Uskok/V
V
Kad Janko otvori oči, zasijeni ga mutna svjetlost sa strane. Bjehu dva prozorka, na kojima, mjesto stakala, bjehu razapete jagnjeće kože. Na tavanici bjehu neobojene grede i daske, kroz koje je pirilo. Do njegova kreveta bješe drugi, sličan, od bukovine, prosto otesan, ispunjen slamom, zastrt pustinom. Između kreveta bješe golem kovčeg, ozgo uglačan, sprijeda išaran rezovima; na bližem roglju ležahu njegove haljine, na drugom njeka guka pokrivena strukom. Tri stijene sobička ne bjehu okrečene, te se vidjelo nejednako, netesano kamenje, okolišeno malterom; četvrta strana, prema njemu, bješe prijeboj od dasaka, na kome je bila oružnica, a sa strana višahu haljine.
Janko posmatraše oko sebe, pa uzdahnu, izvuče ruku ispod pustine i pritište dlanom ledeno čelo. Iako je spavao u jedan dušak najmanje pet-šest časova, ipak osjećaše da je neodmoren. Po glavi mu se vrzijahu tragovi od čudnijeh, neugodnijeh snova. Malo-pomalo, počeše se buditi utisci obrnutim redom, počinjući od pošljednjih. Sjeti se da su on i knez Drago legli iza ponoći, da je knez, gazeći lojanu svijeću, rekao: „Ja ću uraniti u crkvu, a ti, Janko, spavaj do ručka!“ Prije toga, prije nego što pođoše na lijeganje, sjeti se ljubljenja s brastvenicima, sa svojim brastvenicima! Osobito mu jedan od tijeh poljubaca ostavi traga u duši. Sjeti se pričanja svoga i njihova, osobito mu ugodno bi opomenuvši se, kako on visoko poraste pred njihovijem očima, kad doznadoše da je i on gledao smrti u oči! To ga je, doista, i uvelo u brastvo. Ne čujući nikakva šuma, pomisli da su domaći u crkvi. Tada mu izide pred oči pop Marko. Nasmija se zamišljajući ga u odeždi i s kadionicom u ruci, toga popa koji je ko ti ga zna koliko glava odsjekao! Janku se nametnu poređenje toga popa sa svjema ostalijema, koje je poznavao, počinjući od svoga domaćega patera. Kakva golema, upravo nevjerojatna razlika! Ne samo ni traga prepodobnosti, namještanju i neprirodnoj poniznosti latinskih svećenika, ne samo što je taj crnogorski pop po spoljašnosti jednak s ostalijem Crnogorcima, nego je i u svemu i po svemu kao i oni! Štaviše, po svoj prilici, popovi su birani ljudi i od njih se traži da prednjače u junaštvu!.. Ta i vladika je prednjačio u jurišanju na francuske šančeve! Čudna pojava taj vladika na konju, sa sabljom i ruci, s krstom u drugoj, ta to je puni srednji vijek! Pa onda po onome što bješe razabrao od Graničarâ, zamišljaše da je vladika crnogorski samodržac, koji vlada u pravom smislu riječi, koji ima svoj dvor i dvorane i gardu i doglavnike, ma kako to skromno bilo, a ono sada doznade da je vladika u vrijeme mira skroman bogomoljac, koji živi u manastiru, koji gotovo nema nikakve svjetske vlasti. Sjeti se onijeh riječi staroga Mrguda, kako su Crnogorci u vrijeme Malog Šćepana globili vladike Savu i Vasilija! Uzeli im, veli, stotinu volova! Ko je bio taj car Šćepan? Ko je bio onaj drugi, zagonetni abat Dolći? Kakvi su to kavaljeri „Svetoga Đorđa“, najznatnijeg vojnog odličja u Jevropi, o koja se otimaju velike vojskovođe!? Tu na tome poljicu, u toj kotlini planinskoj, po svoj prilici, u ovakoj kući imaju dva!
Dođe mu pred oči stari Mrgud Šutov, u kome se oličilo gotovo stotinu godina prošlosti crnogorske, vijek same borbe i patnje! Starac u pričanju nikako ne umijaše prikazati jezgrovito njeku cjelinu, nego sve odlomke, a i te s beskrajnijem uvodima i kićenjem. I sve što se u njegovu dugu vijeku događalo oko njega ostavi u njemu površna traga! Kakva razlika između njega i Stevana Bajova, čije bi pričanje, gotovo od riječi do riječi, mogao napisati, pa da ostane kao lijepa stranica povijesti. Dakle, mlađi naraštaj je umno napredniji, a najmlađi, oličen u Krcunu Serdarevu, još razvijeniji.
To se vrzlo po glavi Jankovoj, koji jednako nepomično ležaše. Sve što doživje te noći, bješe uglavnom bolje nego što se mogao nadati, ali, začudo, kad se već umoren od razmišljanja predade samom osjećanju, obuze ga sjeta. Bješe mu kao topcu koji se spasao na kakvo pusto ostrvce, gdje je slab izgled na skoru pomoć, te, nakon prve radosti, nastaje strah od mračne budućnosti. Ali mladost hoće svoje pravo na život i na sreću: potisnuta nada pojavi se i osnaži se brzo, te Janko poče nazirati sebe u budućnosti kao vrijedna, korisna služitelja vladičina, kao spremna i hrabra člana crnogorske vojske! Da ako ne bude pošljednji u novoj otadžbini!
Ali poslije te trenutne plime nadanja nastade odmah osleka očajanja. Nenadno, kao iza zasjede, obuze ga čežnja za sestrom, za ujakom, za prijateljima od djetinjstva, za svijem onijem što bješe sastavni, nerazdvojni dio njegove mladosti! Zar rastati se za navijek! Pa to je što i umrijeti!
Srce mu se stište od pomisli da više neće vidjeti svoju dragu Ludmilu, svoga zeta, njihovo dijete, koje nosi njegovo ime! I kad je bježao uz kotorske strane, mislio je na njih s bolom u duši, ali tada, na krevetu, prvi put osjeti svom silinom gubitak. Dotle je bio s njima u prepisci, a sad će se to morati prekinuti! Da im bar može javiti, e je živ i zdrav, ali pismo bi bilo ustavljeno u Kotoru!... Pošto je dugo razmišljao o tome, opet naiđe zračak nadanja, sinu mu jedna misao. U Dubrovniku je jedna češka četa tobdžiska; neće, valjada, biti teško po njekom poslati pismo na dubrovačku poštu; naći će se, valjada, i njeki od trgovaca kotorskih, kakav prijatelj crnogorski, na koga bi mogao stići odgovor. On stade smišljati, šta će im već s Njeguša za prvi mah javiti, koliko nevjerovatnih, originalnijeh stvari, ta za njih sasvijem nov svijet! Razdraga se zamišljajući s kakvom će radosnom ispitljivošću njegova draga Ludmila i ujak Vaclav i zet Andrija, sudija, najbolji prijatelj njegov od djetinjstva, čitati njegova pisma, kako će ih hraniti da ih docnije malo Jan naslijedi!...
Drvene stube što izvode u kamaru počeše škripati pod nječijim koracima. Janko sjede i dohvati časovnik. Bješe oko sedam. Njeko lagano otvori vrata i pomoli se glava Krcunova. Obojica se nasmijaše.
— Dobro jutro, Janko! Hristos se rodi! — nazva veselo mladić i poljubi se s njim... — Reci: „Vaistinu rodi!“
— Vaistinu rodi! — ponovi Janko, smijući se takođe. — Taj sam pozdrav već znao, naučio ga od Graničara!
— A sad hoćeš li ustajati, da ručaš? Dolje te čekaju!
Janko se maši svojih haljina, ali ga Krcun ustavi i brzo razvi struku na kovčegu, pa poče redom odvajati: gunj, grudnjak, remik i kese od fišeka, kožni silav, pojas, podveze, dimlije, dokoljenice, obojke i opanke! Sve je odijelo bilo novo, od domaćeg bijelog sukna, optočeno crnim gajtanom. Pružajući mu dokoljenice i pokazujući mu kako se zakopčavaju, Krcun započe:
— Nećemo da te već gledamo u soldatskim haljinama, no hoćemo da se sasvijem pocrnogorčiš! Nâko čizme možeš zadržati, jer je snijeg do koljena. Jedva načinismo prtinu do crkve!
— A zar je već služba svršila? — pita Janko smijući se koliko prerušavanju, toliko i tome što mu opet dođe pred oči pop Marko u odeždi!
— Svršila, ja!... Evo ovako, sad ćeraj do gore, zakovčavaj...
— I neće biti druge službe danas?
— Na što druga?! Napojali smo se boga od prije zore dosad!
— Bjehu li u crkvi svi iz kuće?
— Niko osim kneza. Pristav je imao posla oko peciva. Ja sam im ove godine polažajnik. Sutra idu ženske. Hajd sad umij se. Ja ću ti posuti! Eno vode pred vratima.
Janko obučen i u dimlijama izađe i opra se. Ostalo je brzo išlo, sjem što na kraju bješe kubure i smijeha sa silajem i pojasom! Najzad Janko natače svoj fes i udjenu ledenicu za pojas. Krcun ga posmatraše sa zadovoljstvom.
— E valaj si zgodan Katunjanin! Kao da si nikao i rastao među nama!
— Može biti na oko, ali ko zna kakav sam po srcu?
— Kad si ti u osamnaestoj godini kadar bio uskočiti među Francuze i biti se, nećeš biti pošljednji ni među nama!... Zbilja, ti si uskok po drugi put!?
Domaći dočekaše Janka s uzvicima, i svi se mirbožaše s njim. Knez mu dade naforu, pa je podijeli i ostalijema. Napiše se rakije, pa se Krcun oprosti. Njih dvojica sjedoše za veliki bukovi sto, koji je bio dalje od ognjišta, na kome bjehu iskresana peciva. donesoše im pirinča kuvana, suhe bravetine i slanine. Pošto jedoše, započeše razgovor. Dođe riječ na Rusiju. Janko zapita:
— Kako je sad vladika s Rusijom?
— Nikako — reče knez. — Prekidoše mu davati onijeh hiljadu dukata na godinu, što je još car Pavao odredio bio!
— A zna li se zašto to?
— Znam toliko da je to rabota njekih naših glavara, a kako su i što su spleli ne znam! To će ti najbolje umjeti ispričati brat vladičin, Savo Markov, kad se s njim sastaneš!
— Pa od čega živi vladika?
— A manastir ima svoje zemlje, šume i stoke. Od toga bi bilo vladici na pretek da nije navikao pomagati sirotinji i da ne treba kupovati džebanu.
— A Crnogorci ne plaćaju porez?
— Ne. Prije devetnaest godina, poslije boja kod Spuža, sazva vladika glavarski zbor na Cetinje i tu se dogovore i načine zakon da se po zakonu svako zlo trijebi, da se u svakome plemenu sudi, da se ubijce ubijaju, da svaka kuća daje poreze na godinu po šezdeset dinara, a to je trideset ćesarskih krajcara, od čega bi se nabavljala džebana, plaćao vladika i sudije! Odrediše da se taj novac kupi o Malom gospođinu dne. Kad dođe prvi rok, ne dâ niko ni aspre! „Ne damo harača!“ rekoše Crnogorci. „Ako ćemo ga davati, davaćemo ga Turcima, pa s njima u miru živjeti!“ Poslije sedam godina opet je vladika skupio glavare zbog iste stvari i opet načiniše zakon, bolji i veći od prvoga, ali ništa ne pomože. Narod graknu: „Eto sad vladika prima blago od Rusije, pa dosta i njemu i nama!“ Sad, poslije ovoga nesrećnoga rata, nije ni misliti o tome! Plemena se zakrvila. Ali već svi vidimo da se nema kud više, no da treba reda i stege. O tome će se vidjeti na Cetinju, sad o Vasiljevu dne.
Uskok izide iz kuće. Snijeg padaše jednako krupnijem mekim pahuljicama kroz topal vazduh. U dvorištu bjehu s obje strane čitavi bregovi, a sredinom iđaše prtina od kutnjega praga do dvorišnijeh vrata. Janko izide na ulicu i zastade okrenut brastvenijem kućama. Na dvadeset koraka desno bješe prva kuća, pa na deset od nje, lijevo, druga; ostalijeh šest jedva se nazirahu kroza snijeg, ne bjehu u vrstama, nego rastrkane. Sve su bile niske, pod slamenijem krovovima, sve ograđene suhomeđama; upravo u svakome tom dvorištu bjehu po dvije-tri zgrade: jedna glavna, kuća, a ostale staje, ili kujne. Iz svijeh krovova dizahu se dimovi, a ne čujaše se nijednoga glasa; stoka sita, psi siti, odmarahu se. Janku s lijeve strane dizaše se krševito brdo, koje zaklanjaše brastvo od sjevera; s desne strane bješe dugačak humak, koji zaklanjaše vidik na polje; sastrag se širila uvala i bješe vidjeti po koje drvo; sprijed naslućivaše dio polja. Kroz snijeg letijahu vrane i gavranovi i bjelasaše se Lovćen.
Janko se sjetno nasmiješi volji sudbine, koja ga osudi da mu u toj planinskoj kotlini, u naseljenju prvobitnu, siromašnu, među čudnijem, suviše neobičnijem svijetom, njemu, plemiću od starine, rođenu u drevnom dvoru u pitomoj zemlji, gajenu za svjetski život, bude novi zavičaj i po svoj prilici grob! Nasmiješi se pomisliv da je i on brastvenik, član plemena, Crnogorac; nasmiješi se sjećajući se svojih djetinjskih, pa mladićkih težnja i ideala i sukoba njihova s krutom zbiljom. da je Janko znao da u taj čas, na tome istome polju, u drugome brastvu, u kolijevci plakaše dijete, koje će docnije, kao najveći srpski pjesnik, divno iskazati tu sjetu živovanja, to nemilosrđe prirode, biva: da je čovjek žrtva slijepijeh sila, da je „slamka među vihorove“, da je svijet „tiran tiraninu a kamoli duši blagorodnoj!“...
Janko se trže od glasine kneževe, čije korake i ne ču po snijegu:
— A ti gledaš naše dvorove i podvornice, Janko? Vidje li još gdje po svijetu ovakvog bogastva i raskoša!
— Ta ima siromaštva svuda, ali, po duši, teško da ima gdje višeg i manje zasluženog! Recimo, da si ti i tvoji stariji rođaci ma u kojoj drugoj zemlji, kao stari, izmučeni ratnici, imali biste njeku pomoć od države!
— Znam ja to, Janko! Znam ja da bi pravo bilo da nam Rusija daje po njekoliko dukata na godinu, da kupimo koji bagaš žita, ali šta možeš! Eto si čuo da uzeše i vladici!... Ali, svejedno, najposlije! Najmanje je smrti od gladi! Ako se sad smirimo među sobom, kao što se nadam, biće opet plijena dosta. Turska je zemlja ostala!... A sada da ti pokažem naše kuće. Ova prva je starog Mrguda Šutova; ona druga popa Marka Punišina; za njom je najbliža Steva Bajova; pa je Krcunova; pa Pura Perova; pa Stijepa Mrkova; pa Mirka Jokaševa; pa Markiše Stevova! Kao što si video, ima nas dvadeset i pet pušaka, a sad si se i ti pridao, te nas je dvadeset i šest dobrijeh pušaka! Mi smo najjače brastvo u plemenu. Ne bojimo se nikoga do boga. Ja sam knez, a Rako Mrgudov je barjaktar; glavarstvo nam je i jednom i drugom od starijeh ostalo. Ja imam unuka, a on dva sinčića, pa ako bog htjedne i naša će natraga biti glavarska; a ako bog bude sudio da se nas dvojica istražimo, istraga će biti dobra, jer ima riječ „bolja je dobra istraga, nego rđava natraga!“ A ako bog dâ te se oženiš, skočićemo svi, dići ćemo ti malo kuće, pomoći ćemo ti koliko možemo, kao svome bratu. Jer, treba da znaš, iako u Crnoj Gori ima zla svakojega i nereda velikoga, ima, vaistinu, i dobra, kakva nema, može biti, u bijelome svijetu, ima ljubavi bratske i sloge u brastvu! Živimo i ginemo jedan za drugoga, dijelimo dobro i zlo, pa se svakome čini da ima devet života, a ne jedan!
— Dakle, ti zbilja misliš da bi to moglo biti, to, da se ja oženim!? — pita Janko smijući se.
— Zašto ne, đetiću? Kako ne? Nijesi kaluđer, hvala bogu! Zar ne bi grjehota i šteta bila da takav đetić od takve kuće, a sad još od ovakog brastva, nema poroda? Toga u nas nema, to bi bilo grdilo da čovjek ostane neoženjen. Oženiti se, nego kako. Naći ćemo ti djevojku od dobre kuće!
— Ali ako je ostanem kod vladike?
— Pa što? Nećeš se, valjda, zakaluđeriti? Ti možeš služiti vladiku, a imati svoje ognjište, svoju stopanicu i dječicu kao i drugi ljudi.
— Kako bi bilo, kneže, da ja sad zađem da pohodim redom brastvenike.
— Bilo bi lijepo i svima veoma milo! I po tome se vidi da si kućić i čojković! Idi, Janko, sine, obiđi ih sve redom! Čim prijeđeš prag, lijepo nazovi: „Hristos se rodi!“ Poljubi se sa svakim i reci: „Mir božji!“ I preporučujem ti da ne braniš ženskima da ti ruku ljube. Ti si sada jedna puška naša, pa nije lijepo da im ne dopuštaš da te stimavaju! Ja ne mogu s tobom, znaš ja sam njihov najveći glavar, pa je u redu da najprije oni k meni svi dođu na današnji dan. Ono sinoć, ono već bješe druga rabota! Hajde zbogom!
Janko otide k Mrgudu. I dvorišta i kuća bjehu manji od kneževe, inače bješe velika sličnost u svemu. Svi domaći sjeđahu oko ognjišta kad on uđe. Stari barjaktar, poljubivši se s njim, viknu:
— Viđi đavola, đetinjeg, viđi ga samo u naškim haljinama! Jest soko, ovaj naš novi brat!
— Zgodan, vaistinu! — prihvati Rako.
Rako imađaše ženu i dva sinčića i kćer Anđu, kao što vidjesmo, već isprošenu. U kući još bješe udovica Mare, snaha Rakova, s jedinom kćerju, starijom od Anđe. Ta djevojka bješe još u kolijevci vjerena s njekim Zalažaninom, koji pogibe pod Novijem, u boju protiv Francuzâ, pa će se teško ko naći da je uzme. Razgovor se povede o tome običaju crnogorskom — o vjerivanju djece. Rako reče Janku da je i vladika protivan tome, da jednako nastoji da to iskorijeni, ali da nije prilike e će uspjeti. Na svoje veliko čudo Janko tu doznade da je i Milica kneževa tako vjerena s jednijem Cucom, ali da se o tome živo radi da se vjeridba razvrgne, jer je Cuca gotovo bogalj i „suklata“. Svi su brastvenici zato da se vjeridba razvrgne, samo Krstinja ne popušta, a knez se povodi za njom. U daljem razgovoru doznade da se Mrgud tri puta ženio: prvu je ženu pustio, jer bješe nerotkinja; drugu ote od živa muža, njekog Ćeklića, i zbog te otmice pogibe mu brat. Ona mu rodi Raka i umrije na prečac. Treća je bila od Martinovića iz Bajica; ta mu je rodila četvoro djece, ali sva pomriješe, pa ona svisnu za njima, još mlada.
Kod popa Marka nađe Janko više reda i čistote. Popadija Gojača skuva mu kavu, te, iako bješe začinjena medom, bješe prva dobra što je popi. Pop mu ispriča kako su ga u plemenu često nagovarali da otjera Gojaču, zato što je nerotkinja, ali ni jedan brastvenik mu to ne svjetova, jer je svi paze, zato što je dobra i pametna.
Kod Steva Bajova opet zapodjenuše razgovor o ratovanju Francuza. Janko je morao ispričati sve što je znao o Napoleonu, o njegovom prvom braku i drugom, zatočenju na Elbi. Janko ne mogaše očiju odvojiti od Markiše Stevova i njegove Gorde. Ljepšega para nije se moglo zamisliti. Stevo je imao još dva starija sina, koji pogiboše, jedan neoženjen, a drugoga se udovica preudade, ostavivši svekru dvoje djece, od deset i dvanaest godina. Tu još doznade da su poslije kneza najimućniji Mrgud i on (Stevo); da su ostali srednjeg stanja, a najsiromašniji da je Stijepo Mrkov.
Krcun dočeka Janka s pucnjavom i još poigra sâm po kući. Mati mu, Stane, bješe još mlada, prikladna i vesela žena. Ona od prve reče Janku:
— Evo vas kao dva bijesa, ali do drugoga Božića da se oba oženite! Ovaj moj jutros mi reče: „Neka, nano, imam ja sada druga, pri kome mi je sve ostalo ništa! Ako će se on ženiti i ja ću!“ Čuješ ti te rabote! Već bez tebe ne može ni na to pomišljati! Ja mu rekoh: „Kad ti je već toliko u srcu, a vi se pobratimite!“ A on veli, a pravo veli: „Bog s tobom, nano, nijesmo li već braća! Kako se braća mogu bratimiti?“
Stane imađaše još dva sinčića, Đuzu i Rama, dva krasna dječka, koji odmah prionuše uz Janka i koji prvi u brastvu vidješe šta je u onoj zlatnoj kutiji, što višaše uz Jankov časovnik. „Ikonica!“ viknu Ramo, kad na njegovu molbu Janko pritisnu čivicu, te odskoči poklopac. Sve četvoro vidješe sličicu, poprsje žensko. Bješe plava, bujne kose, velikih očiju, malijeh usta, u ružičastoj haljini.
— To mi je sestra — reče uskok.
— Vidi se gospodski soj — reče Krcun.
— Aoh, divna li je! — doda mati. — Je li udata?
— Jest, ima dvije godine, za moga najboljeg prijatelja, koji je sad sudija u jednoj varoši, blizu našega sela.
Krcun reče materi:
— Pričao sam ti jutros sve što su radili s njim i sa sestrom onaj njihov pop i stariji brat i otac! Nâko ne kaza nam, Janko, je li ti oženjen stariji brat?
— Jest. Oženio se baš onda kad sam ja ležao od rane. Našli su mu vrlo bogatu djevojku.
— A vaše je cijelo selo? — pita Krcun.
— Nije, ali je veći dio.
— Je li koliko vaše imanje? — pita žena. — Biće koliko sve naše polje?
— Ne znam — odgovori Janko smijući se. — Biće tako!
— A pošto sve pripada najstarijem bratu, čim bi ti živio da ostade onamo? — pita Krcun.
— Davao bi mi brat godišnje hiljadu, hiljadu i pet stotina, dvije hiljade fiorina, kako bi odredio sud.
— Dovijeka?
— Dovijeka.
— Tako, ako brat bude imao muške djece, najstarijega će sve dopasti?
— Tako, sve s koljena na koljeno.
— Bože, svašta li ima u svijetu! — reče Stane. — U nas djeca muška sve dijele.
— Tako je i pravo.
— A je li što sestri otac dao? — pita Krcun.
— Jest, dvadeset hiljada, jednom za vazda.
— Kuku! — učini Stane. — To je blago veliko! Što ona ne bi poslala koju hiljadu!
— Ona bi dala polovinu toga da me samo vidi! Dokle sam bio na robiji, slala mi je šezdeset fiorina na mjesec; više nijesam htio, jer mi nije trebalo! Njen je čovjek osrednjeg stanja, osim svoje plate ima malo imanje.
— Koje bi u našoj zemlji bilo veliko, ja mnim — doda Krcun. — Daj bože vijeka i zdravlja, naći će se način da joj se javiš.
— To mi je velika briga, upravo jedina! — reče Janko. — Nadam se da će mi u tome vladika pomoći!
Zapodjenuše razgovor o vladici. Janko ponovi Krcunu što je pitao kneza, našto Krcun započe:
— Vaistinu, znam i ja zašto su u Rusiji ljuti na vladiku. Čuo si sinoć pominjati ime Primorca arhimandrita Vučetića, kojega su Bokelji s još trojicom slali da umoli cara da se Boka sjedini sa Crnom Gorom? E, toga istoga arhimandrita slali su vladika i naši glavari u Rusiju, još za vrijeme cara Pavla, da odnese caru molbu da daje vladici njeku pomoć, našto je, kao što znaš, car odlučio da daje na godinu hiljadu dukata. Sad, je li taj Vučetić tražio dio od toga, ili bješe što drugo uvrtio u glavu, ne znam, tek on, a kažu i guvernadur obijediše i vladiku u Rusiji da ne mari za crkvu, da je po nagovoru svoga pisara Dolćija naumio prodati Crnu Goru Francuzima, i ko ti ga zna što još! Onamo prime to za gotovo, te sve vladike ruske sastave jedno grdno pismo protiv našega vladike, i to pismo pošalju po đeneralu Iveliću. Ovaj ne izide gore, već ostade u Kotoru, pa u društvu s Vučetićem stane prizivati glavare crnogorske i brdske i čitati im ono grdno pismo, u kome se tražilo da svrgnu vladiku, pa da izaberu drugog! Razumije se, glavari se skupe kod vladike i načine oštar odgovor ruskim vladikama, odgovoriše im neka oni popuju u svojoj kući i gledaju svoju dužnost, a da se za nas ne brinu, jer smo mi ginuli za svoju vjeru četiri stotine godina, a naš vladika da je za nas dobar, kao što bjehu i pređašnji od njegove kuće: Sava, Vasilije i Danilo! Oštro, oštro im otpisaše, čuvaše im obraz, kao i oni našemu! Prepis toga pisma ima Savo Markov, ne zaboravi da ga pročitaš. Kad car razabra kako su se Crnogorci rasrdili, naredi svome konzulu u dubrovniku da ih utiša. Konzul dođe, te ovamo, onamo, zabašuri stvar i još tobože izmiri vladiku sa Ivelićem i Vučetićem, ali, tajno od vladike, nesrećnog pisara smakoše! Knez sve to zna, a da ti ne htjede da baš od njega čuješ!
— A ko bješe taj pisar?
— Bješe, brate, čovjek iz svijeta, njeki vele iz Dubrovnika, latinski pop, kažu vrlo učevan i pošten i predan vladici. Oni se poznaše i sprijateljiše kad je vladika prvi put išao u Rusiju... To je bilo... ček’ da sračunamo. Od smrti vladike Save ima sad trideset i četiri godine; tada je sadašnji vladika otišao u Srijem, da se zavladiči, i tek nakon dvije godine zavladičiše ga! Iz Srijema vladika otide u Beč da nabavi džebane, jer čuo bješe da je skadarski vezir Mahmut-paša Bušatlija naumio udariti na nas. Ne mogući u Beču ništa učiniti, piše u Rusiju, svome prijatelju, njekom đeneralu Zoriću, Srbinu. Ovaj ga pozove k sebi. Vladika pođe i povede sa sobom toga Dolćija, kome bješe ime Frano. Tada je u Rusiji vladala Jekaterina carica, koja je, kažu, samo ono radila, što je želio knjaz Potemkin. Taj je knjaz mrzio na Zorića, a zbog njega i na sve Srbe! Dolći se sastajao s knjazom i toliko mu se svidio da ga je ustavljao da ostane u Rusiji, da ga načini velikim glavarom. A Dolći da je odgovorio: „Ja ne tražim ništa za sebe, nego za vladiku crnogorskoga, čiji narod vazda ustaje na Turke, kad vi s Turskom zaratite!“ Na to Potemkin zapovjedi da se smjesta prognaju iz Rusije i vladika i Dolći!
— Čudne stvari! — reče Janko. — A poslije toga ipak vladika ostade vjeran Rusiji?
— Ostade, razumije se! — reče Krcun. — Obraz ne dâ drukčije, naša je vjera!
— A reci mi, molim te, šta je upravo guvernadur, kakva je to vlast?
— A čuo si već da je u njega polovina pečata, a polovina u vladike, pa kad oni sastave obje polovine i udare pečat, onda je svršeno.
— Šta je svršeno?
— A ono što su odlučili svi glavari, u ime svijeh plemena, recimo, mir ili rat, ili umir između brastava, kao što će sad biti o novoj godini!
— I šta još? Kakvu još vlast ima guvernadur?
— A kud ćeš više? On je najveći glavar, poslije vladike prvi! To je postalo u staro vrijeme, kad je dužd vladao u Primorju; on je tražio da pored vladike bude još jedan glavar, te da njih dvojica, u ime Crne Gore, govore s duždom, kad treba što. Guvernadurstvo je najprije bilo u kući Vukotića na Čevu, pa ga Vukotići prodadoše Radonjićima za stotinu cekina!
— Gle, i to je moglo biti! — reče smijući se Janko. — A reci mi, molim te, kakav je čovjek ovaj sadašnji guvernadur, kako mu je ime?
— Vuko Stankov! Kao najkrvaviji junak i najpametniji vođ u ratu, nâko što je gramziv, zadrt i što mrzi vladiku i kuću Petrovića. On bi htio vladiku kojim bi mogao obrtati po svojoj volji. Ali najgore je što se misli da je šurovao s ćesarovcima i kanda je jednom hodio u Beč.
Krcun dodade nižim glasom:
— Zato se sad radi oko toga da se oslobodimo, te da više ne bude guvernadurstva, no da cio pečat bude u vladičinijem rukama! Ali to ti drži u sebi, ne pokazuj nikako da što znaš o tome, ne govori ni s kim o tome!
— A hoćeš li i ti, Krcune, s nama na Cetinje, sa mnom i s knezom?
— Hoću, ako bog dâ! Vrijeme je već. Od Trojičina dne nijesam bio, a tada kao i da nijesam bio, jer iz manastira ne smjedoh nikuda, bojeći se da me ne ubiju Bajice. Da znaš samo kuda sam zalazio, dokle stigoh u manastir!
— Ko su Bajice?
— Veliko brastvo na Cetinjskom polju.
— A zašto da te ubiju?
— Zato što smo se bili mi Njeguši i Bajice eto sve do prije petnaest dana. No ovoga puta nije bilo velike pogibije, jer mi nemamo nako tri ranjena, a oni dva mrtva i četiri ranjena! Ovoga puta s obje strane nijesu se miješali ni glavari, ni stariji ljudi, nego samo mi momčadija!
— A zbog čega se biste?
— Eto, da je njihov serdar Điko rekao da su se oni bolje podnijeli na debelom Brijegu no mi!
— Pa zato!?
— E, pa to nije mala stvar! Grdno je to kad se nječije junaštvo smanjuje.
— Pa ti nijesi bio u tome boju!
— Kako sam mogao biti, čôče, kad bijah tada dijete!? Ali to se ne gleda! Bila su moja braća! I prije sto godina mi smo bili, i poslije sto godina mi ćemo biti!
— Tako je, razumijem! — popravi Janko. — Dakle, ti veliš, to su sitnice? Kad vas je dva mrtva i sedam ranjenih!?
— Pa sitnice, no što? Pošto je Mahmut-paša harao Crnu Goru, zakrve se Čevljani s našim plemenom i Ćeklićima, te ovaj isti vladika, koji tada tek bješe nastao, mirio ih je i umirio za šezdeset i četiri glave!
— Uh, strahote! — reče Janko. A zar ti, Krcune, ne vidiš koliko je to zlo?
— Vidim, pošto razmislim, ali se onda ne misli, onda, kad čovjeka ponese.
— A šta ti upravo radiš kod vladike, zašto si mu potreban?
— Nosim njegova pisma i poruke u naše pleme, kad ustreba; pratim ga kad kuda izide: a glavno je što slušam njegov nauk! Ima nas od svakoga plemena po jedan, po dva!
— A koga još ima uz vladiku?
— Imaju dva kaluđera, đakon, sedam-osam đaka i momci.
— A nema pisara?
— Glavni je pisar đakon Ivo, a kad ustreba pišu i kaluđeri.
Janko pogleda na časovnik:
— Ja se dugo zadržah kod tebe, a treba da svratim još u toliko kuća. U koliko još!? — zapita ustajući.
— Kod Pura Perova, Stijepa Mrkova, Mirka Jokaševa i Markiše Stevova. Ja ću k njima s tobom, jer ja sam najmlađi od svijeh domaćina. Samo me ti sačekaj kod Pura, dok ja časkom obiđem djeda Mrguda, strika popa i strika Steva Bajova.
Izidoše zajedno, pa se rastaše.
Pura Perov imao je samo sina Pera Purova i dva sinovca već stasala: Draga i Đura Mašova, kojima otac odavno pogibe. Kao što vidjesmo, Pero bješe oženjen, a žena mu Kiće nemađaše više od šesnaest godina! Puro je bio mučaljiv čovjek, što je rijetkost među Crnogorcima i bješe zdrav ko drijen, pucaše od jedrine! Domaćica mu, Živana, bješe mu sušta suprotnost, visoka, suha, bolešljiva.
Odatle njih dvojica otidoše ka Ćorom veseljaku, uz koga se smijahu više od časa. Njegova žena Bela bješe još viša od Živane, golema nosa, pogrbljena. Imađahu četiri sina te lična mladića: Grubana, Šćepa, Ivana i Miša. Onaj mali Šuto Mirkov, što je okretao pecivo u kneza, bješe mu sinovac, siroče ostalo rano bez roditelja.
Mirko Jokašev, udovac, najličniji od sviju brastvenika, najzadružniji, imađaše sedam sinova, najstarijeg za ženidbu. O tome se i povede razgovor. Mirko mu bješe namijenio njeku bajičku djevojku, ali je, zbog krvi što leže među ta dva brastva, ne mogaše još isprositi, nego se nadaše da će se to moći svršiti do poklada, ako se o Vasiljevu dne učini umir na Cetinju, kao što se nadahu.
Najposlije se uputiše ka Markiši Stevovu, o kome usput Krcun ispriča ovo:
— Markiša se mlad oženio, pa kad mu žena za pet godina rodi tri kćeri, on je otjera. Druga mu rodi dvije kćeri, te i nju otpusti. Najposlije i treća mu rodi dvije kćeri! Tada razumjede da je to sudba i da ne može ništa protiv nje! I tako ti ostade sadašnja, Kusa, i sada u kući sedam kćeri, bogami, svakojakih, i lijepijeh i ruželjavijeh! Čučeš kako će ih rastjerati sad kad mi uđemo, jer ih ne trpi kad ko dođe!
Zaista čim oni nazvaše: „Hristos se rodi!“ Markiša skoči i viknu:
— Izlaste, đevojčine, brzo, rš!... Vaistinu rodi!
Sedam cura, jedna za drugom, iskakaše mimo njih. Kusa je gotovila cicvaru. Obojica jedoše cicvare...
Bješe davno prevalilo podne, kad se vratiše. Uputiše se kneževoj kući, ali začuše veliku graju kod Mrguda Šutova, te uvratiše i zatekoše gotovo polovinu brastva, među ostalijema i Milicu. Igraše se oro. Sva ih omladina dočeka veselo.
Poslije igre, svi navališe na Krcuna da pjeva uz gusle. On se dugo ščinjao, ali kad ga i Janko zamoli, poče pjesmu: kako je bosanski vezir pisao crnogorskom vladici da mu pošalje harač, još povrh toga „dvanaest mladijeh đevojaka, sve od dvanaest do petnaest ljeta i suviše Belu Stanišića“: ako li sve to ne pošalje, kune mu se vjerom i imamom, skupiće silnu vojsku i njom razoriti Crnu Goru. Vladika skupi braću Crnogorce, pročita im knjigu i zapita ih što misle da se odgovori na to. „Otpiši mu“, rekoše mu oni, „da Crna Gora ne daje harača, no neka pokuša da ga sâm uzme. A mjesto dvanaest djevojaka, pošalji mu dvanaest rogova od ovnova, a mjesto same lijepe Bele, dvanaest repova od veprova!“ Tako je vladika i uradio, a vezir udari s vojskom i prođe kao i mnogi prije njega!... Janko je s uživanjem posmatrao kako taj ponositi odgovor godi svima, kako im je iz dna duše, te je uvjeren bio da bi i oni onoga istoga časa tako odgovorili silniku!
Mrgud doda tumačenje pjesmi, ispriča opširnije događaj.
Momci žaljahu što je toliki snijeg napadao, inače bi gađali, metali se kamena, utrkivali se, skakali. Njeko predloži da skaču trupačke u kući, ali se to ne primi; drugi ponudi da se igra igra kakva, „pazara“, ili „međeda“, ili „vučenja klika“, ili „prstena“, „krmače“, „klisa“, „zeca“. Većina bi za „međeda“. Objesiše konop s grede na gredu i nađoše dvije toljage. Labud Markišin sjede na konop, pa oslanjajući se na toljage, prekrsti noge i poče se culjati. Drugo momče stade na dva koraka pre njega i viknu: „Koji si, more, na konju? Kud si krenuo?“ Labud odgovori: „Krenuh u lov!“... „A koju bi zvijerku najradije gađao?“... „Međeda“... „A kako si pošao na međeda nenaredan? Eto ti je konj bos, nema ni uzde, ni kuskuna, ni kolana!?“... „Sad će sve biti!“ odgovori Labud, pa odiže toljage i hitro udari njima svoje tabane i reče: „Evo ga potkovana, na!“ drugom opruži toljage, pa ih priljubi i reče: „Evo ga i zauzdah!“... Trećom ih sastavi iza sebe, i dodade: „Evo i kuskuna!“ Tada momče baci svoju kapu na pod i viknu: „E, sad evo ti i međeda, pa udri ga!“ Labud, poštapajući se, primače se, pa čas jednom, čas drugom toljagom stade udarati po kapi, uza smijanje i halakanje gomile.
Velika hitrost i prisebnost treba igraču da se u onijem pokretima održi u ravnoteži! Sva zabava i jest u očekivanju da će se strovaliti! Labud Stevov bješe pravi vještak u toj igri. Za njim izređa ih se četiri-pet, i većina ih pade.
Kad im toga bi dosta, počeše se igrati zapletene igre „prstena“, pri kojoj treba: prsten, marama i devet kapa. Igra je dugo trajala, pa se nadigrani podvrgoše različitijem kaznama: jedni se moradoše ogariti, druge pobjednici brijahu iverovima, njeki su morali lajati, njeki skakati na jednoj nozi, na njekima su „križali duvan“ itd.
I starac Mrgud i babe smijahu se kao i omladina. To bezazleno, zdravo veselje obuze i Janka. Bog zna kad, čak valjda u djetinjstvu, smijao se tako i toliko. A, s druge strane, već i nevjeste i djevojke i djeca ponašahu se s njim kaogod i s drugim mlađim brastvenikom, te se svaki čas čulo: „Janko! naš Janko!“ Kakva razlika za dvadeset i četiri časa, otkad se od zagonetnog „principa“ prometnu u „uskoka“! Njemu je to godilo, od toga mu bješe toplo oko srca, i svakim načinom nastojaše da ih većma oslobodi, da im postane što prisniji! Između njega i Milice prestade zazor i snebivanje, niti je kome od nazočnijeh na um padalo da ih sumnjivo ili ispitljivo posmatra kad bi se u razgovoru odvojili! Čak dođe do razgovora o Miličinoj vjeridbi; to je zapodjenula popadija Gojača, odvojivši se s njima dvoma. Popadija započe:
— Kako ti se, Janko, sviđa ova naša Milica?
— Kao krasna djevojka — odgovori on.
Gojača zagrlivši Milicu, koja porumenje, nastavi:
— Neka što je od soja i zgodna, no je pametna i čistunica i vrijedna i srca milostiva!...
Milica reče:
— Neka, strino, molim te! Što me toliko hvališ, kao da će mi Janko provodadžisati!
— A ko zna! — reče popadija onijem izrazom nevina lukavstva, kakva u njenim prilikama mogu imati čedne žene... — Ko zna sve što može biti još! Ti si čuo da je ova naša cura vjerena?
— Čuo sam — odgovori Janko.
— I šta još?
Milica pobježe.
— I što si još čuo? — nastavi Gojača.
— Kao da brastvo nije zadovoljno.
— Kami je zadovoljno! I ti si od brastva, pa je pravo da znaš svu istinu. Milica je vjerena još u kolijevci sa sinom cuckog barjaktara, Radoja Dragojeva. Radoje bješe kao najbolji Cuca, a bješe još od najboljih prijatelja našega kneza. Jednom u boju knez ga je iznio ranjena, a bješe sila ljudska, ništa manji od kneza! Ima i pjesma o tome! Elem kako bjehu oba oženjena, baš te godine rodi se Milica, a Radoje već imađaše muško dijete od četiri godine, vjeriše tu djecu, po starinskom običaju. Radoje pogibe biće desetak godina. Sin mu Kićun živ, ali se ne uvrže na oca, no je sitan, smeten, rđica, kakvijeh je, srećom, malo u ovijem gorama! Da smišljaš stvorenje u svemu i po svemu nenalik na oca i na svoj rod, vjeruj ne bi ga smislio takoga, kao što je taj Kićun Radojev! Pomisli samo to da barjaktarstvo nije prešlo na njega, no na mlađega mu brata, ne dadoše mu njegovi rođeni brastvenici!
— Pa šta će biti, najposlije?
— Zbog take rabote bilo bi krvi u drugim prilikama, a, dati, zbog smetenoga Kićuna neće! Neka mu dadu barjak, pa ćemo mu dati Milicu! To tako kažemo, jer znamo da neće biti! A o Đurđevu dne stvar mora biti načisto, jer je vrijeme Milici da se udomi... Čim se čuje da je slobodna, navaliće prosioci...
Među ljudima bješe se zavrzla žestoka raspa oko nječega. Zovnuše Janka. Krcun mu reče:
— Evo da ti presudiš! Ti doista umiješ se sjeći!
— Kako sjeći?
— Sabljom, ili nožem, kada bi te ko napao, ili ti koga! Je li da je to vještina?
— Još kakva! — odgovori Janko smijući se.
— E, a njeki od ovijeh kažu da ta vještina ne pomaže ništa, jer, vele, nije pomogla onome što ga posječe Stijepo Mrkov i onoj dvojici što ih posječe Joko Stijepov Petrović i mnogima još, i to sve oficirima, kojima crnogorski jatagani odrubiše glava! A ja sam opet od dostine naših slušao da mnogima ne mogoše ništa, nego baš dobiše rane od njih!
— Jedno je vještina, a drugo je srce — reče Janko. — Onome ko je strašljiv slabo pomaže vještina, a onome ko je srčan mnogo ona pomaže!
— Tako će biti! — potvrdi Rako Mrgudov. — Nego sav ovaj razgovor išao je na to da te na kraju zamolimo da nam pokažeš kako se po nauci siječe! Donesi, Vuko, dva jatagana s oružnice!
— Neka te, đavole đetinji! — viknu stari Mrgud! — Zar na Božić s novijem bratom da se siječete!?
Svi prsnuše u smijeh.
— A ono nađi koji dvije palice, pa da se njima ogledaju megdandžije! — doda Krcun.
Njekoliko momčadi potekoše da nađu palice.
— Sad ko će se sjeći s Jankom? — pita Krcun. — Ja, zanago, neću, jer ja vjerujem da će me nadgornjati! A-nu, ti, Labude, koji kažeš da ta vještina ne pomaže!
— Ja, vaistinu i hoću! — reče Labud.
Rako izjednači palice i predade ih megdandžijama. Oni se raskoračiše jedan prema drugom i ukrstiše. Svi ostali i ženski stadoše u naovitak oko njih. Janko spusti drvo i započe:
— Imaju dva načina. Jedan je da se borimo ovako s mjesta, da se nijedan ne kreće lijevo ili desno, naprijed ili natrag, osim što je slobodno povijati se. Drugi je, da se oba protivnika miču po volji, da zaskaču, ili idu naprijed, ili natraške, kako god hoće!
— Ja ću da zaskačem — veli Labud. — To je po crnogorski!
— Ali u ovoj tjeskobi to ne može biti! Mogli bismo kome izbiti oko, ili bi se nas jedan mogao nagrditi!
— Dobro, sjecimo se stojećke. Drž’ se! Ode glava!... Zbilja, šta će ovo biti? Kako ću?
— Udri ti mene, ili bodi, kako god hoćeš, ja ću se samo braniti!,
— Neću, ni dao bog! Ovo je, da-ti, šala!
— Ni ako uzoćeš — doda Krcun da ga podraži... — Zato ti Janko kaže: „Udri gdje hoćeš!“ A-nu, počinji već! Sijeci, more, tijem ljutijem mačem!
— E, kad je tako, drž’se! — viknu Labud i započe udarati. Udaraše s lijeva, s desna, naginjaše se, povijaše se, oblažaše da bocne Janka, ali mu sve bješe uzalud! Svaki njegov zamah Janko odbijaše lako, bez naprezanja, bez žestine, samo što bi po njekad malko mrdnuo trupom. Prvijeh trenutaka svi posmatrahu s najvećom pomnjom, pa se počeše čuditi i uz Mrguda uzvikivati:
„Viđi đavola! Viđi ti, molim te, đavolje rabote! Đavolja je i ta lacmanska rabota, kao i svaka“... Najposlije zahori se smijeh i učestaše uzvici: „A, udri, Labude, pogani! Udri, mrcinjašu! Udri! Udri! Urte! Haj sokole! Haj žabo!“... Grješni Labud bješe sav crven kao rak i krupne kapi znoja izbiše mu po licu.
Najzad baci palicu i viknu:
— Lasno je ovako, ali kad bi se baš dobro ražljutio, kad bih kidisao, ne vjerujem da bi mu što pomogla njegova velika vještina!
— A-nu obidi se još jednom s njim, pa da on tebe udara kako on hoće! — reče Krcun.
— To nećemo — reče Janko. — Za danas je dosta. Labud, može biti, pravo ima! Ja sam vještiji zato što sam se vježbao, ali drukčije to ide kad se i nevješt bori za svoj život!
Videći kako je Labudu teško, Krcun se uhvati s Jankom, ali nakon njekoliko udaraca prekidoše, jer uđoše svi stariji brastvenici: knez Drago, Markiša Stevov, Mirko Jokašev, Stijepo Mrkov, Puro Perov, Stevo Bajov i pop Marko.
Mrgud i Rako ponudiše večerom sve goste; svi se nećkahu za njekoliko, pa stariji posjedaše za sto, a mlađarija oko ognjišta. Janko opazi gdje se Gojača i Milica odvojiše u ugao. Krcun, sjednuv do Janka, prišapta mu:
— Ovako ti mi radimo! Danas ćemo oglodati Mrguda, sutra popa, pa mene, pa sve redom, osim Stijepa Mrkova, koji se ne bi mogao ni omrsiti da se svi ne porevenamo.
— A jesi li ga dohranio meni, jesi! — reče knez Mrgudu, koji stavi ovnujsko pleće pred njega.
— A da kome ću? Lani si mi dobro pogodio sve!
Knez odsiječe s pleća veći dio mesa, pa ga stavi u opću zdjelu, pa stade najlak otkidati sitne zalogaje i stade pitati domaćina:
— Ovaj je tvoj, to znam, no mi reci, kakve bješe dlake i rogova?
— Bio je bio, kao snijeg, nâko rep mu pri vrhu i noge nad papcima crne! Imao je rogove vilašaste.
— Vrača li se u vas pleće, Janko? — zapita Rako Mrgudov.
— Ne razumiješ šta me pitaš! — odgovori uskok.
— E sad ćeš razumjeti!
Knez dobro ostruga nožićem lopaticu od pleća; pregleda je ozbiljnijem izrazom sa sviju strana; premjeri je pregnutijem palcem u dužinu; diže je naviše, nalijevo, desno, prema oku, pa poče:
— Kutnji ti je stožer i ove godine tvrd! Jârog žita, kanda, biće dosta, ali sijena žlje! Stoka biće zdrava, nâko se telad neće održati! Krtole, kupusa, duvana na pretek!... E, sad vidite i sami, polje je svud po srijedi čisto, a po okrajcima krvavo, dakle bićemo se s njekim, ali ne žestoko! Ima jedna biljega, koja mi nije mila!
— Je li grob? — pita Rako.
— Kanda jest, ali nije mladićki, to posigurno nije!
— Onda je moj! — reče Mrgud smijući se. Čudne mi štete! Kao da mi odavno nije vrijeme putovati!...
— Vjerujete li vi u ta pogađanja? — zapita Janko Krcuna.
— Vjerujemo kad pogode! Onda se svak sjeti pleća i pogađača, a ako se ništa ne obistini, onda ih se niko i ne spominje!...
Ženske zapjevaše. Ljudi zaćutaše i zakurnjaviše. Docnije Stevo Markišin otpijena jednu uz gusle, pa se raziđoše, jer svi bjehu sustali.
Napolju bješe cibrin a i snijeg već škripaše pod njihovijem nogama. Nebo bijaše vedro i zvijezde veselo treptijahu.
Sutradan sve tri ženske iz kneževe kuće otidoše u crkvu. Knez i Janko popiše kavu, koju im zgotovi pristav. Sačekaše ženske, ali ne htjedoše jesti s njima, nego pođoše ka Petrovićima.
U ono vrijeme bješe svega pet-šest kuća Petrovićâ, a Markovijeh sinova, rođene braće vladičine, tri kuće. Knez i Janko svratiše najprije ka Stijepu Markovu. Bješe naočit čovjek, blaga izraza, odjeven u svitnijem haljinama. On ljubazno dočeka Janka i porazgovara se s njim, ne ispitujući ga mnogo. Ama sin mu Joko, (onaj o kome se pričalo da je posjekao dva francuska oficira) živ, ognjevit mlad čovjek, zasu pitanjima i ljubaznostima uskoka i pođe s njima ka stricu Savu.
Savova kuća bješe poveća, otprilike koliko kneževa, ali je pod bio lijepo popločan. Na sredini bješe ognjište, oko kojega zatekoše ženske i djecu. Desno bješe pregrađena odaja, i vrata na njoj bjehu otvorena. Prema vratima, za stolićem, sjeđaše čovjek i čitaše nješto. On ustade kad se pohodioci uputiše k njemu. Bješe visok, okošt, grbasta nosa, dugačkih, smeđih i prosijedijeh brkova. Na njemu bjehu čizme i svitne haljine, džamadan izvezen zlatom i na njemu krst „Svetoga Đorđa“.
— To je mladi gospodin, uskok? — zapita Savo, ljubazno pružajući ruku Janku... — Kako vam je ime?
— Pravo ime: Jân P., a sad: Janko Uskok!
— Dobra ti sreća, kneže Drago! Mir božji! — reče Savo starome i poljubi se s njim.
— Sjedite!
Prvi put otkad je u Njegušima, Janko ču da ga njeko oslovi sa „vi“, i ugodno se iznenadi, našav se odjednom pred čovjekom i stvarima što napominju kulturan život.
Soba je bila potavanjena, popođena daskama; stijene i tavanica okrečene; u zidu bješe izdubljena odžaklija, u kojoj goraše velika vatra; u nuglu bješe povelik orman, pun knjiga; na stijeni, nada stolom, višaše uokvirena Orfelinova „Generalnaja karta Vserosijskoj imperiji, Germaniji, Holandiji itd.“; natpisi bjehu krupni, te se mogahu izdaleka čitati; nad njom višahu „estampe“, slike Napoleona, Aleksandra, Franca, velikog duke Karla, Kutuzova.
Pošto sjedoše, Savo nastavi:
— Sve znam, grofe, što je s vama bilo, upravo znam sve što ste vi ispričali kod kneza. Nemojte se čuditi — ove male naseobine, brastva, u ovoj pustinji, željne su i najmanje novosti, a kad njeka padne, raznese se odmah. Ja bih se kladio da gotovo svaku vašu riječ zna cijelo pleme, i da se od juče i ne govori o čem drugom! A novost nije obična, od onijeh što ne povlače za sobom tumačenja i nagađanja, koje se drugi dan zaborave!... Ta već odavno slušamo za stradanje njekog principa, pa taj princip uskoči u Crnu Goru, te razabrasmo da se zove grof Jân P., pa se grof Jân u čas preobrazi u Janka Jokovića Njeguša. Čini se čovjeku da čita kakav zapleten i nevjerovatan roman našega Vidakovića!
— U svemu tome, gospodine vojvodo, nema kakve moje zasluge — reče Janko. — Čuven sam bio zbog svoje nesreće!
— Da. Milo mi je što tako lijepo govorite srpski! Čuo sam da ste živjeli među Graničarima, ali ipak to je preveliki uspjeh!
— Dvije pune godine nijesam gotovo ni govorio drugim jezikom, a materinski mi je češki!
— Njemački već znam da govorite savršeno, a umijete li i talijanski?
— Razumijem pomalo, ali znam francuski prilično.
— To je dobro. To će dobro doći vladici!... A vi se malo čudite što vidite ovdje sliku Napoleonovu! — reče Savo smijući se, jer bješe opazio da taj lik najviše privlači uskokov pogled.
— Pravo da vam kažem, milo mi je mnogo što ga ovdje vidim!
— Eh, zadavao nam je taj dosta jada, a i mi njemu, koliko smo mogli, a rek’ bi da smo dosta, pošto se mnogo ljutio na nas i prijetio nam da će se naše gore nazivati crvenijem! Ali, pored svega toga, mi se klanjamo njegovu geniju, njegova slava zasjenjuje nas, i žalimo njegovu sudbinu! Žalost je znati da taj orao danas čama slomljenih krila na malom talijanskom ostrvu! Koliko bi ljepše bilo da je našao junačku smrt u sred tutnjave, kakva se samo oko njega čula!
— To je istina — reče knez.
Savo se trže.
— A, oprosti, kneže, ja se zagovorih s ovijem mladijem čovjekom, a na tebe zaboravih? Što ćeš! Željan sam čovjeka iz svijeta, a suviše, s ovijem bih đetićem imao govoriti dan i noć!
— Ne zamjeram, gospodine Savo. Znao sam lijepo da ćete, čim se sastanete, zapodjenuti o svjetskim i učevnijem rabotama, kao što vam liči! A ni vi meni ne zamjerite, i ja odoh kraj ognjišta, e mi je tamo pozgodnije!
Pošto knez otide, Savo će:
— Čitate li vi srpski?
— Čitam, ali pisati ne umijem!
— Naučićete lasno! Muka je to što je jezik u našim knjigama više ruski nego naš ovaj obični, kako narod govori! Ali od njekoliko godina počeše i spisatelji trijebiti ruske riječi, te pišu sve većma srpski! Evo, vidite, ja primam Novine, koje su počele preklani izlaziti u Beču. Evo ovdje pet-šest brojeva, ima ponješto u njima o Napoleonu. I primam Davidovićev Zabavnik. Možete ih uzeti. Pa dok ste ovdje, slobodno se služite i knjigama! Drugih nemam osim srpskih, jer drugoga jezika osim srpskoga ne znam, razumijem pomalo i ruski i talijanski, ali to je kao ništa! Ali u manastiru naći ćete i talijanskih i francuskih i njemačkih knjiga, što je ostalo od pokojnoga obata, ako već nijesu uništene!
U taj mah uđe njekoliko glavara u kuću. Savo ustade, i uputi se k njima. Janko, sav zažaren, reče:
— Kad ste toliko dobri prema meni, ja ću vas zamoliti za jednu veliku... najveću dobrotu?
— Što mogu drage volje! — reče Savo.
Janko izjavi želju da piše sestri; kaza mu svoje sumnje o pošti i svoju nasnovu, kako bi mogao doći do odgovora.
— Ništa lakše od toga! — povrnu Savo. — Evo vam sve što treba, pa sjedite odmah i pišite, ostalo će biti moja briga! Javite sestri neka uputi odgovor na Mihaila Žutkovića, trgovca u Kotoru. Dobro bi bilo da odgovor pođe iz Praga i da se adresa napiše tuđom rukom, najbolje je da pismo pođe od kakve trgovine!... Danas ste moj gost, dakle ne hitajte, zajedno ćemo ručati, pa ako budete htjeli, zaći ćemo malo u brastva!...
S njima je ručao i Joko. Razgovarali su najviše o Napoleonovijem i crnogorskim ratovima i o prilikama u Crnoj Gori. Poslije ručka pohodiše i trećega brata, Toma Markova. Da bješe Janko najprije k njemu zašao, taj lični i pitomi čovjek učinio bi na njega jači utisak, ali se ipak gubio prema srednjem bratu. Jedino što svi Petrovići mogahu zavidjeti Tomu Markovu bješe krasno muško dijete od tri godine, koga zvahu Rade. Janko nikada do tada ne vide ljepšeg i umnijeg djeteta! Bješe bjelolik, velikih crnijeh očiju, lica dostojna da bude ugled kakvom dobrom slikaru za lik Jovana Preteče (kao dijete) — kakve slikahu stari talijanski majstori! Janku rekoše da će taj mali Rade, ako poživi, po svoj prilici, biti Vladika i našljednik Petra I.
Kad Janko kaza Savu, kako mu je preporučio knez da pohodi i guvernadura, Savo ne dopusti. Reče mu:
— Tamo ne idite! Kažite knezu da sam ja to rekao, ali to samo njemu kažite!
U mrak Janko se uputi kući. Bješe vedar, lak, razdragan. Pred ulaskom u dvorište zateče Milicu, koja ga očevidno čekaše. Ona mu reče:
— A gdje si već? Tvoja te je kuća željna!
Janko se zagleda u nju, lice joj bješe blijedo, grudi joj se talasahu.
Onda se Janko nagnu i poljubiše se. Pa, bez riječi, uđoše.
|