Trenodija
| Trenodija Pisac: Zaharije Orfelin |
v mir čelovjeka všedšago a ot vsjeh, i svojstvenih, prezrenago
Znaju pričinu sjetovat boljno,
ves ja grozju sja v misli dovoljno,
bo kak rodil sja,
na svjet javil sja,
to mnje bjeda,
to mnje bjeda.
Ah, sam načatok bil mnje neščastljiv,
čto ja rodil sja, vsjak bil zavistljiv:
vsi udručali,
dihat ne dali
mnje bjednomu,
mnje bjednomu.
Hromo ščastije moje bivalo
i čisto v svjetje ono zgibalo;
kto mene ljubil,
no v tom ne prebil,
izmjenjajas,
izmjenjajas,
Ašče li komu ja priklonju sja,
zlobnoj trudit sja da razluču sja:
ves on zavistljiv,
da bi ja ščastljiv
s kogo ne bil,
s kogo ne bil.
Radujet sja on kogda ja padu,
s čijej kleveti popanus v bjedu:
da ne vostanu
v ščastija stranu
krjepko strežet,
krjepko strežet.
I otečestvo už, nenavidit,
ibo v njem boljšoj tut mnje zavidit,
žit v tom ne daja,
vsjudu gonjaja
opščoj Zoil,
opščoj Zoil.
Ah, bjeda moja, bjeda povsjudi!
Njet mjesta nigdje gdje živut ljudi
da bi mnje žiti
i sebe sviti
za njekoj den,
za njekoj den.
O čem ni načnu bjednoj pešči sja,
da bi s čestiju čego s dožit sja,
vse hudo idet,
ščastija ne vidjet
nikako že,
nikako že.
Pjekoju ščast'je jednomu plivet,
inoj v ščastiju črez ves vjek živet,
a ja kak prispjel,
togo ne imjel,
ah, kromje bjed,
ah, kromje bjed!
Farisejskoj duh živet ščastljivo,
a smiren mitar nenavistljivo,
čto on postojan
i nepreloman
v slovje živom,
v slovje živom.
Jest li na svjetje takoj čelovjek
kak ja, neščastljiv, črez ves, ah, moj vjek!
Kuda ni pojdu,
dobra ne znajdu,
bjedu že vsjud,
bjedu že vsjud.
Ljubov s dobrimi vsi ne navidjat,
zlomisljat sercem, otom zavidjat,
razrušit tščat sja
i vsjem hvaljat sja
mene zgubit,
mene zgubit.
I se pečalno nužno jest tužit
čto svjet velikoj, a mnje nigdje žit;
kuda li pojdu,
popadu v bjedu
u vsjeh ljudej,
u vsjeh ljudej.
No tamo dobrje, tam’ izrjadnoj svjet,
tam’ žiti blago, tam’ gdje mene njet,
kudi ž’ vernu sja,
Zlob ne minu sja
ja prebjednoj,
ja prebjednoj.
1762.
Izvor[uredi]
- Leskovac Mladen, Antologija starije srpske poezije, Matica srpska, SKZ, Novi Sad, 1964, str 41-43
|