Uskok/IV
IV
Uđe oko dvadeset brastvenika. Najstariji otac Rakov, Mrgud Šutov, s njekakvom velikom zlatnom medaljom na grudnjaku, skide kapu, što i svi učiniše, te započe:
— Sinovče, krilo naše, evo nas svijeh tvojih brata da te ovako za nješto molimo!
Knez drago, veoma iznenađen, usta i reče:
— Šta je, braćo, za ime božje!? Što stojite gologlavi preda mnom, kao pred vladikom!? Kad je još to bilo!? A-nu, sjedite, pa zborite!
— Nećemo no ovako — povrnu starac. — Ti znaš da se na večerašnji veče ne dolazi na posjed, no da ima biti druga rabota! Mi smo umolnici!
— Ako je tako, evo ću i ja vas slušati gologlav! — reče on i skide kalpak.
Mrgud nastavi:
— Ti lijepo znaš, sinovče, da je tvoja radost i naša radost, da je tvoja žalost i naša, da, kao što nam se ne bi dosadilo uz tebe se veseliti, tako nam nije dojadilo ni uz tebe tugovati, a ipak se, evo, dogovorismo da te molimo da prekineš korotovanje, a to baš najviše tebe radi.
— Mene radi — reče knez, čudeći se.
— Da, sinovče! Eto imaš unuka, hvala bogu, dijete napredno mimo djecu, pa čisto svi strahujemo e bi ga moglo kobiti ovoliko naše tugovanje!
— O, sačuvaj, bože i Božiću! — reče Krstinja, pa u strahu uze dijete u naručje.
— To je jedno — nastavi Mrgud — a drugo je: evo ti u kući gosta, o kome će se graknuti kroza svu Crnu Goru i Brda, pa će nam dika biti, ako se u narodu raščuje: „Knez Drago, da bi dočekao gosta kako valja, prekinuo je domaću žalost.“ A ima i još jedan razlog. Kao što znaš, ovijeh dana udajem unuku, Anđu Rakovu, u dobre ljude, pa nijesmo radi da je gluho ispratimo i da nam novi prijatelji zabave i reku: „Gledajte ih ne mogu da prežale brastvenika, kao da se nije junački zamijenio, i kao da ga nema ko i dalje svetiti!“
— Dosta, striko, molim te — viknu domaćin uzrujan... dakle, želite da oglasim Božić?
Svi zagrajaše:
— Ela, molim te! A-nu počni! Bez trebe nećemo ni mi!
On nategnu malu pušku, pa poteče k vratima, vičući:
— Ha, za mnom! Oganj! Oganj svi!
Svi istrčaše za njim u dvorište, te stade grmljavina pušaka. Njeko viknu:
— Ha, sokole Krcune, ded zapoj, kao što ti umiješ!
Na to jasan, snažan mladićki glas zapjeva:
„Sve u slavu boga velikoga,
A u zdravlje našeg bana Draga!...“
— Punte! Urte! Pojte! — vikalo se u dvorištu naizmjence, između pucnjave i pjevanke.
Gost, ostavši u kući, stojaše kao ukipljen. Priđe mu Milica i pruži mu malu pušku. Kroz osmijak I plamen očiju kao da mu djevojka govoraše: „Evo ti obilježje junačko, mladi uskoče! Razumij ovaj dar!“ Njegove oči takođe planuše, a ruka mu zadrhta, primajući oružje.
Gust, tih snijeg padaše kroz crnu noć. Kad Janko ispali svoju, počeše se odzivati iz najbližega brastva, pa iz ostalijeh, te kroz tišinu i vlagu, razlijegaše se silna grmljavina.
Knez se vrati u kuću vičući:
— Oro, đeco! Oro!
Svi nagrnuše za njim. Milica pripali zublju. Pop Marko, Rako Mrgudov, Krcun Serdarev i Pero Purov odvojiše se da pjevaju. Ostala gomila uvrsta se u polukrug. Stari Mrgud stade preda njih i viknu:
— Hajde, sinovko, da poigramo.
— Elamo, vaistinu! — odazva se stara Krstinja i stade prema njemu.
Krcun i Pero zapjevaše jednakim glasovima, jednak zastajući i udarajući o slogove:
„Vi-no pi-ju po tri po-o-o-bra-a-a-a-ti-i-ma!“
Starac raširi ruke, kao orlušina krila. Starica, oborenijeh očiju, poizdiže prste i zalepeta njima, kao zaplašena jarebica. Ona dva mlađa pjevača zapjevaše drugi stih bržim naglascima:
„U Ro-vi-ne, u To-ma-no-vi-će!“
Pop i brkonja, debljim glasovima a istijem načinom, ponoviše taj drugi stih. Kad mladići preuzeše pjevanje, starac uze podvikivati: i—i—i, pa oboje počeše igrati. On ukrsti desnu nogu pred lijevom i na jednoj odskoči dva puta, a drugom, presumićenom, ukočenom, dodirnu samo zemlju, sve po mjeri. To isto, a složno s njim, učini i baba. Onda izmijeniše noge. Tako naizmjence poigraše njekoliko puta na jednome mjestu, on sve jače klikćući i razmahujući rukama, ona jednako smjerno i kao plašljivo, samo što će katkad i ona zatreptati rukama i podviknuti: ha. Odjednom potekoše jedno drugom, ali se na vrijeme odmakoše, jedno nadesno, drugo nalijevo, ne gubeći u tome mjeru igranja. Najzad, brzijem polukrugom izmijenjaše mjesta. Tako je igra tekla uz pjevanje i pucanje.
Janko, s malom puškom za remenom, posmatraše igru. U početku nije mogao odoljeti smijehu. Starac Mrgud Šutov, suh, malko pogrbljen, bješe najviši među onijem stasitijem brđanima; bješe okošt, velika grbasta nosa, tankih, bijelih brkova, sitnijeh, plavijeh očiju, a bijeli bičevi kose udarahu ga po plećima, kao što ga udaraše i velika medalja. Pazeći na ritam, stade razmišljati o značenju pokretâ; učini mu se da ta prosta ali otržita i ratnička igra prikazuje titranje jake grabljive ptice s nejačom.
Mrgud i Krstinja izmijeniše mjesta četiri-pet puta, pa potekoše jedno drugom i poljubiše se ona njega još poljubi u ruku.
Zamijeniše ih knez i snaha mu, udovica Joke.
Mrgud, razdragan; kucnu Janka po ramenu:
— Viđe li ti, mladi gospodine, kako starac skače i urliče, a?... A šta bi rekao, koliko mi je godina?
Puro Mijuškov, Stevo Bajov, Gašo Perkov i Stijepo Mrkov, sve stariji ljudi, okupiše se oko njih dvojice. Ovaj pošljednji, ćorav i sakat u prstima lijeve ruke, izgledaše kao da se vječito kezi.
— Ne znam — veli Janko smijući se i rukujući se redom s njima... — Ne znam, imaćeš... biće ti oko sedandeset?
Sakati Kezun previ se i stade udarati zdravom rukom o koljeno.
Stevo reče:
— A sedamdeset je meni i knezu i ovijema, a on je drugovao s našim ocevima!
Puro Mijuškov dohvati Mrgudovu kolajnu i zapita uskoka:
— Umiješ li čitati srpski?
— Ne, no ruski? — ispravi Stevo Bajov.
— A da li to nije sve jedno? — reče Gašo Perkov.
— Umijem nješto — potvrdi Janko. — Naučio sam među Graničarima. A slova su ista i srpska i ruska.
I nagnuv se prema svjetlosti, pregleda medalju pa nastavi:
— Ovoj medalji ima više od sto godina! Na njoj je lik ruskog cara Petra I, a što naokolo piše ne mogu sve razabrati, samo ima riječ „Crnogorci“.
Puro mu objasni:
— To je jedna od onijeh stotinu i šesdeset što je car Veliki Petar poslao vladici Danilu, poslije boja na Carevu Lâzu. Još samo jedna ima u našem plemenu. Ovu je svojom rukom dao ovome Mrgudu vladika Sava, poslije onoga velikoga boja na Kčevu, đe je Mrgud već bio barjaktar. Poslije mu je i Mali Šćepan pritvrdio...
— I knjaz Dolgoruki — dopuni starac.
— Da. A onda je Mrgudu već bilo preko dvadeset i pet i šest godina. Dakle, sad lijepo možeš sračunati, koliko mu je?
— Mnogo, mnogo — reče Janko, gradeći se da računa, a pomišljajući da im je do šale.
Njeko ga zovnu iz kola. Začu se više glasova:
— Uskok!... Janko!... Uskok!
Knez ga uhvati za ramena i reče:
— Da i ti poigraš. Oli, vjere ti, po crnogorski da poskočiš?
— Hoću — reče on i stade pred ovitak, malko snebivajući se.
Vidjev Milicu prema sebi, on se brzo pribra i započe igrati spretno, pravilno, ka’ ono dobar igrač od rane mladosti, kome je lako bilo uhvatiti mjeru i pokrete proste igre. Tolika lica, spremna na smijeh, izraziše veliko čuđenje. Nastadoše uzvici: „Gledaj ga, molim te! ne bi li rekao da je stotinu puta igrao oro!?“ da nije zazorno, svak bi još dodao glasno ono što mišljaše: „E zgodnijeg para ne možeš ni zamisliti!“ Njih dvoje to osjećahu i svoje zadovoljstvo iskazivahu govorom skladnijeh lijepijeh pokreta.
U tome uđe gomila brastvenica, te zagušiše i proglušiše kuću. Janko i Milica dogovornijem pogledom prekidoše igru; ona mu se maši ruke, ali on stište njenu i prinese je svojim grudimâ, razumije se, to učini brzo i krišom.
Ženske se zbiše u gomilu, odvojeno od muškaraca. Bilo ih je i sredovječnijeh. Od tijeh zadrža pažnju Jankovu jedna oniska, neobično široka i puna. Bješe još bjelolika velikih povijenijeh obrva, sa izrazom nježnosti i sjete. On pomisli da ta neće biti od istoga soja. Sve ga posmatrahu ispitljivo, a učini mu se da mu je ona najmanje tuđa, da mu napominje nješto materinskog ili sestrinskog. U onoj motnjavi Janko dođe do Milice, koja opet držaše bratanića, pa, igrajući se s djetetom, zapita je za ženu. Milica se najprije zbuni i porumeni, pa mu na prekid poče odgovarati. Kaza mu da je to popadija Gojača, žena popa Marka Punišina, rodom iz Primorja, najduševnija, veli, žena u brastvu, prava zadušna majka, a i među ljudima cijenjena kao pametna. Ali je, veli veoma nesretna, jer je nerotkinja...
Međutijem se izmijeniše pjevidruzi. Sva se mladež odvoji ka sredini kuće, a stariji posjedaše kraj ognjišta. Krcun Serdarev, kao obično, privoli se starijima i posadi se do uskoka. Milica donese vino. Dokle se ovi kraj ognjišta u tišini počeše obređivati pićem, na drugoj strani opet uzavri pjevanka, kliktanje i pucnjava. Milica stade iza Krcuna da čeka red za dalje posluživanje.
Janko zapodjenu razgovor. Zapita kneza da li zbilja ima Mrgudu preko devedeset godina?
— Ima — potvrdi Drago. — U našim krajevima dugo žive ljudi, koji imaju vijeka, kojima ne bi suđeno da poginu. Ovaj naš striko Mrgud, stari barjaktar, zanago najstariji u Crnoj Gori, imao je gdje zaglaviti i pedeset puta! Sav je izvrešetan zrnima, ali mu je bog dao vijeka, pa je imao i lijeka. I ovoga brata našega Stijepa Mrkova, kao što vidiš, grdno su puške ištetile; eto mu izbile oko i osakatile ruku, i, ja mnim, još ga na pet-šest mjesta probušile, pa mu ni đavola! Što je to tvrda čapra, toga više nema na svijetu! Kad je ležao u najtežim ranama, kad svi mišljasmo dođe mu kraj, on se kezio kao ovo sad! Jer, što je njemu bog dao veselo srce, ni toga već nema na svijetu! Ako ćeš da se smije od sada do zore, sve ovako... A-nu, ljubavi ti, Stijepo, udri u smijeh.
Ćoro, kao ono prije, previ se, stade udarati dlanom o koljeno i vrtjeti glavom, da odoli silnome smijehu, što izazva opću veselost. Dokle se smijeh orio, Krcun šaptaše Janku:
— Jest bestija, ali je svakome mio, jer je djetinje duše! Petrovići, osobito gospodin Savo, rado se s njim šale. Vladika najradije s njim zbori, ali nasamo. Čuh vladiku gdje jednom reče da je ovaj Stijepo jedini Crnogorac, u kome nema ni truna kičeljistva, a gvozden je junak, kao najbolji! Nikada od njega nećeš čuti da pominje svoja junaštva, da se hvali, kao na primjer ovaj stari Mrgud, koji te eno sad gleda i jedva čeka da graja utoli, da počne. Po duši, ima se čim hvaliti, a i on je dobar.
Zbilja je Mrgud nestrpljivo upredao brkove gledajući Janka. Ovome od tijeh povjerenijeh stvari kao da jedna bješe najpreča, te zapita Krcuna:
— Taj Savo, to je brat vladičin?
— Jest.
— A čovjek je od knjige?
— Kako ne. On ima tovar knjiga. Prima i novine. Svjetski je čovjek. Bivao je u Beču, u Petrogradu, u Srbiji. On je kavaljer „Svetoga Đorđa“.
— Tako! — reče Janko, ugodno iznenađen. — Ja bih mogao sjutra da ga pohodim?
— Ne sjutra. Prvoga dana Božića polazi se samo brastvo! Prekosjutra, na Božji dan, možemo zajedno! Po svoj prilici, ići će i knez i još dvojica-trojica od naših! A ja bih želio, gospodine Janko, da ti sjutra obučeš naške haljine! Naći će se za tebe! Bi li ih obukao?
— Bih! Hoću... Reci mi, molim te, mogu li istoga dana pohoditi guvernatora Vukotića?
Krcun se namršti, mrdnu obrvama i zavrti glavom, kao da htjede reći: „Ne znam šta da ti odgovorim, ne razumiješ ti naše rabote i prilike!“ Ali odgovori:
— Ja mnim da je u redu da otideš i k njemu; sutra ćemo se dogovoriti. I on je kavaljer „Svetog Đorđa“.
— Šta to? — zapita ih knez.
Mladići i ne opaziše da poodavno bješe nastao tajac oko njih, da ih svi posmatrahu.
Krcun odgovori:
— Eto, sjutra će gospodin Janko obući naše ruho.
— Pa lijepo, vaistinu — prihvati knez. — Biće zgodan Crnogorac!
— Bijesan Katunjanin, božja ti vjera — prihvati Mrgud Šutov. — Nâko što ti je koža bijela i meka i što si ošišan, ali do Đurđeva dne, u našim gorama, ima kad i da ti koža očvrsne i da ti perčin poraste!
— Ne mora ni to biti — opazi Stevo Bajov. — Nije li preko dvadeset godina među nama živio onaj Dolći i bez perčina i bez našega ruha!? Pa šta mu je falilo? Lijep čovjek i mudar i učevan i stiman bješe!
— Ko to bješe? — zapita Janko. — U isti mah opazi da se svi namračiše i da Krcun pogleda Steva kao ne odobravajući.
Ćoro odgovori:
— Čovjek iz svijeta kao i ti!
Tada progovori prvi put, a na čudo svjema, reče to ozbiljno i sumorno; pa, kao da ga baš to podbode šta ga svi gledahu u čudu, nastavi:
— Bio je taj Dolći latinski pop i zvahu ga obat! Bio je pisar vladičin, a bio je učevan i duševan i vjeran mu, ali ga njeki glavari makoše na dušu, te ga nestade!
Krcun, vidjev da je sve to Janku zagonetno, dodade:
— Dugačka je to priča, te nije lasno sve razabrati, a imaćeš kad!... A-nu, đede Mrgude, što ti šćaše reći — obrati se Mrgudu, koji dva-tri puta htjede da zausti nješto.
— Vaistinu to da jednako žalim, što me ne povedoše na Vranceza! Zar ne bi ljepše bilo da sam poginuo ove vojne, no da čekam smrt u pepeljaku, kao baba česova!? Je li, đetiću (obrte se Janku), zar ne bi ljepše bilo da se nakon mene priča, što ni za koga: „Vojevao je sto godina, pa poginuo!?“
Svi se nasmijaše. Sin mu Rako reče:
— Prećera, tajko! Ne bi niko rekao ono, što je suviše daleko od istine!
— A koliko je daleko, grdove? Evo da sve ispričam ukratko, pa neka sudi ovaj učevni đetić!... Ja sam, mladi gospodine, vršnjak s ocem vladičinim.
Sin ga prekide:
— Vladici je sad šezdeset i pet godina, počem je vršnjak sa Stevom Bajovijem. dakle, neka si stariji od njega najviše dvadeset i pet godina, to bi sad imao oko devedeset.
Starac se ljutnu:
— Ja tako ne umijem računati. A ti, živ mi bio ne brkaj i ne prekidaj, jer ja ovo pričam ovome čovjeku iz svijeta, koji me do sada nije čuo!...
I obrte se Janku. Ostali zapodješe razgovor među sobom. Starac nastavi:
— E, dakle, prvom sam pušku ponio kad je paša Mahmutbegović udarao na Kuče, bješe mi tada oko petnaest godina; prvi sam se put ranio dvije godine kasnije, u četovanju, u Nikšićkoj Rudini, baš one godine kad je vladika Sava hodio u Rusiju da primi one silne pare od carice Jelisavete! I znaj lijepo, da ne ležah u ranama, ćaše me vladika povesti sa sobom u Rusiju. To mi je rekao poslije, pošto se vratio. Pošto se izvidah, oženih se. E, bratikoviću si mi moj krasni, đe ono ostadoh, dokle ono dođosmo?
— Oženio si se! — doda Krcun, koji ga, osim Janka, jedini još slušaše.
— Da! Prvi put ponio sam barjak na Kčevu, kad’no razbismo onu velju tursku vojsku, najveću što je ikada udarala na Crnu Goru! Tada mi je isti vladika dao ovu carsku medalju, koju u našem plemenu ima samo još Savo Markov, zato što je posjekao Mehmet-pašu Kokotliju. I dao mi bješe još jedan ruski krstić, no ga, jadan, izgubih. (A reče mi Savo Markov da se može pisati u Rusiju, pa da bi ga mogli poslati!) A već kad je došao u Crnu Goru car Mali Šćepan, već tada i ovaj moj brkati Rako bješe staso. Ja sam pratio vladiku na Ćekliće, kad ono iđaše da se sastane s carem. Pa bio sam s carem Šćepanom i ovđe na Njegušima, u kući guvernadura Joka Stankova. Poslije, kad zbog njega, zbog cara Šćepana, udariše na nas tri vojske: bosanski vezir Sulejman-paša od Nikšića, rumeliski beglerbeg od Podgorice i skadarski od Plavnice, ja sam se bio s bosanskim vezirom. No, na naše jade, nemasmo džebane, a mletački princip zatvorio granicu, držaše ruku Turčinu, te moradosmo poslati u Podgoricu Šćepanova konja Brnjaša i slagati da je Šćepan poginuo! I svaku ti sitnicu iz onoga vremena umio bih ispričati, kao da sad sve očima gledaš, za primjer, kad smo globili vladike Savu i Vasilija i uzeli im globe stotinu volova! Ali to bi dugo bilo! I sad, bratikoviću si ga moj krasni i đetiću moj lijepi, za ove trideset i tri ili i četiri godine, otkad se ovaj vladika zavladičio, osim ovijeh pošljednjijeh godina, bio sam ti vazda u svemu. E, sad, ti, ka učevan đetić, lijepo sračunaj koliko sam godina vojevao.
Krcun, koji se često osmjekivao, reče:
— Ma, ti misliš, đedo, da sav bijeli svijet zna naše rabote, da zna ko su bile vladike Sava i Vasilije i car Šćepan i kad si ti barjak nosio i vojevao!?
— Vaistinu, dijete, znaju dobro za nas carevi, kraljevi, toliki knjaževi i đenerali, paše i veziri, a za fukaru ne marim. Kad je knjaz Dolgoruki dolazio da svrgne Šćepana, pa ga priznao za cara, mniš li da je jedanput sa mnom zborio? Pa mletačka gospoda, pa poslije onaj ćesarski đeneral Vukasović, pa ko zna koliki još?
Knez ga ublaži:
— To je istina, strikane. Ti si čuven nadaleko, ali ne vidiš li, bolan, da je ovaj naš uskok još dijete? Daj, Milice, bardak starcu da nazdravi.
Pop zapita Ćora:
— A ti, Stijepo, jesi li bivao đe i Mrgud?
— Nijesam, brate, svud, nijesam imao kad, pošto je on prije došao na svijet!
— To znamo, no kad si stasao, kad si ga već stigao?
— E onda mu nijesam stope izostajao! Osim što ne bjeh u Kučima i na Kčevu, nigdje ga drugo ne pustih bez sebe, pa ga još pretekoh, bjeh bez njega u Primorju.
Pa, kao da to bješe vrlo smiješno, opet se stade kidati od smijeha.
— I još si posjekao francuskog oficira, na Brgatu, u šancu! — napomenu Krcun.
To tek podjari nerazumljivu veselost Stijepovu: poče rešetati glavom i razmahivati rukama. Svi, osjem Mrguda, slatko se smijahu, a Mrgud, kadna, kipćaše u sebi. Stevo Bajov viknu mu:
— A-nu, čôče, no ispričaj, sve kako je bilo!
Tada Stijepo ustade i poče na prekid pripovijedati njegovu borbu s Francuzom, pokazujući pokretima tôk napada i odbrane, namještajući glavnje kao topove. Kad on svrši, Mrgud opazi:
— Valaj, pravo imate što se sprdate! I đeca su ih sjekla! Znaš, Janko, da je sinovac vladičin, Joko Perov, posjekao dvojicu tijeh uskogaća, pa mu danas u plemenu zato ne daju mira, no ga zadijevaju!...
To je bio vazdašnji povod spora između starijeh i mlađih; stari tvrđahu da Francuzi nijesu nikakvi vojnici, da su pobjede nad njima bile laka stvar; mlađi tvrđahu da Francuzi u hrabrosti i izdržljivosti ne izostaju Turcima. Drago, pop, Rako, Stevo, Stijepo, ispričaše svaki po njeki primjer, bilo vojne vještine, bilo junaštva. I te pojedinosti zanimahu Janka, te ovda onda stade postavljati pitanja, pa malo-pomalo zagrija se preobrazi se skroz, od momka smjerna, namjernika poslušna, posta na jedan mah ozbiljan, vješt ispitivač, zanesen za vojnijem rabotama. Janko je znao da je naše primorje bilo njekad mletačko, da je Napoleon razorio mletačku državu, da je primorje po ugovoru pripalo ćesarovcima, da su ga poslije Francuzi preuzeli, da su ga Rusi i Crnogorci otimali od Frâncuza, ali to je znao u glavnome. Opaziv da Stevo Bajov umije najkraće, najpreglednije pričati, navede ga da počne s početka. Stevo mu ispriča kako su Francuzi ušli u Dubrovnik i kako je vladika, po želji Rusije, pošao na njih sa svojim Crnogorcima i Primorcima i sa tri kompanjije Rusa, koje ruski admiral Senjavin bješe iskrcao u Boku; kako je prvi sukob bio blizu Cavtata, gdje su Francuzi i udruženi im dubrovčani zlo prošli; u drugom napadu pridruži ime se ruski major Zabjelin sa osam kompanjija jegera i mušketira, te Francuzi noću ostave Cavtat i povuku se ka Dubrovniku. Tri dana gonili su ih naši i Rusi i otmu im sve zemljište između Cavtata i dubrovnika i uzeše jednu zastavu i oko dvije stotine pušaka. Francuzi se tada utvrde na više mjesta na brdu Brgatu, blizu Dubrovnika.
— U tome — nastavi Stevo — Senjavin oruža bokeljske trgovačke lađe, te s njima i sa svojom flotom dođe pod dubrovnik, i đeneral knjaz Vjazemski, takođe po moru, stigne iz Krfa s jednijem bataljonom pješaka. Ratnijeh brodova moglo je biti oko dvadeset, redovne ruske pješadije do dvanaest stotina, Crnogoraca i Primoraca oko četiri hiljade momaka. Francuza je bilo oko tri hiljade, a oružanijeh dubrovčana toliko. Vjazemski uze glavnu komandu nad redovnom vojskom, a vladika nad svojima, te u zoru letnjeg dana počne napad ovako: od flote odvoji se pet brodova pod zapoviješću kontraadmirala Sorokina, i primaknu se što se moglo bliže savezničkoj vojsci. Od Srba odvoji se dvije stotine ljudi pod vođstvom kneza Draga, te u najvećoj vrleti osvoje odmah prednja mala utvrđenja. Tu se Stijepo Mrkov uhvatio u koštac s njekim mladim visokim francuskim oficirom, koji mu odsječe dva prsta, a Stijepo njemu glavu...
— A mlad i zgodan bješe, te mi ga je i danas žao — reče Ćoro bez smijeha, iskreno.
U taj mah razvrže se oro, te svi mladići posjedaše iza starijih, a ženskadija se zbi oko domaćice, u uglu. Stevo pričeka dokle se obrede vinom, pa nastvi:
— Odmah zatijem udarismo na drugi šanac. Tu je prednjačio Joko Dragov...
Krcun objasni Janku:
— To je, znaš, bio stariji sin knežev, soko kakav se rijetko rađa!
— Soko, bogme! — nastavi Stevo. Od prve je oborio iz puške jednoga, pa iz ledenice drugoga, pa zagna jataganom, te nam se među njima izgubi ispred očiju. I to učini, te brzo uzesmo i taj šanac, jer naš grlati pop viknu: „Ha, crn nam obraz, pogibe Joko Dragov!“ A naš brkati barjaktar u taj se mah stvori posred njih. Francuzići, što ih ostade, pobjegoše naviše kao koze, u treći šanac. Palo ih je, da-ti, desetak. I hoćeš li vjerovati, Janko, sine, da nam sva šteta bi, što se tu rani troje-četvoro momčadi!
— I što moja dva prsta ostadoše — doda Ćoro, uz svoj obični goropadni smijeh.
— A ne rekoh li ja da nijesu isto što i Turci! — reče stari Mrgud. — Toliko mi jada, što vi ćaste tako lako izgoniti Turke iz šanaca!
— Dokle se mi odmarasmo, a, bogme, i ščinjasmo i dogovarasmo što ćemo, stiže nam u pomoć ruski kapetan Babičov s dvije stotine ljudi. Tek što se zajedno uputismo na treći juriš, a ozdo se krenu s jedne strane vladika sa svom našom vojskom, s druge strane Vjazemski sa svojom. Osvojismo veliki šanac s deset topova. Francuz ustupi još tri, pa se hitro pribra i udari na nas s boka; pogonismo se od popodne do mrkle noći, ali nam ne može ništa, nego naže bježati ka gradu. Crnogorci i Primorci pohitaše da mu presijeku povratak, ali strah i mrak pomogoše mu, te se skloni! U tome boju otesmo devetnaest topova. Francuzi izgubiše preko dvadeset viših oficira, među kojima dva velika glavara... ne mogu nikako da im zapamtim imena! Kako se ono zvahu, pope?
Pop odmahnu glavom. To isto učiniše svi stariji. Stevo se okrete Krcunu.
— Kako se ono zvahu, Krcune?
Očevidno Krcun čekaše to pitanje. Odgovori:
— General Delgog i ađutant glavnog zapovijednika Loristona potpolkovnik Gaje.
— Viđi đavola đetinjeg! — reče Mrgud.
Stevo nastavi:
— Poginulo je francuskih vojnika oko četiri stotine i toliko Dubrovčana. Devedeset Francuza zarobismo. Rusa mrtvijeh i ranjenijeh bješe četiri oficira i oko četrdeset momaka. Nas se rani i izgibe oko stotinu. Vladika je prednjačio, i svi su se naši glavari dobro podnijeli, ali toga krvavog dana izniješe nogu pred drugima i mudrom upravom odvojiše: Savo Markov Petrović, guvernadur Vuko Stankov Radonjić i cetinjski serdar Điko Martinović! Što jest, jest. Je li ovako, braćo?
Svi stariji potvrdiše.
— Prekidosmo Dubrovniku vodu, a Rusi za dvanaest dana namjestiše na otetijem visovima dvije baterije, pa počeše gađati grad. Mi zapadosmo po razvalinama kućâ, bliže gradu, i ne dadosmo nikome izvan! Istinu hoću da kažem, naši su harali, orili i palili i bez potrebe i preko zapovijesti vladičine da se to ne čini. I, po svoj prilici, to smo skupo platili, jer Savo Markov i danas kaže da nam zato carevi ne dadoše Primorje!
— Opsada je tako trajala četiri-pet dana, i u tome se proču da je volja cara Aleksandra da preda Boku ćesarovcima, a oni da će je predati Francuzima! Kad i vladika potvrdi taj glas, uzmutiše se naši i Primorci, te ih preko polovina otide kućama!
— Ne razumijem! — reče Janko. — Je li vladika to naredio?
— Niti je naredio, niti ih je zadržavao, niti su ga pitali! Ne razumiješ ti naše rabote!
Knez huknu i naredi kćeri da služi vinom. Ženske bjehu ućutale i slušahu takođe pažljivo. Janku se činilo da sanja. Osim sviju čuda, koje bješe doživio toga večera, njemu se učini da su se ti ljudi pred njegovim očima odjednom preobrazili. Ne vidje više pred sobom proste, siromašne gorštake, nego ljude koji su imali dijela u tako velikim događajima, u kojima se odlučivaše sudbina država! Iako mu iz toga povijedanja ne bješe jasniji odnos vladičin prema narodu, iako razabra da je nesređenost u zemlji gora nego što dotle zamišljaše, ipak osjećaše da je taj narod prožet zdravijem, velikim nagonom, koji će ga dovesti do veličine. Još mu očevidno bješe, da to Stevo ne priča prvi put, da je i onaj mali Šuto više puta to slušao, pa ipak svi slušaju s napregnutom pažnjom! Dakle, to je posijelo, uz tako pričanje, to bješe škola, u kojoj se utvrđuje svijest prošlosti i zajednice!
I on, u naponu ispitljivosti, reče Stevu:
— Dalje, molim te, striko, što bi?
— Jad veliki — nastavi Stevo. — Bokelji otpraviše u Petrograd arhimandrita Vučetića i još trojicu, ne bi li umolili cara Aleksandra da ne ustupi Boku Francuzima, no da je pridruži Crnoj Gori!
— Protekoše gotovo dva mjeseca otkad bokeljski glavari otidoše u Rusiju, a o njima nikakva glasa, kad, njekako o Usjekovanju, stiže carski ruski glasnik i donese zapovijest da se odmah nastavi rat s Francuzima! Tada se okupi nas i Primoraca do šest hiljada i s tri hiljade Rusa i s flotom udarismo na nove francuske šančeve u Molunti, gdje im uzesmo trideset i osam topova. Francuz je nâjlak uzmicao, a vladika ga u korak pratio, dok, šesti dan po Malom gospođinu dne, ne zauzeše debeli Brijeg. Tu je bio žestok boj, koji je trajao cio dan i komad noći...
Stevo umuče i obori oči. Krcun reče Janku ispod glasa, ali svi mogahu čuti:
— Tu je poginuo Joko knežev!
Stevo uzdahnu duboko i nastavi:
— Tu nam pogibe i vojvoda Stano Uskoković, a inače ne izgubismo mnogo ljudi, a njihovijeh pogibe oko tri stotine i pedeset. Oni se izmakoše ka Cavratu, gdje bješe već stigla velika vojska i njihov novi, veliki zapovjednik... kako se ono zvaše, Stijepo?
— Toliko ga bog prizvao! Znam li ga ja! — reče Ćoro.
— E, znaš vaistinu! Onaj najveći doglavnik Napoleonon, onaj što je glavio stanak s vladikom na Trojice, pa mu mi ne dadosmo da ide, pa se poslije s njim sastao u Kotor?
— A, a, a — učini Stijepo. — Mrmonja!
— Mrmonja! Mrmonja! — Mrkonja! — povika mlađarija usred smijeha.
— Marmon — ispravi Krcun.
Stevo nastavi:
— Mrmonja, dvadeset hiljada vojnika, zađe u Konavle, kraj rijeke Ljute, gdje mi bjesmo, i u zoru udari na nas i potisne nas. To je bilo četvrti dan po Krstovu dne. Mi se povukosmo u novska brda, k Mojdežu, Kamenom i Mokrinu. Malo bi, istijem putem dođoše Rusi za nama. Tada mi odosmo dalje k Risnu i uhvatismo klance. Vladika posla kneza Draga s pismom ruskom đeneralu, koji bješe na Mokrinu. Taj se zanago zvaše smiješno: Popovdopola!
— Popvdopulo — ispravi Krcun.
— Viđi đavola đetinjeg! Sutradan predvoji Marmon svoju silnu vojsku; jedna se polovina spusti pod Novi, druga pođe na nas u brda. Onu dočeka vatra s ruskih brodova i s novskih tvrdinja, te se umah raspršti. Vladika nas gore razredi u čete duž klanaca i povrhu njih skrivene i naredi da se ne bijemo svi jednak, no da pripuštamo neprijatelja, kako ćemo ga opkoliti. Sunce bješe odskočilo, kad se sukobiše prednje čete. Francuzi počeše tobože prodirati, a mi se počesmo širiti oko njih, dok odjednom, oko podne, svi složno sa sviju strana, osim jedne, za njima, ne udarismo na njih. Tu ih tako raspudismo, tu je bio takav pokolj, da ni najstariji Crnogorci takoga ne zapamtiše. Puška se slabo čula, no je sve jatagan radio. Srećom njihovom bješe im slobodna pozadina, te, iako pomalo, ipak mogahu uzmicati. Tako smo ih ubijali do noći. Pred noć serdar Điko Martinović s Cetinjanima zaobiđe Francuze i spusti se u Vitalinu, gde im je bio pošljednji logor, tu im zaglavi topove i otme ruske zarobljenike, pa se opet vrati k nama! Možete misliti kakav je umor savladao te ljude! I mi bjesmo mrtvi sustali, a pritište mrkla noć. Kad bi pred zoru, ču se poklič: „Ha, na noge, uteče Francuz!“ Bješe odmakao i sredio se da uzmiče braneći se. Bogami, te vješto uredio se. Mi ga opet napadosmo s tri strane i praćasmo, a kad se primakosmo k Novom, skoče u pomoć i Rusi. Krvavo uzmicanje Francuza trajalo je dva dana. Ginuo je Francuz kao mrav; koliko je putanje i staze i druma i ledina od poviše Novoga čak do pod Cavtat, sve je to bilo pokriveno lješinama, ranjenicima, oružjem i stvarima. Najposlije uđoše u svoj utvrđeni logor pod Cavtatom, a mi se vratismo u Novi, sa silnijem plijenom. Nas je poginulo dvije stotine; Rusa, što mrtvijeh i ranjenijeh, bješe dva puta toliko. Francuza nabrojismo četrnaest stotina mrtvijeh soldata, četrdeset i šest oficira sa zlatnijem jakama, među kojima Rusi poznadoše jednog đenerala. Zarobismo jednog đenerala, preko četrdeset oficira i hiljadu tri stotine soldata. Uzesmo pedeset topova i silesiju kola s hranom i džebanom! Eto tako prođe slavni Marmon.
— Zamrmonja, bogme! — reče Stijepo.
— Slavni zaista inače, u drugim bitkama po svijetu! — reče Janko. — A utoliko je vama viša slava.
— On se zatvori u Dubrovniku, očekujući novu vojsku. Tako čusmo. U tome se vratiše iz Rusije bokeljski glavari i donesoše vladici darove i oko tri hiljade dukata. Od njih čusmo da je Napoleon udario na Prusa i Rusa. Vladika nam reče da će se onamo i presjeći čvor, da ovo bjehu samo čarke, da će se poslije onoga megdana znati na kome je carstvo! Naših i Primoraca više od polovine vratiše se kućama. Što nas osta, zalijetali smo se češće u Dubrovačko, te se čarkali i plijenili. Tako ti je trajalo sve do Vavedenija, a toga dana uveče skupi vladika sve naše glavare, te im reče da Senjavin traži sto pedeset biranijeh Crnogoraca i Primoraca, koji će s njim poći niz more, negdje u Dalmaciju. Od našega plemena izabraše dva Petrovića, guvernadura, kneza Draga i mene. Peti dan nakon toga kretoše se galije i mi na njima, božja ti vjera zapamtismo to dobro, jer nam nikada grđe ne bje, ni u najkrvavijem bojevima, no tada od morske bolesti. Treći dan stigosmo blizu grada Korčule, pod njeki manastir, gdje je bio francuski šanac. Tu, nakon ure i po žestoka boja, provalismo u šanac, a Francuzi pobjegoše u grad. Sutradan, poslije kratka boja i sa suha i s mora, preda se Koručula. Zarobismo polkovnika, trinaest oficira i tri stotine devedeset vojnika. Sahranismo naša tri glavara i dvadeset vojnika, a oni šest oficira i sto pedeset soldata. Nađosmo četrnaest topova hrane i džebane. Zbog ovoga uzeća dade Rusija Savu Markovu i guvernaduru kavaljerstvo „Svetog Đorđa“, a Stanku Petroviću, koji se tu i ranio, dade zlatnu sablju i odličje svete Ane. Pet-šest dana docnije, doveze se još stotinu Crnogoraca, ali nakon njekoliko dana vratismo se u Kotor, a Senjavin, ostavivši samo tri broda, s ostalijema otplovi njekuda u Grčku.
— Na Badnji dan čusmo da je Turska objavila rat Rusiji i da se Francuzi i Turci u dubrovačkom bratime. A na Korčuli još razabrasmo da je Napoleon pobio Pruse. Vladika nam to potvrdi. Reče da je bio strahovit boj... čekaj, gdje ono? gdje ono reče?
To nije znao ni Krcun, koji se uzalud mrštaše od silnog domišljanja.
— To je bilo, velite, u jesen godine... Koje? — zapita Janko.
— Evo je minulo ove jeseni ravno devet godina — reče knez. — Je li, pope?
— Biće tako!
— Dakle, šeste — prihvati Janko. — U jesen 1806-te bile su bitke kod Jene...
— A, ha, to kod Jene! — viknu Stevo.
— Kod Jene i kod Aueršteta — nastavi Janko. — Tu su Francuzi satrli svu prusku vojsku i za šest nedjelja pokorili svu njihovu kraljevinu, zarobili ih sto hiljada i uzeli im četiri hiljade topova!
— Moj brajko, to je dobiti! — viknu njeki.
Drugi dodade:
— Zanago, ne bi tako satro Crnogorce, da ih je toliko!
Stari Mrgud reče:
— Glaj ti opet ovoga Janka, ovoga đavola đetinjeg, otkud on to zna, kao da je očima gledao!?
— Ima to u knjigama, đedo! — rekoše mu.
— A da li će naši bojevi biti u knjigama? — zapita Mirko. — Eto, Janko, kada te bog poslao i kad si toliko učevan i znaš jezike, pa da zapišeš i naše dobitke, da se u svijetu znaju!
Stevo nastavi:
— Vladika vam reče da se Francuzi i Rusi čarkaju i da se očekuje glavna bitka. U tome očekivanju prođe nam zima i proljeće, a, negdje po Trojicama, dođe žalostan glasnik da su Rusi izgubili, i donese naredbu da se Boka predaje Francuzima. Pred gospojinske poklade mi se s vladikom vratismo u naše krševe, a Francuzi uzeše svu Boku. Eto ti koliko nam pomože naše junaštvo!
Nastade mučno ćutanje. Najzad Rako Mrgudov zapita Janka:
— Gdje su to Rusi bili potučeni?
— Kod Fridlanda, Rusi i Prusi zajedno, četrnaestog junija po novom 1807-me!
— Viđi đavola đetinjeg! Sve zna!
— Koje je doba noći, Janko? — zapita pop.
Janko pogleda na časovnik:
— Ura do ponoći!
— Hajde, ženo, doma! — viknu pop.
Na to Gojača prva ustade, pa sve za njom. Sve redom počeše pristupati i ljubiti kneza u ruku.
Pop preuze:
— Dokle smo se mi bili s Francuzom, naša su se braća u Šumadiji otimala od Turaka i ne mogosmo im pomoći. Hodio je k njima serdar Plamenac i uzalud donosio pisma od njih. Poslije, slomljeni, siromašni, ljuti, čamasmo, a u svakoj prilici dosađivasmo novijem susjedima, te, vele, da je Napoleon prijetio da će Crnu Goru obliti našom krvlju, te da se otada neće više zvati „Crna“ nego „Crvena Gora“.
— Tako je trajalo više od pet godina, pa se ču da se Francuz sprema na Rusiju i u jesen ču se njegova grdna pogibija. Uoči Malog gospođina dne skupi nas vladika i kaza nam: da je silnom Napoleonu došao kraj, da su se svi carevi i kraljevi složili protiv njega, da i nas Rusija poziva. Veselo kao na svadbu krenemo se s vladikom opet u Primorje.
On s jednijem dijelom vojske uze Budvu; guvernadur Vuko Radonjić s drugom vojskom razori tvrdinju Trojicu i opkoli Kotor; serdar Savo Plamenac s trećom vojskom opkoli Novi i presječe vezu između Boke i dubrovačkog. Tada uđu u Boku s brodovima Inglezi, saveznici ruski; tada ustanu i Primorci. Što da ti duljim? Nama i Inglezima predadu Francuzi gradove, a u isto vrijeme čusmo da carevi uglaviše da Boka bude ćesarska! Vladika otpravi Sava Plamenca u Pariz, gdje se nahodio ruski car, moleći ga da ne razdvaja Boku od Crne Gore, ali prije no što će se Plamenac i vratiti, dođe ćesarski đeneral Milutinović s vojskom i zauze Boku i pošljednji Kotor, eto sad na ljeto biće godina...
Dugo su sjedjeli ćuteći i motreći kako pregorijeva badnjak. Odjednom stari Mrgud Šutov zapita uskoka:
— Je li, moj lijepi đetiću, ti si od dobre kuće?
Janko, ili što bješe zamišljen, ili što ne razumjede, okrete se Krcunu. Ovaj odgovori:
— Još od kakve! Ovaj je Janko, đedo, grof, a to je više no vojvoda! On je po rodu malo manji od Dolgorukog.
— Lijepo, vaistinu! Biće milo vladici... A da li si, Janko, dijete, bio kad u ratu?
— Jesam — reče Janko.
— A gdje?
— Na Vagramu, u Napoleonovoj vojsci. Tu padoh ranjen, pa me ćesarovci nađoše. Poslije su me izliječili i osudili na robiju u vojsci.
Svi se ubezeknuše. Knez od čuđenja izvadi čibuk iz usta, diže obrve i zapita ga:
— Ma, dakle, ti nijesi ćesarovac?
Uskok sjetno potvrdi glavom, uzdahnu i stade im pričati svoj život.
Bio je mlađi sin grofa P. iz R. Objasni im kako u velikim kućama sve imovinsko našljeđe prelazi na najstarijega sina, a mlađi se školuju za svećenike, ili oficire, ili činovnike. On je od djetinjstva bio nestašan, nepokoran krutoj stezi, koju je držao domaći pop, naduven, nemio čovjek koji vršaše službu duhovnika u njihovoj domaćoj crkvici, a njemu, starijem bratu i mlađoj sestri bješe učitelj, gotovo u svemu domaći starešina. Najviše po njegovim savjetima, roditelji Janovi odlučiše da ga dadu u popove, a zbog te odluke mali se razgoropadi. Jan je imao ujaka, koji je mladost proveo u Francuskoj i koji se sredovječan vrati u zavičaj, zapojen novim mislima, protivnim starinskom vlasteoskom redu i običajima. Zvao se Vaclav N. Njega u Janovoj kući ne trpljahu — pop ga prozva Antihristom, djeci bješe zabranjeno sastajanje s njim. Ujak se smijao tome, a budući imućan i neoženjen, moglo mu je biti da živi po volji. Jan i sestra mu Ludmila od prvog trenutka zavolješe ujaka i nađoše načina da se s njim krišom sastaju. U tim sastancima primahu od njega pouke, koje ih duševno preobraziše. Vaclav je obožavao Napoleona, čija slava u ono vrijeme ispunjavaše svijet; nadao se da će on učiniti kraj zastarjelom poretku i u ćesarovini. U tome pop dozna za te sastanke, te Jana zatvoriše u kuću i naumiše da ga što skorije otprave u seminar. Ali, u potonjem času, otac se predomisli, vidje da dijete nije stvoreno za svećenika, te ga otpravi u vojnu školu u Prag. To je bilo krajem godine 1805. a Janu bješe nastala trinaesta. U vojnoj školi provede nepune četiri godine. Tada Napoleon sa silnom vojskom provali u Češku. Sve se škole pozatvaraše, a Jan uskoči u francusku vojsku, bi se u slavnoj bitci na Vagramu i kad Napoleon osvoji Beč, Jan bješe u ropstvu.
— U što se rani? — pita pop.
— Probi mi zrno obje bedre, ali ne slomi kosti, te se izliječih za sedam-osam nedjelja.
— A ko te je liječio? — pita Rako.
— Oni. U vojnoj bolnici, u Beču. Kad ozdravih, zatvoriše me u tamnicu. Deset mjeseca čekao sam suđenje, pa me osudiše na smrt, da budem puškarav pred pukom vojske.
— Pa ti oprostiše život?
— Da. Pošto me izvedoše da me pogube, stade preda me pukovnik, ovaj isti što je sad u Kotoru, pa reče: „Na prvom mjestu, stoga što si od kuće koja je uvijek bila vjerna caru, koja je njemu dala mnogo dobrijeh službenika; pa stoga što ti se odbija na mladost, donosim ti carevu milost! Nećeš sramno poginuti, kao što si zaslužio, nego ćeš, pod oštrim nadzorom, služiti kao soldat-osuđenik dvanaest godina!“ ...Tako sam eto robovao pet godina, jednu u Beču, dvije u Varadinu, jednu u Zagrebu, pošljednju u Kotoru! Srećom, bio sam u graničarskom puku, među dobrim momcima vaše krvi, od kojih naučih vaš jezik, a pomalo i pismo. Najzad, jutros mi pođe za rukom da učinim na što sam se odavno spremao, umakoh iz grada onoga časa kad se otvori kapija, kad silan svijet nagrnu u grad! Bješe mi dobar prijatelj nabavio fes i kaputinu, te prođoh neopažen. Kad se već dohvatih lomnoga puta, bio sam siguran, a kad prijeđoh granicu, nijesam već hitao, no sam čekao neće li ko naići da me uputi. I cijelog dana čekah uzalud, dokle vi ne naiđoste!
— Junak, bogami! I od kuće i junak! — viknu Mrgud.
Milica bješe prišla k njima, da ih posluži vinom, pa, ne htjevši prekidati Janka, ostade cijelo vrijeme iza Krcuna, naslonivši ruku na njegovo rame. Kad Janko završi, ona pruži čašu Mrgudu. Pošto se obrediše, reći će Puro Mijuškov:
— Ja, pobogu dijete, tako mlad, a toliko si prepatio i čuda doživio! Koliko ti je sad godina?
— Dvadeset treća.
Opet nasta dugo tajac, koji prekide Stevo Bajov:
— A da su te po nesreći jutros uhvatili, bi li te ubili?
— Sigurno — povrnu uskok, osmijehnuv se i mahnuv rukom.
Mrgud Šutov zagleda se značajno u kneza. Pošto ga je dugo tako posmatrao, zapita:
— A da, boga ti, kneže Drago, šta ti misliš s ovijem čojkom?
— Mislim ga odvesti gospodaru, na Vasiljev dan. I bez toga bjeh naumio poći gore toga dana.
— Lijepo, vaistinu! — prihvati starac. — A mni li on ostati onamo, što li?
— Kako ga je god volja, striko! Ja sam mu otvorio svoju kuću, ne za ovu noć, ni za ovijeh osam dana, no ako će dovijeka!
— E, to ti liči, sinovče! Tome sam se nadâ! Fala ti što nas i u tome podiči! Tebi je, povrh čojstva, bog dâ i imaća, te možeš i dijeliti i dočekati i pomoći, i ti to sve činiš, valaj obilato! E fala ti u ime cijelog brastva što tako dočeka ovoga kućića i stradaoca!
Janku se zavrtješe suze.
Starac nastavi:
— A sad ja, kao najstariji po godinama, kao otac što bih vam svijema mogao biti, ja bih rekao da nješto učinimo.
— Reci, striko! — povladi knez.
— Neka oprosti ovi đetić, ali ako je od velje kuće, on je u Crnoj Gori prognanik, praznov, nejačica, sirak, bez odbrane i zapleća, te ga svaka rđa može nadgornjati! Je li tako?
— Istina je! — viknuše svi.
— Zato bih ja rekao da ga primimo u naše brastvo, ako hoće! Da posad bude naš brat! Da slavi naše krsno ime, da ginemo za nj, ako ustreba, i on za nas; da mu se zna ognjište i grob, da mu se natraga izjednači s našom, ako je uzima! Pristajete li?
— Pristajemo — graknuše svi.
— A ti, Janko, šta na to kažeš? — zapita ga knez. Janko, blijed od uzrujanosti, ustade, priđe Mrgudu, uze njegovu tvrdu, razgrapljenu ruku i poljubi je.
Knez ustade vičući:
— Neka nam je srećan novi brat!
Svi poustajaše i poljubiše se s njim.
Pošljednja se s njim poljubi Milica.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Simo Matavulj, umro 1908, pre 116 godina.
|