Teferič
| Teferič Pisac: Svetozar Ćorović |
- Teferič
Zapjevao bumbul u jorgovanu i razbuđio uspavano cvijeće. Zamirisala bašča katmer-šebojima, kadifama, kaloperom i verbenama. Sva se mahala kupa u pjesmi i mirisu! I sva čeljad kao podmlađena! Starci vedriji, svjetliji, djeca veselija!... Za momke i djevojke i ne pitaj!... U njihovijem prsima kao da se razbudili svi svjetski bumbuli, pa se otimaju i hoće da izlete napolje, na slobodu ... I čim zagusti mrak, krhaju se plotovi, lome se pendžeri, puckaraju grane, zajecaju tambure i izviju se sevdalinke.
Ah!...
U bašči, ispod čitava ređa mladih voćaka, po mokroj travi, kadune razastrle veliki ćilim. Po ćilimu posjedale one, dvanaest ih na broju, a pred njima, na ovećem čašafu, žute se još vrući peksimeti, uštipci, gurabije i lokumići. Tri starije nene, što su sjele u vrhu, donijele su i svoje vitke čibuke, pa odbijaju dimove. Iza njihovih leđa, po travi, zasjele nekolike djevojke, igrajući se petinjaka ... Sve one došle svojoj staroj Zejni-hanumi na eglen, pa izašle u njezinu bašču da malo proteferiče prije nego grlati mujezini sa munara ne oglase akšam ... Najmlađa od kaduna, Ajiša-hanuma, kći Zejnina, izišla je malo u stranu, pa, pored zida, naložila vatru i peče kahvu. Oko nje se valjaju, u travi, razbacani fildžani, zarfovi i šećer i jedna ugojena mačka vrze joj se oko noga ...
— Uzmite, uzmite — nuđaše mala, slabunjava Zejna-hanuma, obilazeći oko njih i zagledajući svakoj u vilice. — Nemojte se stiditi... Ima pred vama, šućur Alahu, svega ...
- Uzimamo mi i bez tebe — odgovori najstarija nena, ona što sjedi u vrh vrha, puštajući dim kroz nos i' lupkajući lulom o bocu, u kojoj se zlatila medovina.
Zejna samo uzvi glavom, kao da veli nije to tako, osmjehnu se malko, pa i sama sjede na ćilim i prihvati za gurabije ...
— A što divojke ne zapivaju? — upita nena nakon kraće počivke, okrenuvši se djevojkama. — ušutile se, k'o da i nisu divojke ... Kakva vam je to mlados', kakvo li je srce? ...
Među djevojkama nasta kao mali kikot i sašaptavanje. Gicahu se, gurkahu ... Sve navalile na jednu modrooku, čupavu curicu, Hanu, u koje za vrijeme čitava razgovora nije nestajalo smjehuljaka sa obraza. Hana porumeni. Tanku jemeniju, što joj prekriva jednu stranu lica, prebaci preko glave, podnimi se rukom, pa izvi:
»Dvoje mi se zamilova mlado:
Omer-momče, Mejrima-divojče,
U proliće kada cvati cviće,
Kada cvatu zumbul i karanfil
Mala ih je zapazila straža,
Mala straža — Omerova majka,
Pa Omeru sinu govorila« ...
Zejna dohvati čašu medovine i nadušak iskapi.
— Aman, kršna avaza! — uzviknu.
— K'o moj kad sam bila mlada! — dočeka nena, oturivši čibuk. — I ja sam avazom mamila momke, Pa mi iz devete mahale dolaze i vrzaju se oko praga. Po dvadeset ih se mota oko vrata, pa mi gledaju u penđere i zasiplju ih đulima, a ja samo pivam, gledam i smijem im se, a srce mi uskvasalo, pa raste ... raste ... čini mi se puknuće od nekakva rahatluka.
- Tebe su i u pismi sknadili — dočeka Zejna sa nekim poštovanjem.
- Sknadili, jakako — ponosito odgovori nena pogleda u grane iznad sebe. — Svak o meni piv'o ... Rahmetli Osman-beg Hasanović i Alaga Dizdarić sami pisme knadili...
Djevojke namah prestadoše sa sašaptavanjem. Sve se okupiše oko nene. Opkoliše je i sprijeda i iza leđa, a djetinjasta Hana metnu joj glavu u krilo i radoznalo je gledaše u oči.
— Šta joj potlje bilo? — zapitaše.
Nena se osmjehnu i, zar da im razdraži radoznalost, samo odmahnu rukom.
— A ko će to pričat'? — reče. — Lipo je, lipo je bilo, pa eto ... Ah, da mi se vratit' u one godine samo za dvajes' dekika, pa da odma umrem ...
— Pričaj, lipa neno, pričaj — saletiše djevojke i napađoše je grliti...
— Eh, šejtani, šejtani, — poče koriti nena. — A zar ne znate, šta je potlje bilo? ... Oni dolazili svaki dan, a ja se drži lipo i sa jednim i sa drugim... Onda se omrazili... Osman-beg zvao Alagu na mejdan ... Bili rekli, da će se pobiti k'o u subotu, pa ko izgubi glavu, nek izgubi i mene...
Djevojke navališe na nju, kao da će je zagušiti. Hana se digla iz krila, unijela joj se u lice, rastvorila usta, pa kao da ne diše.
— Pa?
— Pa nije bilo ništa. Ja se u petak udala za moga Đul-agu ... Nisam begenisala ni jednog ni drugoga...
Djevojke oboriše glave i, gotovo ljutite, ostaviše je. Hana mapući usne i izvuče se ispred nje.
— A ja mislila poginuće jedan — reče.
I, ne sačekavši ničijega odgovora, pusti glas:
»Hajde, sine, da te ženi majka,
Livšom će te oženiti majka,
Lipom Fatom, Atlagića zlatom;
I livša je i viša od Mejre,
Još je Fata roda pobogata.
I tebe će«...
Još djevojka nije ni dopjevala, a iza visokoga baštenskoga zida odjeknu umiljat muški glas:
Odgovara Omer momče mlado:
»Neću bogme, moja stara majko;
Nije blago ni srebro ni zlato,
Već je blago što je srcu drago«.
Glas se izvijao, zvonio nekako bolano u visini i rastapao se, umirao ... Sve djevojke umukoše ... Pribiše se jedna uz drugu kao poplašene tičice i netrenimice slušahu. Nene nabraše obrve, a kadune začepiše uši, izuzevši mlađanu Ajišu, koja poblijedi i leđima prislonjena uz jedno drvo ukočeno gleđaše u visinu, kao da nije zadovoljna što sluša, nego bi htjela i sagledati taj glas.
— Opet bekri-Haso! — uzviknu Zejna, ljutito bacivši jedan lokum. — Baš se ne da s mirom ni sastati!
— Ko je on'o? — šapatom zapita Hana Ajišu, drpnuvši je za rukav.
Ajiša se prenu, kao iza sna.
— Zar ne znaš? — zapita. — Ne znaš Hasin avaz, a livšega momka ni avaza nema u butum svitu ...
Hana prevrnu očima.
— Eh?
— Dina mi!.. . Ja ga znam ... Ja ... — I Ajiša izdiže ruku i pokaza na zid. — Vidiš li koliki je ovaj duvar? To mi je babo ozid'o samo da Haso ne može iz svoje bašče virit' mene, ni ja njega ...
— Rastavio vas?
— Nije nas rastavio duvarom, ama me dao za drugoga...
Dok su one govorile, druge djevojke već skočile, hotijući da se penju uza zid i viđe Hasu.
— Jok, jok! — zacika nena i ošinu jednu čibukom preko noga. — Da ga vidite, on bi vas opsihirio, pa bi za njim mahnitale ... Koja ga jednom vidi, izgubi pamet... On je hajinin i nikakav sin; ništa ne radi, nego pije, piva i vara divojke ...
Djevojke se pokunjiše i povratiše natrag. Nijesu smjele dalje moliti, jer su znale da u stare nema šale. Samo je počeše šapatom proklinjati, beznadežno gledajući uza zid ...
— Kako bi ga krišom vidile? — zapita jedna, nakon dužega ćutanja.
— Ne znamo.
Hana opet napući usne. Oči joj se napuniše suzama i ona se naglo pripi uz Ajišu.
— A kako si ga ti gleđala kad je duvar visok? — zapita.
Ajiša uzdahnu.
— Lipo ... Ja bi' zavrzla ljuljajku o najvišoj grani šandudinoj, pa bi me pored duvara ljuljala naša Mara ... Ljuljajući, gledala sam ga makar i na prekid i bacala mu đule ...
Hana pljesnu rukama, zatrese glavom i otrča neni.
— Lipa neno, hoćemo li zavrsti ljuljajku, pa da se ljuljamo? — zapita, ljubeći je po uvelim obrazima.
Nena zavrti glavom i čupnu je za kosu.
— Baš si dite! — reče.
— Hoćemo li, neno?
— Pa zavrzite... Ljuljajte se... To nije ružno... To vam ne branimo.
Djevojke se s vriskom sabraše oko visoke šandude. Poslaše Zejninu sluškinju Maru da se ispenje i konop im sveže oko jedne grane.
Načiniše ljuljajku.
— Ja ću prva! — viknu Hana. — Ja sam prva izmislila.
I pustiše je.
Jedna djevojka prođe joj iza leđa, zaljulja je i iz sve snage gurnu pored zida u visinu ... Hana poleti kao na krilima. Svilene dimije zašuštaše i razlepušiše se, široki rukavi spadoše do ramena i obnažiše joj bijele mišice, razmršene pletenice zavitlaše se kroz vazduh... I ona, ma i trenutno, opazi lijepo momče kako sjedi na travi. Hana umalo ne ciknu ođ radosti. Dočepa se rukom za prsi, otrže jednu ružu i kad se drugi put izdiže, baci je na njega... U trećem letu vidila ga je kako stoji kao ukopan i samo je gleda.
I dok su se djevojke naizmjence ljuljale i, krijući od nena, zasipale ružama zakipljenoga Hasu, dotle se Ajiša sakrila pod jorgovan, zaronila glavn u dimije i jecala ...
1902.
Izvori[uredi]
- Svetozar Ćorović: Sabrana djela, knjiga 1, strana 38-43 , "Svjetlost", izdavačko preduzeće Sarajevo, 1967.
|