Poturči se kuća Banovića,
I u kući trideset čeljadi,
Ali ne će Ane Banovića.
Za Anicom pristavaše[1] majka:
"Poturči se, Ane, kćeri moja! 5
Ne ćeš postit petka ni subote,
Ni korizmu za sedam nedjelja,
Ni četvrte kvatre u godini,
Nego trides’t dana ramazana".
— "Bogme ne ću, mila majko moja! 10
U Turčina sveca ne imade;
Dva bajrama u godini dana,
Te ne znadu, kad im koji dođe,
Već gledaju po nebu mjeseca
Kano lovac po planini zeca". 15
Malo bilo, zadugo ne bilo,
Razboli se Banović Anica;
Bol boluje, grohotom se smije.
Više kćeri ostarjeli babo,
Pa besjedi svojoj kćeri Ani: 20
"A bora ti, Ane, kćeri moja!
Bol boluješ, a gro'tom se smiješ?"
""Ne pitaj me, ostarjeli babo!
Ja se smijem, imam za što babo!
Od raja mi otvorena vrata, 25
A na vratim’ moja seka Mare,
Pa me zove: hodi k meni, seko!
To izusti, a dušu ispusti.
Stjepan Banović, br. 27. Kazivala god. 1902. Ivo Banović. rođ. Kosović, u Zaostrogu.
