Uskok/IX
IX
Tri dana pred Đurđevdan, pod planinom Zlostupom, u jednoj dolji, okruženoj drvima, zora zateče na spavanju šestoricu četnika. Da ih je ko izdaleka posmatrao, posumnjao bi jesu li živi, tako ležahu nepomično! Svaki turio kamen pod glavu, pokrio lice i grudi strukom, zagrlio vjernog druga — dževerdar. Svakome iza glave bješe torba s brašnjenicom i mješčić vode. Nijedan ne izvadi iza pojasa kuburu i jatagan, te ako se kome htjelo da se okrene na bok, nije mogao. I tako na tvrdoj zemlji, i tvrdu snu, crpahu novu snagu. Na tome stravičnome mjestu „Duge krvave“, bjehu mnogi grobovi pređašnjih četnika, te se njekom od tijeh mogahu priđevati lješine odrubljenijeh glava.
Kad sunce stiže do pola neba, jedan se probudi, sjede i, onako trapovijesan, pogleda po družini, pa na nebo, pa se prekrsti i ustade.
Bješe Marko Jokašev.
On ih redom razbudi i redom se otkriše i posjedaše: Janko Uskok, Krcun Serdarev, Markiša Stevov i Labud Markov.
— Podne je već! — reče Marko Jokašev. — Ako budu ona djeca pospala! Dedete vi, Labude i Pero, zamijenite ih!
Labud, sin njegov i Pero Purov bez riječi otidoše u šumu. Po tome se vidjelo da je Marko četi glava; on jedini stariji čovjek među tom djecom, tuna je i prije zapadao. A po crnogorskoj ćudi, Marko je činio da se u svemu ogleda njegovo glavarstvo, njegova neograničena vlast, te je sjedio odvojeno, važno upredao brkove, gradio se duboko zamišljen i čisto očekivao neće li koji prvi što glasno progovoriti da ga nakara. Momci bjehu zabavljeni koječim — njeki je jeo brašnjenice, drugi pio vodu iz mješčića, treći pregledao oružje. Janko bješe kleknuo, pa iz svoga mješčića oprezno sipao vodu u šaku da malko umije lice.
— E, vidi se što je lacmanin! — šapnu Krcun.
— Šta to reče, ti, njeki — zapita vođ.
Momci se osmijehnuše, ali niko ne odgovori.
U tome začu se krckanje šiblja i koraci. Dođoše dva najmlađa što se vraćahu sa straže, a to bjehu: Jole Rakov i Gruban Stijepov, obojica golobradi, stidljivi, kao djevojke; od nespavanja i sustalosti oba bjehu blijeda, lomna.
— Da ne bjeste zaspali — zapita vođ.
— Toliko mi ikad zaspao dušmanin — odgovori Jole i smjesta se pruži, pa to učini i Gruban.
Bješe, dakle, četa od osam druga, sastavljena iz omladine bratstva kneza Draga, iz svake kuće, osim popove, po jedan. Kao što već znamo, Markiša Stevov i Pero Purov bjehu oženjeni, a svi ostali bjehu momci. Znamo i to da se podigoše da svete Miluna Dragova, te da staroga kneza obraduju osvetom uoči njegova krsnog imena, prvoga što će proslaviti nakon Milunove pogibije. Mladi ljudi izabraše za vođa i kalauza Marka Jokaševa, koji imađaše mnoge i pouzdane veze sa hrišćanima od Nikšićke krajine i koji doznade da će Islam-beg Mušović, knežev krvnik, sa njekom družinom, onijeh dana proći kroz Dugu. Zato se četa krenu sa Njegušâ pet dana pred Đurđevdan, odmarajući se danju, a putujući noću, te treće zore osvanu pod Zlostupom.
Vođu se doista dosadi silno mišljenje i ćutanje, jer prvi započe razgovor. Zapita:
— A, Janko! Koliko je urâ?
Janko poglednu na časovnik i odgovori:
— Ura do podne.
— A kako si spavao, Janko?
— Vrlo dobro!
— I vidi ti se!
Zaista Janko bješe oličeno zdravlje, što no riječ, bješe kao nadojen, bio i rumen, a oči mu sijevahu.
— A da li je koji od vas što usnio? — pita vođ.
— Jesam ja — reče Krcun Serdarev. — Usnih da posjekoh Islam-bega i njegovu glavu natakoh na jatagan, pa je držim visoko i igram i popijevam po našem polju, a preda mnom silna vojska, sve ljudi bez glava, i oni poigravaju, a za mnom se razliješe prasak pušaka, ali se ja ne obzirem.
— To je na dobro — istumači vođ.
— A da ja, vjere mi, ružno sanjah za jednog od nas! — reče Markiša Stevov.
— Ne pominji ga, a san ispričaj! — naredi vođ.
— Usnih gdje jedan od nas silazi niz planinu gologlav, a na njemu je bijela košulja do gležnjaka, bijela kao snijeg, a na leđima crven krst, a za njim silan narod nosi krste i poje: „Gospodi pomiluj!“
— Hm — učini Marko. — Too, too-oo, ne mora baš slutiti na zlo, ali lijepo nije!
— Kladio bih se da si to mene u snu vidio! — reče Krcun smijući se.
Vođ reče:
— Da mi je po čemu znati da Mušović već nije prošao. To sam ja tražio od vaših snova!
— A usni li ti što? — zapita ga Krcun.
— Po njekim biljezima kao da ćemo se vrnuti doma s obrazom!
— Pa šta ćeš bolje! — povrnu Krcun zijehajući. Pa, pogledav one što spavahu, dodade:
— Hu, kako spava ova dječurlija!
— Tako smo i mi do maloprije! — reče Markiša.
— Ja ne! — reče Krcun. — Ja sam uvijek na oprezu!
— Ko je kriv što si lakosan kao kokoš, uprav kao zec!
Kako se Markiša toga maha sjedeći protezao dignuv ruke u vis, Krcun dopade, obori ga na leđa i ruke mu složi, pa ga poče raspasivati, da ga tobože veže. Janko pritrča da odbrani Markišu. To je bivalo usred velika smijeha. Stega bješe, dakle, popustila i sâm vođ odlomi komad pogače i stade jesti, gledajući šta djeca rade. Usred toga, dopadoše Labud i Pero i javiše:
— Eto njekih Turaka od Nikšića!
Razbudiše Jola i Grubana, te svi poskakaše. Marko naredi:
— Struke i torbe ostavite ovdje! Pošto zapadnemo, da ne mrdne koji! Kad ja viknem: „oganj!“ onda pucajte, a ako viknem „zagon!“ iskačite golijem noževima! Hajde, Pero, preda mnom, svi ostali za mnom, a jedan za drugim! Puške držite u rukama!
Četnici se nanizaše i povorka se stade verati kroz gustiš, preko kuka i rasjelina, čas penjući se, čas spuštajući se, svi pognuti, prihvatajući se za grane i krševe. Nakon tri-četiri stotine koraka, vođ i Pero stigoše vrh puta što vodi od Nikšića u Gacko. On stade i dade znak da se ostali za njim ustave, pa dade znak Krcunu i Janku da mu stanu sa strane na četiri-pet koraka razmaka; Markiši i Peri dade znak da budu na krajevima krila; Labuda i Grubana posla nalijevo, a Jola nadesno, do Janka. Nečujno, kao sijenke, momci zapadoše — polijegaše ničice. S druge strane puta bješe dosta prostrana utrina, a za njom gušća šuma.
Od istoka, na savijutku ždrijela, na jedno tri puškometa daljine, pomoli se povorka putnika, pet pješaka i dvojica konjanika za njima. Straža ih bješe ugledala mnogo dalje, jer gledaše s visa. Prednjak, pješak, visok čovjek, iđaše lagano, oprezno, a svi ostali za njim tako. Kad se primakoše na puškomet, baš gdje rudina počinje, prednjak sta, pa stadoše svi. Konjanici sjahaše.
— Onaj što prvi odjaha, to ti je Islam-beg! — reče Marko potmulo, ali sva družina ču.
— Je li ono, je li? — zapita Krcun komešajući se.
— Ne prenagli, Krcune, no slušaj mene! — reče mu vođ.
— A šta rade ono? — zapita Janko, vidjevši da svi klekoše i digoše ruke.
— Mole se ljudi bogu! Sad je ićindija! — reče vođ, pa kao da i njega taj prizor navede na pobožnost, prekrsti se i prošapta: „Pomozi nam, bože i sveti Đurđu i sveti Aranđele!“
Nikšići su dugo klanjali, pa posjedaše i zapališe lule. Najzad, istijem redom, uputiše se ka zasjedi.
Četnici kao da već i ne disahu, postadoše blijedi, a oči im usijane. Prednjak, sredovječan, žilav čovjek, već minu ispred dževerdara vođeva, a ovaj ne oglasi napad. Tek kad naiđe četvrti, kad konjanici priđoše pred cijevi Markiše Stevova i Pera Purova, viknu vođ:
— Oganj!
Jedanak zagrmje osam pušaka, a za praskom diže se strašna vika i jaukanje, pa Nikšići nejednako zapucaše u goru. Od dima se na prvi mah ne raspoznade ništa, pa četnici vidješe na putu izvaljena konja i pod njim Mušovića, koga dvojica stadoše izvlačiti. I drugi konj bješe pao, ali njegov konjanik bješe sišao i hramljući odmakao se. Taj i još trojica bjehu već na rudini, te s nategnutijem malijem puškama štićahu Mušovića, koji vikaše, dižući ruku.
— Pun’te! — viknu Marko svojima. — Pun’te brzo! Vidite da su se izbezumili oko onoga, te ne pune!
— Ha ne, za krst časni, no zagon! — viknu naprasiti Krcun. — Izvući će ga!... Odnijeće ga!
— Dolje, Krcune! — viknu mu vođ — dolje!... Imamo vremena!... Neće izmaći! Pun’te!...
— Ha, ko je Njeguš za mnom! — viknu Krcun i iskoči s nategnutom ledenicom u jednoj, i sa handžarem u drugoj ruci. Za njim iskočiše Pero, pa Janko. Krcun opali i obori jednoga do Mušovića, ali onaj visoki, gotovo u isti tren, opali na Krcuna i obori ga. Pero ubi i posječe visokog. Mušović, ispod konja, opali na Janka, a Janko mu sa dva udarca odrubi glavu. Treći Nikšić, što je izvlačio Mušovića, iz male puške obori Janka, ugrabi Mušovićevu glavu i naže bježati preko rudine. Ali iz zasjede prosu se nov grozd pušaka, te taj pade. Kao munja brz dopade Marko Jokašev, te pregrabi Mušovića glavu. Za njim dopade Markiša Stevov, te posječe onoga. Labud, Gruban i Jole, sa isukanijem jataganima, potekoše da će preko utrine ali ih vođ zaustavi, viknuv:
— Natrag, luda djeco! Padnimo za konje i pucajmo!
Sva šestorica legoše na konje i stadoše ponovo puniti duge puške, jer za male tri preostala Nikšića bjehu već daleko i uzmicahu ka šumi. Tada vidješe da je Krcun mrtav, a Janko živ. Preturiše se ognjem još dva puta, pa Nikšići umakoše u šumu!
Četovođa viknu:
— Brzo, djeco, nosimo naše, jer Nikšići odoše da dignu potoč! Brzo natrag!
Trojica uzeše mrtvog Krcuna, trojica digoše Janka, koji jeknu, i s velikom mukom krenuše se natrag. Kad stigoše na pređašnje počivalište, spustiše mrtvaca i ranjenika, pa u žurbi pokupiše torbe i struke; posječene glave Marko smjesti u torbe. Progovori Markiša:
— Pogodi moj nesrećni san!...
Vođ reče veselo:
— Četiri glave za dvoja nosila! E baš se vraćamo s obrazom! Pričaće se ovo, djeco!
— Šta ćemo s Krcunom? — zapita Markiša.
— Da ga ne ostavljamo u planini, ako smo momci! Neka se i to priča!
— Usred srca pogodi ga! — reče Labud, koji dotle pregleda Krcuna.
Jole i Gruban pregledaše Janka, i reče Jole:
— Janko je ranjen u nogu, a onesviješćen je.
Četovođa naredi:
— De, vas četiri, bez Markiše, nosite ranjenika. Živo! Kad se momci s Jankom uputiše, on sjede kraj Krcuna, zatvori mu oči, pomilova ga i reče:
— Ej, sokole, Krcune! Ej, luda, mlada glavo, što ne posluša! Krilo naše, lijepa mladosti, crna ti majka i mi s njom dovijeka, ne odolje srcu ognjenom!.. — A-nu sjedi malo, Markiša! Nama već nije prešno! Ako krene potoč, mi ćemo lasno s mrtvijem, glavu mu, zanago, nećemo ostaviti Nikšićima! Dakle, Janko posječe Islam-bega, je li?
— Jest! — potvrdi Markiša i sjede.
— Ja posjekoh drugoga, ti trećega, Pero Purov četvrtoga?
— Tako je!
— I Gruban i Jole pokazaše se baš dobro?
— Pokazaše!
— I Krcun se zamijeni, i mi osvetimo Miluna kako valja?
— Sve je tako!
— I ti sanja ono baš za Krcuna?
— Sanjah!
— E, biće lakše crnoj Stani Serdarevoj! Vidi se da je sudba bila! A sad pomozi, bože! Daj, bože, da iznesemo našega mrtvaca! Ti si mlađi i jači, tebi glava! Hajd, u ime božje!
Markiša okrete Krcuna na bok i jedanak ga obojica digoše, on nasloni trup na rame, a vođ noge. Tako se uputiše za družinom, pa kad nju stigoše, nakon kratka odmora, krenuše se dalje. Noć ih stiže još na turskoj zemlji, ali bješe sve manja opasnost od potoči. Oko dva časa noći stigoše na njeku prostranu rudinu, gdje na drugom rubu vidješe vatru:
— Stoj! — naredi vođ. — Sada druge nije, no da ostavimo bremena ovdje, pa da svi idemo onamo! Budite naredni! Ako su hrišćanski čobani, dobro je; ako li su Turci, onda oganj i zagon, pa što dadne bog! Naprijed trkom!
Trkom potekoše od nadomak vatre, pa on naredi da stanu, a sam pođe naprijed. Oko vatre sjeđahu četvorica oružana, podbrijana i pod fesovima, te ne mogaše razabrati ko su. Stoka je pasla nalijevo. On se ušunja u stoku i uznemiri je. Na to čobani poustajaše i jedan reče:
— Da nije zvijer?
— Ne bih rekao! — odvrati drugi.
— A-nu, Radoje, zaokoli! — reče prvi glas.
Čim Marko ču ime, javi se:
— Ne bojte se, braćo, naši smo!... Vi ste Srblji?
— Jesmo! A ti, ko si? Što ćeš među stokom? — odgovori jedan, a sva četvorica zapeše puške.
— Mi smo Njeguši, četnici. Ima nas šestorica. Nosimo jednog mrtvog druga i jednog ranjenog. Zlo vam ne želimo, no vas molimo, radi sevapa hrišćanskoga, ili da vam platimo, da nam pomognete prenijeti drugove od ozrinićke granice.
— A je li tako?
— Jest! Uznemirio sam stoku navlaš, da vidim ko ste! Evo me na vjeru, sama!
I on priđe pred naperene cijevi, dodav:
— Ja sam Marko Jokašev Njeguš.
Čobani spustiše puške, a jedan zapita:
— A gde ti je družina?
— Eno je na kraju rudine.
— Jeste li s plijenom?
— Nijesmo! dočekasmo pod Zlostupom našega krvnika Islam-bega Mušovića i ubismo njega i još tri mu druga!
— Vazda vam sreća bila! — kliknu jedan veselo... — Kad je tako, učinićemo vam što god hoćete, a ne za platu, ni dao bog! Ostani, ti, Radoje, kod stoke, a mi odosmo.
Tako tri jaka, odmorna čovjeka poniješe ranjenike, a šest četnika, koji će se mijenjati napoređe, ponesoše mrtvaca, te oko ponoći stigoše u prvo ozrinićko naselje, uđoše u prvu kuću na koju naiđoše i gdje ih prihvatiše bratski. Tu prostriješe Janku, opraše mu ranu i zapojiše ga, te nakon malo vremena dođe k sebi i zapita za Krcuna. Rana je bila u lijevom stegnu, ispod prepone, gotovo na istom mjestu, samo na drugoj nozi, kao i stari ožiljak. Nagađali su da kost nije slomljena, ali počisto ne znađahu. Zatijem okupaše Krcuna, domaćica dade čistu košulju, te ga narediše. Onda njih šestorica, onako mrtvi umorni, polijegaše.
Kad poustajaše, obradovaše se čuvši od domaćina da je ranjenik prilično spavao, da je pojeo malo kajgane i da govori. Kad se okupiše oko njega, reče im žalostivo:
— Izgubismo Krcuna! Teže će mi biti vidjeti strinu Stanu, nego sve što vidjeh!
U dvorištu zatekoše desetak Ozrinića, koji bjehu spremili dvoja nosila. Na bolja položiše Janka, na druga Krcuna, pa ih oni odniješe do kraja svoje plemenske granice. Odatle ih četnici preniješe sami do njeguške granice, gdje stigoše oko dva časa po podne. Odatle posla Marko svoga sina Labuda u brastvo. Oko zaranaka dođoše svi brastvenici, na čelu im knez. Nijedan druge riječi ne reče, osim što Janku čestitaše rane, pa ga uzeše Rako Mrgudov i Stevo Bajov i odniješe pravo kneževoj kući, gdje ga namjestiše na krevet i predadoše ženskima. Dokle Janka ne preniješe, ne ču se kuknjava za Krcunom ali kad se Rako i Stevo vratiše, kod kuće Stijepa Mrkova prođoše kroz gomilu pokajnica, mahom ošišanijeh, gologlavijeh i izgrebenijeh po licu. Stane Serdareva, mati Krcunova, bješe unakažena.
Brastvenici mirno sjeđahu pored mrtvaca na putu, slušajući potanko pričanje Marka Jokaševa, a kad se vratiše Rako i Stevo, onda knez skide kapu, zaleleka prvi i zače povorku noseći pušku naopako. Svi ostali pođoše za njim, jedan za drugim gologlavi i lelečući. Ženske ih dočekaše na vrh polja još strašnijom zapijevkom i tako kroz mrak, uza strahovitu viku, unesoše Krcuna u kuću...
Krstinja i Joke otidoše na pokajanje, a Milica sama osta pored Janka, običaj i inače ne bješe da djevojke idu. Jankova glava blijeda, pod zamršenom kosom, prema slaboj svjetlosti od ognjišta, viraše ispod pokrivača. Djevojka donese stolovaču, sjede na nju i stade tiho plakati. Dugo je tako trajalo. Mrak se sve većma hvatao, tišina postajaše sve veća i kroz noćni mir počeše dopirati glasovi pokajnicâ. Odjednom Janko uzdahnu i šapnu nješto. Djevojka skoči:
— Janko moj! Hoćeš li što?
— Žedan sam! — reče on.
Milica brzo donese čašu razblažene medovine, koju bješe spremila. Pošto mu odiže glavu i zapoji ga, zapita:
— Bi li još što?
— Jesi li ti to, Milice? — zapita on.
— Ja sam.
— A gdje su ostali?
— Sad će doći naši! Hoćeš li što?
— Hoću! da me tako zoveš: „Janko moj!“ To će me izliječiti!...
Ona briznu u plač. Nakon duga jecanja, zapita ga:
— Jesu li ti teške rane?
— Nijesu! Ne znam. Ako ostanem hrom... šta onda misliš?...
— Šta onda, Milice?... — ponovi.
— Janko moj, eto naših! — reče on.
Uđoše sve troje. Milica zapali luč i nadnese nad krevet. On se osmijehnu i reče:
— Bolje mi je!
— Daće bog! — reče Drago. — Dâko dođe medik do ručanog doba! Poslao sam po njega... Prostri mi, Milice, kraj ognja, a vi sve tri budite na oprezu!
Pošto knez leže, Joke i Milica otidoše u pregradak, a stara osta kraj ranjenika. Ali prije pola noći Milica je zamijeni.
Vatra je plamala, te bi svakog trena oružnica odsijevnula. Po stijenama kretahu se sjenke, u uglu, na prijeboju povješane haljine kao da se ljuljahu. Domaći mačak Šarko sjedio je čelo nogu Jankovih na krevetu i „preo“.
Knez, ležeći nauznak, odjednom poče mučno dihati, njegove silne grudi nadimahu se i slijegahu.
Milica ustade i užasnu se vidjevši da mu je čelo namršteno, oči otvorene, a usne blijede. Ona se sjeti da je ocu tako dolazilo poslije pogibije Milunove. On sjede i stade vikati:
— Ha, udri, za krst časni! Urte!
— Tata! Tata! — viknu ga ona.
— A, urte, sokolovi!... Ha, Milune! Ha, Krcune!... Udri Mušovića!
— Kuku meni! — vrisnu djevojka.
— Kuku meni! — ponovi otac... Ubiše ih obojicu! Ha, svetite ih!
Krstinja i Joke dopadoše.
— Šta je opet, za ime božje?
Ali se knez tek tada izdera:
— Ha, Janko sokole! Haj, Janko!...
Janko zaječa na krevetu. Domaćica stade umirivati muža, a njih dvije s lučem otidoše k ranjeniku. Dva rumena kolutića pokrivahu blijede jagodice Jankove, oči mu gorahu, usne drhtahu. Joke mu stavi dlan na čelo. On se nasmija, veselo ih pogleda i zapita:
— Jesu li došli?
— Ko? — reče Joke.
— Pa Ludmila, Vaclav, ujak i mali Janko?... Pa svatovi naši!
Zatijem nastavi češki. Govoraše brzo pominjući često Milicu.
— U vatri je velikoj! — šapnu Joke... — Primiče se zora, a tada je vazda bolesniku najgore!
Knez, koji se međutim bješe osvijestio, otpravi ženske i osta sâm s Jankom.
Ujutru knez i žene otidoše opet na pokajanje. Medik i pristav stigoše u ručano doba. Medik odmah pregleda ranu; dugo je pipao i trljao ranjeno stegno, pa izvadi iz jedne male torbe stijenjak, koji lagano uprede, pa iz jedne kutije izvadi na prstu žut melem i njim namaza fitilj. Zatijem izvadi tanku staklenu cijev sa ljevkom, zaiska od Milice rakije razblažene vodom, reče ranjeniku da se okrene na bok, pa, uvukavši malko cijev u ranu, stade sipati rakiju. Janko samo što naglo dihaše, ali ne pusti jauka.
— Junak, đetić — reče medik, okrenuv se Milici, koja stojaše podalje i sva drhtaše!... — Čuh od vašega pristava kako se podnio u četi i sve. A kud ode pristav?
— Da-ti, ode na pogreb — odgovori Milica.
Medik se okrene Janku:
— A sad, momče, drži se kao i dosad i stisni zube! Ja, vidiš, vidam po naški, a ko zna bolje, može biti nego po učevnu!
I stade u ranu uvlačiti fitilj, vrteći njim. Dugo je to trajalo. Najzad privi ranu dugačkim platnenijem povojem, koji izvadi iz pojasa. Pa pošto pomože ranjeniku da legne na leđa, pokri ga i otide pred kuću.
Milica s radošću vidje kako Janka malo-pomalo savlada san...
Ukop Krcunov bješe u podne. Cijelo pleme bješe na ukopu, a poslije, po običaju, brastvo sjede na dađu, za „trpezu od karitadi“, gdje se poslije jela i napitnica za pokoj, odvajaju najbolje narikače, dvije po dvije, te obilazeći dvorište opijevaju viteške rabote njegove i njegovijeh starijeh.
Knezu niko ne zamjeri što se udalji, a to inače ne bi moglo biti. Našav medika pred kućom, na klupi, pošto se zdraviše, zapita ga:
— Je li rana od prijebola?
— Nije nikakva rana, zapravo! — povrnu medik. — Zrno je prošlo kroz meso i nije ni dohvatilo kost! Nâko je isto lila krv i rana se malo zapalila! Dvije, najviše tri nedjelje, pa će i ustati.
Kneževo se lice razvedri, i reče:
— Valaj, Jošo, rijetko me kad ko obradovao, kao ti sad, još u ovakoj žalosti! Zato, Jošo, osim vidarine, poklanjam ti najbolje june koje od mojih izabereš!
— Vazda poklanjao, imao zašto, imao odakle, katunski bane! A ja ti u tvome domu što manje trebao!
Knez uđe u kuću, a medik, zadovoljan, osta pušeći.
Bješe to čovjek omalen, sredovječan, širokih leđa i riđih brkova. U domu brastva Iličkovića medištvo prelazi s koljena na koljeno. Priča se da je njeki Iličković u davno doba služio u čuvenoj kući Medikovića, u Paštrovićima. Gospodar u koga je služio imao je više sinova, ali bjehu nevaljali i raspikuće. Sluteći da će mu se kuća brzo istražiti, stari medik Mediković izuči svojoj veštini svoga slugu Iličkovića, koji bješe bistar i dobroćudan momak. Iličković se, poslije smrti starog Medikovića, vrati u svoju postojbinu Crmnicu, i otada do današnjega dana ta kuća njivi vidare.
Izišav iz kuće, knez se prisjeti nječeg, te se udari dlanom po čelu i reče:
— Aoh, jadan ti sam, ni na kraj pameti mi jedna rabota! Pomagaj, mediče, ako znaš šta je muka!
— Što bi, kneže?! Govori, ako si božji, kako ti ne bih pomogao!?
— Evo šta je! Sjutra mi je krsno ime, crno mi osviće! I ja eto u ovolikoj pometnji zaboravih, a zvah silne zvanice, koji ništa ne znaju za ovu našu novu žalost! No te molim, Jošo, ljubavi ti, otidi do te crne kuće Serdareve, te prizovi njekoliko momčadi i reci im u ime moje neka odmah idu na puteve od Krsca, od Ćeklića, onamo od polja — već oni znaju svud gdje treba! — pa neka presretaju zvanice i neka ih vraćaju!
— Hoću, kneže, da je i što više! — reče medik i otide.
Janko se probudi tek u njeko doba noći, te ga nahraniše prženijem jajima i zapojiše vinom. Medik je sâm te noći bdio.
Ranjenik osvanu vedriji i snažniji, te lakše podnese ispiranje i uvlačenje upretka. Svi se brastvenici izređaše obilazeći ga. Dođoše i tri starija Petrovića. Istoga dana opravi knez glasnika k vladici na Stanjeviće. Istoga dana pred lijeganje ču knez od Krstinje čudnu rabotu.
Ona poče:
— Imam da ti ispričam nješto, pa da se prekrstiš i desnom i lijevom, kao i ja što sam!
— Što to?
— Ništa manje no to: Miraš Cuca, brat Radojev, ište Milicu za svoga sina Stojana.
— Što reče ženo!? — viknu Drago.
— Eto to! Pošao nam i on bješe kao zvanica, pa kad razabra šta bi, nemade kad pričekati, no posla sestru, Stamenu Mirkovu iz Kustudića, s ovom porukom. „Kad, veli, nije prilika da se Milica uda za Radojeva sina, za koga bješe vjerena, a ona neka pođe za moga Stanoja, koji je momak kao vila! I tako se, veli, neće vjera sasvijem prekršiti!“
— To je poručio Miraš Cuca! — viknu knez... — I to baš danas, na veseli dan! A, crn mu obraz dovijeka!
— Zapravo, reče da je to samo onako nagovještaj, da ne bi djevojku drugom obećali!
— A da ubila ga ljubav bratska, ja hoćah da unesrećim svoje dijete, samo da vjeru održim, a on!... Ali, s druge strane, baš mu hvala! Sad sam već načisto! Baš mu hvala! Sad znam što ću!...
Desetoga dana medik otide; Nije više trebao. Rana je srastala, Janko je slatko jeo, spavao i pridizao se, a ispiranje naučio bješe Gruban Stijepov.
Sjutradan po odlasku medikovu, dođe sa Stanjevića đak Obrad, sa pozdravom od vladike i sa porukom da će on stići dan docnije. Knez reče nasamo Krstinji:
— Hajde toj Stameni Mirkovoj, i reci joj neka smjesta otide, ili pošalje koga, u Cuce, bratu Mirašu, neka bude ovdje sjutra do podne! To od moje strane.
— Što si naumio, čoče? — zapita žena.
— To je moja stvar! Hajde, ne dangubi!...
Sjutradan oko ručanog doba stiže vladika s đakonom Ivom. Cijelo bratstvo dočeka ga pred dvorištem. Janko sjeđaše pod orahom u dvorištu. Pošto mu ljudi cjelivali ruku i pošto im izjavi sažaljenje, dodavši nekoliko dirljivih riječi o Krcunu, vladika otide ka svom pisaru, zagrli ga i sjede pored njega. I započe:
— Neću da ga hvalim, a neću ni da ga karam, biće vremena za sve to! Došao sam samo da ga vidim da se očima uvjerim e je prezdravio. Hvala milostivom bogu kad ovako prođe! Hvala bogu, kad se brže pocrnogorči i dobi krštenje crnogorsko! Hoće graf u četu! Hoće da se u pjesmama pominje!
— I hoće, zanago, taj đavo đetinji! sveti vladiko! — prihvati Mrgud Šutov... — A da i tebe svetijem zovemo, pa si obidovao te putove! Ugledao se pisar na svoga gospodara!
— Ja sam drugo, ja sam Crnogorac!
— A i on je kućić i čojković! Krv je junačka ista u cijelom svijetu!...
Takvim razgovorima započe posjedak pred ručkom. Đakon Ivo, iz obzira prema njihovoj žalosti, ne izbaci nijednu šalu.
Ručak je bio prost, pečene jagnjetine, skorupa, sira i vina; sovra bješe u dvorištu.
Kako li se brastvenici začudiše kad po ručku bahnu među njih Miraš Cuca! I on se u prvu snebi, ali se, malo-pomalo, oslobodi, te kad ga, nakon svakojakih razgovora, niko ne zapita što je došao, poče on sâm:
— Ti mi, kneže, poruči da dođem danas?
— Jesam, Mirašu! Htio sam da ovdje, pred gospodarem i pred brastvom, ponovim ono što si poručio, pa da se ta rabota tršava!
— Kako da se tršava? — zapita Miraš trepćući očima.
— Vaistinu, kako vladika i zbor nađu!
Miraš nemade kud ni kamo, nego, nakon duga uvoda, ponovi što bješe poručio po sestri.
Vladika je cijelo vrijeme Miraševa govora motrio kneza i brastvenike i na njihovijem licima čitao šta im biva u duši, iako su se svi savlađivali. Kad Miraš svrši, vladika poćuta malo i reče:
— Ja nalazim da je vjera vezivala Milicu kneževu za Radojeva sina, a sad, kada ti, kao rođeni stric vjerenikov i starješina vašega doma, pristaješ da se razvjere, onda i ja, u ime božje, dajem blagoslov i kažem da je knez, i po crnogorskom običaju i po zakonu božjem, slobodan udati kćer za koga hoće!
— Ali ja ne pristajem da se Milica uda izvan moje kuće! — reče Miraš.
— Dragi prijatelju, ti te vlasti nemaš, reče mu blago vladika. — Ako će knez da je dâ za tvoga sina Stanoja, može, ali ne mora.
— Neću, božja ti vjera — reče knez mirno, ali odlučno. — To sada kažem čisto i jednom zavazda!
Cuca preblijedi, ali reče meko:
— Vaistinu, nijesam došao ni da se prem, ni da nazor što učinim, no dođoh na poziv prijateljski.
— E, dobro mi došao kao prijatelj i vazda dobro došao u moju kuću ti i tvoji! — reče knez, pa premetnu razgovor na druge rabote!
Vladika se pred veče vrati u manastir.
Poslije njekoliko dana knez otpravi Stijepa Mrkova u Kovsku krajinu da dovede zidare.
Stijepo ih dovede petoricu. Izabraše mjesto za Jankovu kuću između kneževe i Mrgudove. Janko dade nasnovu i pogodi se s majstorima prekotrupce za četrdeset i pet cekina. Stijepa postavi za nastojnika i sinove mu za argate. I tako se Jankova kuća poče zidati prije nego što se krenuše u planinu, na ljetište.
|