Uskoka/VIII
VIII
Na Sretenje isticaše rok službe vojnicima. Uoči toga dana, oko večernje, dođoše zamijenici svima; Krcuna Serdarova zamjeni njeki od Kustudića. On pristupi ka vladici, koji se, kao obično u to doba, šetaše po hodniku, i reče:
— Gospodaru, zbogom!
— Šta je, baboviću? Kuda ćeš ti po noći bez večere? — zapita vladika začućen.
— Doma, gospodaru. Prekosutra mi se udaje sestra, pa sam rad osvanuti onamo!
— Rođena ti sestra?
— Nije, gospodaru, no kći Raka Mrgudova, a ja ću joj biti barjaktar.
— Neka joj je sa srećom — reče vladika i izvadi iz špaga dva talijera; jedan dade Krcunu, kao što će svakojem vojniku na kraju roka, drugi dodade, rekavši:
— Podaj joj ovo malo poklona od moje strane i pozdravi dobra starca Mrguda i Raka i sve brastvo, i neka vam je amanet da održite vjeru!
— Bog i tebi dao zdravlja, dobri gospodaru, a vjeru ćemo čuvati, zanago! A neka je i tebi na amanet naš Janko! E pogibe đetić od nečesova derta, a ne znamo zapravo šta mu je!
— Proći će to, sinko. Znaš, meka je srca, pa... Ali, proći će!
— A kako bi bilo, gospodaru, da i on pođe sa mnom, ako možeš bez njega? Najposlije i njemu je Anđe rođaka!
— Vidiš, to ti je dobra misao, sinko. Neka ide! Neka ostane, ako hoće, cijelu nedelju! Reci mu da sam ja rekao. Neka uzme konja.
Krcun otide u Jankovu ćeliju.
Janko bješe jednako mrzovoljan pošljednjih desetak dana; on se usilovao da to prikrije, ali se to opažalo, a svi u manastiru propisivahu njegovu sjetu nemilom događaju, kome je bio svjedok. Doduše, krvavi događaj bješe ga potresao, ali glavni uzrok nije bio taj, nego što ne prima odgovor od svojih. Janko je računao da će za osamnaest, najduže dvadeset dana moći primiti odgovor od Ludmile. Očevu se nije pouzdano nadao; međutijem proteče već trideset dana, pa ni od koga ništa. Svakoga jutra ustajaše s nadanjem; cio dan provođaše u tome; svakoga večera, kad bi Bajica poštonoša ispraznio svoje bisage, drhataše Jankovo srce, pa bi ga spopalo očajanje. Najposlije izgubi san i poče vehnuti, a o svome tajnom stradanju ne pomenu ni vladici!
Krcun ga zateče na odmarači, sjetna, zamišljena.
— Janko! Hajdemo sestri na svadbu. Ja idem odmah, ali, ako hoćeš ti sa mnom, ja ću te pričekati da prezalogajiš! Vladika reče da uzmeš konja.
— Hajd’mo — prihvati Janko, gotovo nemarno, pa sazu čizme a uze opanke, koje bješe dobio na poklon na Njegušima. Zatijem se zavrže dževerdarom, koji mu vladika bješe poklonio, ogrnu se strukom i ponovi:
— Hajdemo!... Ne treba mi konj.
Vladika ih presrete i reče:
— To je lijepo od tebe! Obradovaćeš ih svijeh!... Ali dobro bi bilo da se obojica založite i da ponesete mješčić vina!
— Obrade! — viknu đaka.
Đak skoči iz mađupnice.
— Idi kod Laza i donesi ovijem putnicima po zalogaj jela i malo vina. Spremi im vina i za put!... A ti, Janko, svrati k meni prije polaska!
Vladika otide u svoju ćeliju, a mladići u trpezariju. Kad Janko poslije uđe k vladici, on mu doda osam dukata i nekoliko cvancika rekav:
— Evo ti da darivaš nevjestu. Ovo je tvoja mjesečna plata! Idi, sinko, i provedi se lijepo u svatovima!...
Bješe već mrak kad se Janko i Krcun uputiše gornjim poljem. Duvao je lak sjeverac. Dok ne prođoše Bajice, malo su što govorili, a kad se dohvatiše planine, našavši zavjetrinu, sjedoše, napiše se, i Janko započe pitanjem: „Šta je to djevojački barjaktar?“ Na to Krcun razveze, poče spočetka. Doista htjelo mu se da ma čim razgovori sjetna druga, ali osim toga, milo mu bješe da ga pouči i svadbenijem obredima, kao što ga u svakoj zgodnoj prilici poučavaše o svemu što obilježava Crnogorce. Započe:
— Vaistinu, treba da znaš kako se u nas ženi i udaje! Evo da ti ispričam. Već si doznao da često Crnogorac vjeriva sina ili kćer još u kolijevci. Vjerenici čekaju vrijeme koje stariji odrede, pa se vjenčaju, i svršeno je! Ali ima dosta mladića i djevojaka koji nijesu tako vjereni, ali se ni tada oni ne pitaju, no ih vjerivaju roditelji. Otac izabere sinu djevojku, pa pošalje dvojicu od svojte da je ištu. Djevojčin otac, ili, ako je sirota, ko oca zamenjuje, pita sve brastvo da li pristaju; svaki brastvenik ima tu glasa, jer da poslije odiva dođe do nevolje, svaki je brani, jer mi ne lučimo brastvenice od rođenijeh sestara, kao što znaš! Kad i brastvo pristane, onda proscima dâ ručak i pucanjem se oglasi vjeridba i uglavi se „svila“. Obično na dvije-tri nedjelje pred svadbu dođu ka vjerenici trojica od roda vjerenikova i donesu joj platna za košulje, svile za vez, dvije boce rakije i jedan dukat. Pošto daruju djevojku, piju sa cijelijem brastvom. To se zove „svila“. Tada se uglavi koliko će biti svatova i kakvijeh darova, i koga će dana biti svadba. Trošak za darove koje sprema djevojčina kuća namiriće sve poslije mladoženja...
— A mogu li se vjerenici sastajati? — zapita Janko, koga te potankosti počeše zanimati.
— Ne! To bi bila sramota!... Dakle, mladoženja javi svakojem svatu osam dana naprijed kad će biti svadba; svaki treba da donese po pecivo, a njihove žene po pogaču i bocu rakije ili vina. Brastvenici djevojčini takođe donose u njenu kuću po pecivo, po pogaču, pića i marama, da pomognu darivanje svatova...
Janko ga opet prekide:
— Koliko đe biti svatova Anđi?
— Uglavljeno je šezdeset.
— Šta kažeš!? — reče Janko iznenađen. — To je premnogo! To je veliki trošak!
Krcun se osmjehnu.
— Kad se ženio naš pop Marko, bilo ih je ravno tri stotine!... Dakle, dan pred svadbu svi svatovi dođu kući ženikovoj, i sve ih brastvo dočeka. Glavni su ljudi u svatovima: stari svat, desni i lijevi djever, prvijenac, barjaktar, kum i vojvoda. Tu svi večeraju i prenoće; ako nema mjesta, razrede se po kućama brastvenijem. Sjutradan krenu se svatovi po djevojku, a ženik ostaje doma. Cijelijem putem svatovi meću iz pušaka, a desni djever nudi vinom ljude, mimo čije kuće prolaze. Kad se svatovi primaknu djevojčinoj kući, onda iz nje izide njen barjak, biva, prvijenac i barjaktar, a to ću, kao što znaš, biti ja prekosjutra. Onda se odvoje od njih njihov prvijenac i barjaktar, pa ćemo nas četvorica poigrati, ižljubiti se i preteći ih u povratku. Oba barjaka pobošćemo pred vratima. Za nama će jedanak uđi oba djevera, pa ostali svatovi, onijem redom kojim su hodili putom. Sovra je postavljena i posjedaju: u pročelje stari svat, s desne mu strane kum, prvijenac i barjaktar i svi svatovi, redom, a u zastavu vojvoda. S lijeve strane sovre sjeda stari svat od doma, pa redom brastvenici i svojte. E, onda počinju zdravice. Prvu napija svatovski stari svat, a poslije nje stavlja novce na pogaču u ime troškova koji je podnio domaćin, to dugo traje. Na to stari svat od doma dohvati pogaču, pa je slomi na glavi, govoreći: „Iz ovoga doma pošla u dobri čas, a u onaj uljegla u bolji čas! Da se polažu hljebom i vinom i svakim dobrim činom!“ Onda desni djever preda nove opanke bratu djevojčinu, a ovaj otide u prijeklad, gdje sestra čeka u jedinoj košulji, a žene stoje oko nje. Tada joj brat natakne opanke na noge, a povrh košulje navuče joj drugu, novu košulju, koja se zove „vjenčanica“. Zatijem joj skine kapu s glave i otide, a žene joj stave maramu, opašu je ženskim pojasom i odjenu je. Za sovrom tada napija svatovski stari svat starom svatu od doma. To je druga zdravica. Tek treća počinje vinom. Nju pije domaći stari svat u zdravlje svatova. Četvrtu pije njeki od glavnijeh svatova, i onda iznosi domaćin marame i dijeli ih. Zatijem se opet jede. Zatijem vikne stari svat njihov: „Ha, na noge moji djeveri, djevojku pod ruku!“ I ište djevojku. Brat je izvede i preda je djeverima, a desni je uzme za ruku, a lijevi stane iza nje, i od toga časa obojica dobro paze da je se ne bi ko od roda dotakao. Djeveri je privedu ka svome starom svatu, koji joj natakne prsten na prst, a ona se onda počne klanjati pred svakim i svakoga od njih u ruku cjelivati... Žalosno je to gledati!...
Janko se začudi i nasmeja tome nenadanom završetku. I zapita:
— Šta je tu žalosno, Krcune!?
— A to, što postaje tuđa! Ono, istina je, krv ostaje krv, ali od toga trenutka tuđim ljudima postaje pokorna!... Onda dolazi peta zdravica, koja se zove „dobre molitve“. Otac napija kćeri: „Hajde zbogom, djevojko! Dao ti bog sreću, kako bih ja rad! Dao ti bog poroda, prve kćeri, a potonje sinove, da se dva zla u domu ne sastaju. Najgori ti sinovi bili kao što su ova dva stara svata! Izlaziš iz moga doma u dobri čas, a ušla u taj, u koji se krećeš, u bolji čas!“ Za ocem blagoslovi je i mati tako isto, ako je plač ne omete!... Šesta je zdravica za sovru i družinu, a nju, kiti njihov stari svat, pa povikne: „Ha, na noge, na putovanje!“ Tada svi ustanu, vojvoda napije sedmu zdravicu domu, bratstvu i rodu, i to se zove: „Zdravica s nogu“. Tada svi izlaze, redom kako su ulazili, pa kada se odmaknu, prospu oganj iz pušaka svi jedanak. I potada se više ne meće. Tako stignu u svoje mjesto, gdje mladoženja čeka u crkvi. Iz crkve idu kući, pred kojom čekaju brastvenici i svojta i svekrva sa muškim djetetom u naručju; pred vratima je prostrta pustina, preko koje mlada unese dijete u kuću... Tu se večera, prenoći i sutradan ruča, pa se razilaze. Eto ti!
— Mnogo ceremonija! — reče Janko za sebe, pa zapita glasno:
— Šta bih ja poklonio Anđi? Imam pri sebi osam cekina; da joj dam četiri!
— Mnogo je to, čôče, i njekako nije u redu da joj poklanjaš samo aspre! Podaj joj cekin, a za drugi kupi joj svilenu maramu, a za ono što preteče uzmi vina... Ići će njeko od naše momčadi sutra u grad, pa ćemo sve to urediti.
Na tome prekidoše i pođoše dalje kroz mrak.
Drugom se odmoriše na drugoj strani planine na pomol njeguške doline, koju bješe pritisla gusta magla.
— Uh, čajine! — reče Krcun. — Ali njeka! Već je kraj zimi. Noćas je sreta ljeto.
— Kako to! — pita Janko.
— Pa osviće Sretenje, a mi bajemo da se tada susreće zima sa ljetom; ona odlazi a ono dolazi. Ono, ima i poslovica: „Blagovijest, pripovijest“, ali njeka bude snijega još jednom-dvaš, pa će se zazeleniti gora i junaci dohvatiti planine, ako bog dâ nasjeći turskih glava! Jedva čekam!
Janko je razumio šta Krcun misli, jer to ne bješe prvi put da o toj stvari razgovaraju. Znao je da se brastvenici u potaji spremaju da iznenade i obraduju kneza Draga glavom kojega Mušovića iz Nikšića, jer jedan od njih ubi Miluna. Janko se nije mogao zanositi tom osvetom, jer, najposlije, Milun je poginuo odvodeći plijen. To toliko da nješto rekne, zapita:
— Dakle, biće rata?
— Ne velim to, ali četovanja zanago biće, jer ga je lani slabo bilo zbog nemira među plemenima, a sad se eto vjera uhvatila!
— A vladika hoće li dopustiti četovanje? — zapita Janko zapita onako, ne misleći, ali se odmah sjeti da je rekao besmislicu! Ta već bješe toliko poznao prilike u Crnoj Gori i toliko ušao u duh crnogorski, da tako pitanje nije mogao postaviti!
— Vladici to ne može biti krivo — reče suho Krcun.
Janko bješe uvjeren da mu je drug, pored sve iskrene odanosti vladici, u sebi dodao: „Pitamo mi za to vladike i patrike?“ Tu izreku bješe on, Janko, nehotice, razumije se, izazvao njekoliko puta, te se ne mogaše načuditi toj neobičnoj suprotnosti — pokornosti vladici u njekim stvarima i nemaru u drugima.
Stigoše u brastvo podockan; ne čuše nigde glasa, sjem što uzavri lavež. Stane Serdareva otvori im vrata nakon dužeg dozivanja i lupanja. Ona se stade jadati:
— Kuku majci, što ne javi, ili ne dođe ranije, pa da vas dočekam, s večerom i na nogama, a ne ovako trapovijesna! A što ćemo sada, de!
— Ništa drugo no da sjedneš s nama i da nazdraviš, kao banica — veli Krcun predajući joj oružje. — Pa da ti natenane pričamo šta radi vladika i šta su glavari zborisali o Vasiljevu dne! Eto šta ćemo, a šta bi bolje!
— Ne znam, krsta mi, dijete, zašto se jediš! Nadah ti se sjutra u ručano doba. A što reče za vladiku, hoću rado njegov blagoslov i gutljaj njegova vina, a sve ostalo neka ostane kome dolikuje. Je li tako, Janko?
— Tako je, strina — potvrdi Janko, kome već ne bjehu neobične takve smjese grubosti i nježnosti između njih. Sjedajući kraj ognjišta, Krcun joj pruži mješčić.
— Ded nazdravi, banice!
— E, pa da ste mi zdravi i s dobrijem došli! Dogodine u ovo doba napijala vašim svatovima!... Aha! Čisto crmničko! Ovo je vatra za stare kosti!... Zbilja, da vam skuvam malo kastradine?
— Mi smo večerali, no nam prostri da liježemo.
Stane donese pustine, podglavlje i bjeljeve, prostrije im kraj vatre, pa otide.
Janku, nenaviklu hoditi u opancima, briđahu tabani, a onako sustala, neispavana za mnogo noći, uhvati tvrd san, te se probudi pošto sunce granu. Domaćica je mijesila. Ona viknu s vrata malog Đuzu i reče:
— Zdrav osvanuo, Janko! Oprosti, ne mogu te poslužiti ovakvim rukama. De, Đuzino, pospi Janka.
Krcun je dera brava obješena o drvetu u dvorištu. Ramo i još njeka djeca gledahu rabotu. Đuza, polijevajući ruke Jankove, započe pričati novosti u brastvu, događaje, koji se njemu činjahu znatni, a koji se najviše ticahu djece. Kad bjehu gotovi, Đuza viknu materi:
— Bog ti, Stane, kad ćeš prestati mijesiti? Zar ne vidje da je Janko ustao? Kad ćeš poprigati utrobicu?
— Evo me, sokoliću moj! Žao ti je Janka gladna, ma više sebe, bojim se!
Prije nego što sjedoše da jedu, u dvorištu Mrguda Šutova uzavri pjesma. Stane reče:
— Tamo su već sve djevojke iz našega i još iz tri brastva, osjem silne rodbine Šutovića po ženskoj krvi! Bijeli svijet! No, čim ručate, hajte momci da poigramo. Za tebe, Janko, niko od izvanjaca neće pomisliti e nijesi Crnogorac.
— Ja ću najprije do kneza — reče Janko.
Pošto ručaše, Janko dade Krcunu dva dukata za nabavku darova, a Đuzi i Ramu po cvanciku, pa se uputi kneževoj kući. Kao što znamo, trebalo mu je proći pored kuće Steva Bojova, popa Marka i Mrguda Šutova, gdje je bila udavača. U dvorištu Stevovu, Markiša, sin, mu, takođe deraše ovna. Gorde, žena mu, bavljaše se nečim kraj njega, a Stevo sio na stolovaču pred vratima. Sve troje gotovo u jedan glas povikaše:
— Naš Janko! Dođe! Dobro došao.
Janku se zagrija srce od tijeh toplijeh, iskrenijeh glasova iz srca, te uzvrati, zdravi se i prorazgovara. Stevo i Markiša takođe rekoše da se skroz pocrnogorčio, da ga već ni po čemu ne mogu razlikovati od pravog Crnogorca! I opet ču pohvalu:
— Ko bi rekao da je ovo onaj soldat što s nama bješe na Badnji dan u kneza Draga.
Janko dodade smijući se:
— I onaj princip, o kome se toliko pričalo.
U dvorištu popovu pristav okretaše pecivo, a Gojača se desi na pragu. I ona viknu Janka, i poteče mu u susret s riječima:
— A đe si nam, jado? Željni smo te svi, svi od najmanjeg djeteta do starog Mrguda!... Pop je otišao časkom u selo. Bože moj, koliko se o tebi govorilo! I nagađali smo da li ćeš doći na svadbu. Ja sam tvrdila da hoćeš, a njeki govorahu da nećeš! Kako si? Jesi li se obikao u manastiru?
— Hvala bogu, zdrav sam i dobro mi je.
— A što stojiš? Hodi na jednu kaficu, znaš, na moju kaficu?
Nije bilo druge. Janko uđe i sjede.
Gojača, pristavljajući ibrik, nastavi:
— Dragić Milunov najviše te željkuje! Sad, je li iz svoje glavice, ili po nauku nječijem, dijete te jednako pominje! I prijeti tobom, kad god mu njeko nažao učini, vazda prijeti: „Kazaću ja Janku kad dođe“. A tetka mu Milica najviše ga ljuti grdeći Janka: „Janko je ovakav, onakav, lacmanin, strašljivac“, pa kad ga rasplače, onda počne da hvali Janka. To, nebore, ne zbori kad je ljudi, nego kad smo nasamo. I ona je najviše govorila da nećeš doći! „Ne mari“, veli, „on više za nas koliko za lanjski snijeg! Ko ti ga zna, hoćemo li ga ikada više vidjeti! Ko ti ga zna! Lako može biti da će on preko Skadra na more, pa u široki svijet!“
— Otkud joj te misli!? — reče Janko uzrujan i brzo dodade:
— A je li zdrava? Jesu li svi kneževi zdravo? — I premetnu govor na drugo.
Dugo je trajao razgovor, a sve, otud, odovud, riječ dođe na Milicu. Janko je bio oprezan, a baš nastajući suviše da to bude izdavao se suviše. Gojača se osmjehivala i doista samu sebe pitala: je li to samo zato što mu godi, e se djevojka zanijela za njim, ili je i ona njemu omiljela u velike?
Baš kad Janko htjede da pođe, bahnu pop. Pop kanda zanijemi za trenutak od čuda, pa mahnu glavom i prekrsti se. I reče:
— E ovo jest čudo!... Muštuluk, Janko! Odmah muštuluk!
I skide struku s njega.
— Šta je? Zašto? — pita popadija, a Janko zabezeknut, gledaše ih.
— Došlo mu blago iz doma! Blago! Trista žutijeh dukata. I knjiga!
— Razumiješ li, Janko! — doda pop, videći Janka nepomična... — Pisali su ti tvoji, i poslali su ti silan novac! Eno sve u Sava Markova!
Janko skide kapu, prijeđe rukom preko čela i jedva izgovori:
— No, hvala bogu!... Hvala milostivom bogu!... Hvala ti, pope Marko!
Pop ga zaogrnu strukom i reče:
— A-nu sjedi još malo da ti ispričam. Ovo je, znaš, naš običaj, kad prvi njekome doneseš kakav veseo glas da mu išteš muštuluk! Onda skineš s njega ma što, kapu ili struku, a on ti dâ poklon!..
— Molim te — reče Janko, mašiv se u špag.
— Molim te — preteče ga pop, uhvativ ga za ruku. — Zar ti ne znaš za šalu?... Dakle, evo što je i kako je bilo. Bjeh poslom u Rajčevićima i tamo čuh da je Savo Markov obolio, te u povratku uvratih k njemu. Kad onamo, čovjek malo prozebao i leškari. Čim se pozdravismo, Savo će: „A za vašeg Janka došle sinoć pare i knjiga. Donio ih naročit čovjek iz grada, a došle su na ime Žutkovića, kako uglavismo. Jadan Janko. On se zanago već i ne nada odgovoru, te jedva čekam da naiđe Bajica poštonoša.“
Janko ustane i zapita:
— A kad nailazi Bajica?
— Ako već nije.
— E, oprostite, odoh! Zbogom!
I otide.
Pop nastavi pričanje popadiji:
— Zapitah Sava koliko je došlo novca Janku. Veli: trista žutijeh cekina! I pokaza mi kesu zapečaćenu. Sad će, veli, da zida kuću u brastvu i da kupi zemlje.
— I da se oženi — doda Gojača.
— Teško i da se oženi, ali nije vjerovati! Gdje bi on uzeo Crnogorku? A prilika nije da bi doveo kakvu iz svijeta. Sad kako mu drago o tome, elem ti je cijelijem putem od Rajčevićâ dovdje mišljah o Janku, i mišljah: bôgo ti moj, da mi se kako stvoriti na Cetinju, pa da mu ja prvi donesem haber! Zato se ja onoliko začudih kad ga ovdje zatekoh!...
Janko udari prečcem od popove kuće i gotovo trkom stiže kući Save Markova, koga zateče u razgovoru sa Bajicom poštonošom.
— Gle! — viknu Savo poispraviv se malko na odmarači, na kojoj ležaše odjeven i pokriven i začalmljene glave. — Otkud vi, gospodine Janko! Sreli ste se s popom, je li.
— Jesam. Znam sve! — odgovori on veoma zadihan. — Hvala bogu! Kako je vama?
— Ništa: prozebao sam, pa se liječim po naški, kao što vidite. Eno vam ondje na stolu sve.
Janko nestrpljivo uze pismo i sjede. Ruke mu drhtahu. Savo otpusti Bajicu i uze da čita novine, koje bješe onoga časa primio.
Ludmila pisaše kao što u takvoj prilici može pisati onaka sestra. Pismo je imalo osam strana. U prvoj trećini bjehu riječi kakve samo osjećanje nanosi: radost, strahovanje, nadanje, pouke, prostodušni savjeti. Zatijem dolažaše izvijest kakav su utisak učinila njegova tri pisma. Otac bjesni. Neće da znam ni za što. Mati je dugo plakala i prva priložila svoj prilog: sto dukata.
Ujak je dao drugu stotinu, a ona i muž treću. Neka se Janko ne brine, biće još, samo bože zdravlja! Zatijem pisaše o sebi, o mužu, o djetetu, stotinu sitnica, koje su bjeguncu bile toga časa najznatnije na svijetu. Pa opet se povraćaše sama sestrinska milošta i na kraju njekoliko rečenica od ujaka i zeta. Između ostalog ujak pisaše: „Ti si svoj, potpuno svoj, a to je ideal koji sam ti uvijek isticao!... Budi zahvalan sudbini što te je dovela do toga. Sad, pun iskustva i pouzdanja u sebe, što god uradiš moći ćeš biti zadovoljan i ponosit, jer će se u tvojoj svijesti ogledati tvoja djela, podstaknuta slobodnom, muškom voljom slobodna čovjeka.“
Janku tecijahu suze do ujakova rukopisa, pa se osmijehnu, i preuze čitanje spočetka.
— Jeste li zadovoljni? — zapita ga najposlije Petrović.
Janko se trže kao da se probudi iza sna:
— Oprostite, gospodine, ja... ja...
— Razumijem ja to dobro. Nemam šta da praštam, nego, jeste li zadovoljni glasovima iz doma?
— Srećan sam, gospodine! Nikada ovako ne bjeh srećan! Ja nemam riječi, kojima bih umio zahvaliti vam!... Molim vas, taj gospodin Žutković zna da je ovo za mene?
— Zna sve i odsad možete pravo njemu slati pisma za Češku. Dosta je da obavijete pismo drugom hartijom i na nj uputite!
— On je trgovac!
— Jest, rukotvorina i jestiva.
Janko se oprosti i vrati se.
Zateče kneza pred kućom gdje popravlja sedlo. Dragić posmatraše što djed radi. Knez graknu:
— A kamo te već, grdove moj!? Došao si sinoć, a ja te sad vidim! Dolažahu od Mrguda da te traže, a mene čisto stid da kažem, e te još ni vidio nijesam.
Izidoše Krstinja i Joke.
Janko zagrli starca, kao što bi svoje zagrlio; ižljubi dragića i srdačno se pozdravi sa ženskima, pa sjede i ispriča im sve. Kad dovrši rasiječe kesu i izvadi tri fišeka; jedan nače i uze deset dukata, ostalo zaveza i pruži knezu:
— Neka ovo kod tebe, pa ako bog dâ, na proljeće sagradiću malo kuće, a ako što preteče, valjaće i to.
— Veliš li od istine da kuću zidaš među nama? — zapita Drago.
— Velim i želim!
— Neka ti je sa srećom! — reče on davši novac ženi... — Na, babo! Ako te poharaju, platićeš glavom!
— A sad, ako ima ko da odmah otide u grad — doda Janko.
— Ima naš pristav Kićun — reče Joke... — Zanago je i on u kolu! Da idem po njega?
— Idi — veli svekar.
Janko uđe u kuću, izvadi iz grudnjaka hartiju iza pojasa, debelu mletačku pisaljku, pa napisa pismo Žutkoviću. Zahvali mu na ljubaznosti, pa naruči za deset dukata svile, skerleta, platna, đakonije i pića. Pismo i novac dade pristavu, pa otide na veselje.
I dvorište i kuća bijahu zagušeni svijetom, ali Milicu ugleda od prve. Bješe s gomilom djevojaka u uglu dvorišta. Ona učini kao da će poći k njemu, ali se predomisli. On se jedva progura i jedva nađe Mrguda i Raka. Onda zađe kroz tišmu, zdraveći se na dohvat s poznanicima. Tako se zadugo vrzao kao u njekom zanosu, kao mjesečar, dokle joj se najposlije ne primače. Ona se odvoji i priđe mu blijeda, oborenijeh očiju. On joj šapnu:
— Milice, dušo moja! Milice, srećo moja!... Želiš li da ovako bude i naše veselje, naskoro ako bog dâ?
Pa se brzo razdvojiše, niti se već sastaše nasamo ni za trajanja svadbe, ni sjutradan, ni dan treći, kad se oko podne vrati na Cetinje.
Janka je mučila savijest, što je prestupio crnogorski običaj, što se u njekoliko ogriješio o gostoprimstvo; toliko ga je to grizlo da najposlije ispriča sve vladici.
Starac mu blago zamjeri, ali odmah dodade:
— Nâko, ako je zbilja misliš uzeti.
— Hoću, svijetli gospodaru — reče Janko odlučno. — Sad bih je već uzeo i da je ne ljubim, a ljubim je svom dušom.
— Pa u dobri čas! Tome, nadam se, neće biti smetnje, iako je djevojka još u kolijevci vjerena, jer, koliko sam razabrao, ta se vjeridba mora razvjeriti.
I još njekoliko puta njih dvojica vodiše razgovor o tome. Najposlije, kako se vladika spremaše da se prve nedjelje velikoga posta preseli u manastir Stenjeviće, Janko izmoli dopust i otide na Njeguše da provede poklade. Tu se, pri čaši vina, zavjeri Krcunu Serdarevu da će i on s njim, u četu da sveti Miluna Dragova.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Simo Matavulj, umro 1908, pre 116 godina.
|