Uskok/II
II
Toga dana iza podne zastudi i nebo se naoblači. Tada se krenuše iz Kotora: knez Drago, njegov pristav, njegovih pet brastvenika i njihove tri ženske, a pridružiše im se tri njeguške žene iz drugih brastava. Ljudi, osim kneza, nošahu u torbama kupljeni žitak; ženske, osim Milice, kneževe kćeri, bjehu uprćene vrećama; one tri iz drugih brastava nošahu golema bremena, jer, po naruci, pokupovaše što Božiću treba, gotovo za sve ostale Njeguše! Kneževa mazga bješe pretovarena. Nosila je: dva velika mijeha dalmatinskog vina, mješčić bokeljske rakije, u antrešelju pirinča, soli, suhe ribe, kave, limunova, nerandža, suhih smokava, kolača, svite, platna, jer sav novac što knez uze za tovno june, potroši za kuplju, te on sâm ponese više nego svih pet brastvenika! Doduše, i mogao je, jer on sâm imađaše zemlje i stoke koliko polovina cijeloga mu brastva, dakle, koliko četiri kuće!
Pred gradom knez uzjaha na svoga ostarjelog, ali još držećeg Putalja čuvenog po Katunskoj nahiji i po Primorju, koga stari ban bješe počeo jahati prve godine devetnaestoga soljeća i koji mu dobro posluži za vrijeme dugog ratovanja. Pošto knez uzjaha, pruži čibuk svome ljubimcu Krcunu Serdarevu; ovaj napuni lulu, ukresa i pripali, pa pođoše bez reda, dok ne stigoše do puta, a tu se, po običaju crnogorskom, urediše u povorku.
Put što od davnih vremena vezuje Katunsku nahiju (a preko nje i svu Crnu Goru i Zetu) s Kotorom, toliko je star, da je, po svoj prilici, njim išao i car Dušan iz Zete u grad. Put se penje i lomi na novet uz kotorske strane; dosta je širok, ali je suviše strmenit, a pošto ga je vijekovima voda lokala, posta krševit i pun rupčaga, sa čega je ostao u pameti mnogim jevropskim putnicima i često bivao opisan. Crnogorske mazge, konji i pješaci najradije idu lijevom ivicom, gdje se pločani pervaz održao, ali to je kamivao, koji, što se većma penje to opasniji postaje, jer na mjestima okomito pod njim zjaju stravične urvine, te da se kome nezgodno noga oklizne, survao bi se dolje i pao na dno razdrobljen!
Njeguši se urediše u povorku. Prvi pođe pop Marko Punišin, čovjek sredovječan, ni po čemu ne različan od ostalih Crnogoraca, jer u ono vrijeme njihovi popovi ne nošahu ni brade. On bješe priznat kao čovjek koji „umije hodit“, a to je, da umije štedjeti snagu i na vrijeme se odmarati. Za njim se uputi brkati Rako Mrgudov, pomlađi od popa, a obojica „pečena čela“ i „dobre puške“, kako se u Crnoj Gori kaže za nebojše, koji su u ratu još izdržljivi. Za Rakom pođoše: Markiša Stevov, Pero Puroh i Krcun Serdarev, sva tri vrlo mlada, iako dva prva oženjena, onda se Crnogorci ženjahu u petnaestoj-šesnaestoj godini. Nijedan od te trojice ne bješe još „mrčio puške“ protiv neprijatelja, jer bjehu gotovo djeca, za vrijeme pošljednje vojne; ali, na žalost, sva trojica se ogledaše u međusobicama s Bajicama i tu se pokazaše „valjasti“.
Osobito se tu odlikova sokolasti Krcun Serdarev, sin oglašena junaka, serdara Nova Bojičina, koji pogibe pod Dubrovnikom i koga vladika ne mogaše prežaliti. Mimo to, Krcun, zbog svoje neobične pameti, ljepote i veselosti, bješe omiljen ne samo u brastvu, nego u cijelom plemenu. On bješe najmlađi Njeguš koji je išao na Cetinje, kad ga red dođe, da služi vladiku gospodara. U njemu se ogledaše sva oriđinalnost crnogorska. On je tvrdio da je osveta bogu ugodna, jer, veli, u molitvi se kaže: „sveta osveta“ (svьta od svьta!); vjerovao je da nema smrti bez suđena dana, te da je ludo bojati se smrti; vjerovao je da dobri junaci i za života bivaju zduhači, koji se biju sa zduhačima drugih narodâ; vjerovao je da nad Crnogorcem nema junaka, da Crnu Goru nikakva sila ljudska ne može zavazda pokoriti, iako je može pregaziti kao ono Bušatlija; bojao se vladike kao i svi ostali Crnogorci, a to je, bojao se njegove kletve, ali je, mimo druge, više cijenio vladičinu hrabrost i vojvodsku vještinu, nego njegovo isposničko mučenje i svetost njegova života! Pa onda što je taj Krcun znao napamet pjesama, priča, poslovica, zagonetaka, to je bilo čudo jedno; uz to, u večernjim posijelima kod vladike, bješe prikupio dosta znanja i o „svjetskim rabotama“, o kojima velika većina Crnogoraca, osobito njegovih vršnjaka, ni čuli nijesu, te u sijelima, u brastvu i svečanikom pred crkvom plemenici ne mogahu ga se siti naslušati. Samo po sebi kaže da su djevojke u plemenu ludovale za Krcunom Serdarevim, ali on, mimo ondašnji crnogorski običaj i pored toga što je imao samo jednog mlađeg brata i mater, dočeka dvadeset drugu godinu neoženjen. Kad bi mu se o tome pomenulo, govoraše: „Božja ti vjera, jedva čekam, ali čekam da otmem česovu mladu, lijepu, od dobre kuće Turkinju; neka se halak digne kad se ja oženim!“
Taj prvi dio povorke završavaše knez na svome Putalju.
Za knezom pristav, Kićun Krcov Zalažanin, gonjaše natovarenu mazgu. Bješe to dobroćudno, poslušno i prikladno momče, od dobre ali siromašne kuće, te ga knez uze u najam, a pažaše ga kao da mu je rod. Uz Kićuna stupahu Milica i Anđa, prva kneževa, a druga Rakova kćer, pa ostale ženske redom, one s lakšim bremenima prednje, a one s težim zadnje. Među njima bjehu Gôrde i Kiće, lijepe nevjeste Markiše Stevova i Pera Purova.
Lijepo je vidjeti Crnogorce i Crnogorke kako se žustro, gipko, u povorci penju uz brdo! Struke, gunjevi, marame na ženskim glavama, zubuni i košulje lepršaju oko njih, a snažne noge pouzdano kraču gdje ni kozama nije lako! Knez na svome Putalju, s dževerdarem o ramenu, činjaše sredinu povorke, koja, odmičući uz brdo, ležaše a desno, a lijevo, prema krivudanju puta! Dim iz njegova čibuka povijaše se za njim kao kakva tanana bijela, koprenasta zastavica. Puščane cijevi pred njim blještahu na mahove. Bremena za njim, na pognutim ženskim leđima, napominjahu vâle, koji bi se neprirodno valjali uz brdo jedan za drugim! I ta povorka, uz gole, ljute krše, pod natmurenim nebom, bješe simvolična! Ti mrki đetići, prema kojima priroda njihova kraja vazda, i velike nacije, koje im, u času nevolje, laskahu, postupahu maćinski, s gorčinom u duši, ali s neslomljenim pouzdanjem u sebe, stupaju naprijed. Da se u zli čas susretu s Bajicama, sa svojom rođenom braćom, na svojoj rođenoj zemlji, pokrvili bi se, ali bi se radi njene odbrane protiv izvanjca složili umah, preko mrtvijeh i ranjenijeh! Ti ljudi, koji se ne pokoravaju nikakvoj vlasti, povijahu glave često pred duhovnim oružjem najstarijeg svećenika! Njihove žene, sestre i kćeri, što pod bremenima ponizno iđahu za njihovim stopama, prikazivahu muku živovanja, kakvoj teško da ima jednake na svijetu!
Što se većma penjahu, nebo bješe sve većma natušteno i kao da se spuštaše. Ozgo, sa Krsca, iz dubodolinâ i sklopova, koji se spuštaju među obroncima Lovćena, zviždahu mlazovi studena vjetra i krupne hladne kapi orošavahu im oznojena lica. Ljudi mučahu. Gdjekoja bi od žena pod bremenom huknula. Jedna starija šapnu: „Kuku, evo omrkosmo, prije no što stigosmo na Krstac! A evo će i božje vrijeme na ovi čas udarit’!“ Ali se svi u srcu radovahu, što se neće obistiniti njihova nagađanja, koja su činili toga dana u zoru, kad su silazili tim putem, biva, da će osvanuti mlak Božić. Jer poslovica kaže: „Sačuvaj nas, bože, vedra Božića, a oblačna Đurđeva dana!“ To zbog ljetine. Ali se ni knez ni njegovi brastvenici toliko u srcu ne radovahu svijetlim praznicima, koje obično veselo očekuju Srbi. A zašto to, razabraće se domalo.
Na običnom počivalu pop stade, pa svi stadoše i svi se, osim kneza, okrenuše ka Primorju. Kotor im bješe pod nogama, a sva Boka kao na dlanu, i vidjela se kao čudna, divna, proljetna prošarica, načičkana kulama i bijelim zgradama. U pitomom bokeljskom zatonu more bješe mirno kao ulje, te brodovi, usidreni i privezani, stojahu nepomični. Milica poznade onaj, na kome kupiše vino, i reče pristavu:
— Bogami, radije bih se navezla na debelo more, da mi se nagledat’ svijeta, no što bih se banicom nazvala na ove krajeve!
— A, jado, imâ bi i svijet da se česa nagleda, kad bi tebe gledâ! — povrnu Kićun. A, bogami, ti si banica i bićeš đegođ bila!
— I u Cuce! — doda Anđe smijući se.
Izvan Boke, pučina bješe silno uzrujana, te se vodeni bregovi lomljahu o hridi Oštroga Rta, na ušću. Onamo zacijelo ne bješe brodu pristupišta! Beskrajan, crn, gust oblak zakrio bješe vaskoliki zapadni zrenik nad vodom, te se polako širio ka našim krajevima.
Pop Marko reče:
— Snijeg ovoga će puta od mora! Eto ga prije noći! Biće ga izjutra u nas do koljena!
Rako prihvati:
— Daj bože! E mi nije milo gledati samo bijelu kapicu na Lovćenu, kâ lani i onomlani i ove godine do danas, no mi ga je milo vidjeti cijela u bijelo obučena na Božić; tadaj mi se čini kao da blagosilja!
Knez, jednako u se udubljen, pruži Krcunu čibuk da mu po drugi put napuni lulu i ukreše. Njih trojica starijih ne bjehu silazili u Kotor otkad ga konačno zauzeše ćesarovci. Pop očekivaše da knez pripali, pa da zapodjene razgovor o tome. I započe:
— A da kako ti se čini, kneže, sad dolje?
Drago odbi njekoliko dimova, mrdnu gustijem obrvama i odgovori:
— Vaistinu, na bolje ne navikoše! Glavno je, e je sad donji narod već jednom na čisto, neće već prezati od sutrašnjega dnevi, kao što je prezâ godinama! Kao što znaš, dodijalo mu bješe mijenjajući gospodare, strahujući za svoju siromaštinu i kulučeći vojskama! Znâm da onizi naše vjere drukče govore i da kukaju za nama, ali, ja mnim, u srcu bojahu se i oni nas, divljijeh gladnika!
Svi bjehu nezadovoljni tim odgovorom. Pop samo odmahnu glavom. Brkonja takođe to učini, pa reče:
— Tô jest, kneže! Velika je ćesarovina i jaka je, osobito sad, kad je slomijen Napolijon! Vele: duga je od nas eto pa sve do Rusije, a u širinu joj stali Madžari i Poljaci i još njekakve vjere. Kako se ono zovu, Krcune?
— A ima, čoče, mnogo i Srbalja u ćesarovinu. Oni daju ćesaru najbolju vojsku! Viđeste li ove Ličane u Kotoru! Kakvi zorni ljuđi, kakvi lijepi Srblji! Bogo moj, da su svi Srblji oko jednog gospodara, šta bi nas bilo, i ko bi nam što mogao!
— Ma đe je ta Lika? — pita Markiša.
— Ja mnim đe i Dalmacija! — objasni Pero Purov.
— Nije! — odsječe Krcun. — Odmah iza dubrovačkog je dalmacija, đe je hodio i striko drago, kad’no naši pođoše s Rusima na Korčulu! Dalmaciju od Like dijeli planina Velebit. Pa onda je Hrvatska, pa onda je ravni Srijem, đe je naš gospodar hodio da ga zavladiče. Tu je blizu Sava i Dunaj, iza kojih je Šumadija! Ima u ćesarovini još: Talijana i Nijemaca, od kojijeh je i sâmi ćesar.
— A sve li znaš, jadove, đavo te znavao! — reče Pero Purov. Brkonja Rako nastavi svoj pređašnji govor, kao da nije ni bilo tih dugačkih umetaka:
— No se tuže, kneže, na namete i na praviteljstvo, koje je, vele, sasvim kao što bješe pod Mlečićem! Na sve strane, vele, žbiri i uhode, te može čoek prav pravcit zaglaviti, ako ga jedan od tijeh makne na dušu! A u sudu je, vele, jedna mjera za Latine, a druga za naše! Eto, kneže, na što se tuže!
Knez ne reče ništa, kao da se zarekao bješe da će ih dražiti. Pero Purov reče:
— Tako ti je, da-ti, svuđ, đe našima ne sudi krst od tri prsta!
— Je li? — učini na to starac. — A da ko jado, presuđuje u našu zemlju?
— Krst! vaistinu! — potvrdi mladi čovjek.
— Sila, vaistinu! — reče knez. — Ni krst, ni pravda, no sila bezakona!... Hajde, pope, dalje, e mrče!
Pođoše. Ali mlađi ljudi nastaviše razgovor. Pero Purov zapita učevnog Krcuna:
— Čujao sam e je mnogo lukav ovi današnji ćesar. Kako ga ono zovu?
— Franc mu je ime — odgovori Krcun. — A da nije lukav, ne ćaše uzeti tolike zemlje i gradove, bez krvi! Drugi su se bili za njega, pa eto i mi! Kad se Napolijon bješe osilio i pregazio mu državu, onda mu se Franc pokori, dade mu kćer za ženu; a kad drugi carevi slomiše Napolijona, ondanak ćesar uze kćer natrag i uza nju pride Mletke i sve što bješe mletačko, pa i Primorje! I ruski car Aleksandro blagoslovi sve to, još po njegovu nagovoru presiječe našem vladici onijeh hiljadu cekina, što mu davaše na godinu.
Markiša se naljuti:
— Valaj, ako je i lukavo nije junački ni čojski!
U taj mah vjetar jače zazvižda. Umukoše. Primicahu se ka Krscu. Bjehu u stravičnoj dubodolini. Kad vjetar utoli, započeše padati krupne pahulje snijega, a zatutnji planina od njekog silnog pucnja. Da ne bješe usred zime, pomislili bi e puče grom; tako se sjetiše da u Kotoru puče top.
— Ha! — viknu Pero. — Puče top, uteče rob!
— Uteče, ako bog dâ, mladi princip! — viknu Krcun Serdarev. — Hej, što bih se obradovâ, da po sreći pogodim!
Svi mlađi, pa i njeke od ženskih zagrajaše:
— Zanago i ja!... Zanago svak!... Daj bože!... Pa da ga oženimo! Vele, zgodan je kao đevojka, a od velike kuće!...
— Valaj, zgodniji i od Krcuna, a njegova rasta i skoposti — reče Markiša. — Nako što je plav!
Oko principa zavrže se mala prepirka, jer Krcun, Pero, pristav, Anđe, Gorde i one tri pretržnice tvrđahu da su ga viđali, ali se ne mogahu složiti kakav je na oči! Prekide ih knez, viknuv:
— Ha, đavo ve pozobao i sa vašijem principom, e ne vidite e mrče i snijeg zamete! Ha, pope Marko, sokole, šeni!
Pop ubrza koračanje, svi ostali za njim. Kad stigoše pod golemu pećinu što zja u brdu nad putom, pop stade, hitro snimi pušku, nategnu je i viknu:
— Ko si?
Svi namah stadoše i nategoše puške.
— Ko si? — ponovi pop i koraknu ka njekoj prilici, koja stojaše uz liticu.
Rako, Markiša, Pero i Krcun opkoliše noćnika, koji odgovori na prekid:
— Ja sam soldat! Bježim u Crnu Goru, kod vladike!
Svi spustiše oroze na puškama i puške objesiše o ramena. Rako ga zapita:
— Jesi li sâm?
— Sâm!
— Jesi li pobjegao iz Kotora?
— Da.
— A kad?
— U podne.
Krcun kresnu ognjilom o kremen, te kroz varnice svi bliži vidješe stasita mladića s fesom na glavi.
— Otkuda ti fes na glavi, kad si ti ćesarski soldat? — pita pop.
Bjegunac promrmlja nješto nerazumljivo.
Krcun kresnu i drugom, te vidješe na njemu izlinjao građanski kaput.
— Prerušio se, da-ti! — reče njeko.
— Ama, ljuđi, ovo je on! — viknu Krcun uzrujan, krešući učestano. — On je, svetoga mi Vasilija! On... princip!
Na to se i ženske načetaše oko bjegunca.
Knez viknu:
— Mak’te se, da ja s njim prozborim!
Gomila se razdvoji:
— Jesi li ti Rus, prijatelju?
— Ne. Čeh.
— Šta je to: Čeh!?
— Mal’da ne što i Rus — objasni Krcun.
— A kako ti je ime?
— Jân.
— Kako reče?
Milica se zaboravi i umiješa se:
— Eto reče: Janko!
— Jesi li ti oni, te te zovu principom?
— Da, mene zovu u Kotoru princip!
— A jesi li princip?
— Ne, grof sam.
— E, pa dobro ni došâ, ko si da si. Ko nam na vjeru dolazi, oni čas naš je! Koga nevolja prićera u ove litice, s njim, vaistinu, dijelimo koru hljeba i čuvamo mu glavu koliko i svoju! Kad te dobra sreća na mene namjerila, moj si gost. Ja ću te odvesti ka vladici, kad mine Božić. Dobro mi došao, gospodine grofe Janko!
Uskok odgovori:
— Hvala, gospodine! Primam vaše gostoprimstvo istim srcem, kakvim mi je ponuđeno! Vidim da se bog stara za mene kad vas namjeri u ovoj pustinji, u početku strašne noći, koja će nastati. Hvala!
Riječi je naše izgovarao zanoseći.
— Hajd, naprijed, u ime božje! — viknu knez i povorka se uputi istim redom, samo što uskok iđaše odmah iza popa.
Svi jedva dođoše k sebi od čuda, Krcun potonji; ali kako se moralo hoditi kroz nevidjelicu i kako im noge klizahu po snijegu, ne mogahu riječima iskazivati šta im je na duši. Tek kad stigoše na početak polja njeguškog i kad stadoše, Krcun ispali malu pušku i viknu:
— Blago meni danas i dovjeka, e po anđelu prorekoh čudo jedno! Hodi, Janko, hodi, brate, da se pocjelivamo!
I zagrli uskoka, koji dirnut, u mraku se poljubi s neviđenim, nepoznatim čovjekom!
Knez odjaha, pa se i on i svi muški redom poljubiše s namjernikom. Ženske pristupahu da mu ljube ruku, ali se on branjaše.
Najzad stari ban graknu:
— Haj’te, ženske, naprijed! Milice, Anđe, Gorde, Kiće, haj’te doma! Kažite babi da joj vodimo gosta, dobra gosta, vaistinu! Kićune, vodi i konja s mazgom, e ću s družinom pješke. Haj’te i vi, snahe, svojim putem i kažite u brastva ko nam uskoči.
Rako šapnu popu:
— Osim svega, ovo je i za onu našu dogovornu rabotu taman kako treba, baš po božjoj volji!
— Daj bože! — reče pop i krenuše se svi.
|