Turci osvojiše pola Bosne

Izvor: Викизворник


Turci osvojiše pola Bosne

Ljubu ljubi Lučević Ilija,
Ljubu ljubi, a ljubi govori:
»Ljubo moja, vesela ti majka,
Lasno nam se ljubit na šibliku,
Ali nije stati na vidiku, 5
I viđeti čije je junaštvo,
Na kom osta Bosna ponosita,
Na Srbinu, jali na Turčinu?
Danas mi je sitna knjiga došla,
Ta je knjiga jadom nakićena,
Đe nam Bosnu pritiskoše Turci,
Polovinu Bosne pritiskoše,
A na drugu udarit ne smješe,
Od vojvoda od junačkog dara,
Među sobom bratskog razgovora,
Koji brane na sablji junaštvo,
Kajno mene i rođaka moga,
Mog rođaka Lučević Jovana,
Koji sjedi na Glasincu ravnu,
On se brani i s Turcima bije,
Junaštvo se čuje do Srbije,
Pakja sada mislim i premišljam,
Što ću sada od života svoga,
Ja vijerna nemam ni jednoga,
Osjem Boga i rođaka svoga?«
A veli mu vjerenica ljuba:
»Gospodine, Lučević Ilija!
Ko se straši, junaštvo izgubi,
Ko se bije, junaštvo dobije,
Već ti piši knjige na sve strane,
Te sabiraj kite izabrane,
Pa na Drini dočekajte Turke,
Na Drinu ih vodu naćerajte,
Čini mi se i zaklela bi' se,
Ako ne bi izdajica bilo,
Tu bi njima zgibenije bilo.«
Onda reče Lučević Ilija:
»Ljubo moja, vesela ti majka!
Na skoro sam čudan san usnio,
Đe s' na meni od zlata haljine,
A na glavi zlatna perjanica,
Na njoj igra 'tica prepelica,
Dok doleće crna lastavica,
Odlomi mi zlatnu perjanicu,
Uhvati mi 'ticu prepelicu,
Pak je baci na dno u tavnicu,
Skide moje od zlata haljine,
Pak i mene baci u tavnicu,
Dobro nije ni tebi ni meni,
Ni onome koji dvori mene,
Čini mi se biće prijevare,
Za Srbina i srpskoga sina.«
Onda reče vjerenica ljuba:
»Gospodine, Lučević Ilija,
San je klapnja, a Bog je istina,
Od toga se nemoj prepadati,
Bog će dati, pa će dobro biti,
Valja Bosnu s' agam dijeliti,
Na junaštvu slavu podignuti,
Ako bude od Boga suđeno,
Da nam bude junaštvo viđeno,
Zadobićeš Turke svekolike;
Ako l' nama suđen danak bude,
Sva će naša slava potonuti,
Al' se ni tog nemoj prepa'nuti;
I oblak se dijeli sa suncem,
Nekad vedro, a nekad oblačno,
Kad je vedro, to je bistro srebro,
Kad j' oblačno, to je neobično,
Kad Bog dade, to se sve poznade,
Suđenje se pogazit ne dade,
Al' s' i tome sve razlika gleda,
Sa junaštvom odgovorit treba.
Gospodine, Lučević Ilija!
Piši sitne knjige jadovite,
Sitne knjige ša.ъi na sve strane,
Jelnu ša.ъi na Glasinac ravan,
Svom rođaku Lučević Jovanu,
Neka kupi vojsku izabranu,
Nek se brani i s Turcima bije, 80
Neka čuva zem.ъu do Srbije;
Drugu piši knjigu šarovitu.
Pak je šalji Drini vodi hladnoj,
A na ruke vojevodi Radu,
Po imenu: od Cvilina Radu; 85
I onome iz Ligata Vuku,
Nek čuvaju na Drini brodove,
Da brodove ne ugrabe Turci,
Prevariće njihe kajno vuci.«
Onda reče Lučević Ilija: 90
»Ljubo moja, vesela ti majka!
Što mi kažeš od Cvilina Rada,
Kak'a Rada, otpala mu glava!
Na Cvilinu[1] kuka kukavica,
Na njemu je zacviljela majka, 95
Sirotinjs dovijeka raje,
Jer izdade od Cvilina Rade,
Njega Turčin prevari na blago,
Pak učini kako mu je drago.
Što l' mi kažeš od Ligata Vuka, 100
Otpala mu do ramena ruka!
On je kaz'o na Drini brodove,
Te pređoše na Ustikolinu,[2]
Pregaziše s ove strane vode,
I za sebe pohvataše zgode; 105
I veliku crkvu porobiše,
Svem' narodu slavu oboriše,
Sirotinju nogam' pogaziše,
Kojano je tavna ostanula,
Od Kosova starog razbojišta, po
Od spomena Laza Njemanića,
I našijeh slavnijeh vojvoda,
Kojino su junaštvo činili,
Za hrišćane glavu položili,
Na junaštvu slavno izginuli 115
I u ropstvu naske ostavili,
Da žalimo, da ih spo.minjemo,
I Miloša rođena junaka,
Koga tak'og već ne rađa majka,
Žao ga je 'tici u gorici, 120
Ja kamoli raji kukavici,
Žaliće ga dovijeka svoga,
Dok im vakat i vrijeme dođe,
Te i tursko proviđenje prođe.«
Kad to začu ljuba Ilijina, 125
Suze proli, Iliji govori:
»Gospodine, Lučević Ilija,
Ti si sada najprva delija,
Ni toga se nemoj prepanuti,
Neće li ti bolje osvanuti, 130
Veće piši knjigu šarovitu,
Pak je podaj 'tici lastavici,
Nek je nosi preko Treskavice,[3]
U golemo selo Bjelimiće,
A na ruke Šurković Jovanu, 135
Nek podigne vojsku izabranu,
Porodicu trista Šurkovića,[4]
Vitezova kajno sokolova,
Pokaži mu za tvoje junaštvo,
Nek spomene i tebe i sebe, 140
Za spomena dovijeka svoga,
Ne biste li štogod izbavili,
I na sablji Bosnu odbranili,
Za spomena bosanskoga bana,
Po imenu nesretna Šćepana,
Kog Maiari ljuto prevariše,
Šarenu mu knjigu opremiše:
»Bosne bane, slavni gospodare!
Ne sabiraj vojske izabrane,
Boja nema, razbojišta nema.«
Dok u Bosnu Turke upuštiše,
Srpsku slavu nogam' pogaziše,
Polovinu Bosne prihvatiše,
Polovina na sablji se brani;
Da nam nije danas izdajica,
Još bi bilo srpskijeh zdravica,
Već pozdravi pobratima svoga,
Nek se tijem i brine i stara,
Nek podigne kamena Mostara,
Da veliki dženjak učinimo,
I da našu slavu podignemo.«
Kad to začu Lučević Ilija,
Hitro momak sitnu knjigu piše,
Knjigu piše u knjizi govori,
Da su tijem Srbe razgovori :
»Pobratime, Šurković Jovane,
Sve sakupi Srbe izabrane,
Da mi naše podignemo grane,
I da kapcu krvce prolijemo,
Radi Hrista i krsta časnoga,
Dušmanina pob'jedimo svoga,
Koji nam je crkve obrušio,
Sirotinju nogam' pogazio,
Mi moremo s njime ratovati,
Imamo se u što pouzdati,
Do mene je gotova Srbija,
U mene se krstat barjak vija,
Dok je nama srpski' sokolova,
Neće naske pogaziti Turci,
Ti ćeš s njima dženjak zaturiti,
A ja ću im s leđa udariti,
Mi moremo njihe potisnuti.«
Kad je tak'u knjigu napravio,
Napravio, pak zapečatio,
Dade knjigu 'tici lastavici,
Odnese je preko Treskavice,
U golemo selo Bjelimiće,
A na ruke Šurković Jovanu,
Knjigu gleda, a suze proljeva,
Gledaju ga braća i sestrice,
I đečica drugog bratučeda,
Gledaše ga pa mu govoriše:
»Mio brate, Šurković Jovane,
Što je tebi, ako Boga znadeš?
I dosad su knjige dolazile,
Al' nijesu žalostive bile.«
Sve im Jovan naustice kaže.
Kad to čuše braća svakolika,
Jedno drugom redom dokazuje,
Bratac seki, a seka materi,
Šćaše Jovan vojsku pokupiti,
Al' ga oni ljuto poplašiše,
I ovako njemu govoriše:
»Prođ' se, brate, ako Boga znadeš!
Više nama ratovanja nema,
Jer se na nas turska sila sprema,
Od Stambola, do Jedrene grada,
Od Jedrene do Travnika ravna,
Od Travnika do našeg Mostara,
Sve su silni pritisnuli Turci,
Osjem jedno še'er Sarajevo;
Turci su mu ime nađenuli,
Drukčije se ono prozivalo,
Prozivalo kameno Zabrđe,
Oko njega Bistrik i Bjelave,
Đeno srpska naselja borave,
I zdravice Kraljevića zdrave,
Gospodara Kraljević' Andrije,
Kojino je crkvu napravio,
Na varoši nasred Sarajeva,
Nakon sebe pomen ostavio,
Radi slave i junaštva svoga,
Radi sebe i Srbina koga,
Da se slavi i da se spominje; /
Al' vrijeme sad dođe potonje, 225
Da nam slava duboko potone,
Bog će dati, - ko gođ' dočekati,
I to će se opet pomenuti,
Srpsku braću sunce ogrijati,
A danas je Bosnu presjenulo, 230
Od Njemačke[5] od hrđave majke,
Koja nema lica, ni grhoca,
Veća viš' nje kuka kukavica,
I kukaće do suđena dana,
Jer izgubi sebe i drugoga, 235
Što upušti na vodi brodove,
Mloge slave pak poruši nove,
Ucvijeli srpske sokolove.
Ko će znati kad će vr'eme doći,
Oće li se dočekati moći, 240
Da nam svane i sunce ograne,
I ogrije naše tavne strane,
Da sve Srbe ispravi po redu,
Da isp'ane barjak na zagledu,
Gospodara bosanskoga bana, 245
Koga žali Bosna izabrana?«
Kad to reče Jovanova majka,
Prepade se Šurković Jovane,
Prepade se žalosna mu majka,
Prepade se rđa od Turaka, 250
I posluša kukavicu majku,
Haber dade paši na granici:
»Brže da si meni kukavici,
Jer se Bosna na bojište sprema,
Ali više ratovanja nema.« 255
Birdem paše vojske podigoše.
Dok dođoše kuli Jovanovoj,
Uhvatiše Šurković Jovana,
I njegovo trista Šurkovića,
Uhvatiše pa ih isturčiše,
Pak otalen vojsku podigoše,
Odvedoše na Glasinac ravan,
Dočeka ih Lučević Ilija,
Sa rođakom Lučević Jovanom,
Tu se biše za neđel>u dana,
Kad iziđe neđel>ica dana,
Zarobiše Lučević Iliju,
Zarobiše, pa ga pogubiše,
I njegova Lučević Jovana,
I njegove dvore porobiše,
Sve pod sabl>u muško okrenuše.
Dok zavika paša Seidine:
»Ostavite koga od poroda,
Mušku đecu Lučević Ilije,
Nek ostane junačko koljeno,
Kad ostanu, da ih poturčimo,
Od njih će se rađati junaci,
Pak kad dođe potonje vrijeme,
Turčina će branit od Srbina,
Kajno danas Lučević Ilija,
Što branjaše Srba od Turčina,
I bosanskog bana od sultana.«
Al' zaludu kad im fajde nema,
Dok pogibe Lučević Ilija,
I njegova vojska izabrana,
Pak njegovu đecu nalaziše,
Dvoje đece dva blizanca sina,
Đe ih majka na kriocu njiha,
Oko njihe sastavila ruke,
Kad opazi nevjernike Turke,
Ona ciknu kajno kukavica,
A prevrnu kajno lastavica,
A zavika grlom bijelijem:
»Ako znate za Boga jednoga!
Nemojte mi dvoje đece ludo,
Nemojte mi đecu pogubiti.«
Onda reče paša Seidine:
»A ne boj se, kitna udovice,
Udovice, Ili-begovice!
Ako sam ti bega pogubio, 300
Mlada bega Lučević Iliju,
Ukinuo kaursku đidiju,
Što je bio bosanski vojvoda,
Sad je tebi zgoda i sloboda,
Ništa tebi učiniti neću, 305
Ako ćeš se poturčiti mlada,
Paziću te kajno svoju majku,
Hraniću te medom i šećerom,
A nbsićeš svilu i kadifu;
Ako li se poturčiti nećeš, 310
Ni tako te pogubiti neću,
A tvoju ću đecu poturčiti,
Neka rastu od boja junaci,
Lučevića junačko koljeno,
Neka brane tursku carevinu, 315
Ko Ilija svoju banovinu,
Tvoja đeca 'oće begovati.«
Pak poturči dvoje đece ludo:
»Do danas ste bili Lučevići,
A od sele bezi Sijerčići[6] 320
I to vama loše biti neće.«
Luda đeca za to i ne znadu,
Već na silu đecu poturčiše.
Tada Turci vojsku okrenuše,
Odvedoše kamenu Zabrđu, 325
Do Bjelave[7] grada bijeloga,
Al' zaludu njima fajde nema,
Ne odbiše kreča od kamena,
Ja kambli kreča i kamena,
Biše grada tri godine dana, 330
Kad izišlo tri godine dana,
Onda Turci vijeć vijećaše,
Što će sada od života svoga,
Ne uzeše grada kamenoga,
Već im osta bedem na sramotu,
Da povrate vojsku silovitu.
Dok evo ti drugog Brankovića,
Iz Dovlića nekakva Golića,
A Golića ispod Trebevića,
Po imenu Goliću Staniša,
Pašine ga sluge uhvatiše,
Odvedoše do Mehmed Alije,
Onda njemu Turčin govorio:
»Šta si se ti, more, prepa'nuo?
Ništa tebi učiniti neću,
Ak' 'oćeš mi pravo kazivati,
Kako ćemo grada osvojiti,
Ako meni moreš kazivati,
Kako pu ja Srbe prevariti,
I na gradu bedem prihvatiti,
Turski barjak na njem razaviti,
Ja ću tebi zemlju pokloniti,
Oko tebe na četiri strane,
Sa'at hoda, nek ti bude zgoda,
To će valjat i porodu tvome,
Osjem Boga i Turčina koga,
Nek se drugog ne boje nikoga.«
A veli mu Goliću Staniša:
»Ako peš me tako darovati,
Ja pu tebi za to kazivati,
Ja ću Srbe lako prevariti;
Kad doveče kara-akšam pa'ne,
Vi vatara mlogo naložite,
Naložite na četiri strane,
Od Igmana do pod Romaniju,
Sve po šumi palež zapalite,
Jedan vojnik po deset vatara,
A ja odoh gradu kamenome,
Pa ja znadem što ću i kako ću,
Kako ću ja Srbe prevariti,
Za Turčina to će dobro biti,
Oni su se vaske prepa'nuli,
Niko ne zna koliko vas ima,
Sve se boje silovite vojske.«
Kada Turčin začu lakrdiju,
Dade n>emu dvanajest dukata,
Ode Golić gradu kamenome,
A na gradu sjede kapidžije,
I kod njihe mladi poglavari,
Poglavari bosanskoga bana,
Te od svašta vijeć vijećaju,
Jer se boje kak'e prijevare,
Pak pitaju neznana Golića:
»Znaš li, bolan, neznani Goliću,
Je li mlogo u Turčina vojske?
Je li turska ubojita vojska?
Al' odlazi, ali pridolazi?
Moremo li s njima ratovati?
'Oćemo li mejdan zadobiti?«
A veli im Goliću Staniša:
»Jadna braćo, lude li ste glave!
Vi ne znate sile ni uprave,
U Turčina silovita vojska,
Koliko je na gorici lista,
Još je više u Turčina vojske,
Pritisla je polje i planine,
Oko polja na četiri strane,
Sve im silna pridolazi vojska,
Ako mi se tom ne vjerujete,
Kad doveče kara-akšam pa'ne,
Opremite sluge nekolike,
Na Trebević visoku planinu,
Neka stanu, neka pogledaju,
Preko polja do na Romaniju,
Pak će viđet vatre u vojnika,
Bi ti reko i bi se zakleo,
Sve je zemlja ognjem zaplamtila,
Razvila se do oblaka tama,
Nema traga od Glasinca ravna;
Ja sam bio, i vojsku vidio,
Kad tu nije, moja braćo draga,
Ni deseti vatre naložio,
Već se vere i po šumi dere,
Da ih silni konji ne pogaze,
Već njihove paše i glavari,
I njihove age i spahije,
Oni samo vatre naložili,
I uz vatre londžu učinili.
I na vatru kavu pristavili,
Čini mi se, i zakleo bi' se,
Bedem će vam rukam' oboriti,
A vaske će žive odrijeti!«
Kad začuše banove vojvode,
Među sobom sami govoriše:
»Eto sade muke i nezgode,
I hrđave među nas slobode,
Boja nema, razbojišta nema.«
Kad doveče kara-akšam pade,
Opremiše druga nekolika,
Sve prvijeh svojijeh vojvoda,
Na Trebević visoku planinu,
Pogledaše preko polja ravna,
Preko polja do na Romaniju,
Kad sve polje u plamenu živom,
Oko polja gore i planine,
Bi ti reko i bi se zakleo,
Koliko je na nebu zvijezda,
Još je više na zemlji vatara.
Otalen se mladi povratiše,
Pak odoše gradu kamenome,
Kad dođoše gradu na kapiju,
Pitaju ih banovi glavari:
»Je li mlogo vatre u vojnika?
Je l' istina što nam Golić kaže?
Je li silna vojska u Turaka?«
A vojvode sjede pa besjede:
»Ne pitajte, ako Boga znate!
Za veliku silu u Turaka,
Već bježite noćas kuda znate,
Još je gore, veće Golić kaže;
Kad pogledaš s Trebević planine,
Do Glasinca preko Romanije,
Bi ti reko i bi se zakleo,
Sve zvijezde na zemlju pa'nule,
Pak na zemlji vatru naložile, 455
Sveje polje u plamenu živom,
Oko polja gore i planine,
I brežine na četiri strane,
Sav Glasinac pritisnula tama,
Nema traga od Glasinca ravna, 460
A kolikojoš Turaka ima,
Koji vatre ni čadora nema,
Nama kaže Golić momče mlado:
»Ni deseti naložio nije,
Već se vere i po šumi dere, 465
Osjem paša i prvih glavara,
Oni lože vatre kod čadora,
Čibuk piju, kavu prisrkuju.
Već na noge, moja braćo draga!
Nama više ratovanja nema! 470
Kad udare na Zabrđe Turci,
Bjelavu će rukam' oboriti,
I naske će žive odrijeti,
Pak lešine na vatru složiti.«[8]
To rekoše, pa se prestrašiše, 475
Kad čovjeka prihvati strahota,
Ne pazi se pokor ni sramota,
U stidu se izgubi čovještvo,
A u strahu mejdan i junaštvo.
To rekoše na noge skočiše, 480
Pak otalen blago ponesoše,
Što mogoše ono ponesoše,
Mlogo blago Turcim' ostaviše,
Što ponijet sobom ne mogoše.
Jadni Srbi noću pobjegoše, 485
Među sobom tiho govoriše:
»Ravno polje više Sarajeva!
Ne zvalo se polje ni livada,
Već je Pali[9] što te vatra spali!«
Kad svanulo i sunce granulo,
Uranio Goliću Staniša,
Pak pogleda gradu na bedeme,
Kad na gradu otvorena vrata,
Nema znaka od srpskog barjaka,
Jer tu nema srpskijeh junaka.
To je momče jedva dočekalo,
Pak poleće kajno lastavica,
Pravo ode do pod Romaniju,
On tu nađe i Mehmed Aliju,
Pitaju ga turske poglavice:
»Je l' istina neznani Goliću,
Jesi l' steko šta si sinoć reko?
Jesi l' njima vojsku prestrašio,
I za našu mlogu kazivao?
Jesu li se Srbi prepa'nuli?
'Oće l' nama ostaviti grada,'
Brez svojijeh i našijeh jada?«
Sve im Golić od istine kaže:
»Vi stvorite što ste govorili,
A moje se odma ispunilo,
Zabrđe je vama ostanulo,
Meni bakšiš, a vama gradovi,
I na gradu veliki topovi.«
A to Turci jedva dočekaše,
U čohu ga novu obukoše,
Dadoše mu selo neveselo,
Sve Dovliće, pak i Vlahoviće,
I na to mu ferman izvadiše,
U fermanu pismo ostaviše:
(»Golići i njegovi Dovlići,
Dovlići i Vlahovići.«)
Pak Zabrđe Turci pritiskoše,
Gotovinu blago zadobiše,
Napraviše ćoške i saraje,
I od tada osta Sarajevo.
Pola Bosne kad uzeše Turci,
Porušiše slavne namastire, 530
Podigoše džam'je i munare,
Ukidoše tajnu leturđiju,
Okrenuše Bosnu pod Turčiju,
Rasplakaše srpsku sirotinju,
Od naroda učiniše raju, 535
Da ne može življet ni umrijet.[10]



Reference[uredi]

  1. Cvilin je selo s onu stranu Drine. Pripov'jedaju da se s toga zove Cvilin, što su Turci kad su udarili na brod mlogo nejači isjekli, te su mloge majke zacviljele za svojijem čedima, na krvavu razbojištu.
  2. Ustikolina je selo s ovu stranu Drine. Narod pripov'jeda da je i to selo postradalo, kad su u nj'ga ušli nemili gosti Turci. Porobili su ga, nejač isklali, snažnije u vojsku odveli, i crkvu srpsku razorili, od koje se i danas razvaline vide i zovu se Crkvište. S razvalinama i crkvištama, ili crkvinama Bosna je na glasu!
  3. Treskavica je planina u selu Bjelimićima
  4. Šurkovići su u selu Bjelimićima njegda Srbi, danas Turci prije bogati, a sad se hrđom poznaju, te su prvi hrđakovići od kad izdadoše vjeru svojijeh prađedova.
  5. Mlogi narodni pjevači misle da je Bosna u tursko ropstvo pala uzrokom Njemačke i Rima.
  6. Bezi Sijerčići stanuju u Goraždi i Ponoru. Sijerčići prije Lučevići, da su bili Srbi i silom poturčeni u osvojenju Bosne, od mlogijeh sam i u pričama slušao.
  7. Bjelava je staro selo u Sarajevu.
  8. Prije su sadirali kožu sa živijeh hrišćana i na kolai ih nabrali, a danas satiru duševno i materijalno, da sirotinju razdvoje sa općim osjećajima.
  9. Tako se i danas zove, i kažu iz istog uzroka.
  10. Na žalost! Ovaj istiniti ali tužni uzvik svaki čas, uopće, čuje se iz mučenički' usta našeg milog naroda u Bosni. »Ne možemo življeti ni umrijeti! Nebo visoko, a car daleko!« Ovo su uzdasi gorki' osjepanja nesnosnog pritiska na duh i tijelo. Ovak'a osjećanja ne iznose li nam na vidik najžalosnije stanje našeg naroda, tihu borbu između života i smrti, vapaj Bogu i caru, nebu i zemlji, braći i ljudima?

Izvor[uredi]

Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine: Junačke pjesme starijeg vremena. Knjiga treća. Skupio Bogoljub Petranović. U Biogradu, u državnoj štampariji 1870., 424-438.