Tragedija
Je si l' ti to, draga, što plačeš u meni
I jecaš za mnome? Oh, lutanje želja
U ovoj noći s treperenjem zvijezda
Bonom čine dušu! – Srce mi je puno
I plača i smijeha, radosti i tuge,
Sve u isto doba; ja sam čisto bolan.
Sustô sam od svijeta, od ljudi, od sebe;
Nešto grca, jeca u sred mojih grudi ...,
No u oku mome jošte suza nema;
Tek mi mutan pogled, plaše me se ljudi –
Draga, da li ti to jecaš usred mojih grudi?
– Zeleno i gusto orahovo granje
Pred prozorom mojim zaplelo se čudno,
Kroza nj vidim zvijezde, noć i nebo budno,
A s njegovim šumom čujem kako jeca
Sumorna rijeka ...! Ja na tebe mišljah ...
... Da, ti si to, draga, ti moj Bog, moj život;
Ti si misô moja, ti trenuci moji,
Nepojmljivi, silni! Ja živim u tebi!
Ja sam ljubav samo, drugo ne znam biti.
Sav svijet je za me nešto što ne treba
Bez tebe, – a s tobom, u eteru čistom,
Čista misô neka, život bez života ...!
Ja sanjam o tebi ...! No gle, suhi listak
Kroz otvoren prozor na usne mi pade! –
Draga, avaj, ču li moj očajni vrisak,
Kad baš u tom trenu poljubac mi dade ...?
