Trenodija

Trenodija Pisac: Zaharije Orfelin

v mir čelovjeka všedšago a ot vsjeh, i svojstvenih, prezrenago

Znaju pričinu sjetovat boljno,
ves ja grozju sja v misli dovoljno,
        bo kak rodil sja,
        na svjet javil sja,
             to mnje bjeda,
             to mnje bjeda.

Ah, sam načatok bil mnje neščastljiv,
čto ja rodil sja, vsjak bil zavistljiv:
        vsi udručali,
        dihat ne dali
             mnje bjednomu,
             mnje bjednomu.

Hromo ščastije moje bivalo
i čisto v svjetje ono zgibalo;
        kto mene ljubil,
        no v tom ne prebil,
             izmjenjajas,
             izmjenjajas,

Ašče li komu ja priklonju sja,
zlobnoj trudit sja da razluču sja:
        ves on zavistljiv,
        da bi ja ščastljiv
             s kogo ne bil,
             s kogo ne bil.

Radujet sja on kogda ja padu,
s čijej kleveti popanus v bjedu:
        da ne vostanu
        v ščastija stranu
             krjepko strežet,
             krjepko strežet.

I otečestvo už, nenavidit,
ibo v njem boljšoj tut mnje zavidit,
        žit v tom ne daja,
        vsjudu gonjaja
             opščoj Zoil,
             opščoj Zoil.

Ah, bjeda moja, bjeda povsjudi!
Njet mjesta nigdje gdje živut ljudi
        da bi mnje žiti
        i sebe sviti
             za njekoj den,
             za njekoj den.

O čem ni načnu bjednoj pešči sja,
da bi s čestiju čego s dožit sja,
        vse hudo idet,
        ščastija ne vidjet
             nikako že,
             nikako že.

Pjekoju ščast'je jednomu plivet,
inoj v ščastiju črez ves vjek živet,
        a ja kak prispjel,
        togo ne imjel,
             ah, kromje bjed,
             ah, kromje bjed!

Farisejskoj duh živet ščastljivo,
a smiren mitar nenavistljivo,
        čto on postojan
        i nepreloman
             v slovje živom,
             v slovje živom.

Jest li na svjetje takoj čelovjek
kak ja, neščastljiv, črez ves, ah, moj vjek!
        Kuda ni pojdu,
        dobra ne znajdu,
             bjedu že vsjud,
             bjedu že vsjud.

Ljubov s dobrimi vsi ne navidjat,
zlomisljat sercem, otom zavidjat,
        razrušit tščat sja
        i vsjem hvaljat sja
             mene zgubit,
             mene zgubit.

I se pečalno nužno jest tužit
čto svjet velikoj, a mnje nigdje žit;
        kuda li pojdu,
        popadu v bjedu
             u vsjeh ljudej,
             u vsjeh ljudej.

No tamo dobrje, tam’ izrjadnoj svjet,
tam’ žiti blago, tam’ gdje mene njet,
        kudi ž’ vernu sja,
        Zlob ne minu sja
             ja prebjednoj,
             ja prebjednoj.

1762.

Izvor

• Leskovac Mladen, Antologija starije srpske poezije, Matica srpska, SKZ, Novi Sad, 1964, str 41-43

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Zaharije Orfelin, umro 1785, pre 239 godina.