Trebevićska zora
| Pastireva frula (1893) Pisac: Ljubomir N. Mirković |
Tišina i sad vlada pod krilom noćne tmine,
Još blagi anđ’o sanka poviše sv’jeta l’jeće,
— Kad mjesec bl’jedoliki s obzorja plava mine,
Tada se i on tiho, nečujno k nebu kreće.
Poda mnom Sarajevo u polutamnoj sjeni
Još mrtvim mukom ćuti ko hrpa kamenita,
Kroz maglu k nebu strše krstovi pozlaćeni,
I bezbroj okovanih, tananih munareta.
Trebević gordo stoji, a ja mu na vrhuncu,
Svježost mi gorskog zraka životom puni grudi,
Lakomi pogled bacam u susret jarkom suncu,
Što no ga istom sada dragana zora budi...
Gle, istom prva rumen stidljivi istok krasi,
Sunčana prva zraka kroz nju se tiho vije,
S munare već se čuju molitve skromne glasi,
I jeka jasnog zvona, što s tornja eno bije.
Tvorčevu tronu stigli umilni zvuci zvona,
I molitveni glasi sijedog mujezina,
Zadrhta, zatrepera cijela vasiona,
Sunce se u razdrazi vinulo pro vasiona...
Prepleću mu se zraci i čarobno se lome
Gordome Trebeviću o orošene st’jene,
Pak onda cjelicaju u odražaju svome
Krunice šarna cv’jeća međ st’jenjem sakrivene.
Šeherli Sarajevo planu za časak tihi,
Kô da se razalilo biš njega more zlata,
Miljacka kroza nj juri kao na laki krili,
I malo podalje se zelenih polja hvata.
Pohitaj brže, brže, Miljacko pjenušava,
Žuri se, žuri samo, da stigneš cilju svome,
Srbima braći pričaj kraj Save i Dunava
O šeher Sarajevu, o zavičaju svome...
Izvor[uredi]
1893. Bosanska vila, list za zabavu, pouku i književnost. Godina osma, broj 14, str. 185.
|