo za vašu bezbjednost; sjem toga, nadam se da su i druga vremena nastala. Pitanje bi bilo o vašoj plati.
— Molim vas, gospodaru, da toga pitanja ne bude. Platu ne tražim. Biće mi velika čast i sreća ako budem vaš činovnik bez ikakve nagrade.
— Ali ja neću da čovjek u službi cijeloga naroda bude bez nagrade. Ne odnosi se to lično na vas, nego je to stvar načelna i vrijediće i za one koji bi nakon vas došli u tu službu. Pokojni Dolći imao je sto pedeset dukata na godinu. To nije mnogo, ali je prema našim prilikama bilo dosta i pristojno; a i moglo se, pošto sam onda primao godišnju pomoć od Rusije. Vi ste mlađi čovjek, a došli ste u gorim prilikama, zato ću tražiti za vas stotinu dukata.
Po večeri obični posjed u mađupnici bio je življi i veseliji nego obično. Iguman Đorđe i đakon Ivo nadmetahu se u šalama, serdar Plamenac pričaše o svome putovanju u Rusiju i u Pariz, vojvoda Bošković zapodjenu razgovor o događajima u Srbiji, o Bjelopavlovićima koji se nalažahu s Jovanom Dobračom.
Sjutradan rano glavari se ponovo skupiše u manastiru. Toga jutra potvrdiše zakonik od godine 1803, u kome se ponajviše potvrđuju kazne za zločinstva; ukidoše guvernardustvo i pismeno potražiše od Radonjića povraćanje polovine pečata; izabraše plemenske sudije; udariše daciju (porez) po šezdeset dinara (parâ) godišnje na kuću. Najzad vladika predloži da se odredi sto dukata godišnje plate njegovu novom tajniku uskoku Janku. I to primiše, pa se poslije ručka, raziđoše.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Simo Matavulj, umro 1908, pre 116 godina.
|