Turci ne dadu piti u slavu božju

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu


Turci ne dadu piti u slavu božju

Slavu slavi stari despot Đuro
O proleću danu Đurđevome,
Krsno ime slavna svetog Đorđa,
Da bi nama u pomoći bio.
Tri mi Đuro sofre postavio: 5
Jednu sofru od suvoga zlata,
Drugu sofru od ckrli merdžana,
Treću sofru drva šimširova,
Na njih meće piva i jestiva.
Za najprvom dvanaest vladika, 10
A za drugom svu srpsku gospodu,
A za onom od žuta šimšira,
Onu mi je niže pomaknuo,
Meće za njom kljaste i slijepe.
Al’ da vidiš goleme nevolje: 15
Otkad Srblji carstvo izgubiše,
Kleti Turci zulume činjahu
I Srbljima jade zadavahu,
Krsno ime služit’ ne smijahu,
Pa se boje Srblji svikolici. 20
Al’ iziđe stari despot Đuro
Na čardaku od bijele kule,
Gleda Đuro s desne na lijevu:
Kada se je polje zamaglilo;
Nije magla da bi magla bila, 25
Nego para konjska i junačka.
Malo stade, ne bi nikoliko,
Evo junak na konja dorasta,
Silan Turčin aga Bećir-aga,
Traži vrata teškom topuzinom: 30
„Silan Vlaše, otvori mi vrata!"
Viknu Đuro svoje vjerne sluge:
„Brže, sluge, ako Boga znate,
Otvorite vrata na avliji.“
Uđe Ture mlado i pomamno: 35
„Bre, kauri, rodila vas kuja,
„Al' ne znate, šta ste i kako ste?
„Krsno ime slavit’ ne smijete,
„Slava božja već se ne napija.“
Skide Đuro kapu pod pazuho, 40
Sva gospoda na noge ustaše,
Svaki muči, ništa ne govori,
Staviše ga u čelo trpeze.
Niti jede, niti pije kuja,
Nego mrko prebraja gospodu, 45
Ne da pita u slavu božiju,
Koja njemu ni pomoći neće.
Kad se Đuro na nevolji nađe,
Trostruke ga suze promakoše,
Valjaju se niz gospodsko lice, 50
Suze roni, ovako govori:
„O, Jerina, moja vjerna ljubo,
„Uzmi bolje jednu kupu vina,
„Pa iziđi dolje na sokake,
„Koga prvog vidiš od Srbalja, 55
„Pruži njemu i kupu i vino,
„Zakuni ga Bogom velikijem
„I našijem krsnijem imenom,
„Da napije u slavu božiju."
Brže ga je ljuba poslušala, 60
Napunila jednu kupu zlatnu,
Dolje pođe sjetno neveselo,
Boga moli, ovako govori:
„Velji Bože, i svi božji sveci,
„Daj mi danas blizu dvora moga 65
„Da susretnem dobroga junaka,
„Koji će mi napit’ po zakonu,
„To za slavu Boga velikoga,
„I za slavu svetoga Đorđija.“
Hitro krače, a očima smatra, 70
Kad sokaku siđe na kaldrmu,
I susrete neznana junaka,
Pojahao konja golemoga,
Na njemu je strašno odijelo,
Na junaku svijetlo oružje, 75
O sedlu mu koplje ubojito,
S desne strane topuzina teška.
Božju mu je pomoć nazivala:
„Božja pomoć, neznani junače!“
A on njojzi ljepše odgovara: 80
„Sreća dobra, Đurđeva Jerina!“
Upazi mu pogled naopaki
Kroz kosmate gornje trepavice,
Upazi mu oba mrka brka,
Gdje mu, gusti, sjede po ramena, 85
Junak diše, a brci se vise;
Prepade se, da od Boga nađe,
Na tle pade i čašu ispusti,
Zdrava kupa, a vino cijelo.
Udesi se neznana delija, 90
S konja siđe, za ruku dohvata:
„Ne boj mi se, moja posestrimo,
„Nego kazuj, što je i kako je.“
Jerina mu stade kazivati,
Po istini sve kako je bilo. 95
Reče riječ neznana delija:
„Bogom sestro, Đurđeva Jerino,
„Kaži meni, je si l’ vjere tvrde,
„Mogu li se u teb’ pouzdati,
„Da me nećeš danas prosočiti?“ 100
Ona mu se kune i preklinje:
„Tvrda vjera, neznana delijo,
„Tvrda vjera, tvrđa od kamena!“
Onda joj je tiho besjedio:
„Ja sam glavom Kraljeviću Marko, 105
„Pozdravi mi pobratima moga,
„Rec’ mu tajno, ne pominji Marka,
„Sad će doći neznana delija,
„jer ne hoće na drum piti vina,
„Ni napiti u slavu božiju, 110
„No u dvoru za sofrom bijelom,
„Gdje se vazda pije i napija.“
Brže skoči Đurđeva Jerina
I uleće Đuru na čardaka,
Sve mu kaže od kraja do konca, 115
Ma ne kaže, da je Kraljić Marko.
Muči Đuro, ništa ne govori,
Al’ sam sobom misli i razmišlja:
Danas nema u Srba junaka,
Ko će u dvor pit’ u slavu božju. 120
Malo bilo, ne bi nikoliko,
Al’ evo ti Kraljevića Marka,
Pokrio se samur kabanicom
Sa vrh glave do petnijih žila.
Kako dođe, odmah kavgu zivnu: 125
„Gdje si, Đuro, iznesi mi vina!
„Od Boga je velika grehota,
„A od ljudi zazor i sramota,
„Kod ovake časti i gospode
„Da se muklo ispijeva vino, 130
„Jer se Srblji naučili nisu
„Vino piti, a mukli stajati.“
Primaknu se pri trećoj trpezi,
Kao da je tužan i sirotan.
Turčin gleda, šta hoće da radi, 135
Primaknu se k mesu hajdučkome,
Rukam’ grabi, a zubima skube,
Kao gladan kurjak ovnovine;
Pak dohvati jednu kupu vina,
Po nje bješe, pak je pripunio, 140
Na junačke noge ustanuo,
Reče riječ: „Braćo, da pijemo
„Sad najprvu u slavu božiju!“
Kad vaslavu zače da govori,
Skoči Turčin, ka da se pomami: 145
„Lakše, Vlaše, šta si naumio?“
Trže sablju, skoči pro trpeze,
Doista ge pogubiti šćaše.
Al’ je Marko stara varalica,
Zbaci s’ sebe bugarsku ćurdiju, 150
Na topuz mu sablju dočekao:
„Lakše, Ture, kud si nasrnuo,
„Al’ ne vidiš da si poginuo?“
Pozna Turčin Kraljevića Marka,
Sve vladike i redom gospoda. 155
Viče Turčin, zaklinju vladike,
A gospoda grlom bejelijem:
„Neka, Marko, ako Boga znadeš,
„Ne pogubi agu Bećir-agu.
„Ali ne znaš, ne znali te ljudi, 160
„Da ni s mirom živjet’ ne možemo!“
Marko čuje, al’ čut’ ne hoćaše,
No s Turčinom tam’ amo se maša.
Silan Turčin, ali bolji Marko,
Saveza mu ruke naopako, 165
Priveza ga reku o direku,
S gospodom se u obraz ižljubi,
A vladike u bijele ruke.
Tader reče: „Kamo vas, gospodo?
„Hajte sada pijte i blagujte 170
„I hrišćanski zakon ispunjajte.
„I ako smo izgubili carstvo,
„Duše naše gubiti nemojmo.“
Piju vino, razgovaraju se.
Turčin gleda, ne zbori riječi. 175
Tad gospoda zakumiše Marka:
„Bogom, brate, Kraljeviću Marko,
„Pusti nama agu Bećir-agu,
„Da nas Turci ne bi pogazili,
„Sirotinju našu cvijelili.“ 180
Tad se Marko u sve misli snađe,
Pusti vraga, nek’ mu nije traga.
Teško Srbljem, gdje im nije Marka!

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

Kraljević Marko, narodna pesmarica, Beograd : Državna štamparija Kraljevine Srbije, 1913., str. 114-119.